Koliko pesma gubi kad se prevede

daaa, ponekad gubi, pogotovo ako su igre reci u pitanju, ali ako je dobar prepev, onda i nikakav pesnik moze da postane Pesnik - uverila sam se da mnoge pesme su bolje u prevodu! dakle, paznja pesnici, pazljivo birajte prevodioca, najbolje da bude veci pesnik od vas :wink:
 
bundeva:
E,Lilit,nije namerno,majke mi!Pa sto bih namerno dva puta postavio istu temu. :?

Ма уживај :lol:

Приликом препева се често дешава да буде осакаћен или смисао на уштрб риме и ритма, или обрнуто. Ипак, као што рече Ола, има и препева који надмашују оригинале. Рецимо, препеви Станислава Винавера.

Поздрав,
Лилит
 
Pesma, kao deo pesnika, izgubi malo od njega, ali zato, možda ne u potpunosti, dobije deo prevodioca. Svaki prevodilac unosi sebe u delo kao i pesnik.
Ivan Lalić je rekao da kad prevodi ne može da piše pesme i obratno.

To je sasvim tačno. Pjesma u prevodu dobije mnogo od prevodioca, a toliko izgubi od pjesnika. Kao neko ko o prevođenju ponešto zna, reći ću da je to jedan krajnje nezahvalan posao. Prevođenje proze je dovoljno teško, i ni jedan prevod nikad nije potpuno dobar, a prevođenje poezije je, kako je neko rekao, prava đavolja rabota.
Tako da, kad čitamo nešto u prevodu trebamo biti svjesni da u stvari čitamo samo pokušaj prevodioca da nam približi tog pisca, a kad čitamo poeziju najvjerovatnije čitamo samo neki daleki odjek originalne pjesme. Sve u svemu, ako zaista želite da upoznate nekog pjesnika, morate znati ili naučiti njegov jezik. I postoji jednostavan način da se ovo provjeri: uzmite dva prevoda istog djela - jedan će vam se uvijek više svidjeti. I kako sad vjerovati prevodiocu?
 
Kad je riječ o prevodu pjesama,uvijek mi prvo na pamet padnu ove dvije pjesme,dva različita prevoda...Prva je od Puškina :

...Ne poj lepotice kraj nas
gruzinski napev pun tuge,
jer podseća me njegov glas
na drugi kraj,na dane druge...

****

Ne pjevaj,draga,kada si sa mnom
gruzinske pjesme pune tuge
u sjećanju mi bude tamnom
daleki žal i dane druge...



Ovaj drugi prevod je od Dobriše Cesarića,a prvi ne znam čiji je...Inače,drugi mi se više sviđa...:)

I druga je čuvena "Pjesma o keruši" od Sergeja Jesenjina :

U svitanje, u pojati niskoj,
Gde se zlati rogoza gomila,
Sedmoro je štenadi riđaste,
sedmoro je kučka oštenila.

Ližući ih jezikom crvenim,
Milovala štenad sve do mraka,
I kopneo sneg je zagrejani
Ispod njenog toploga stomaka.

Kad je jato kokošaka lenih
Zadremalo na motki sedeći,
Pošao je seljak natmureni,
Svih sedmoro noseći u vreći.

Mučeći se da im priđe malo,
Trčala je kroz nanose meke...
I dugo je, dugo je drhtalo
Nezamrzlo ogledalo reke.

Kad se natrag vukla po prtini,
Ližuć svoje telo oznojeno,
Mesec joj se nad kućom učini
Kao jedno riđe štene njeno.

Gledala je u visinu modru,
Žalosni se urlik dugo čuo,
Tanki mesec kliznuo po svodu
I u polja za breg utonuo.

Nemo, ko od milostinje bedne,
Kada kamen bace joj iz šale,
U sneg su se pseće oči njene
Kao zlatne zvezde skotrljale
********
Jutros rano gde strn sumi, lupka,
gde se beli trska, u guguti,
sedmoro je ostenila kucka,
sedmoro je ostenila zuti’.



Do u sumrak grlila ih nezno
i lizala niz dlaku sto rudi,
i slivo se mlak sok neizbezno,
iz tih toplih materinskih grudi.



A uvece, kad zivina juri,
da zauzme motke, il’ prut jak,
iziso je tad domacin tmuri,
i svu stenad potrpo u dzak.



A ona je za tragom trcala,
stizala ga, kao kad uhode…
I dugo je, dugo je drhtala
nezamrzla povrsina vode.



Pri povratku, vukuc se po tmini,
i lizuci znoj s bedara lenih,
mesec joj se nad izbom ucini,
kao jedno od kucica njenih.



Zurila je u svod plavi, glatki,
zavijala bolno za svojima,
a mesec se kotrljao tanki,
i skrio se za hum u poljima.



Nemo, ko od milosti il’ srece,
kad joj bace kamicak niz breg,
pale su i njene oci psece,
kao zlatni sjaj zvezda u sneg.



I u ovom slučaju drugi prevod je daleko bolji...i baš se vidi očita razlika u prevodu...
 
