Sta tvrdi nobelovac Edvard Preskot
JEDINI ZADATAK ZADUZITI ZEMLJE U KRIZI
Glavne odlike procesa globalizacije su prevladavanje granica medju drzavama nacijama, opadanje suvereniteta drzava te nastanak globalnih i nadnacionalnih udruzenja koje preuzimaju regulativne i druge funkcije u drustvu i svjetskoj privredi. No, on u sebi ima i mnoge zamke. Primjerice globalizacija je povecala medjusobnu ovisnost stanovnistva i potrebu za kolektivnim djelovanjem, ali zbog toga milionima nije donijela nikakvu korist, vec samo stetu. Liberalizacija, privatizacija i tranzicija mnoge je zemlje odvela u siromastvo. Stoga nikoga ne treba cuditi sto je sve vise onih kojiosporavaju pravila igre u danasnjoj svjetskoj privredi.
Na udaru su posebno Medjunarodni monetarni fond i svjetska banka, glavne poluge novog imperijalnog privrednog ratovanja. Naime oni su svojim strogim mjerama povecali siromastvo u zemljama duznicama, izazvale ekonomske i financijske krize, spekulativne napade na devizne tecajeve pojedinih valuta u Africi, Aziji, Latinskoj Americi. Zbog toga je sve vise onih koji se zalazu za ukidanje tih svjetskih privrednih regulatora. Ponajprije stoga sto se ponasaju kao instrumenti vanjske politike najmocnijih zemalja.
Drogiranje ovisnika
Nobelovac Edvard Preskot tvrdi da je danas jedina zadaca Svjetske banke i MMF-a odobravanje sve veceg zaduzivanja zemalja u krizi, sto usporedjuje s davanjem droge osobi koja je ovisna o kokaionu. Drugim rijecima, MMF i Svjetska banka stvaraju novovjeko duznicko ropstvo. Kako se to radi, najbolje je pokazao ugledni americki novinar Gregory Palast, kolumnist britanskog Observera i reporter BBC-a koji vec godinama istrazuje tamne strane globalizacije. U tome mu je znatno pomogao i Josef Stiglic bivsi glavni ekonomist Svjetske banke i predsjednik Vijeca ekonomskih savjetnika americkog predsjednika Bila Klintona, koji je nakon svoje smjene, kao prvi medju visokim duznosnicima javno progovorio o prljavom djelovanju MMF-a i Svjetske banke.
Tako Stiglic tvrdi kako MMF i Svjetska banka u gotovo svim zemljama primjenjuju istovjetan nacin djelovanja. Kada se okome na neku zemlju, prvi je korak podmicivanje politicara koji inozemnim firmama prepustaju telekomunikacije, nacionalne naftne kompanije, energetske pogone, upravljanje vodom i ostalu vitalnu infrastrukturu. To se odredi tajnim ugovorima. Naime, svaka drzava za suradnju sa MMf-om i Svjetskom bankom mora potpisati 111 tacaka obaveza. Ako to ne ucini, onemogucuje joj se uzimanje kredita na svjetskom trzistu kapitala, a danas niko ne moze opstati bez kredita, tj. Kreditnog rejtinga. Uporedoi s tim procesom, otvara se trziste kapitala, sto znaci da se najjace nacionalne banke prodaju strancima.Nakon toga drzave su prisiljene preci na trzisne cijene. Politicari koji su to omogucili na svoje racune u inozemnim bankama dobivaju povelike iznose. Prosjecno 10% vrijednosti dogovorene,trgovine,.
