КО ЈЕ КОГА УБИО?!

PAC-PAC

Domaćin
Poruka
3.894
Naslov: Izvorna dokumentacija... Ko je koga ubio u Srebrnici... Ovo je samo deo dokumentacije

STRADANJA SELA, ZASEDE I ZATVORI U SREBRENICI

Gotovo da nije moguće opisati sve napade, pljacke, paljevine i razaranja kojima su bila izlozena srpska sela. Reč je, kao što se moglo videti, o preko sto naselja sa srpskim stanovnistvom. Smatramo da dovoljno ubedljiv dokaz o njihovoj svojevrsnoj epopeji može da bude prikaz stradanja narednih nešto više od dvadeset sela i zaselaka sa podrucja opstina ciju sudbinu u toku ovog rata pokusavamo da prikazemo. Ono što se dogodilo njima u izvesnom smislu je karakteristicno i za sudbinu ostalih naselja. Ukoliko, ipak, postoji neka razlika, ona je uglavnom u imenima zrtava i napadaca, pocinilaca nedela, ali ne i u konacnom rezultatu njihovih pohoda. Taj rezultat su uvek pobijeni ljudi, opljackana imovina, spaljena i razorena sela. Ništa manje tragicne posledice imale su i gotovo bezbrojne zasede skrivane po busijama duz magistralnih i lokalnih puteva, u kojima je stradalo na stotine lica srpske nacionalnosti, ali i srebrenicki zatvori iz kojih mnogi uhapseni ili zarobljeni Srbi nisu izneli zivu glavu.

Sudbina mestana prvih srpskih naselja koja su muslimani napali - Gnione, Bljeceve i Metaljke (zaklani, spaljeni, svirepo ubijeni ljudi, opljackana, razorena i spaljena naselja) nagovestila je sve ono sto će se uskoro i ostalima dogoditi.

Uostalom, o tome treba da posvedoce cinjenice koje smo za ovih, vise od godinu dana uspeli da prikupimo.

Bljeceva (opstina Bratunac), selo sa ubedljivom muslimanskom većinom u ukupnom stanovnistvu (muslimana 532, Srba 71). Napad na ovo mesto je i početak brojnih nasrtaja muslimanskih sovinista na kompaktna srpska naselja u bratunackoj opstini. Napad je izvrsen 6. maja 1992. godine. Stradali su Kosana (Novaka) Zekic, rođena 1928. godine, koju su napadaci zaklali u njenoj kuci; Milan (Milka) Zekic, umro od posledica ranjavanja i Gojko (Lazara) Jovanovic, starac, rođen 1917. godine, koji je takođe podlegao povredama zadobijenim prilikom napada. Taj deo Bljeceve je napusten od srpskog stanovnistva koje i danas živi u izbeglistvu. Imovina je opljackana i razneta po okolnim muslimanskim selima, a kuce popaljene. Neposredni, kolektivni izvrsioci napada su muslimani iz okolnih muslimanskih sela i same Bljeceve, među kojima su prepoznati: njihov predvodnik Ibrahimovic Hasib, ali i Dzelic Fuzo, Cosic Meho, Jasarevic Ismet,Memisevic Sacir i Muratovic Ibran, i dr.


Gniona (opstina Srebrenica), zaselak pretezno srpskog sela Gostilj (113 Srba, 35 muslimana). Napad izveden takođe 6. maja 1992. godine. To je prvo spaljeno i do temelja razoreno srpsko selo u srebrenickoj opstini. Napad su izvrsili muslimani iz susednog sela Potocari pod komandom Oric Nasera, vodje muslimanskih fundamentalista iz Srebrenice. Žrtve napada su Simic (Milivoja) Lazar, rođen 1936. iz Studenca, koji je bio gost na slavi kod prijatelja (djurdjevdan) i Milosevic (Rajka) Radojko, rođen 1928. iz Gnione, bolesljiv i poluslep covek koji je tog dana slavio djurdjevdan. Milosevic Radojko je ziv zapaljen i izgoreo u svojoj kuci, a to su iz susednih suma posmatrali njegova supruga i izbegli mestani.

O tragediji ovog sela svedoce Slijepcevic Marko i Vukadinovic Miladin. Kao neposredni izvrsioci prepoznate su uglavnom komsije Korovic Rifat, Mujkanovic Ibro, Osmanovic Ibro, Mujkanovic Behadin, i dr.

