U suštini ne treba pomagati nikome. Tako je sa domaćim zadacima, sa parama i pozajmljivanjem istih, sa nameštanjem devojaka ortacima (za one koji to rade), sa preteranim posvećivanjem pažnje... sebičluk se najviše ceni, istina da će te nazivati škrticom, sebičnjakom, lošim čovekom - ali bolje i to nego da budeš otvoren autoput na kom će svaka budala da isprobava svoje vozilo.
Velikodušnost je precenjena, čak i kad se uzvraća. Oni koji se trude da mnogo daju obično imaju ozbiljnih problema sa samopouzdanjem, pa im treba nečija reakcija da bi dobili samopotvrdu. Jedno je kad si human prema životinjama, sasvim drugo kad si human prema ljudima, ali često dolaze iz istog izvora te potrebe... nesigurnost, strah od odbacivanja... mada u osnovi treba da budeš human prema samom sebi. To je ona situacija kad ti neko traži novac, a ti odlučiš da taj novac potrošiš da sebi kupiš doručak ili nove čarape ili kućište za komp ili nešto. Jeste da će ovaj ostati kratkih rukava, ali koga u krajnjoj liniji zabole? Je l' njegovim ustima jedeš? Je l' te njegova ruka češe? Je l' njegovim očima gledaš na svet? NE. I što bi mu onda pomagao?
E druga je stvar kad se čine usluge u poslovnom svetu, to je neki drugi kodeks. Al ovo pomaganje ustupanje i slično - najobičniji nedostatak samopouzdanja i lažirana dobrota, a ako je preterano - klasična odlika gluposti.