Rasprodaja nacionalnog bogatstva vodi u osiromasenje domaceg stanovnistva. No, ko mari za to. Nakon sto se neka zemlja ,preuzme, na opisani nacin, slijedi njeno discipliniranje. Trazi se smanjenje potrosnje te proracunskih izdataka. Palast takve zahtjeve objasnjava na primjeru Argentine. Naime, petina je stanovnistva nezaposlena, a MMF i Svjetska banka traze drasticno smanjenje izdataka za nezaposlene, penzione i zdravstvene fondove, obrazovanje. Sve to dovodi do nestanka domace ekonomije i drzava mora sve kupovati na svjetskim trzistima. Naravno, po visokim cijemama. Stiglic to otvaranje granica za trgovinu naziva novim opijumskim ratovima. Naime, kada je nacionalna ekonomija na koljenima, sve se moze kupiti za stoti dio prave vrijednosti. Drugim rijecima, cijela je drzava na prodaju u bescjenje. Nadalje, Stiglic tvrdi kako u takvim urusavanjima drzava aktivno sudjeluje i CIA. Posljednja faza jest u rusenju vlade, tj. Drzavnog udara. Palast kao primjer navodi slucaj Venecuele. Naime, MMF je objavio da ce poduprijeti tranzicijsku vladu ako predsjednik Hugo Cavez bude uklonjen. Tako su nagovijestili da ce platiti puc ako vojska svrgne predsjednika koji je nepodoban jer je predsjedniku MMF-a odbio ispuniti zahtjeve. Bila je rijec o nafti i smanjenju poreza naftnim kompanijama. Cavez za to nije zelio ni cuti, vec je povecao poreze kako bi financirao socijalne programe. MMF, dakle nije zanimala sudbina stanovnistva, nego interesi multinacionalnih naftnih firmi.
Slicno je i sa kreditima Svjetske banke. Oni se dodijeljuju pojedinoj zemlji za odredjene projekte pod izgovorom razvitka privrede, sistema obrazovanja itd. No, zemlja korisnik nikada ne dobije ni centa, vec kredit u cijelosti mora potrositi u inozemstvu, tj. Kupujuci inozemnu opremu od firme koju odabere Svjetska banka. Takav je kredit takodjer u sluzbi krupnog kapitala.
U tom su procesu i firme koje sluze za pranje novca koji se izvlaci iz neke zemlje.Stiglic kao najocitiji primjer istice Enron koji je kupio vodovod u Buenos Airesu i naftovod izmedju Argentine i Cile. S druge strane Sitibank je ,dobila, vecinuargentinskih banaka, Britis petroleum naftovode u Ekvadoru. No, tzv. Globalisti poceli su primjenjivati slicne metode i u samom SAD-u. Primejrice, MMF je preuzeo Velika jezera, cime je preuzeo nadzor nad vodoopskrbom SAD-a, a propali Enron isisao je milijadre dolara iz drzavnih blagajni Teksasa i Kalifornije.Kalifornija je, prema procjenama, platila za elektricnu energiju izmedju 9 i 12 milijardi dolara vise nego sto je bila stvarna cijena.
Moskva i Peking trn u oku
Isisavanje novca iz SAD za Stiglica je dikaz kako u svijetu danas ima sve manje zrtava, pa se krupni kapital okrece prema bogatima jer je sve sto se moglo osiromasiti vec siromasno. To je shvatio ruski predsjednik Putin koji je ove godine isplatio sve dugove MMF-u i pariskom klubu i tako vratio samostalnost u odlucivanju o daljnjem ekonomskom razvitku Ruske Federacije. Ni Kina, najbrze rastuca svjetska ekonomija, ne zeli imati posla sa MMF-om i Svjetskom bankom. Zbog toga su sluzbena Moskva i peking trn u oku krupnog nadnacionalnog kapitala jer sve vise ugrozavaju njegove pozicije svojim inozemnim ulaganjima.
Kada se sve navedeno ima na umu, jasno je kako je globalizacija donijela nove oblike ekonomskog ratovanja, a ratovi koje vode institucije i multinacionalne kompanije po rezultatima znatno su opasniji od drzavnih: Posebno ako se uzme u obzir i palastova tvrdnja da MMF i Svjetska banka, nakon sto uniste pojedinu zemlju, u njoj proizvedu i nemire. Tzv. MMF-ove nemire.
1. Podmicivanjem politicara vitalna nacionalna infrastruktura (telekomunikacije, vodoopskrbni sistemi, nacionalne naftne kompanije, energetski pogoni) i banke prelaze u vlasnistvo inozemnih firmi ili banaka.
2. Zahtjev za smanjenje potrosnje i proracunskih izdataka (smanjenje sredstava za nezaposlene, penzione i zdravstvene fondove, razlicite potpore...)
3. Otvaranje granica za trgovinu (sva roba postaje skupa, a stanovnistvo sve vise siromasi; drzava se rasprodaje u bescjenje).
4. Ako se vlada ne pokori zahtjevima MMF-a ili Svjetske banke organizira se drzavni udar (najocitiji primjer u Latinskoj Americi).
