Hoće hoće djeca to učiti kao i mnogo toga što su ih učili (moram posuditi stih dva od @Blajbingera sa druge teme , valjda se neće ljutiti )
"Uzo deda svog unuka, meto ga u krilo,
Pa uz gusle pevao mu što je nakad bilo.
Pevao mu srpsku slavu i srpske junake,
Opevao LJUTE BITKE MUKE SVAKOJAKE..."
"Stari Abdulah ga je cuteci pazljivo slusao. Grickao je
travku krajem zuba zagledan negdje u daljinu.
Kad Safet zavrsi, Abdulah uzdahnu:
- Sve ja to znam, moj Safo. Oni nas preziru ko da smo gubavi,
jer ne pristajemo ni na jednu bandu. Nijesmo niciji.
- Kako to, deda, nijesmo niciji. Zar mi nijesmo Turci iz
Anadolije, kako babo prica.
- Nijesmo, moj Safo. Odrastao si, treba da znas istinu.
Nema Turaka u Hercegovini. Nema ih ni u Bosni, ni u Sandzaku.
Turci su otisli u Tursku, a mi smo ovdje ostali.
- Pa ko smo onda mi? - cudi se Safet.
- Mi poticemo od njih.
- Od koga?
- Od njih. Od vlaha.
Safetu se javi neka mucnina u stomaku, bijes ga obuze.
- Ja nijesam Vlah! necu da budem krmski Vlah. Oni se krste
i idu u crkvu, a mi u dzamiju. Mrzim Vlahe. Ja nijesam Vlah.
- Smiri se, Safo moj - pomilova ga Abdulah po kosi. Nijesmo
mi Vlasi no je muka sto ne znamo ko smo. S njima necemo,
a Turci nijesmo. Mi smo se, moj Safo, nekad prezivali Miljanici.
Zivjeli smo dolje blizu Bilece i slavili smo svetog Nikolu. Babo mog
babe, sucur Alahu, poturcio i dosao ovamo. Sa sobom je kandilo donjeo,
eno ga jos na tavanu.
- Je li to ono s lancima sto stoji u starom sanduku?
Jeste. To je nase kandilo, moj Safo.
Glas starog Abdulaha je podrhtavao. Bilo je u njemu neke
tuge i gorcine.
- A sto to ne bacimo, djedo, no nam pogani kucu - pita
Safet.
Abdulah gricka travku, pogledom luta po plavom nebu iznad Hercegovine.
- Jos si ti mali, Safo. Jednog dana ces razumjeti.
- Sto mi ne objasnis, djedo?
- Ne znam hoces li razumjeti, moj Safo. Jos si mali da to
razumijes. Veliki si da znas ko smo, a mali da razumijes da nijesmo
ni Srbi ni Turci. i da kandilo ne smije da se baci.
- Ja cu kad porastem da ga bacim.
Cuti Abdulah. Ispljunu izvakanu travku, ubra drugu i stavi je
medju zube, pa poslije duzeg cutanja veli:
- Mozda. Mozda ces i da ga bacis. Safo moj. Mozda hoces,
a mozda neces.
- Hocu, djedo. Bacicu ga sigurno.
- Mozda. Mozda, Safo moj. Mozda hoces, a mozda neces.
Samo Alah sve zna.
- Alah ne voli kandilo, djedo. On ne voli ni Vlahe.
- Ko ce to znati, Safo moj. Bog je jedan i nas i njihov.
Safet ga gleda zbunjeno.
- Kako to, djedo. Oni ne vole Alaha.
- Sve ces ti to jednog dana shvatiti, Safo moj.
- Molim te, djedo, baci ono sa tavana.
Abdulah uzdahnu.
- Necu. Necu, Safo moj. Dok sam ja ziv necu, a vi poslije cinite
sta hocete. Dace Alah da ja umrem da vam zla ne vidim.
Safet je uporan.
- A sto, djedo? Objasni mi. Zasto neces da bacis ono sa
tavana?
Cuti Abdulah. Gricka travku, zmirka ocima.
- Slusaj dobro, Safo moj - kaze napokon. Slusaj dobro i
upamti. Dobro upamti, ne moras sada da razumijes, razumjeces
kad bude trebalo. Ova dva rata su nam, isla na ruku. Alah
nam je pomogo pa smo Vlahe u oba rata razrijedili. Ali, opet
ih je puno ostalo. Nece nam zaboraviti, a ne zna se sta nosi
dan, a sta noc. Moze i njihovo da dodje. Zato nam, treba ono
kandilo. Safo moj. Ako njihovo dodje, uzmi kandilo i ikonu
svetog Nikole, ima na tavanu i ikona, Safo moj, upali kandilo
i prozovi se Stojan. Tako ces glavu da sacuvas. Jesi li
utuvio, Safo moj?
- Jesam. djedo, ali ja necu da budem Stojan.
- E moj Safo - opet uzdahnu Abdulah, vakat kule po
primorju gradi, vakat gradi, vakat razgradjuje.
- Sta ti to znaci, djedo?
- Moli se Alahu da nikada ne saznas sta to znaci.
Razumije sada Safet-beg poruku starog Abdulaha."
Dervis i smrt-Mesa Selimovic
