Vic je utome što "lucidan san" iliti astralno putovanje, ne može da kontroliše budan um čoveka, tj ono Ja iz budnog stanja. To, Ja ga ne vidi jer ga ne zna, iako mi svi ovde intelektualno, znači racionalno pišemo i mudrujemo o tome. to naše mudrovanje je posledica racionalnog razmišljanja, manje ili više objektivnog, ali u tome nema skoro ništa od osećanja.
Zato ga ne zna ili ga zna jako malo. Stoga, kad zaspi racionalni um, zaspi skoro sva pamet o ovoj temi, baš kad je najpotrebnija. Ako ne zaspi ili krene da se budi u želji da preuzme racionalnu kontrolu, percepcija astrala slabi i čovek se budi, opet ništa.
Prilikom ulaska u san, ono što, ode da živii u astralnom svetu je jedan, kod nas običnih neutreniranih, jedan jako slab i dosta glup entitet, koji nije baš uvek u stanju da shvati da sanja.
Čak i ako jeste, nema dovoljno snage da ispolji neko održivo dejstvo svoje namere. Ako čak i to uspe, što se relativno retko dešava, ostaje otvoreno pitanje ima li još snage da sva ta svoja iskustva, tj sećanja prenese racionalnom umu, koji se još pride i tome dobrano, opire jer je u nas zapadnjaka dresiran da bude tvrdoglavo skeptičan.
Stvar nije nimalo laka i jednostavna, jer sa jedne strane imamo racinalan budan um koji koliko da je jak potpno je beskoristan, a sa druge slabašnu vatricu, kao na rođendanskoj sveći, koja može sve ali samo ako se nekako ojača.
Kastaneda zbog toga uvodi pojam jedne skoro druge ličnosti u astralnog aspiranta, nazvavši je druga pažnja.
Svako ko se seća bilo kakvih svojih snova, potvrdiće da je u snu drugačija lićnost nego na javi, počevši od toga kako deluje, pa sve do toga šta zna i kojim informacijama raspolaže.