Rabindranat Tagore

ms

Aktivan član
Poruka
1.160
Šta mislite o stvaralaštvu Rabindranta Tagore i da li vam se sviđa njegovo poimanje sveta i ljubavi?


Ko si ti, čitaoče,
koji ćeš posle jednoga stoleća čitati pesme moje?
Ne mogu ti poslati nijedan cvet od ovog proletnjeg bogatstva,
nijednu traku zlata sa ovih oblaka gore.
Otvori vrata svoja i gledaj u daljinu.
U svom cvetnom vrtu skupljaj mirisne spomene
na minulo cveće pre stotinu leta.
U radosti svoga srca da osetiš živu radost
koja je pevala jednog proletnjeg jutra
šaljući svoj veseli glas preko stotinu leta.

Rabindranat Tagore - GRADINAR
 
Poslednja izmena od moderatora:
Evo još jedne njegove pesme.

Pesniče, veče se primiče. Tvoja kosa sedi.
Čuješ li u svojim osamnim mislima poruku drugoga sveta?

Veče je - reče pesnik - pa osluškujem,
jer me neko može zvati sa sela ionako je dockan. Bdim: da li se mlada, bludna srca nalaze,
da li dva para čežnjivih očiju prose svirku,
koja bi prekinula njihovo ćutanje
i za njih govorila.
Ko bi tkao njihove vrele pesme
ako bih ja sedeo na obali života
i posmatrao smrt i drugi svet?

Večernjača nestaje.
Tinjanje pogrebne vatre
umire lagano na nemoj reci.
Šakali urliču u horu sa dvora opustele kuće,
pri svetlosti umornoga meseca.
Kada bi neki putnik ostavio svoj dom
i došao da probudi noć i
pognute glave osluškuje žubor sutona,
ko bi mu na uho šaputao tajne života
ako bih ja zatvorio svoja vrata i
hteo da se oslobodim zemaljskih veza?

Šta mari što moja kosa sedi.
Ja sam uvek toliko mlad i toliko star
koliko i najmlađi i najstariji u tom selu.
Jedni se osmejkuju slatko i prosto.
Jedni lukavo namiguju očima.
Jedni imaju suza koje naviru u po bela dana,
a drugi suza koje se kriju u tami.
Svima sam njima potreban,
zato nemam vremena da lupam glavu
o onome što će tek biti.

Sa svima sam podjednako star.
Šta mari što moja kosa sedi?

R.Tagore - Gradinar :lol: :lol: :lol: :lol: :lol:
 
Volim te,dragane,oprosti mi ljubav moju
Uhvacena sam kao ptica koja je zalutala.
Otkako se potreslo,srce moje izgubilo je svoj veo i ogolelo,
Pokri ga svojim sazaljenjem,dragane,i oprosti mi ljubav moju.

Ako me ne mozes voleti,dragane,oprosti mi moj bol
Ne gledaj me prezrivo iz daljine
Povuci cu se u svoj kut i sedeti u mraku
Obema rukama pokricu svoju golu sramotu
Odvrati svoje lice od mene,dragane,i oprosti mi moj bol.

Ako me volis,dragane,oprosti mi moju radost
Ako moje srce ponese bujica srece,ne smej se mom opasnom zanosu.
Ako sedim na svome prestolu i vladam nad tobom
tiranijom ljubavi svoje,
Ako ti kao boginja poklonim svoju milost,
Podnesi oholost moju,dragane,i oprosti mi moju radost
 
a sta kazete na ovo:

Čeznem da ti kažem najdublje reči koje ti imam reći; ali se ne usuđujem strahujući da bi mi se mogla nasmejati.
Zato se smejem sam sebi i odajem tajnu svoju u šali.
Olako uzimam bol svoj, strahujući da bi to mogla ti učiniti.

Čeznem da ti kažem najvernije reči koje ti imam reći; ali se ne usuđujem, strahujući da bi mogla posumnjati u njih.
Zato ih oblačim u neistinu, i govorim suprotno onome što mislim.
Ostavljam bol svoj da izgleda glup, strahujući da bi to mogla ti učiniti.

Čeznem da upotrebim najdragocenije reči što imam za te; ali se ne usuđujem strahujući da mi se neće vratiti istom merom.
Zato ti dajem ružna imena i hvalim se svojom surovošću.
Zadajem ti bol, bojeći se da nećeš nikada saznati šta je bol.

Čeznem da sedim nemo pored tebe; ali se ne usuđujem, jer bi mi inače srce iskočilo na usta.
Zato brbljam i ćaskam olako, i zatrpavam svoje srce rečima.
Grubo uzimam svoj bol, strahujući da bi to mogla ti učiniti.

