Zločin i kazna

O

ofelija

Gost
'ZLOCIN i KAZNA' je fantasticno djelo. Dostojevski mi je oduvjek bio drazi od razvucenog Tolstoja. Volim i 'Kockara'... Negdje sam procitala da je Dostojevski i sam postao kockar da bi stvarno iskusio sta znaci i kako je kada covjek ogreze u kocku. Nevjerovatno......
jedan savjet> Ne poklanjaj nikad Zlocin i kaznu drugu u zatvoru...
 
Dostojevski mi je oduvjek bio drazi od razvucenog Tolstoja.

Зашто мислиш да је Толстој "развучен"? Због Љевинове косидбе и сличних момената? Његови детаљи и описи вишеструко су функционални. Јеси ли читала Толстојеве приповетке? Узгред, и мени је дражи Достојевски, али нипошто не оспоравам Толстојеву уметност; напротив. Они су у извесном смислу напросто антиподи. Препоручујем ти Стејнерову студију "Толстој или Достојевски".
 
ofelija:
'ZLOCIN i KAZNA' je fantasticno djelo. Dostojevski mi je oduvjek bio drazi od razvucenog Tolstoja. Volim i 'Kockara'... Negdje sam procitala da je Dostojevski i sam postao kockar da bi stvarno iskusio sta znaci i kako je kada covjek ogreze u kocku. Nevjerovatno......
jedan savjet> Ne poklanjaj nikad Zlocin i kaznu drugu u zatvoru...
 
Ofelija, nadam se da se nisi poistovetila sa njom, jer bih ja pre bio ona ubijena baba. Zlocin jeste dobra knjiga, mada ne mislim da je najbolja od Dostojevskog. Kazi mi od svih ideja koje se javljaju u knjizi, koja ti se najvise svidja?
Ko zna mozda smo se nameracili da ubijemo istu babu!
 
sluzimo narodu:
Ofelija, nadam se da se nisi poistovetila sa njom, jer bih ja pre bio ona ubijena baba. Zlocin jeste dobra knjiga, mada ne mislim da je najbolja od Dostojevskog. Kazi mi od svih ideja koje se javljaju u knjizi, koja ti se najvise svidja?
Ko zna mozda smo se nameracili da ubijemo istu babu!
Slazem se sa tobom,da Zlocin i kazna,nisu njegovo najbolje delo,mozda sam ja jako puno ocekivala,kada sam uzela da je citam,po mom skromnom misljenju,daleko je bolji braca Karamazov,ili recimo odlicno delo Dvojnik.
Pozdrav,Vanja.
 
A sta kazete na Idiota ? Danima sam posle citanja bila potresena, bas me je razbio!

Мени је "Идиот" надражи роман Достојевског. И уопште, имам утисак да тај роман одговара превасходно женском књижевноуметничком сензибилитету, као што, рецимо, "Зли дуси" одговарају пре мушком, иако сам, разуме се, свесна да је књ. дела бесмислено делити на "мушка и женска".

Поздрав,
Лилит
 
Лилит:
Dostojevski mi je oduvjek bio drazi od razvucenog Tolstoja.

Зашто мислиш да је Толстој "развучен"? Због Љевинове косидбе и сличних момената? Његови детаљи и описи вишеструко су функционални. Јеси ли читала Толстојеве приповетке? Узгред, и мени је дражи Достојевски, али нипошто не оспоравам Толстојеву уметност; напротив. Они су у извесном смислу напросто антиподи. Препоручујем ти Стејнерову студију "Толстој или Достојевски".
E,jeste Lilit,dobro si se setila Ljevinove kosidbe. :D Zbog njegove kosidbe sam tri puta prekidao citanje 'Ane Karenjine'..Pa napravim par godina pauze,pa opet ispocetka..jedva nekako..Doslo mi je da ja odem na tu njegovu livadu da je popasem travku po travku,samo da je on ne kosi vise. :)
 
E,jeste Lilit,dobro si se setila Ljevinove kosidbe. :D Zbog njegove kosidbe sam tri puta prekidao citanje 'Ane Karenjine'..Pa napravim par godina pauze,pa opet ispocetka..jedva nekako..Doslo mi je da ja odem na tu njegovu livadu da je popasem travku po travku,samo da je on ne kosi vise. :)[/quote]

Баш си ме насмејао опаском о косидби. Шта би на то тек рекао Лав Николајевич? Са становишта једног грофа, који је и са самим руским царем био малне на 'ти', окруженог при том Јасном пољаном - опис косидбе на више десетина страна и није ништа необично :) Како било, и сам признајеш да си се роману враћао у више наврата, што довољно говори о његовој ум. вредности.
 
