fabian
Ističe se
- Poruka
- 2.252
Na prostorima koji ce kasnije postati Jugoslavija je 1896. osnovana Jugoslovenska Socijal-Demokratska Stranka, siroka stranka napravljena da predstavlja narod i razne zelje prisutne u njemu, sto socijalne (protiv vladara i bogatasa), sto nacionalne (za nezavisnu drzavu), i po raspadu Austrougarske 1918. se raspada i ona sama.
Sledece godine radikalniji delovi te partije, koji su stavljali akcenat na socijalne promene, formiraju Socijalisticku Radnicku Partiju Jugoslavije koja obuhvata vise struja. Tu su desno-marksisti, koji imaju boljsevicku ideologiju, levo-marksisti koji se smatraju radnickim pokretom (a ne kao boljsevici pokretom u ime radnika koji hoce da vlada radnicima "u njihovom interesu"), centrumasi (spoj ortodoksnih marksista i uopste progresivnih reformista), i direktasi (anarhisti, kao i sledbenici ideja Vase Pelagica i Svetozana Markovica, to su bili nasi narodnici).
Desno-marksisti, tj. boljsevici postaju dominantna struja u partiji i ta partija sledece godine, 1920., menja ime u Komunisticka Partija Jugoslavije i prikljucuju se Komunistickoj Internacionali. Levo-marksisti i centrumasi 1921. osnivaju Socijalisticku partiju Jugoslavije, pridruzuje im se vecina narodnika, i ta partija se prikljucuje reformiranoj drugoj internacionali. Druga internacionala se raspala 1916., a reformirana je 1923. pod imenom Radnicka Socijalisticka Internationala, i bila je federacija partija koje su je cinile, nije postojao centralni komitet koji je imao autoritet nad pojedinacnim partijama, kao sto je to bio slucaj u Kominterni, sto je oslikavalo i uredjenje samih tih partija, jer nije postojala klika koja je imala vlast nad clanstvom, opet- za razliku od od komunistickih partija, vec se politika stranke razmatrala na kongresima i centralni organi stanke su imali malu vlast, oni koji su bili na tim pozicijama su lako mogli da budu opozvani i svako je mogao lako da dodje na te pozicije.
SPJ je po izbijanju drugog svetskog rata bila uz JVuO, i ucestvovala sa ostalim strankama u radu Centralnog Nacionalnog Komiteta, politickog tela JVuO, gde je cak Zivko Topalovic imao jednu od glavnih uloga. Dakle, zajedno sa ostalim strankama su se suprostavili fasistima (Nedicevci, Ljoticevci) i cetnicima (Pecanac), koji su bili kvinslinzi, i boljsevicima (Titoisti), koji su krenuli u borbu da izvrse puc i osvoje vlast.
To bi bilo ukratko o osnivanju i delovanju partije, a sada zelim da postavim program Socijalisticke Partije Jugoslavije. Ovo su osnovne tacke programa:
Sto se tice spoljnje politike, dve tacke:
1. Podrska radu Lige Naroda radi medjunarodnog mira
2. Ucestvovanje u radnickoj internacionali sacinjenoj od stranaka sa istim osnovnim programom, radi solidarne borbe za interese radnog naroda
.
Sto se tice ekonomskog pitanja, 6 tacaka:
1. Borba za socijalizaciju. Socijalizacija znaci da se "sve grane privrede i usluga, neophodne za zadovoljavanje ljudskih pogreba, transformisu iz vlasnistva i kontrole od strane kapitalista u vlasnistvo i kontrolu od strane naroda; i da se ekonomsko robovanje velike vecine naroda [koji su stvarni proizvodjaci svega] privatnom vlasnistvu transformise u opste ucestvovanje radnih ljudi u upravljanju ekonomijom."
2. Postepena i leganla socijalizacija
3. Kompenzacija kapitalistima umesto konfiskacije, da, ako hoce, mogu da ostanu u zemlji i budu radnici.
4. Socijalizacija ne samo industrije, vec i sitne proizvodnje i poljoprivrede, sva sredstva proizvodnje moraju da budu vlasnistvo naroda.
Obavezna odlika socijalizacije je individualne sloboda, npr. iako je sva zemlja vlasnistvo naroda, pojedinacni poljoprivrednik ce sam da upravlja svojom proizvodnjom, isto tako i zanatlija ili neki umni radnik, samo nece smeti da eksploatise rad drugih, i zemlja nece moci da se prodaje ili kupuje. Vlasnistvo naroda nad svim resursima i sredstvima za proizvodnju je da bi se kontrolisale investicije i ako je potrebno i cene, tako da potrebe naroda za robom i zaposlenjem budu zadovoljene.
5. Socijalizacija u tri oblika:
- Nacionalizacija. Nacionalizacija da se koristi za privredu od vitalnog znacaja za potrebe celog naroda, za nacionalnu infrastrukturu, i za krupnu industriju gde par fabrika ili cak jedna zadovoljava potrebe citavog naroda. Dakle, da se nacionalizacuju poljoprivreda, finansije, obrazovanje, zdravstvo, rudnici, sumarstvo, medjugradski transport i komunikacija, hemijska industrija, proizvodnja struje, metalurgija isl.
