Sretna, što sam iznedrila toliku ljubav. U sebi. Za Njega. I zbog toga sam vanserijski, sretna. I umirem, jednog dana, kao sretna osoba. Znala sam da umem i da mogu da volim. Ali, toliko duboko, čestito, odano...I da ne pokleknem, ničemu, čak i kada sam slamana..to nisam ni sama o sebi, znala. I tu sam se prijatno iznenadila, o sebi.
Sretna, što sam ljubila te prekrasne oči. Grlila te divne ruke. Smejala se tim prelepim bojama u njegovim očima, osmehom koji očarava...koji sam ja crtala. Borama smejalicama, koje su za mene bile svet. I moja svetinja. Jeste. Sve to mi je bio on. U mom umu, ostaje sve najdivnije. I ne ulazim u to, šta drugi su meni radili, nisu , jesu. Kako su se pokazali, poneli. To im ostavljam. Na savesti. I duši. U enkim noćima, kada budu sami sa sobom. Ja znam šta ja jesam osećala. Mislila. Želela. Kako se jesam ponašala. I toga se držim dan danas. Sada. Onda sam. I uvek ću. To ostaje u mom životu prekrasan i najtužniji period. Da se uzdignem do samih visina i da "umrem". Sutra da se rodim, ja bih sve opet isto radila. Takva sam. Opet istom silinom i jačinom volela. Prosto, meni jeste bilo, važno. Jeste bilo bitno. Dubinski ga volela, zbog onoga šta u duši jeste.
Zato sam danas..još lepša. Još nasmejanija. Jer dokle god dišem, budem disala, ja to u sebi nosiću. Tom energijom sijaću.
Moje lično mišljenje je, da su se jako ogrešili o mene.
Neka je on meni živ, zdrav. Sretan i nasmejan.
To je sve, što imam da kažem.