Oparci (opstina Srebrenica), srpski zaselak sela Brezovice u kome muslimani cine vecinsko stanovnistvo (Srba 64, muslimana 462). Zaselak Oparci napadnut je 1. juna 1992. godine i tom prilikom ubijenoje sest mestana srpske nacionalnosti: Ilic (Dragutina) Dragic, rođen 1939. godine, braca Ratko (1942) i Ugljesa (1939) Ilic od oca Momcila; Petrovic (Cvijetina) Zivojin (1917),Petrovic (Drage) Milorad (1923) i Petrovic (Drage) Dikosava (1932) koja je zaklana. Popaljene su sve srpske kuce, a bilo ih je 22. Prepad na zaselak i zločine izvrsili su: Salihovic Huso, Alic Abdulah, Begici Bekir i Sevdalija, Halilovic Hajrudin, Husic Velkaz,i dr. Svedok napada Petrovic Miloje.

Metaljka(opstina Milici-Vlasenica),srpsko naselje od 15 domaćinstava koje su muslimanske oruzane formacije iz Cerske napale 2. juna 1992. godine. U tom napadu nije bilo ljudskih zrtava, posto su se mestani iz predostroznosti blagovremeno izvukli i sklonili u okolna srpska sela. Međutim, za vreme napada selo je potpuno unisteno, pokretna imovima opljackana, a gradjevinski objekti spaljeni. Oskrnavljeni su i spomenici na srpskom pravoslavnom groblju. Napad na Metaljku izvrsen je pod komandom Hodzic (Avde) Ferida (1959), Drum, Vlasenica, u to vreme komandanta oruzanihsnaga Cerska Cerske; Aljukic (Bece) Besira (1960),Nedjiljista, Vlasenica, komandira Druge cete; a kao neposredni izvrsioci prepoznati su Dedic (Ramiza) Ejub (1957), Skugrici, Vlasenica; Dedic (Hamdije) Nedzad (1961), Skugrici, Vlasenica; Dedic (Nezira) Nijaz (1972), Skugrici, Vlasenica; Dedic (Hamdije) Kemal (1969), Skugrici, Vlasenica; Dervisevic (Hamida) Hamdija(1952), Skugrici, Vlasenica; Dervisevic (Sabana) Samir (1972), Skugrici, Vlasenica; Huseinovic (Hasima) Husein (1963), Skugrici, Vlasenica; Hajdarevic (Mehmedalije) Mirsad (1974), Nedjiljista, Vlasenica; Selinovic (Dzemaila) Zaim (1968), Skugrici, Vlasenica; Selinovic (Dzemaila) Edo (1971), Skugrici, Vlasenica; Sulejmanovic (Alije) Dzemail (1961), Rovasi, Vlasenica; Sulejmanovic (Sabana) Alija (1960), Rovasi, Vlasenica; Sulejmanovic (Alije) Emin (1957), Rovasi, Vlasenica; Muskic (Huse) Munib (1954), Cerska, Vlasenica;Becirovic (Rasima) Mevludin (1971), Nedjiljista, Vlasenica; Becirovic (Habiba) Salih (ili Halil), rođen 1964. Nedjiljista, Vlasenica; Bajric Asim; Bajric (Bajre) Semsudin (1967), Cerska,Vlasenica; Bajric Avdo; Velic (Camila) Cazim (1971), Cerska, Vlasenica; Kurjak (Muje) Asim (1975), Cerska, Vlasenica; Celebic (Muje) Hasib (1958), Cerska, Vlasenica i Celebic (Hameda) Hamdija (1962), Cerska, Vlasenica.

