Ribar
Poznat
- Poruka
- 9.164
Zašto sam izbačen iz doma za stare
ili
Zaštita nepušača – da li postoji?
U ovoj državi, naravno – ne!
Zakon zaista postoji ali vredi koliko i bilo šta ispisano na tarabi.
Ko ima malo duže pamćenje setiće se da je nekada bilo zabranjeno pušenje u kancelarijama ako je bar jedan zaposleni nepušač. Pošto je jedna Novosađanka insistirala da se zakon u njenom preduzeću poštuje, dobila je otkaz!
Sada je pušenje formalno strožije zabranjeno. Poštovanje te zabrane je druga priča.
U domovima za stare zabranjeno je svuda osim u prostorijama određenim za tu svrhu. Koliko se zakon (ne) poštuje vidi se po pikavcima kojih ima na sve strane.
Bio sam korisnik doma u Smederevu.
Nisam pravio pitanje što su pušači okupirali ceo dom ali sam bio protiv da sa terasa pune i moju sobu duvanskim dimom. Žalio sam se upravi usmeno i pismeno. Bez pravih rezultata.
Ponovio sam pismenu žalbu. Opet ništa.
Pismeno sam se žalio i treći put i jasno napisao da ću svoju sobu braniti od duvanskog dima makar i motkom.
Opet ništa.
Kada je (isti!) pušač ponovo zapalio pored mog prozora na, po zakonu zabranjenom mestu, gađao sam ga nekakvom pločom koja mi se našla pri ruci. Smatram da sam se branio od njegovog napada duvanskim dimom.
Onda sam izbačen iz doma. Strogo po paragrafima. Za svega nekoliko sati! Brzo i efikasno!
Za pušače koji puše po celom domu svuda gde je zabranjeno paragrafa nema – ili bar nisu nikada primenjeni.
Svi korisnici, nepušači su na mojoj strani pa čak i dobar deo pušača – jer znaju kakav je (ne)čovek onaj koga sam gađao. Kada sam ostalima saopštio da sam izbačen iz doma jedna je korisnica – znajući za moju donkihotovsku borbu za malo čistog vazduha – rekla: „Sada više neće biti ko da nas brani.“
Nažalost, sasvim je u pravu – dom očigledno mora biti prepušten pušačima.
Istorija se, kao i uvek, ponavlja!
ili
Zaštita nepušača – da li postoji?
U ovoj državi, naravno – ne!
Zakon zaista postoji ali vredi koliko i bilo šta ispisano na tarabi.
Ko ima malo duže pamćenje setiće se da je nekada bilo zabranjeno pušenje u kancelarijama ako je bar jedan zaposleni nepušač. Pošto je jedna Novosađanka insistirala da se zakon u njenom preduzeću poštuje, dobila je otkaz!
Sada je pušenje formalno strožije zabranjeno. Poštovanje te zabrane je druga priča.
U domovima za stare zabranjeno je svuda osim u prostorijama određenim za tu svrhu. Koliko se zakon (ne) poštuje vidi se po pikavcima kojih ima na sve strane.
Bio sam korisnik doma u Smederevu.
Nisam pravio pitanje što su pušači okupirali ceo dom ali sam bio protiv da sa terasa pune i moju sobu duvanskim dimom. Žalio sam se upravi usmeno i pismeno. Bez pravih rezultata.
Ponovio sam pismenu žalbu. Opet ništa.
Pismeno sam se žalio i treći put i jasno napisao da ću svoju sobu braniti od duvanskog dima makar i motkom.
Opet ništa.
Kada je (isti!) pušač ponovo zapalio pored mog prozora na, po zakonu zabranjenom mestu, gađao sam ga nekakvom pločom koja mi se našla pri ruci. Smatram da sam se branio od njegovog napada duvanskim dimom.
Onda sam izbačen iz doma. Strogo po paragrafima. Za svega nekoliko sati! Brzo i efikasno!
Za pušače koji puše po celom domu svuda gde je zabranjeno paragrafa nema – ili bar nisu nikada primenjeni.
Svi korisnici, nepušači su na mojoj strani pa čak i dobar deo pušača – jer znaju kakav je (ne)čovek onaj koga sam gađao. Kada sam ostalima saopštio da sam izbačen iz doma jedna je korisnica – znajući za moju donkihotovsku borbu za malo čistog vazduha – rekla: „Sada više neće biti ko da nas brani.“
Nažalost, sasvim je u pravu – dom očigledno mora biti prepušten pušačima.
Istorija se, kao i uvek, ponavlja!