Čeznem da te ostavim zauvek; ali se ne usuđujem, strahujući da bi mogla oktriti moj kukavičluk.
Zato ponosito dižem glavu i dolazim veseo u tvoje društvo.
Neprekidne strele iz tvojih očiju čine da je moj bol večito svež.
 
Od njega sam citao samo zbirku pesama "Gradinar" ako imate potrebu da razmisljate o nekim bitnim stvarima ova knjiga je prava stvar.Prvi put kad sam je citao bilo mi je malo dosadno ali kada sam pazljivije poceo da citam svaku recenicu...
 
Moje srce, ptica divljine, naslo je svoje
utociste u tvojim ocima.

One su kolevka jutra, one su carstvo zvezda.

Moje su pesme potonule u dubine njihove.

Pusti me samo da se vinem u to nebo, u njihovo
osamno bespuce.

Pusti me samo da delim njegove oblake, da sirim
krila u sjaju njegovoga sunca
 
51

Dovrsi svoju poslednju pesmu, pa da se razidjemo.
Zaboravi ovu noc, kada mine.
Koga se trudim da zagrlim? Snovi se ne daju uhvatiti.
Moje zudne ruke pritiskuju prazninu na srce i ona mi satire grudi.



57

O svete! tvoj sam cvet uzbrao.
Stegao sam ga na srce, a trn me ubode.
Kada minu dan i pade sumrak, videh da je cvet
uveo, ali je bol ostao.
O svete! Mnogo ce jos cveca s mirisom i ponosom
doci k tebi.
Ali je za mene vreme berbe proslo; i cele
tamne noci nemam svoje ruze, ostao je samo bol.
 
66

Neki ludak krenu na put da trazi kamen mudrosti.
Kosa mu je bila razbarusena, pobledela
od sucna i pokrivena prasinom.
Bio je mrsav kao senka, stisnutih usana
kao zatvorene vratnice njegovog srca,
upaljenih ociju kao svetlost svica koji trazi svoga druga.

Pred njim je rikao beskrajni okean.
Brbljivi talasi caskahu neprestano o skrivenim blagima,
rugajuci se bezumlju koje ne razume sta oni misle.
Moze biti da mu nije vise preostala nikakva nada,
pa ipak nije hteo odmora, jer mu je trazenje postao zivot.
I kao sto okean uvek k nebu podize svoje ruke za nedokucivim.
I kao sto zvezde kruze u krug a traze ipak metu koja je nedostizna, -
Isto je tako isao i ovaj ludak, sa prasljivom i izbledelom kosom,
usamljenom obalom, da trazi kamen mudrosti.

Jednoga dana dodje k njemu seljace i zapita ga:
"Kazi mi: otkuda ti zlatni lanac oko pasa?"

Ludak se zapanji: lanac koji nekad bejase gvozden,
bese zaista zlato: dakle ne bejase san,
ali on nije znao kada se preinacio.
On se besno udari po celu: gde, ah, gde mu je
to ispalo za rukom, a da on to ne zna?!

Bejase navikao da skuplja sljunak, da njim dodiruje
svoj lanac i da kamenove baca ne motreci da li se sto preinacilo;
tako ludak nadje i izgubi kamen mudrosti.

Sunce tonjase duboko na zapadu, i nebo bejase od zlata.

Ludak podje natrag svojim sopstvenim tragom,
da trazi ponovo izgubljeno blago
sa izgubljenom snagom, pogrebljenim telom
i prasnjavim srcem,
kao drvo iscupano iz korena.
 
52

Zasto se ugasi zizak?
Zaogrnuh ga svojom kabanicom
da ga sacuvam od vetra,
zato se ugasi zizak.

Zasto uvenu cvet?
Pritisnuh ga na srce svoje
strepeci od ljubavi,
zato uvenu cvet.

Zasto usahnu reka?
Podigoh nasip
da bih je sacuvao samo za sebe,
zato usahnu reka.

Zasto puce struna na harfi?
Htedoh da izmamim ton
koji prevazilazi njenu snagu,
zato prepuce struna.
 
6

U kavezu je bila pitoma ptica,
slobodna ptica bila je u gori.
Kada je doslo vreme, susretose se;
tako je hteo usud.
Slobodna ptica peva: - O draga, vinimo se u goru.-
Ptica u kavezu cvrkuce:
- Hajde da zivimo zajedno u kavezu. -
Slobodna ptica rece:
- Gde je prostora za resetkom da se rasire krila? -
- Avaj -, vapije ptica u kavezu, - gde cu se u oblacima odmarati bez sipke? -

Slobodna ptica klice:
- Miljeno moje, otpevaj mi pesme dubrava. -
Ptica u kavezu veli:
- Sedi do mene, da te naucim govoru mudraca. -
Sumska ptica klice:
- Ah, ne ne! Pesme se ne mogu nikada nauciti. -
Ptica u kavezu veli:
- Tesko meni, zaboravila sam pesme dubrava. -