O napadu i unistavanju ovog sela svedoce ratni vojni zarobljenici Becirovic (Habiba) Halid, jedan od napadaca i Sulejmanovic (Sabana) Mirsad, zvani Skejo, rođen 1967. u Skugricima, opstina Vlasenica.
Rupovo Brdo (opstina Milici), pretezno srpsko selo (125 stanovnika, od toga 116 srpske nacionalnosti, 8 muslimana i jedan jugosloven), udaljeno oko 20 km. od Milica, a sacinjavaju ga zaseoci: Zugici, Gligori i Milinkovici, sa ukupno 25 domaćinstava, napadnuto je od muslimanskih formacija 10. juna 1992. godine u ranim jutarnjim casovima. U vreme napada u selu se nalazilo civilno stanovnistvo. Napadaci na Rupovo Brdo su muslimani iz susednih sela: Zedanjsko (predvodio ih Zulfo Tursunovic),DJila (predvodio ih Ibrahim Ademovic - Cakura), Zutica (Mujo Bektic), Stedre (Becir Mekanic)i Kupusno (Fadil Turkovic). Tom prilikom ubijeno je pet lica srpske nacionalnosti: starica Koviljka Zugic (1922), Relja (Marinka) Milinkovic (1941), Radoje (Petra) Milinkovic (1952), bracni par Vojislav (Maksima) Milinkovic (1938) i njegova supruga Mirjana Milinkovic (1939). Posmrtni ostaci bracnog para Mirjane i Vojislava Milinkovica pronadjeni su ugljenisani u njihovoj kuci. Prilikom napada teze su povredjeni starica Vukica Milinkovic i Milomir Zugic, a nestali su, najverovatnije uhvaceni i ubijeni, mestani Vlado (Mileta) Milinkovic (1948), otac i sin Komljen (Milosa) Zugic (1925) i Trivko (Komljena) Zugic (1954). Nestalim licima od tada se gubisvaki trag. Selo je opljackano i spaljeno. Tom prilikom izgorelo je 25 kuca novije gradnje, osnovna skola, radionica i upravna zgrada DP „Birac”,Vlasenica. Pored navedenih vodja, od napadaca na selo prepoznati su: Hasan (Bege) Ademovic (1937) iz sela DJila, opstina Vlasenica; Nedzad (Hasana) Ademovic (1970), djile, Vlasenica; Sulejman (Sulje) Vejzovic (1969), Johovaca, Vlasenica; Dzemail (Omera) Jusupovic (1966), Nurici, Vlasenica; Zulfo (Mehmeda) Memisevic (1968), Besici, Vlasenica; Ifet (Emina) Malovic (1967), DJile,Vlasenica; Sifet (Emina) Malovic (1967), djile, Vlasenica; Azem (Mahmuta) Memisevic, zvani Faca, (1957), Besici, Vlasenica i Alaga (Mesana) Becirovic (1966), Pomol, Vlasenica.

O stradanju ovog sela svedoce preziveli mestani Milojka Milinkovic i Zugic Aleksije, kao i Budic Husein, koji je o tom napadu ovlascenim organima dao informativnu izjavu.

Ratkovici (opstina Srebrenica), srpsko selo (338 stanovnika) napadnuto 21. juna 1992. godine i tom prilikom ubijeno vise mestana, od toga pet žena i tri starija muskarca između 64 i 71 godine: Bogicevic (Vojislava) Obren (1932), Stanojevic (Vladislava) Stanoje (1949), Stanojevic (Rade) Desanka, koju su zapalili u njenoj kuci, Stanojevic (Todora) Nikola (1958), Stanojevic (Milorada) Radenko (1940),koga su zaklali, djuric (Luke) Vidosava (1930), Rankic (Obrada) Vidoje (1928), Rankic (Obrada) Milutin (1944), Rankic (Obrada) Ranko (1933), Maksimovic (Filipa) Vinka (1927), Maksimovic (Milorada) Dragomir (1949), Maksimovic (Milorada) Radomir(1942), koji je podlegao mucenju, Milanovic (Riste) Cvijeta (1925), Pavlovic (Milorada) Novka (1945), Prodanovic (Drage) Zora (1941), Prodanovic (Petra) Zivana (1966),Pavlovic (Jose) Milovan (1919) i Jakovljevic (Stojana) Milan (1920). Za napad, zločine i pljacku okrivljuju se muslimanske porodice Pozdanovici, Medici, Podkorjenovice, Martici, Osmanovici, a od pojedinaca prepoznati su Mehmed Alic, Martic Behaija Zukic Osman, Osmanovic Andrija, Halilovic Resid, i dr.

Svedoci stradanja Ratkovica su Pavlovic Obren, Prodanovic Zarja, Stevic Dragina i Rankic Radovan.


