Unreal:
Mislim da se uopste ne radi o Odgovornosti. Imam 23. godine, znam sta znaci biti odgovoran. Mene upravo ta odgovornost gusi! Cak stavise, mislim da sam preuzela i previse odgovornosti za svoj zivot, stoga smatram da se primedba ovde ne moze primeniti. Na osnovu cega se osudjuje nesto i neko sto/ko se ne poznaje?
Hvala na odgovoru, ne sumnjam u dobre namere, ali ako ce i live psihijatar ovako da se ‘izdere’ na mene, hvala, ali ne hvala… Sve se manje i cudim sto ne zelim da pricam. Nazalost, ljudima danas osudjivanje najbolje ide od ruke…
Zao mi je ako si post dozivela kao 'osudjivanje' i 'izdiranje' - niti je jedno niti je drugo: on je samo SUOCAVANJE sa cinjenicom da je tvoj zivot tvoja odgovornost - ne samo u smislu kako indigo to pise (dakle u spoljnjem, 'materijalnom' smislu preuzimanja odgovornosti da se zivi, uci, radi, brine o sebi ili o nekom drugom) vec i u emotivnom i psiholoskom smislu: itekako se radi o
odgovornosti kada se prica o potrebi za suocavanjem sa svojim slabostima, strahovima, ljutnjom, besom, tugom, tegobom, stidom i ostalim osecanjima. To je ista ona odgovornost sa kojom se odrasla osoba suocava sa cinjenicom da je ispustila i slomila casu a malo dete kaze 'Nisam ja!' i gura krhotine iza fotelje jer se plasi i stidi da pogleda roditelje u oci.
O toj odgovornosti se radi i o njoj pricam: o odgovornosti za suocenje i sa onim aspektima svoje licnosti koji mozda nisu (za tebe) bas najprijatniji da se u njih pogleda, sa istinama koje bole, sa osecanjima koja traze svoje - suocavanje boli i nekada nije prijatno. Ali tvoja jeste odgovornost da budes u 23 godina dovoljno odrasla i zrela (ili ne budes - pa nije to nikakav greh!) da se suocis sa tim i pogledas samoj sebi u oci i mozes i drugome da pogledas u oci i kazes "ovo me ne cini slabom, ovo je moja pobeda - uspela sam da se suocim sa neprijatnoscu i da ostanem na nogama, i da prezivim!'
Eto ja o toj odgovornosti pricam, nju nekada razviju deca od 16 godina, nju nekada razviju mladi od 23 godine, nju razviju nekad malo stariji od 33 godine...a neki je ponekad NIKAD ne razviju i umru sa svojim strahovima, ljutnjama, stidom i sa svojom tegobom jer nisu mogli da se suoce. Ni to nije greh, takodje (sem ako zbog toga ne ispasta njihovo ili necije dete!).
Za ono sto ti zelis (a u stvari JOS ne zelis) potrebna je ogromna hrabrost: spustati se u sebe i traziti odgovore, a cesto nalaziti samo na nova pitanja, spustati se u tamu i traziti svetlo - opasan je posao koji zahteva, sto kaze indigo, srce junacko da se covek plasi a da ipak ide. Onaj ko se ne plasi - ne treba ni da krece! Samo se budale ne plase opasnosti. ALi ko jednom krene, mora da ima i odgovornost, i hrabrost, i volju, i nadu, i veru.
O toj odgovornosti ja pricam. A ti je u ovom trenutku nemas - nemas tu zrelost da mozes da prihvatis da se stidis pred sobom (i nekim) i da te to nece ubiti. Da se plasis - ali da znas da ces preziveti. Ni to nije nikakav greh. Neki mnogo stariji od tebe nikad to tog ne dorastu.
Nije ovo ni osudjivanje tebe, a ni 'vika'. Samo suocavanje. A za pocetak, ako mislis da trazis odgovore, moras poceti da se suocavas sa stvarima i da ih zoves pravim imenom.
Cak i da postoji 'online' psihijatar sa kojim bi mogla da radis ovo sto sad radis samnom - sigurno bi ti isto rekao. Ako mu je cilj da ti bude bolje i da ti pomogne a ne samo da ti uzme novac.
Ima jedan dovan film u kome lightmotiv glasi da "nam Bog nikada ne daje vise nego sto mozemo da ponesemo!"
To vazi i za zivot, pa i za psihijatra u ovom slucaju: psihijatar (psihoterapeut) nikada te nece suocavati vise nego sto ti mozes da podneses. Kako ce on to znati - e pa, tu bi morali da potegnemo pitanje kako hirurg zna sta da izvadi a sta ne, kako arhitekta zna da most nece da padne, kako elektricar zna da promeni grejac - stvar z akoju se uci dugotrajna skola.
Ja mislim da je u ovom trenutku potrebno da cujes sve ovo, ne kao kritiku, osudu ili viku, vec kao cinjenicu na osnovu onoga sto si napisala do sad. Suocavanje boli; ali ono je preduslov odrastanja i sazrevanja. I ne ubija. I ti si sasvim dovoljno odrasla da mozes (ako odlucis) da prihvatis odgovornost za svoj zivot, i da mozes da podneses ovo maleno suocavanje. Ja verujem u tebe. Verujes li ti?
Pozdrav.