Oluja, deset godina kasnije - pitanja koja čekaju odgovor
Stradanje u ime "vožda i oca domovine"
Pre deset godina: Na putu za Srbiju
Milka Ljubičić
Da mogu, a ne mogu, godišnjice Oluje, pa i ovu desetu, najradije bih obilježila traganjem za novim adresama na kojima su se skrasili neki od mojih brojnih sagovornika o čijim sam sudbinama pisala sve ove godine.
Kada bi se mene pitalo, a ne pita se, zazirala bih od manifestacionog podsjećanja javnosti na Oluju, zato što u svakom od tih pokušaja ima manipulacije, političke prije svega, a takva nas je, uz ostalo, i dovela ovdje gdje sada jesmo.
Voljela bih znati i šta li je Slobodan Milošević mislio juče. Da li se možda prisjetio svog komentara iz avgusta 1995. godine: "One budale su se povukle"? I da li pamti šta je američkom penzionisanom generalu Žaku Polu Klajnu, upravniku Istočne Slavonije u vrijeme UN administracije, rekao u aprilu 1997. godine? A rekao je: "Pomoći ću vam da tamo zadržite Srbe, jer je svaki Srbin koji pređe Dunav za mene politička neugodnost i ekonomski albatros".
ALBATROSI
Albatrosi su ptice žderačice. Pojedoše sve što stignu. Da li se prepao da ćemo požderati Srbiju?
Voljela bih i da ga pitam da li bi i danas potpisao svoje uvodno slovo na 4. kongresu SPS, ono u kojem je tvrdio da su "Srbi pristigli u Srbiju jedine izbeglice na svetu koje su tretirane kao ravnopravni građani zemlje u koju su izbegli, građani koji su često bili ravnopravniji od građana Srbije".
Da je moguće, a nije, pitala bih i Mirjanu Marković smatra li nas još uvijek, kao što je to smatrala u novembru 1996. godine, u vrijeme demonstracija protiv režima njezinog supruga, remetilačkim faktorom, nezahvalnicima koji su u "punoj snazi napustili svoja mesta i ostavili ih svojim siromašnim rođacima na čuvanje, a sad kroje političku sudbinu onih koji u ovoj zemlji žive".
Isto pitanje postavila bih i nekim beogradskim analitičarima iz takozvanog nevladinog sektora, onima koji su u februaru 1997. godine zagovarali tezu kako smo se mi, zapravo, etnički samoočistili iz nevoljene nam države, kako smo kroz istoriju uvijek bili militantni, te da "svaki ozbiljan režim treba da strepi od nas i naših državotvornih ambicija i stanja". Hrvatski, prije svih. Isti onaj koji nas je avionima i tenkovima ispratio put Srbije. Uz blagoslov Pitera Galbrajta, u to vrijeme američkog ambasadora u Zagrebu, kome nije bilo teško da se popne na naš, hrvatskim kamenicama obasuti traktor, e da bi pokazao kako i Vašington srpskim suzama vjeruje.
Voljela bih znati gdje je i kako danas živi porodica pokojnog Dragana M. Dejanovića iz sela Ruševica u opštini Slunj, koji je u decembru 1995. godine preminuo u somborskoj bolnici nakon izlaska iz Arkanovog kampa u Erdutu. Dragana su pripadnici MUP Srbije pronašli u Petrovcu na Mlavi 28. avgusta 1995. godine i zajedno sa grupom Krajišnika, "vojno sposobnih izbeglica", kako se to tad zvalo, isporučili na obradu Ražnatovićevim "Tigrovima".
IZDAJNICI
Gotovo dva mjeseca porodica ništa nije znala o njemu, a onda je u oktobru stiglo njegovo očajničko pismo u kome ih moli da preduzmu sve kako bi ga izvukli iz Slavonije i Baranje. Dejanović nije imao sreće da preživi "operaciju kažnjavanja izdajnika", kako je nazvan erdutski tretman nekoliko hiljada izbjeglih Krajišnika koji su bili podvrgnuti raznim metodama mučenja, prije nego što su bili upućivani u jedinice slavonsko-baranjskog korpusa, jedine preostale formacije krajiške vojske.
Voljela bih znati i gdje su se skrasile sestre Danica Slijepčević (1929) i Dušanka Pavlović (1923) iz sela Brnjeuška u opštini Glina, dvije starice koje sam zatekla u barakama Geosonde u selu Lešak, u opštini Leposavić u maju 2000. godine, zajedno sa drugim beskućnicima iz Knina, Benkovca, Gračaca i Plaškog. Njihovu sudbinu zabetonirale su tri akcije - Tuđmanova Oluja, Miloševićevo popunjavanje srpskih etničkih džepova na Kosovu i Klintonovo humanitrano bombardovanje SRJ.