Njihva je ljubav zarka, puna zudnje; ali one
ne mogu nikada da lete krilo uz krilo.
Kroz resetku na kavezu gledaju se
i uzalud trude da se upoznaju.
Leprsaju ceznjivo krilima svojim i pevaju:
- Hodi blize drago moje! -
Slobodna ptica klice:
- Ne ide, strah me zatvorenih vrata na kavezu. -
Ptica u kavezu cvrkuce:
- Avaj, krila su mi iznemogla i mrtva. -
 
42


O ludače, divna pijanico!
Kada razvališ svoja vrata i staneš igrati budalu pred gomilom;
Kada za jednu noć istreseš kesu i rugaš se trezvenosti;
Kada ideš čudnim putevima i igraš se beskorisnim stvarima;
Ne haj za sklad i pravo!
Kada razviješ svoja jedrila na buri i krmilo se krha nadvoje,
Onda ću te i ja pratiti , druže, i pijan u ponor poći.

Straćio sam svoje dane i noći u društvu trezvenih, mudrih suseda.
Mnogo znanja osedelo mi kosu, mnogo bdenja pomutilo mi pogled.
Godinama sam pabirčio medju stvarima i gomilao parčad i tralje;
Smrvi ih i igraj po njima i zavitlaj sve u vetar.
Jer znam da je najviša mudrost pijan u ponor otići
Ostavi neka se izgube krivudave sumnje, ostavi me da izgubim putanju svoju bez nade.
Pusti besnu buru neka me otkine sa mojih lengera.
Svet je naseljen dostojnicima i radnicima, korisnim i pametnim.
Tu su ljudi koji su lako prvi, i ljudi koji skromno idu za njima.
Ostavi ih neka budu srećni a i nek rade na sreću drugih, a mene ostavi da budem lud i nekoristan.
Jer znam da je kraj svakog rada: pijan u ponor otići.

Ovoga se časa odričem svih prava da me ubrajaju u redove čestitih ljudi.
Neću se više ponositi znanjem i sudom svojim o dobru i zlu.
Razbiću sud sećanja, prosuću poslednje kapi suza.
Okupaću se u peni rujnoga bisernog vina i razvedriti svoj smeh.
I namerno ću razderati obrazinu staloženog gradjanina.

I zavetovaću se sveto da ću biti bez dostojanstva i pijan u ponor otići.



shta reci, osim da sam ovu pesmu zalepila pored kreveta da je prochitam svako jutro kad se probudim x)
 
15

Jurim kao sto u hladu sumskom juri bizam
koji je pomahnitao od svoje sopstvene vonje.
Noc je kao u polovini maja, vetric poduhuje
s juga.
Idem i gubim svoj put; trazim sto ne mogu
postici, a postizem sto ne trazim.

Iz moga srca izvire i igra slika moje
sopstvene ceznje.
Svetla pojava se rasplinjuje.
Pokusavam da je zadrzim, ali mi izmice i
zavodi me.
Trazim sto ne mogu postici, a postizem
sto ne trazim.
 
1. Градинар

Слуга: Сажали се на свог слугу, краљице!
Краљица: Свечаност је прошла и све су ме слуге оставиле. Шта ћеш ти тако доцкан?
Слуга: Пошто си друге отпустила дошао је мој час. Дошао сам да те питам шта има твој последњи роб још да уради.
Краљица: Шта можеш да очекујеш овако позно?
Слуга: Учини ме Градинаром свога Цветњака.
Краљица: Каква лудост!
Слуга: Хоћу да напустим свој стари посао. Бацићу мач и копље у прашину. Не шаљи ме више на далеке дворе; не крећи ме у нове победе. Учини ме Градинаром свога Цветњака.
Краљица: Које би ти биле дужности?
Слуга: Да те служим у доколици. Одржаваћу свежу траву на твом путу, којим јутром шећеш и где суморно цвеће при сваком твом кораку клицањем поздравља стопала твоја. Љуљаћу те на љуљашци у хладу саптапарне, кроз чије ће се лишће пробијати ран месец да целива руб хаљина твојих. Пунићу ти мирисним уљем кандило крај постеље и чудним ћу ти сликама шарати подножје пастом од шафрана и сандала.
Краљица: A каква ће ти бити награда?
Слуга: Да смем држати твоје шачице мале као нежне лотосове пупољке и преко чланака ногу твојих навлачити цветне ланце; да ти смем табане обојити црвеним соком ашоковог цвета и пољупцима отрти трун прашине, који на њима можда још оклева.
Краљица: Слуго моја, твоја је молба услишена, бићеш Градинар мога Цветњака.

Најинтригантнија песма ове збирке... Шта мислите шта је Цветњак, а шта Градинар?
 

Back
Top