dostojevski smatra da pravo:"da se predje preko pojedinih prepreka" pripada samo vrhunskim vodjama i to samo radi ostvarenja nekih opstih ciljeva. medjutim, od svih vojskovodja i drzavnika on je cenio samo napoleona i svrstavao ga u ovu kategoriju. verovatno zbog svojih politickih ubedjenja. valjda se tripovao da on nastavlja tradicije francuske burz. revolucije iz 1789. pravim velikim ljudima on smatra njutna, solona, pa cak i muhameda, uglavnom ne vlastodrsce.
a inace raskoljnjikov ti je najbolji primer tog raskoraka. on je nesebican. on razume sta je patnja i hteo bi nesto da promeni. ali problem nastaje onoga trenutka kada uvidi da ne spada u onu kategoriju koja moze i sme da ode dalje nego sto je to uobicajeno. zar ne?
 
mr_pleasure:
dostojevski smatra da pravo:"da se predje preko pojedinih prepreka" pripada samo vrhunskim vodjama i to samo radi ostvarenja nekih opstih ciljeva. medjutim, od svih vojskovodja i drzavnika on je cenio samo napoleona i svrstavao ga u ovu kategoriju. verovatno zbog svojih politickih ubedjenja. valjda se tripovao da on nastavlja tradicije francuske burz. revolucije iz 1789. pravim velikim ljudima on smatra njutna, solona, pa cak i muhameda, uglavnom ne vlastodrsce.
a inace raskoljnjikov ti je najbolji primer tog raskoraka. on je nesebican. on razume sta je patnja i hteo bi nesto da promeni. ali problem nastaje onoga trenutka kada uvidi da ne spada u onu kategoriju koja moze i sme da ode dalje nego sto je to uobicajeno. zar ne?

Да, у праву си, с тим што Наполеон као Наполеон овде и није толико битан: бити Наполеон у Раскољниковљевом случају значи поседовати аутентичну психичку снагу, односно бити способан за прекорачење устаљених моралних норми, и то тамо где је реч о злочину, и управљати сопственим понашањем чак и у најкритичнијим тренуцима - за време злочина и непосредно после њега, док бити ваш значи бити без икакве психичке снаге.
Наравно, испоставља се да Раскољников нема довољно снаге ни да поднесе мисао о злочину (од почетка се понаша као мономан, као да га је захватио точак неке машине, у власти је мисли о убиству; када сазна да ће баба у одређено време бити код куће, он се осећа као осуђеник на смрт, а предстојећи злочин личи му на смртну пресуду - не жртви, већ убици, тј. њему, на путу ка бабиној кући размишља о безначајним детаљима, баш као и осуђеници на смрт - Достојевски то најбоље зна), још мање да убије онако како приличи једном Наполеону (он секиром замахује дрхтећи и готово махинално, заборавља да затвори врата бабиног стана), а камоли да "наполеоновски" поднесе последице убиства (осећа жељу да се јави неочекиваним посетиоцима који звоне на бабина врата, враћа се на место злочина, даје своје пуно име и адресу људима којима ионако изгледа сумњив, у два наврата иде у полицију да би признао кривицу, и само признање изговара у грозници, као ваш...).
Дакле, Раскољниковљево понашање, и пре и за време и после злочина, карактерише јасна душевна немоћ, која је код Достојевског пропорционална духовном богатству (јер Раскољников неоспорно има димензију интелектуалне дубине, његове рефлексије су оригиналне и оштроумне, што значи да би прави преступник, по Достојевском, требало да буде нишчи духом), али и (мени подједнако занимљив) патолошки порив за самоуништењем, тј. за кршењем логике самоодржања и - патолошка наслада коју при том осећа. Верујем да ти то није промакло?
P.S. Извини због епске опширности.
Поздрав,
Лилит
 
ma znam da napoleon kao napoleon nije bitan. ne brini nisam ja betty :)
upravo se slazemo. govorimo o istom. namere su mu dobre i nesebicne, ali on sam nema snage da se sa njima nosi. medjutim on prihvata da pati ne bi li se iskupio za svoje grehe. tu se onda pojavljuje i sonja, posrnula devojka, ona ga izvlaci svojom dobrotom, ovo je tipicno za dostojevskog. medjutim ovo sto je pristao da pati zbog svojih greha, to je ono sto ga razlikuje od onih bezobzirnih zlocinaca koji koji na sebe oholo gledaju kao zrtve vremena u kome zive. i za to treba imati snage, nije lako pokajati se.
 