Loznica (opstina Bratunac), pretezno srpsko selo (Srba 132, muslimana 22) koje je pretrpelo vise muslimanskih napada, pljacki i paljevina i imalo veliki broj zrtava. Najteze napade mestani su pretrpeli 28. juna i 14. decembra 1992. godine. U tim brojnim muslimanskim pohodima ovo selo je izgubilo skoro četvrtinu od ukupnog broja srpskog stanovnistva. U ovom razdoblju zivot su izgubili: Vucetic (Petka) Nebojsa (1972), Milovanovic (Gavrila) Jovan (1930), Milovanovic (Radivoja) Srećko (1943), Damjanovic (Mitra) Miloje (1971), Filipovic (Milisava) djordjo (1949), Filipovic (Vladimira) Zivan (1954), Filipovic (Zivana) Verica (1975), Lukic (Milana) Radovan (1950), Nikolic (Nedeljka) Milenko (1963), Rancevic (Mice) Milorad (1960), Vucetic (Sretena) Svetozar (1957), Stojanovic Jelena (1952), Stanojevic (Zivojina) Jelena (1953), Jovanovic (Miladina) Drago (1962), Ilic (Vidoja) Milic (1972), Nikolic (Milovana) Todor (1951), Damnjanovic (Radivoja) Slavomir (1971), Damnjanovic (Svetozara) Nedeljko (1959), Filipovic (Dragoljuba) Dragan (1969), Filipovic (Milisava) Dragoljub (1942), Jovanovic (Petka) Milan (1948), Jovanovic (Petka) djoko (1956), Jovanovic (Veselina) Milos (1928), Knezevic (Vojislava) Zeljko (1966), Lukic (Cede) Kristina (1948), Milkovski Bojan (1938), Petrovic (Bozidara) Madjen (1958), Petrovic (Bogdana) Miodrag (1948), Todorovic (Krste) Boro (1949), Vucetic (Radovana) Milenko (1975) i Vucetic (Save) Radovan (1943).

U tim napadima, od strane prezivelih mestana prepoznati su: Ibric (Muje) Alija - Kurta, Salihovic (Avde) Besim, Salihovic (Avde) Hidan, Sinanovic (Rahmana) Resid, Zukic (Saliha) Sadik, Begzadic (Alije) Hajrudin, Kamenica (Idriza) Ramiz, Kamenica (Idriza) Munib, Kiveric (Ibisa) Esma, Malagic (Hilme) Hajrudin, Salihovic (Edhema) Midhat, Salihovic (Avdo) Adil, Salihovic (Rame) Edhem, Salihovic (Edhema) Fikret, Sinanovic (Rahmana) Muriz, Salihovic Rifet, Salihovic (Rame) Edhem, Zukic Mulija, Daubasic Rifet, Daubasic Hasan, Malagic Mirsad, Malagic Mujo, Sinanovic Senada, Omerovic Safet - Mis, i dr.

Svedoci napada i stradanja u ovom selu su Milovanovic Stanoje, Vucetic Vitomir, Filipovic Zvonko, Miladinovic Mileva, Simic Janja i Petrovic Stoja.

Brezani (opstina Srebrenica), uglavnom srpsko selo (Srba 271, muslimana 5), napadnuto je 30. juna 1992. godine i tom prilikom ubijeno 19 mestana srpske nacionalnosti: Petrovic (djole) Radovan (1923), Novkovic (Rade) Milos (1956), nađenodsecene glave i tako sahranjen, Lazic Dostana (1919), Jovanovic (Cede) Obren (1927), Lazic (Pavla) Vidoje (1937), razapet na krst i spaljen, Lazic (Pavla) Kristina (1935), zapaljena u kuci, Dragicevic (Ilije) Milenko (1974), Josipovic (Milenka) Ljubomir (1977), Krstajic (Vlade) Milos (1937), Krstajic (Vlade) Pero (1935), Milosevic (Luke) Stanko (1900), Milosevic (Milovana) Vidoje (1974), Mitrovic (Dragise) Milivoje (1930), Mitrovic (Milivoja) Stanoje (1963), Rankic (Mike) Milisav (1947), zapaljen u kuci, Rankic (Milisava) Dragoslav (1974), zapaljen u kuci, Rankic (Milisava) Mirko (1972), takođe zapaljen u kuci, Stevanovic (Radisava) Milomir (1946), Stjepanovic (Stjepana) Dragan (1961).

Selo je zapaljeno i unisteno. Opljackana je i sva stoka, a samo krava je bilo preko 200. U napadu na Brezane ucestvovali su: Oric Naser, Tursunovic Zulfo, Meholjic Hakija, Ustic Akif, Halilovic Huso, a pored njih zapazeni su i Halilovic Resad, Alic Kadir, Zukic Osman, Jatic Akif, Jahic Vehbija, čiji je otac i u proslom ratu bio ustaša, i dr.
 
O napadu svedoce Marjanovic Milorad i Marjanovic Milisav.