- Municipalizacija. Vlasnistvo naroda na lokalu da bude kod privrednih jedinica koje su lokalne a ticu se potreba svih ljudi tu, kao sto su gradski prevoz, distribucija vode, gasa, struje, izgradnja i generalno odrzavanje kuca, stanova, ulica itd, ispekcija hrane i drugih proizvoda.
- Kooperatizacija. Vlasnistvo i kontrola nad firmom samih radnika koj rade u toj firmi. Kooperative da se bave prizvodnjom i distribucijom ostale robe i pruzanjem ostalih usluga- hrana, odeca, namestaj, tehnika, itd itd.
6. Administracija socijalizovane ekonomije, ukljucujuci i nacionalizovanu, mora da bude odvojena od politickog sistema, nikako da politicki predstavnici upravljaju ekonomijom.
- Kooperativama da upravljaju sami radnici u tim kooperativama.
- Municipalizovanim preduzecima da upravljaju komiteti koji ce biti sacinjeni od predstavnika lokalnog naroda i predstavnika radnika u tim preduzecima.
- Nacionalizovanim preduzecima da upravlja komitet sastavljen od 1) predstavnika samih radnika u tim nacionalizovanim preduzecima, 2) predstavnika inzenjera koji su eksperti za grane privrede o kojima se radi, i 3) predstavnika celokupnog naroda; i gde je potrebno, da taj komitet saradjuje sa drugim komitetom sastavljenim od predstavnika lokalnog naroda gde je npr. neka fabrika o kojoj se radi.
.
Sto se tice unutrasnje politike, 5 tacaka:
1. Bez nasilja i terorizma, vec borba za socijalisticke ciljeve da se sprovodi ekonomskom i politickom snagom radnog naroda. Ekonomska snaga oznacava strajkove i borbe za uspostavljanje kooperativa, a politicka proteste i parlamentarnu borbu.
2. Uz borbu za Socijalizaciju, borba i za Demokratiju, protivljenje svakom obliku diktature.
3. U skladu sa tim, protivljenje svakoj diskriminaciji na osnovu pola, rase, religije, zanimalja ili politickog stava.
4. Takodje u skladu sa borbom za demokratiju, sto sire ucestvovanje naroda u administraciji drzavnih organa.
5. Pored uspostavljanja demokratskog parlamenta, zalaganje i za uspostavljanje Nacionalog Privrednog Saveta, sacinjenog od predstavnika svih zaposlenih ljudi, kome ce parlament delegirati regulisanje svih propisa o radu.
Sledece godine radikalniji delovi te partije, koji su stavljali akcenat na socijalne promene, formiraju Socijalisticku Radnicku Partiju Jugoslavije koja obuhvata vise struja. Tu su desno-marksisti, koji imaju boljsevicku ideologiju, levo-marksisti koji se smatraju radnickim pokretom (a ne kao boljsevici pokretom u ime radnika koji hoce da vlada radnicima "u njihovom interesu"), centrumasi (spoj ortodoksnih marksista i uopste progresivnih reformista), i direktasi (anarhisti, kao i sledbenici ideja Vase Pelagica i Svetozana Markovica, to su bili nasi narodnici).
Desno-marksisti, tj. boljsevici postaju dominantna struja u partiji i ta partija sledece godine, 1920., menja ime u Komunisticka Partija Jugoslavije i prikljucuju se Komunistickoj Internacionali. Levo-marksisti i centrumasi 1921. osnivaju Socijalisticku partiju Jugoslavije, pridruzuje im se vecina narodnika, i ta partija se prikljucuje reformiranoj drugoj internacionali. Druga internacionala se raspala 1916., a reformirana je 1923. pod imenom Radnicka Socijalisticka Internationala, i bila je federacija partija koje su je cinile, nije postojao centralni komitet koji je imao autoritet nad pojedinacnim partijama, kao sto je to bio slucaj u Kominterni, sto je oslikavalo i uredjenje samih tih partija, jer nije postojala klika koja je imala vlast nad clanstvom, opet- za razliku od od komunistickih partija, vec se politika stranke razmatrala na kongresima i centralni organi stanke su imali malu vlast, oni koji su bili na tim pozicijama su lako mogli da budu opozvani i svako je mogao lako da dodje na te pozicije.
SPJ je po izbijanju drugog svetskog rata bila uz JVuO, i ucestvovala sa ostalim strankama u radu Centralnog Nacionalnog Komiteta, politickog tela JVuO, gde je cak Zivko Topalovic imao jednu od glavnih uloga. Dakle, zajedno sa ostalim strankama su se suprostavili fasistima (Nedicevci, Ljoticevci) i cetnicima (Pecanac), koji su bili kvinslinzi, i boljsevicima (Titoisti), koji su krenuli u borbu da izvrse puc i osvoje vlast.