San 01.08.2005. 36 strana.
JEDINI ZADATAK ZADUZITI ZEMLJE U KRIZI
Glavne odlike procesa globalizacije su prevladavanje granica medju drzavama nacijama, opadanje suvereniteta drzava te nastanak globalnih i nadnacionalnih udruzenja koje preuzimaju regulativne i druge funkcije u drustvu i svjetskoj privredi. No, on u sebi ima i mnoge zamke. Primjerice globalizacija je povecala medjusobnu ovisnost stanovnistva i potrebu za kolektivnim djelovanjem, ali zbog toga milionima nije donijela nikakvu korist, vec samo stetu. Liberalizacija, privatizacija i tranzicija mnoge je zemlje odvela u siromastvo. Stoga nikoga ne treba cuditi sto je sve vise onih kojiosporavaju pravila igre u danasnjoj svjetskoj privredi.
Na udaru su posebno Medjunarodni monetarni fond i svjetska banka, glavne poluge novog imperijalnog privrednog ratovanja. Naime oni su svojim strogim mjerama povecali siromastvo u zemljama duznicama, izazvale ekonomske i financijske krize, spekulativne napade na devizne tecajeve pojedinih valuta u Africi, Aziji, Latinskoj Americi. Zbog toga je sve vise onih koji se zalazu za ukidanje tih svjetskih privrednih regulatora. Ponajprije stoga sto se ponasaju kao instrumenti vanjske politike najmocnijih zemalja.
Drogiranje ovisnika
Nobelovac Edvard Preskot tvrdi da je danas jedina zadaca Svjetske banke i MMF-a odobravanje sve veceg zaduzivanja zemalja u krizi, sto usporedjuje s davanjem droge osobi koja je ovisna o kokaionu. Drugim rijecima, MMF i Svjetska banka stvaraju novovjeko duznicko ropstvo. Kako se to radi, najbolje je pokazao ugledni americki novinar Gregory Palast, kolumnist britanskog Observera i reporter BBC-a koji vec godinama istrazuje tamne strane globalizacije. U tome mu je znatno pomogao i Josef Stiglic bivsi glavni ekonomist Svjetske banke i predsjednik Vijeca ekonomskih savjetnika americkog predsjednika Bila Klintona, koji je nakon svoje smjene, kao prvi medju visokim duznosnicima javno progovorio o prljavom djelovanju MMF-a i Svjetske banke.
Tako Stiglic tvrdi kako MMF i Svjetska banka u gotovo svim zemljama primjenjuju istovjetan nacin djelovanja. Kada se okome na neku zemlju, prvi je korak podmicivanje politicara koji inozemnim firmama prepustaju telekomunikacije, nacionalne naftne kompanije, energetske pogone, upravljanje vodom i ostalu vitalnu infrastrukturu. To se odredi tajnim ugovorima. Naime, svaka drzava za suradnju sa MMf-om i Svjetskom bankom mora potpisati 111 tacaka obaveza. Ako to ne ucini, onemogucuje joj se uzimanje kredita na svjetskom trzistu kapitala, a danas niko ne moze opstati bez kredita, tj. Kreditnog rejtinga. Uporedoi s tim procesom, otvara se trziste kapitala, sto znaci da se najjace nacionalne banke prodaju strancima.Nakon toga drzave su prisiljene preci na trzisne cijene. Politicari koji su to omogucili na svoje racune u inozemnim bankama dobivaju povelike iznose. Prosjecno 10% vrijednosti dogovorene,trgovine,.