Zagoni (opstina Bratunac), selo u kome Srbi cine vecinsko stanovnistvo (480 Srba, 103 muslimana), dozivelo je vise napada poput sela Loznica. Po stradanju mestana, posebno tragicne posledice su bile posle napada od 5. i 12. jula 1992. godine, kada je poginulo preko 20 stanovnika ovog sela: Milosevic (Milovana) Ljubica (1939), Milosevic (Jovana) Milos (1932), Milosevic (Ilije) Rada (1968), koju su masakrirali, Tanasijevic (Blagoja) Cedomir (1942), Gvozdenovic (Sretena) Rajko (1927), Gvozdenovic (Miladina) Dragoljub (1954), Gvozdenovic (Milorada) Blagoje (1944), Gvozdenovic (Radoja) Rada (1973), Dimitric (Milorada) Mileva (1912), Dimitric (Mitra) Marko (1974), Jasinski (Stevana) Matija (1940), Malovic (Ilije) Miodrag (1943), Mihajlović (Jefte) Mihajlo (1951), Paunovic Dusanka (1954), Dimitric (Mirka) Milovan (1962), Jovanovic (Jakova) Miodrag (1952), Milosevic (Zivojina) Dusan (1963), Milosevic (Alekse) djordje (1934), Milosevic (Branka) Vidosav (1968), Milosevic (Milka) Dragisa (1963), Milosevic (Milka) Miodrag (1970).

U napadu na Zagone ucestvovali su mestani okolnih muslimanskih sela, a prepoznati su: Muratovic Muriz, Oric Meho, Muratovic Mujcin, Muratovic (Nurije) sin, zvani Spico,Tursunovic Zulfo, Babajic Ramo, Golic Ejub, Mandzic Ibrahim, Memisevic Sacir, Muratovic Zejneba i dr. Selo je opljackano i spaljeno.

Svedoci ovih dogadjaja su Gvozdenovic Tatomir, Gvozdenovic Miladin, Gvozdenovic Dragan, Krstic Goran, Malovic Dragoslava i Gvozdenovic Bozana svi iz ovog sela.

Krnjici (opstina Srebrenica), uglavnom srpsko selo (114 Srba, 11 muslimana) napadnuto i unisteno 5. jula 1992. godine. Tom prilikom ubijeno 16 mestana: Lazarevic (Spasoja) Boban (1965), Jovanovic (Nedeljka) Sredoje (1947), Jovanovic Miroslava, Dimitrijevic (Milosa) Dragutin (1961), Aksic (Novaka) Srpko (1972), Trimanovic (Petka) Rade (1958), Maksimovic (Mirka) Rados (1968), Maksimovic (Riste) Milenko, Milosevic (Ostoje) Milos(1961), Milosevic (Zorana) Nebojsa (1975), Micic Milja, Paraca Vaso (1912), zaklan, Simic Ilija (1922), Simic (Milisava) Veljko (1953), Vladic (Petra) Vlajko (1934) i Vujic Soka, koja je nadjena probodena vilama.

Zalazje, zaselak u neposrednoj blizini Srebrenice. Prilikom napada 12. jula 1992. godine poginulo 39 lica: Lakic (Cvijetina) Svetozar (1951), Blagojic (Slobodana) Dusan (1946), Cvjetinovic (Dragomira) Radinka (1952), masakrirana, Cvjetinovic (Ranka) Ivan (1953), Dragicevic (Tadije) Svetislav (1949), Giljevic (Milorada) Zeljko (1970), Gligic (Desimira) Nedeljko (1948), Gligoric (Nikole) Ljubisav (1962), Gordic (Milosa) Aleksa( 1955), Ilic (Milana) Slobodan (1946), Ilic (Sretena) Milisav (1957), Jeremic (Ljubomira) Luka (1927), Jeremic (Milosa) Ratko (1969), Jeremic (Ratka) Marko (1965), Jeremic (Ratka) Radovan (1963), Lazarevic (Malise) Milovan (1946), Lazarevic (Stanka) Momir (1955), Pavlovic (Aleksandra) Branislav (1947), Petrovic (Jugoslava) Gojko (1963), Rakic (Borisava) Dragomir (1957) ,Rakic (Cvijetina) Svetozar (1951), Rakic (Ljubomira) Momcilo (1949), Rakic (Ljubomira) Miodrag (1959), Rakic (Momcila) Mile (1966), Simic (Gojka) Branko (1959), Simic (Gojka) Petko (1963), Stanojevic (Vojina) Miladin (1929), Todorovic (Radivoja) Miroljub (1961), Tomic (Bogoljuba) Radivoje (1950), Tubic (Rada) Miladin (1955), Vasiljevic (Radovana) Radisav (1963), Vasiljevic (Radovana) Radisav (1965), Vujadinovic (Zivojina) Bosko (1951), Vujadinovic (Zivojina) Vaso (1954), Vujadinovic (Bogdana) Nedeljko (1947), Vujadinovic (Milovana) Dragomir (1947), Vujadinovic (Slavoljuba) Milovan (1948), Vujadinovic (Vase) Dusan (1940).