To bi bilo ukratko o osnivanju i delovanju partije, a sada zelim da postavim program Socijalisticke Partije Jugoslavije. Ovo su osnovne tacke programa:
Sto se tice spoljnje politike, dve tacke:
1. Podrska radu Lige Naroda radi medjunarodnog mira
2. Ucestvovanje u radnickoj internacionali sacinjenoj od stranaka sa istim osnovnim programom, radi solidarne borbe za interese radnog naroda
.
Sto se tice ekonomskog pitanja, 6 tacaka:
1. Borba za socijalizaciju. Socijalizacija znaci da se "sve grane privrede i usluga, neophodne za zadovoljavanje ljudskih pogreba, transformisu iz vlasnistva i kontrole od strane kapitalista u vlasnistvo i kontrolu od strane naroda; i da se ekonomsko robovanje velike vecine naroda [koji su stvarni proizvodjaci svega] privatnom vlasnistvu transformise u opste ucestvovanje radnih ljudi u upravljanju ekonomijom."
2. Postepena i leganla socijalizacija
3. Kompenzacija kapitalistima umesto konfiskacije, da, ako hoce, mogu da ostanu u zemlji i budu radnici.
4. Socijalizacija ne samo industrije, vec i sitne proizvodnje i poljoprivrede, sva sredstva proizvodnje moraju da budu vlasnistvo naroda.
Obavezna odlika socijalizacije je individualne sloboda, npr. iako je sva zemlja vlasnistvo naroda, pojedinacni poljoprivrednik ce sam da upravlja svojom proizvodnjom, isto tako i zanatlija ili neki umni radnik, samo nece smeti da eksploatise rad drugih, i zemlja nece moci da se prodaje ili kupuje. Vlasnistvo naroda nad svim resursima i sredstvima za proizvodnju je da bi se kontrolisale investicije i ako je potrebno i cene, tako da potrebe naroda za robom i zaposlenjem budu zadovoljene.
5. Socijalizacija u tri oblika:
- Nacionalizacija. Nacionalizacija da se koristi za privredu od vitalnog znacaja za potrebe celog naroda, za nacionalnu infrastrukturu, i za krupnu industriju gde par fabrika ili cak jedna zadovoljava potrebe citavog naroda. Dakle, da se nacionalizacuju poljoprivreda, finansije, obrazovanje, zdravstvo, rudnici, sumarstvo, medjugradski transport i komunikacija, hemijska industrija, proizvodnja struje, metalurgija isl.
- Municipalizacija. Vlasnistvo naroda na lokalu da bude kod privrednih jedinica koje su lokalne a ticu se potreba svih ljudi tu, kao sto su gradski prevoz, distribucija vode, gasa, struje, izgradnja i generalno odrzavanje kuca, stanova, ulica itd, ispekcija hrane i drugih proizvoda.
- Kooperatizacija. Vlasnistvo i kontrola nad firmom samih radnika koj rade u toj firmi. Kooperative da se bave prizvodnjom i distribucijom ostale robe i pruzanjem ostalih usluga- hrana, odeca, namestaj, tehnika, itd itd.
6. Administracija socijalizovane ekonomije, ukljucujuci i nacionalizovanu, mora da bude odvojena od politickog sistema, nikako da politicki predstavnici upravljaju ekonomijom.
- Kooperativama da upravljaju sami radnici u tim kooperativama.
- Municipalizovanim preduzecima da upravljaju komiteti koji ce biti sacinjeni od predstavnika lokalnog naroda i predstavnika radnika u tim preduzecima.
- Nacionalizovanim preduzecima da upravlja komitet sastavljen od 1) predstavnika samih radnika u tim nacionalizovanim preduzecima, 2) predstavnika inzenjera koji su eksperti za grane privrede o kojima se radi, i 3) predstavnika celokupnog naroda; i gde je potrebno, da taj komitet saradjuje sa drugim komitetom sastavljenim od predstavnika lokalnog naroda gde je npr. neka fabrika o kojoj se radi.
.
Sto se tice unutrasnje politike, 5 tacaka:
1. Bez nasilja i terorizma, vec borba za socijalisticke ciljeve da se sprovodi ekonomskom i politickom snagom radnog naroda. Ekonomska snaga oznacava strajkove i borbe za uspostavljanje kooperativa, a politicka proteste i parlamentarnu borbu.
2. Uz borbu za Socijalizaciju, borba i za Demokratiju, protivljenje svakom obliku diktature.
3. U skladu sa tim, protivljenje svakoj diskriminaciji na osnovu pola, rase, religije, zanimalja ili politickog stava.
4. Takodje u skladu sa borbom za demokratiju, sto sire ucestvovanje naroda u administraciji drzavnih organa.
5. Pored uspostavljanja demokratskog parlamenta, zalaganje i za uspostavljanje Nacionalog Privrednog Saveta, sacinjenog od predstavnika svih zaposlenih ljudi, kome ce parlament delegirati regulisanje svih propisa o radu.
Poslednja izmena: