Stoleće posle stoleća nara
Bila je to najlepša utakmica na Svetskom prvenstvu.
Jugoslavija je u kvalifikacijama za Svetsko prvenstvo u Italiji imala najbolji rezultat. U svojoj grupi nije doživela nijedan poraz, šest pobeda i dve nerešene utakmice. To je znak lepote, dostojanstva i discipline. Jer taj tim je u dve najvažnije utakmice, protiv Francuske i protiv Škotske, uspevao da preokrene rezultat. I ne samo rezultat. Jer na obe te utakmice fudbaleri i Ivan Osim morali su da se izbore i za dostojanstvo igre. Jer su atmosfera i gledalište bili protiv Jugoslavije.
U subotu 19. novembra 1988. godine mali malograđani i mali palančani, mali akademici i mali velikodostojnici crkve cijukali su u slavu S. Miloševića na velikom mitingu na Ušću. Cijukali su, a bilo je, kažu, milion i po ljudi. Preciznije, 1.497.501. I Vasilije Krestić, koji je baš tih dana izjavio kako u Srbiji demokratija ulazi na velika vrata.
Te noći, uz neku muklu kišu, na stadionu JNA, Jugoslavija je igrala važnu utakmicu protiv Francuske. A Luisa Valensuela, koja je iz Buenos Ajresa preko Londona i Beograda letela za Petrograd, ovako je izveštavala za "Klarin": "Veoma je važno za ekonomski i politički život Beograda da fudbaleri odu u Italiju na Svetsko prvenstvo u fudbalu. Među ozbiljan svet... Nad Beogradom je ledbeo veliki žig srama i mali žig srama. Kao da nije bila u pitanju važna utakmica. Na Slaviji je pola sata pred utakmicu bilo nekoliko sivih jesenjih prolaznika. Nisu igrali ni Partizan ni Crvena zvezda. Davala se Jugoslavija. Polje fudbalsko bilo je posuto flekama stida. Od praznog gledališta i tanke trobojne krvi. Bilo je tačno 7489 gledalaca. Jugoslovenski fudbaleri izronili su kao noćna svetlost. Kao prinčevi revolta, psihološku bedu mase podizali su do erosa igre. Tajni grad Beograd dizao se iz poniženja uz zbir velikog bdenja, bodrenja. Francuska je vodila sa 1:0 i 2:1. Ali u toj tačnoj Noći (čin 5, scena 3) pala je Francuska. Tačno 82. minut. Osam je broj mudrosti. A dva? Dva su mladića otkrovenje, otkrovenje discipline. Dribling i volej. Savićević koji u mladom koraku obilazi Francuze. Sav je u boku. On je i uho, on je i eho. Već je ispunjen broj koraka, i centaršut sa same korner linije. I udarac Stojkovića, udarac od čari i od mača. Jer volej je sluh, apsolutni sluh. I to je bilo 3:2. Bila je to 100. pobeda ‘Jugoslavije’ u Jugoslaviji. Na toj utakmici Dragan Stojković je postao vođa."
Kako mažnjava, kako krade Valensuela od Marine Cvetajeve, u ovom opisu driblinga, kaže mi moja ćerka Jovana. Pa dobro, Jovana, ti kao da ne znaš da je najbolji ruski, sovjetski i ruski, half Voronjin bio rođak Marine Cvetajeve. Rođak po majčinoj liniji, onaj što je uvek na put, sa reprezentacijom vodio i svoju ženu balerinu Baljšog teatra...