cvrle77
Iskusan
- Poruka
- 6.857
Ako bog hoće da spreči zlo, ali ne može, onda on nije svemoćan.
Ako može, ali neće onda je on zao.
Ako bog može i hoće da ga spreči, zašto zlo i dalje postoji?
Ako on ne može i neće da spreči zlo, zašto ga nazivamo bogom?
Ovako je odprilike grčki filozof Epikur razmišljao o problemu zla 300 godina pre nove ere.
Vulkani, zemljotresi, plimski talasi, zarazne bolesti, ratovi; ubistva, silovanja, zlostavljanje dece; siromaštvo, gladovanje, beskućnici... Loše stvari se događaju svakog dana i oduvek je bilo tako.
Prvo opravdanje koje hrišćani nalaze za nesreće je da su one delo đavola. Bog je dobar, đavo je zao i đavo stalno radi nešto loše. Bog nikako ne uspeva da pobedi đavola. Ako je bog svemoćan (i samim tim moćniji od đavola), zašto ga ne uništi jednom za svagda. Ako ne može da ga uništi znači da nije baš svemoćan kao što se priča. Ako pak bog neće da se bori s đavolom onda on sarađuje s njim ili ga je jednostavno baš briga.
Drugo objašnjenje koje hrišćani daju je da bog kažnjava ljude zbog grehova. Cunami iz 2004. su izazvali homoseksualci, Haićani su kažnjeni zemljotresom zbog sklapanja pakta sa đavolom, itd. Svemoćni, dobri i milostivi bog kažnjava grešnike (često su to samo potomci davno preminulih grešnika) ubijajući pri tome gomilu nevinih ljudi, dece i životinja. Bog u svoj svojoj dobroti uopšte ne mari za bebe koje još nisu ni prohodale, a umrle su u ruševinama, niti za životinje koje nisu dovoljno brze da pobegnu od šumskog požara.
Naravno, vernici će uvek potegnuti tezu o nekakvom božjem tajnom planu koji ni jedan čovek ne može da razume i koji nema nimalo veze s logikom. Prihvatanje ovakvog stava zahteva zaista slepu veru. S druge strane Epikurov paradoks ima savršeno jasnu logiku i traži samo malo objektivnog i racionalnog razmišljanja.
Izvor: http://bezbogova.blogspot.com/2010/02/epikurov-paradoks.html