Napad su izvrsile lokalne muslimanske jedinice formirane od mestana susednih sela pod komandom Oric Nasera. Od ostalih ucesnika prepoznati su Tursunovic Zulfo, Ustic Akif, Meholjic Hakija, Besic Hajrudin, Begici: Azem, Nezir i Hajrudin, Mehmedovic Amir i dr.

Svedok je Vasic Velisav, jedan od prezivelih branilaca sela u napadu od 12. jula 1992.


Magasici (opstina Bratunac), selo sa relativno ujednacenim sastavom stanovnistva (Srba 353, muslimana 292). Srpski deo sela je vise puta napadan, a najtezi napadi izvedeni su 20. i 25. jula 1992. godine. Za to vreme u selu su ubijeni: Popovic (Zivorada) Stojan (1967), Cvjetinovic (Vojislava) Zivko (1950), Ilic (Dusana) Ljiljana (1975), Ilic (Marka) Zorka (1947), Ilic (Milorada) Milenija (1944), Ilic (Petra) Ljubinka (1952), Ilic (Radomira) Marjan (1963), Milanovic Ljubica, Popovic (Pere) Blagoje (1907), Popovic (Riste) Leposava (1919), Mirkovic (Zivorada) Ljubica (1942) i djuricic (Nikolije) Cvijetin.

Među napadacima mestani su prepoznali Osmanovic Mehu, Osmanovic Sabana, Hasanovic Camila, Avdic Senahida, Babajic Ramu, Osmanovic Hajrudina, Osmanovic Nedziba, Smailovic Mehidina, i dr.

Svedoci ovih napada su Bozic Vinka, Ilic Radomir, Bozic Rosa, Bozic Milka.

Jezestica (opstina Bratunac), jedno od većih čisto srpskih sela u ovom podrucju (502 stanovnika srpske nacionalnosti). Napad na selo je izvrsen 8. avgusta 1992. godine. Tom prilikom zapaljeno je 55 srpskih kuca i stradalo devet stanovnika: Bogicevic (Rade) Vojin (1929), Mladjenovic (Ljubomira) Andjelko (1965), sahranjen bez glave, posto su je napadaci odsekli i odneli, Mladjenovic (Ljubomira) Dragan (1960), Mladjenovic (Obrena) Savka (1931), Rankovic (Milosa) Sreten (1962), Rankovic (Vlade) Milan (1935), Stjepanovic (Nedeljka) Savka (1951), Stjepanovic (Obrada) Milosav (1919) i djuric (Savana) Srbo (1944). Veci deo sela je opljackan i spaljen. Drugi napad na isto selo,odnosno njegove preostale zaseoke, izvrsen je 7. januara (na Bozic) 1993. i tom prilikom stradali su: Jovanovic (Vujadina) Radomir (1959), đukanović (Mike) Bosko (1928), đukanović (Riste) Nevenka (1946), đukanović (Vlade) Ivan (1954) i đukanović (Vlade) Krsto, Ostojic Milan i Mitar, Milanovic Nedjo i sin Dragan.

Među napadacima mestani su prepoznali Alispahic Envera, Alispahic Hamdiju, Ademovic Sadika, Kamenica Bektu, Kamenica Dzemaila, Kamenica Avdu, Kamenica Ramiza, Kamenica Muniba, Mehmedovic Kemala - Kemu, Zukic Husu, Zukic Mustafu, Mandzic Ibrahima, djukic Husu i dr.

O napadima na selo svedoce Stjepanovic Rade i Jovanovic Rajko.