Da li su, tada već krhka leđa Danice i Dušanke, onemoćala od tereta koje je trebalo nositi kroz razne države i režime, ratove svjetske i lokalne, primirja duga i kratka, dočekala da se odmore na svojim krevetima?
Da mi je da znam i da li je Stevanu Kričkoviću (1931) iz Čitluka u opštini Gospić, kog sam pronašla 2000. u Zubinom Potoku, uspjelo da ode u SAD gdje mu živi sinovljeva porodica. Stevanu je bio odobren zahtjev za iseljenje baš uoči početka NATO bombardovanja, ali više nije imao ko da mu uruči pismo u kome je stajalo to obavještenje.
Šta li je danas sa troje djece Ljubomira Vrcelja iz okoline Benkovca, koji je ubijen u Prizrenu 9. januara 2000. godine dok je iz zgrade gdje su bili smješteni prognanici iz RSK, išao po naramak drva? Ljubomirova supruga Mladenka ubijena je 22. juna 1999. godine.
Ne mogu a da se ne sjetim ni prote Đorđa Radovanovića, prvog rukopoloženog sveštenika SPC u Hrvatskoj poslije Drugog svjetskog rata, čovjeka koji se u pola stoljeća dva puta otisnuo u izbjeglištvo, iz Jasenovca 1941. i iz Karlovca 1991. Upoznala sam ga u crkvi Sveti vračevi u krugu Kliničkog centra Srbije, gdje stoički podnosi svoj udes, živeći sa suprugom u nekadašnjoj mrtvačnici, preuređenoj za potrebe stanovanja ovo dvoje divnih ljudi, za koje ne znam da li su dočekali svoju hrvatsku penziju.
Voljela bih znati i šta je sa svojim životom uradio onaj izbjegli Srbin sa Banije (snimljen na građevini, da li svoje, da li tuđe kuće u nekoj od prestoničkih prigradskih baruština, prenamijenjenoj u građevinsko zemljište za izbjeglice), koji je u avgustu 2001. godine, objašnjavajući višegodišnje napore da ponovo uđe u posjed svoje kuće u selu Bačuga kod Petrinje, pred kamerom TV B92 izjavio: "Vratio bih se u pizdu materinu".
Voljela bih znati i da li su Stana i Ilija Živković, koji su se u julu 2000. godine iz izbjeglištva vratili u banijsko selo Brđane Šamaričke, izašli iz svinjca, jedinog sačuvanog "stambenog" objekta, udaljenog tek koji metar od zgarišta njihove porodične kuće. Da li im je i ko uspio obezbijediti barem ćebe i jastuk, dok su u svinjcu čekali Novu godinu i red za obnovu?
ĆEBE I JASTUK
Voljela bih znati i da li su se predsjednik Hrvatske Stjepan Mesić, nosilac Putinovog antifašističkog odličja, i Boris Tadić, predsjednik jedine zemlje iz koje ove godine niko nije otišao da se pokloni sjenima mrtvih u Aušvicu, postidjeli zbog sudbine Draginje Radičanin-Živković (1922).
Prvi jer je iz njegove države (koja je ukinula ovoj starici, jednoj od rijetkih živih logorašica trajno obilježenih serijskim brojem poljskog logora smrti, novčane prinadležnosti), Draginja morala da izbjegne. A drugi jer joj je srpski Komesarijat požurio da oduzme izbjeglički status, jedino "pravno stanje" koje joj je omogućavalo zdravstvenu zaštitu, obrazlažući svoj potez formalno upakovanom laži u kojoj stoji kako je ona prećutala činjenicu da se vratila u zemlju prethodnog prebivališta.
Voljela bih znati i šta je sa nekim poslenicima takozvane javne riječi, zagrebačkim i beogradskim medijskim zvijezdama, onima koji su uvijek bili spremni, što za oca domovine, što za vožda, fabrikovati makar laž više od one "nacionalno poželjne" i za to bili bogato nagrađivani, bez obzira (ili baš zato) što bi nama, tamo daleko u našim vukojebinama, nakon njihovih poruka i komentara uvijek stizale i nove pošiljke granata.
