SINDI:
ma da..tako svi mislimo kao klinci..da nismo dovoljno dobri da nas neko voli..da moramo da budemo cool..da ne smemo da pokazemo sta osecamo , jer ce nam srcccccccccccce biti slomljeno..pa se igramo, foliramo..i tako to...
a onda porastemo...
formiramo svest o sopstvenoj vrednosti...i postane stvar samopostovanja potreba da budemo prihvaceni bas onakvi kakvi jesmo, bez ulepsavanja i pretvaranja... :wink:
Ma, joooj
Sindi, ako je tako kao što kažeš... ja sam onda oduvek neka star-mala
I šta mi se desi - ustvari, neki produženi oblik - šta mi se stalno dešava :? Mrzim igrice :x , ma ne verujem da bih bila više srećna, nego da svi tako misle i rade, ali nešto i nije tako.
Sve nešto naopako, sve kao da su te igrice neophodne...
Ma, samo što kažeš - klinci - mislimo da nismo dovoljno dobri da nas neko voli... U tome je i stvar sa tim igricama - previše sam dobra prema tom jednom i jedinom... Nekako me uvek više voli kad ga ostavim
Milion primera (sa istim momcima) - kad sam poptuno predana, kad ništa ne igram kad dajem SVE - od duše do tela - jbg... Nešto mu dosadno, fali neko vijanje, dokazivanje, štali :? Onda po*izdim, ali stvarno - opet NIJE igra - i puf! Oooo, evo ga opet, ma voli me i obožava
Sad je već zanimljivo kad ga neću više
:? Onda opet sve lepo, divno, krasno - i šta? Ništa, nešto opet fali :?
Nego šta, nego bi trebalo da igram igrice - da ne opraštam ono što bih oprostila, da ne volim onoliko koliko volim, da ne dajem ono što imam želju i potrebu da dam...
Ili neko drugi - mislim i kažem - nije to-To.
-A, ne! Ti igraš igru
To jeste To, ali nećeš da priznaš :?
Ma, ne znam da se igram, pokupiću svoje krpice