Podravanje (opstina Milici, ranije Srebrenica), etnicki čisto srpsko selo (413 stanovnika) i jedno od najvecih sela u opstini. Posle vise provokativnih nasrtaja tokom leta, presudan napad muslimani su izvrsili 24. septembra 1992. godine i tom prilikom zivot su izgubila sledeća lica: Jovanovic (Miloja) Vojin (1922), Jovanovic (Miloja) Svetozar (1933), Lazarevic (Obrada) Rado (1917), Petrovic Mileva (1948), Petrovic (Marka) Milomir (1951), Mitrovic(Jove) Mihajlo (1932), Mitrovic Ruza (1927), Mitrovic (Marka) Drago (1925), Marinkovic (Andjelka) Radovan (1938), Marinkovic (Milosa) Milovan (1955), Marinkovic (Milosa) Rade (1961), Marinkovic Dikosava(1938), Marinkovic Milos (1935), Perendic (Milisava) Miladin (1924), Perendic (Savkana) Tomislav (1932), Perendic (Blagoja) Stanka (1935), Perendic (Bogdana) Spasenija (1932), Sarac (Cvijetina) Mitar(1963), Sarac (Veselina) Dusan (1964), Sarac Mirjana (1943), Sarac (Manojla) Milan (1929), Tomic (Marka) Gojko (1930), Tomic (Marka) Mihajlo (1941), Vasic (Milosa) Milijan (1951), Vesic Milisav, Nikolic Slavisa (1960), Nikolic Dragan (1960), Pavlovic Nebojsa (1971), Mudrinic Rade (1961), Mitic Borica (1947) i Bogdanovic djuradj.

Mnoge od ovih zrtava su ubijene na najsvirepiji način: spaljivanjem, secenjem stomaka, odsecanjem glave, udarcima tupim predmetima ili klanjem. Mnoge od zrtava pronadjene su bez delova tela. Slike masakriranih prenele su mnoge televizijske kompanije. Zaprepascena tim monstruoznim zločinom javno se, posebnim saopštenjem, oglasila i Srpska pravoslavna crkva, a njegova svetost patrijarh Pavle, u prisustvu clanova Sinoda, odrzao je pomen nevino stradalim mucenicima. Pored pobijenih mestana poginulo je i nekoliko dobrovoljaca koji su pokusali da odbrane ovo selo. Posle napada Podravanje je opljackano, spaljeno i napusteno. Pored preko sedamdeset kuca, zapaljeni su i izgoreli osnovna skola, dom kulture, prodavnica, radionica i upravna zgrada povrsinskog kopa „Sumarnica”, vozni park i mehanizacija rudnika.

U napadu i zločinima mestani su kao neposredne ucesnike uspeli da prepoznaju: Hirkic (Mahmuta) Hasana, Kutezero, Srebrenica; Delic Sabana, Kutezero, Srebrenica; Memic Osmana; Ajsic Sabriju, Kutuzero, Srebrenica; Hasanovic (Mehmeda) Hameda, Bucje, Srebrenica; Ademovic Ibrahima zvanog Cakura, djile, Vlasenica; Hirkic Mahu, Kutuzero, Srebrenica; Ademovic (Adema) Osmana (1937), djile, Vlasenica; Ajsic Sabita, Kutuzero, Srebrenica; Delic Ramiza, Kutuzero, Srebrenica; Hirkic Aliju zvanog Kiljara, Kutuzero, Srebrenica; Delic Ibru, Kutuzero, Srebrenica; Palic (Sabana) Adema (1958), Kivaca, Han Pijesak; Mehmetovic (Mustafe) Kemala, „Kemu” (1962), Pale, Srebrenica; Begic Medu, Slapovica, Srebrenica; Osmana zvanog Cimonja, LJeskovik,Srebrenica; „Dule” i „Beli”, (ostali podaci nepoznati); Islama i njegovog brata iz Osmaca, Srebrenica, (ostali podaci nepoznati); nekog „Mandzu”, Mandzica iz Potocara. Napad su organizovali i akcijom rukovodili Oric (Dzemala) Naser (1967), Potocari, Srebrenica i Tursunovic Zulfo, Suceska,Srebrenica.

Svedocenja o tragediji sela dali su: Draginja Tomic, Milojka Marinkovic, Veselin Sarac, Vojin Sarac i Miodrag Perendic.

Bracan, povrsinski kop rudnika boksita Milici, na regionalnom putu Milici - Srebrenica (25 km. od Milica). Privredni objekat od izuzetnog značaja koji je od svog osnivanja imao svoje fizicko obezbedjenje. Napad na cuvare rudnika izvrsen je 24.septembra 1992. a ponovljen 3. decembra iste godine. U prvom napadu muslimanski napadaci i zločinci su ubili i masakrirali sedam cuvara ovog privrednog objekta: Milivoja (Todora) Susica (1958), Slavka (Bozidara) Salipurovica (1971), Slavka (Mitra) Gordica (1958), Vidoja (Milorada) Salipurovica (1960), Zorana (Nedje) Lalovica (1961), Mijodraga (Mijata) Gligorovica (1956) i Rajka (Radojka) Pantica (1943).