Rasprodaja nacionalnog bogatstva vodi u osiromasenje domaceg stanovnistva. No, ko mari za to. Nakon sto se neka zemlja ,preuzme, na opisani nacin, slijedi njeno discipliniranje. Trazi se smanjenje potrosnje te proracunskih izdataka. Palast takve zahtjeve objasnjava na primjeru Argentine. Naime, petina je stanovnistva nezaposlena, a MMF i Svjetska banka traze drasticno smanjenje izdataka za nezaposlene, penzione i zdravstvene fondove, obrazovanje. Sve to dovodi do nestanka domace ekonomije i drzava mora sve kupovati na svjetskim trzistima. Naravno, po visokim cijemama. Stiglic to otvaranje granica za trgovinu naziva novim opijumskim ratovima. Naime, kada je nacionalna ekonomija na koljenima, sve se moze kupiti za stoti dio prave vrijednosti. Drugim rijecima, cijela je drzava na prodaju u bescjenje. Nadalje, Stiglic tvrdi kako u takvim urusavanjima drzava aktivno sudjeluje i CIA. Posljednja faza jest u rusenju vlade, tj. Drzavnog udara. Palast kao primjer navodi slucaj Venecuele. Naime, MMF je objavio da ce poduprijeti tranzicijsku vladu ako predsjednik Hugo Cavez bude uklonjen. Tako su nagovijestili da ce platiti puc ako vojska svrgne predsjednika koji je nepodoban jer je predsjedniku MMF-a odbio ispuniti zahtjeve. Bila je rijec o nafti i smanjenju poreza naftnim kompanijama. Cavez za to nije zelio ni cuti, vec je povecao poreze kako bi financirao socijalne programe. MMF, dakle nije zanimala sudbina stanovnistva, nego interesi multinacionalnih naftnih firmi.
Slicno je i sa kreditima Svjetske banke. Oni se dodijeljuju pojedinoj zemlji za odredjene projekte pod izgovorom razvitka privrede, sistema obrazovanja itd. No, zemlja korisnik nikada ne dobije ni centa, vec kredit u cijelosti mora potrositi u inozemstvu, tj. Kupujuci inozemnu opremu od firme koju odabere Svjetska banka. Takav je kredit takodjer u sluzbi krupnog kapitala.
U tom su procesu i firme koje sluze za pranje novca koji se izvlaci iz neke zemlje.Stiglic kao najocitiji primjer istice Enron koji je kupio vodovod u Buenos Airesu i naftovod izmedju Argentine i Cile. S druge strane Sitibank je ,dobila, vecinuargentinskih banaka, Britis petroleum naftovode u Ekvadoru. No, tzv. Globalisti poceli su primjenjivati slicne metode i u samom SAD-u. Primejrice, MMF je preuzeo Velika jezera, cime je preuzeo nadzor nad vodoopskrbom SAD-a, a propali Enron isisao je milijadre dolara iz drzavnih blagajni Teksasa i Kalifornije.Kalifornija je, prema procjenama, platila za elektricnu energiju izmedju 9 i 12 milijardi dolara vise nego sto je bila stvarna cijena.
Moskva i Peking trn u oku
Isisavanje novca iz SAD za Stiglica je dikaz kako u svijetu danas ima sve manje zrtava, pa se krupni kapital okrece prema bogatima jer je sve sto se moglo osiromasiti vec siromasno. To je shvatio ruski predsjednik Putin koji je ove godine isplatio sve dugove MMF-u i pariskom klubu i tako vratio samostalnost u odlucivanju o daljnjem ekonomskom razvitku Ruske Federacije. Ni Kina, najbrze rastuca svjetska ekonomija, ne zeli imati posla sa MMF-om i Svjetskom bankom. Zbog toga su sluzbena Moskva i peking trn u oku krupnog nadnacionalnog kapitala jer sve vise ugrozavaju njegove pozicije svojim inozemnim ulaganjima.
Kada se sve navedeno ima na umu, jasno je kako je globalizacija donijela nove oblike ekonomskog ratovanja, a ratovi koje vode institucije i multinacionalne kompanije po rezultatima znatno su opasniji od drzavnih: Posebno ako se uzme u obzir i palastova tvrdnja da MMF i Svjetska banka, nakon sto uniste pojedinu zemlju, u njoj proizvedu i nemire. Tzv. MMF-ove nemire.
1. Podmicivanjem politicara vitalna nacionalna infrastruktura (telekomunikacije, vodoopskrbni sistemi, nacionalne naftne kompanije, energetski pogoni) i banke prelaze u vlasnistvo inozemnih firmi ili banaka.
2. Zahtjev za smanjenje potrosnje i proracunskih izdataka (smanjenje sredstava za nezaposlene, penzione i zdravstvene fondove, razlicite potpore...)
3. Otvaranje granica za trgovinu (sva roba postaje skupa, a stanovnistvo sve vise siromasi; drzava se rasprodaje u bescjenje).
4. Ako se vlada ne pokori zahtjevima MMF-a ili Svjetske banke organizira se drzavni udar (najocitiji primjer u Latinskoj Americi).
San 01.08.2005. 36 strana.