Poslednja izmena:
prevodioce poezije u prvom redu treba posmatrati kao posrednike. oni najviše prenose sopstveni doživljaj pesme koju prevode. prevođenje je "nužno zlo", ali ako ne znamo jezik orginala onda je prevod jedino rešenje. kod poezije je teško i zvučnost preneti, i to se ugavnom žrtvuje zarad smisla, a nekad je stvarno šteta, jer i to je važan deo pesme.
 
Inače, prevod bi trebalo da je - prevod - MISLI, a samim tim, u stvari, uvek, teorijski, dobar.

Ali glavni je problem prevodioca ne taj strani jezik, s kojeg prevodi, već - u stvari mnogo više - poznavanje - sopstvenog.
Sjecas se naseg razgovora od prije par veceri?
Ja sam tamo bojasnio koliko se razlikuje shvacanje istih rijechi kod nas i u inostranstvo.
Ovdje sve dobija drugi smisao dok je tamo sve vrlo precizno.


btw
Po mom ukusu za prevodjenje poezije, najbolji je Dragoslav Antic
 
Sjecas se naseg razgovora od prije par veceri?
Ja sam tamo bojasnio koliko se razlikuje shvacanje istih rijechi kod nas i u inostranstvo.
Ovdje sve dobija drugi smisao dok je tamo sve vrlo precizno.


btw
Po mom ukusu za prevodjenje poezije, najbolji je Dragoslav Antic
Misliš Dragoslav Andrić? :) Da, on je genijalac (Šteta, umro :( ) , ali ostaju sjajne mu knjige). Ali, jasno, ima i drugih veoma dobrih.
Inače, ne bih rekla da je tamo "sve precizno". Sve zavisi.
 
Samo je razlika u dobrom i manje dobrom prepevu. To je veliki i neopisivo tezak posao, ali i veoma lep. Prochitajte Danojlićeve prepeve Bodlera - svaki novi je lepshi. A, shto se mene tiche, pesma ne gubi nishta, poshto za mene nije ni postojala pre prepeva. Chudno je sve to shto su pisali predhodnici... Da bi pesmu doziveo skoro da morash sanjati na jeziku na kojem je i pesma. Sreca je da postoje ljudi poput Danojlića. Pa chak i on ima potrebu da je oseti na svom jeziku, jer jedino tada je dozivljaj najdublji.
 
Poslednja izmena:
Mogli bi uporedimo razlichite prepeve. Hmm, ali ipak, stvar je nijansi i ukusa. Ustvari, ono shto sam hteo reci jeste da mislim da je pogreshno misljenje da moramo nauchiti jezik na kojem je pesma, da bi je u potpunosti doziveli. Sumnjam da je moguce toliko se sroditi sa tudjim jezikom da dozivljaj bude isti kao da je pesma pisana na maternjem jeziku. Jeste da se pesma razume, ali mi se chini da nije dovoljno bliska. Boja rechi je drugachija. Ton je drugachiji.
 
Poslednja izmena:
Naravno da je osjećaj naučenog jezika drugačiji od načina na koji doživljavamo maternji, ali isto važi i za prevodioca. Čitanje svake pjesme, pa i na maternjem jeziku, je u stvari njeno tumačenje, jer u poeziji je rijetko kad nešto direktno rečeno. Kad je čitaš na stranom jeziku, imaš ispred sebe prepreku jezika koji ti nije blizak koliko je maternji, ali kad čitaš prevod, imaš prepreku prevodioca koji pjesmu možda doživljava sasvim drugačije od onoga kako bi je ti doživio. A vidimo i iz gornjih primjera da ima publikovanih i poznatih prevoda iste pjesme koji predstavljaju drugačije viđenje, drugačije tumačenje. Naravno, ovo ne znači da prevode nikako ne trebamo čitati, ali za ozbiljnije tumačenje i proučavanje, neophodan je pristup originalu. Mada kod nas ima i slučajeva da ljudi ne znam kako nadahnuto tumače strane pjesnike koje su čitali samo u prevodu. Ja se nikad ne bih usudio da tako nešto radim.
Ali dobro, ja o prevođenju inače, i kad je proza u pitanju, imam pomalo specifičan stav. O tome možda neki drugi put.
 
Da, slazem se da je neophodan pristup originalu, kada je u pitanju ozbiljnije tumachenje i prouchavanje. Ali sam mishljenja da pesma prilikom prevoda moze, ne samo izgubiti, vec i dobiti na kvalitetu. Borhes je rekao da je Po losh pesnik,(mada ne delim njegovo mishljenje) i da su njegovi prevodioci zasluzni za njegovu popularnost.
 
Moguće je, bar u teoriji, da prevod popravi pjesmu, ali kome se onda divimo - pjesniku ili prevodiocu? Ja mislim da prevodilac treba, koliko god može, da se skloni u stranu, da ništa ne popravlja i potrudi se da ništa ne pokvari. Zato sam uvijek pomalo sumnjičav kad etablirani pjesnici prevode poeziju, jer ne mogu da se suzdrže da ne budu pjesnici dok rade kao prevodioci.
 

Back
Top