Voljela bih, na kraju, znati i zašto ja, danas, deset godina nakon Oluje, ponovo kucam na vrata aktuelnih medijskih moćnika u potrazi za zaposlenjem i (ili) s namjerom da ishodujem novac koji su mi ostali dužni? Autor je novinar iz Beograda
pitajte danas da li bi se hrvatski srbi pobunili i stali na staranu velikosrpskog projekta,tkz."velika srbija"
Stradanje u ime "vožda i oca domovine"
Pre deset godina: Na putu za Srbiju
Milka Ljubičić
Da mogu, a ne mogu, godišnjice Oluje, pa i ovu desetu, najradije bih obilježila traganjem za novim adresama na kojima su se skrasili neki od mojih brojnih sagovornika o čijim sam sudbinama pisala sve ove godine.
Kada bi se mene pitalo, a ne pita se, zazirala bih od manifestacionog podsjećanja javnosti na Oluju, zato što u svakom od tih pokušaja ima manipulacije, političke prije svega, a takva nas je, uz ostalo, i dovela ovdje gdje sada jesmo.
Voljela bih znati i šta li je Slobodan Milošević mislio juče. Da li se možda prisjetio svog komentara iz avgusta 1995. godine: "One budale su se povukle"? I da li pamti šta je američkom penzionisanom generalu Žaku Polu Klajnu, upravniku Istočne Slavonije u vrijeme UN administracije, rekao u aprilu 1997. godine? A rekao je: "Pomoći ću vam da tamo zadržite Srbe, jer je svaki Srbin koji pređe Dunav za mene politička neugodnost i ekonomski albatros".
ALBATROSI
Albatrosi su ptice žderačice. Pojedoše sve što stignu. Da li se prepao da ćemo požderati Srbiju?
Voljela bih i da ga pitam da li bi i danas potpisao svoje uvodno slovo na 4. kongresu SPS, ono u kojem je tvrdio da su "Srbi pristigli u Srbiju jedine izbeglice na svetu koje su tretirane kao ravnopravni građani zemlje u koju su izbegli, građani koji su često bili ravnopravniji od građana Srbije".
Da je moguće, a nije, pitala bih i Mirjanu Marković smatra li nas još uvijek, kao što je to smatrala u novembru 1996. godine, u vrijeme demonstracija protiv režima njezinog supruga, remetilačkim faktorom, nezahvalnicima koji su u "punoj snazi napustili svoja mesta i ostavili ih svojim siromašnim rođacima na čuvanje, a sad kroje političku sudbinu onih koji u ovoj zemlji žive".
Isto pitanje postavila bih i nekim beogradskim analitičarima iz takozvanog nevladinog sektora, onima koji su u februaru 1997. godine zagovarali tezu kako smo se mi, zapravo, etnički samoočistili iz nevoljene nam države, kako smo kroz istoriju uvijek bili militantni, te da "svaki ozbiljan režim treba da strepi od nas i naših državotvornih ambicija i stanja". Hrvatski, prije svih. Isti onaj koji nas je avionima i tenkovima ispratio put Srbije. Uz blagoslov Pitera Galbrajta, u to vrijeme američkog ambasadora u Zagrebu, kome nije bilo teško da se popne na naš, hrvatskim kamenicama obasuti traktor, e da bi pokazao kako i Vašington srpskim suzama vjeruje.
Voljela bih znati gdje je i kako danas živi porodica pokojnog Dragana M. Dejanovića iz sela Ruševica u opštini Slunj, koji je u decembru 1995. godine preminuo u somborskoj bolnici nakon izlaska iz Arkanovog kampa u Erdutu. Dragana su pripadnici MUP Srbije pronašli u Petrovcu na Mlavi 28. avgusta 1995. godine i zajedno sa grupom Krajišnika, "vojno sposobnih izbeglica", kako se to tad zvalo, isporučili na obradu Ražnatovićevim "Tigrovima".
IZDAJNICI
Gotovo dva mjeseca porodica ništa nije znala o njemu, a onda je u oktobru stiglo njegovo očajničko pismo u kome ih moli da preduzmu sve kako bi ga izvukli iz Slavonije i Baranje. Dejanović nije imao sreće da preživi "operaciju kažnjavanja izdajnika", kako je nazvan erdutski tretman nekoliko hiljada izbjeglih Krajišnika koji su bili podvrgnuti raznim metodama mučenja, prije nego što su bili upućivani u jedinice slavonsko-baranjskog korpusa, jedine preostale formacije krajiške vojske.
Voljela bih znati i gdje su se skrasile sestre Danica Slijepčević (1929) i Dušanka Pavlović (1923) iz sela Brnjeuška u opštini Glina, dvije starice koje sam zatekla u barakama Geosonde u selu Lešak, u opštini Leposavić u maju 2000. godine, zajedno sa drugim beskućnicima iz Knina, Benkovca, Gračaca i Plaškog. Njihovu sudbinu zabetonirale su tri akcije - Tuđmanova Oluja, Miloševićevo popunjavanje srpskih etničkih džepova na Kosovu i Klintonovo humanitrano bombardovanje SRJ.