nema veze zbog opsirnosti. kapiram te. natalozilo se posto nisi imala bas sa kim da popricas na ovom mothafukin forumu, pa ti je sad izletelo kao bujica, jel da? :)
 
mr_pleasure:
ma znam da napoleon kao napoleon nije bitan. ne brini nisam ja betty :)
upravo se slazemo. govorimo o istom. namere su mu dobre i nesebicne, ali on sam nema snage da se sa njima nosi. medjutim on prihvata da pati ne bi li se iskupio za svoje grehe. tu se onda pojavljuje i sonja, posrnula devojka, ona ga izvlaci svojom dobrotom, ovo je tipicno za dostojevskog. medjutim ovo sto je pristao da pati zbog svojih greha, to je ono sto ga razlikuje od onih bezobzirnih zlocinaca koji koji na sebe oholo gledaju kao zrtve vremena u kome zive. i za to treba imati snage, nije lako pokajati se.

Слажемо се - донекле. Наиме, мислим да је Раскољниковљево васкрснуће у "нови живот" (тачније слаб наговештај његовог преображаја) на крају епилога романа - психолошки прилично неуверљиво: каже се, додуше, да је Јеванђеље које му је дала Соња чувао испод јастука, али и да га није ни отворио, сматрајући да њена убеђења, осећања и тежње морају бити и његова; ни на робији се, како каже приповедач, није покајао за свој преступ, а јединим злочином сматрао је то што није издржао до краја, што се сам пријавио полицији и признао кривицу. С обзиром на то, мислим да Раскољников ипак не ступа на пут греха да би се покајао и тако себи обезбедио срећу, илуструјући тиме омиљену религијску идеју Достојевског о очишћењу кроз патњу, чији је носилац у делу једна праволинијски грађена блудница чиста срца - већ зато што најпре жели да провери своју психичку моћ (Желео сам да се усудим, да постанем Наполеон - каже он Соњи), а сам се пријављује полицији пре свега зато што је психички слаб, беспомоћан, што не може да поднесе бреме преступа - а не зато што се каје. Роман је заправо трагедија људске беспомоћности. Религијска (и етичка) димензија дела (прича о убици који је скренуо с пута под утицајем индивидуалистичких идеја и који се, под утицајем побожне проститутке, враћа на прави пут и срећу налази кроз очишћење и покајање) по проф. Николи Милошевићу представља, штавише, алиби за песимистичка стремљења самог Достојевског.

Поздрав,
Лилит
 
E,ljudi,a zamislite da smo ovo procitali u novinama-neki tamo Raskoljnikov ubio neku tamo babu.Bas cesto se setim 'Zlocina i kazne' kad u novinamaprocitam o nekom ubistvu.Mislim da bismo ga ovde svi osudili bez puno razmisljanja.E,al' kad to sve razradi cika Dostojevski,onda nam sve to izgleda tako opravdano i normalno..Prosto ti dodje da pobijes babe zelenasice,bogatasice,Andicevu 'simpaticnu' gospodjicu..Zezam se.
Da proba bundeva malo bez zezanja.Uh,tesko ce to ici..Pa,evo,Raskoljnikov je u sustini nezan,krhak,emotivan,sa nesumnjivim intelektualnim kvalitetima i vecitim moralnim dilemama.Nezavidna situacija u kojoj se nalazi,devojka koju voli,dovode do nejasne ideje o tome kako da prevazidje situaciju u kojoj se nalazi.Ideja postaje sve jasnija a njegov intelekt postupno nalazi valjano opravdanje za ono sto ce uslediti.I sta,zlocin se desi a Raskoljnikov prska po savovima.Niti je zlocin 'uradjen' kako treba,niti je njegovo ponasanje posle zlocina racionalno.Zasto?Pa zato sto Raskoljnikov u dusi nije zlocinac i zato sto intelektualno opravdanje gubi bitku sa njegovom prirodom i njegovim moralnim dilemama.
Razmisljao sam o tome,zlocinci stvarno imaju specificnu psihu.Treba se prosto roditi kao zlocinac da bi bez trunke dileme,potpuno hladnokrvno i racionalno nekog ubio.
Eto,setih se jedne predstave kojoj sam prisustvovao:radi se o masovnoj hipnozi.Na binu su izasli dobrovoljci.Predstava je zaista uspela,velika grupa ljudi je podlegla hipnozi,ali njih nekoliko ipak nije.Sta mislite ko?Pa najveci kriminalci u mom mestu.Zasto njih nije uspeo da hipnotise?E o tome valja razmisliti.
 

Back
Top