Da li su, tada već krhka leđa Danice i Dušanke, onemoćala od tereta koje je trebalo nositi kroz razne države i režime, ratove svjetske i lokalne, primirja duga i kratka, dočekala da se odmore na svojim krevetima?
Da mi je da znam i da li je Stevanu Kričkoviću (1931) iz Čitluka u opštini Gospić, kog sam pronašla 2000. u Zubinom Potoku, uspjelo da ode u SAD gdje mu živi sinovljeva porodica. Stevanu je bio odobren zahtjev za iseljenje baš uoči početka NATO bombardovanja, ali više nije imao ko da mu uruči pismo u kome je stajalo to obavještenje.
Šta li je danas sa troje djece Ljubomira Vrcelja iz okoline Benkovca, koji je ubijen u Prizrenu 9. januara 2000. godine dok je iz zgrade gdje su bili smješteni prognanici iz RSK, išao po naramak drva? Ljubomirova supruga Mladenka ubijena je 22. juna 1999. godine.
Ne mogu a da se ne sjetim ni prote Đorđa Radovanovića, prvog rukopoloženog sveštenika SPC u Hrvatskoj poslije Drugog svjetskog rata, čovjeka koji se u pola stoljeća dva puta otisnuo u izbjeglištvo, iz Jasenovca 1941. i iz Karlovca 1991. Upoznala sam ga u crkvi Sveti vračevi u krugu Kliničkog centra Srbije, gdje stoički podnosi svoj udes, živeći sa suprugom u nekadašnjoj mrtvačnici, preuređenoj za potrebe stanovanja ovo dvoje divnih ljudi, za koje ne znam da li su dočekali svoju hrvatsku penziju.
Voljela bih znati i šta je sa svojim životom uradio onaj izbjegli Srbin sa Banije (snimljen na građevini, da li svoje, da li tuđe kuće u nekoj od prestoničkih prigradskih baruština, prenamijenjenoj u građevinsko zemljište za izbjeglice), koji je u avgustu 2001. godine, objašnjavajući višegodišnje napore da ponovo uđe u posjed svoje kuće u selu Bačuga kod Petrinje, pred kamerom TV B92 izjavio: "Vratio bih se u pizdu materinu".
Voljela bih znati i da li su Stana i Ilija Živković, koji su se u julu 2000. godine iz izbjeglištva vratili u banijsko selo Brđane Šamaričke, izašli iz svinjca, jedinog sačuvanog "stambenog" objekta, udaljenog tek koji metar od zgarišta njihove porodične kuće. Da li im je i ko uspio obezbijediti barem ćebe i jastuk, dok su u svinjcu čekali Novu godinu i red za obnovu?
ĆEBE I JASTUK
Voljela bih znati i da li su se predsjednik Hrvatske Stjepan Mesić, nosilac Putinovog antifašističkog odličja, i Boris Tadić, predsjednik jedine zemlje iz koje ove godine niko nije otišao da se pokloni sjenima mrtvih u Aušvicu, postidjeli zbog sudbine Draginje Radičanin-Živković (1922).
Prvi jer je iz njegove države (koja je ukinula ovoj starici, jednoj od rijetkih živih logorašica trajno obilježenih serijskim brojem poljskog logora smrti, novčane prinadležnosti), Draginja morala da izbjegne. A drugi jer joj je srpski Komesarijat požurio da oduzme izbjeglički status, jedino "pravno stanje" koje joj je omogućavalo zdravstvenu zaštitu, obrazlažući svoj potez formalno upakovanom laži u kojoj stoji kako je ona prećutala činjenicu da se vratila u zemlju prethodnog prebivališta.
Voljela bih znati i šta je sa nekim poslenicima takozvane javne riječi, zagrebačkim i beogradskim medijskim zvijezdama, onima koji su uvijek bili spremni, što za oca domovine, što za vožda, fabrikovati makar laž više od one "nacionalno poželjne" i za to bili bogato nagrađivani, bez obzira (ili baš zato) što bi nama, tamo daleko u našim vukojebinama, nakon njihovih poruka i komentara uvijek stizale i nove pošiljke granata.
Voljela bih, na kraju, znati i zašto ja, danas, deset godina nakon Oluje, ponovo kucam na vrata aktuelnih medijskih moćnika u potrazi za zaposlenjem i (ili) s namjerom da ishodujem novac koji su mi ostali dužni? Autor je novinar iz Beograda
pitajte danas da li bi se hrvatski srbi pobunili i stali na staranu velikosrpskog projekta,tkz."velika srbija"