Sve ove žrtve su ubijene na najsvirepiji način: gazenjem tenkom, klanjem, spaljivanjem, udarcima tupim predmetom i drugim sredstvima. Napad i unistavanje ovog privrednog objekta izvrsile su muslimanske oruzane jedinice sa podrucja opstina Vlasenica, Milici i Srebrenica, pod rukovodstvom njihovog komandanta Nasera Orica. Pored njega, napad su predvodili Zulfo Tursunovic i već često puta spominjani Becir Mekanic, Ibrahim Ademovic „Cakura” i Mujo Bektic iz Podgaja, opstina Srebrenica. Uz njih, kao neposredni izvrsioci, ucestvovali su i: Safet (Jasara) Omerovic, zvani „Mis” (1971), Voljavica, Bratunac; Dzemo (Omera) Muratovic, Nurici, Vlasenica; Muhidin (Osmana) Osmanovic, „Braco”, Stedrici, Vlasenica; Edin Avdic; Hasan Hasanovic; Smajil Omerovic „Ferda”; Mevludin Omerovic „Piki”; Mevludin Sulejmanovic; Jusuf Sulejmanovic; Sefket Sulejmanovic; Hajro Ekmic; Midhat Ekmic; Dzevad Ekmic; Ramiz Ekmic; Mevludin Malnic; Ramiz Alzic, Ibrahim Salcinovic, Murat Salcinovic i Sulejman Suljic.

Fakovici (opstina Bratunac), jedno od sela sa pretezno srpskim stanovnistvom (Srba 115, muslimana 33), napadnuto 5. oktobra 1992. i tom prilikom je ubijeno 19 stanovnika ovog sela: Bozic (Radoja) Desanka (1924), Markovic (Milovana) Olga (1935), Markovic (Milovana) Slavka (1931), Nikolic Cuba, djuric Danilo(1910), Ivanovic (Milana) Miroslav (1973), Markovic (Save) Radoje (1941), Markovic (Steve) Radomir (1939), Nikolic (Milovana) Petko (1954), Nikolic (Sretena) Milovan (1923),Savic (Jove) Radovan (1965), Subotic (Blagoja) Milomir (1959), djokic (Vlade) Milovan (1936), djokic (Milete) Sreten (1938), djokic (Nedeljka) djoko (1955), djokic (Sretena) Svetozar (1965) i djukic (Radovana) Vidoje (1954).

Selo je opustoseno, opljackano i popaljeno. Jedino je ostala oskrnavljena crkva. U napadu na ovo selo ucestvovali su Ustic Akif, Kiveric Esma, Mamutovic Nasir, Mukic Ibrahim.

Svedoci su Zikic „Drago”, postar u istom selu, Peric Vidosava, Jokic Dusica, Ignjatovic Stanka i Savic Ikonija.

Boljevici (opstina Bratunac), srpsko selo (415 stanovnika srpske nacionalnosti), napadnuto istog dana kada i Fakovici, 5. oktobra 1992. godine. Prilikom tog napada stradali su: Despotovic Milja, Prodanovic Petra(1927), Stjepanovic (Jovana) Stojka (1922), Vasic Stanija (1930), djukic (Srete) Radovan (1922), Ristic (Ljubisava) Milutin (1940), Ristic (Novice) Zarija (1928), Vasic (Manojla) Vladan (1929).

Pobijeni ljudi su uglavnom starci koji su cuvali svoja imanja, hranili stoku i brinuli o dobrima svojih komsija. Selo je, pod stalnim pretnjama islamskih nacionalista, vecina stanovnistva bila napustila. Danas je to spaljeno i unisteno selo. Čak su i starci poubijani. Preziveli mestani su prepoznali Mamutovic Nasira, Mujkic Ibraima, Ridjic Arisa i dr. O napadu na selo svedoce Ristic Radova i djokic Stojan.

Bjelovac (opstina Bratunac), uglavnom srpsko selo (Srba 238 muslimana 51), najtezi napad dozivelo je 14. decembra 1992. godine. Tom prilikom selo je pretrpelo ogromne ljudske i materijalne žrtve i danas je uglavnom napusteno i pusto. U napadima muslimana zivot su izgubili: Bogicevic (Milenka) Zlatan (1975), Cvijic (Ilije) Miodrag (1972), Vitorovic (Vitomira) Slobodan, Filipovic (Nedje) Stevo (1951), Ilic (Ilije) Milisav (1957), Ilic (Mice) Milun (1939), Jovanovic (Milosa) Zlata (1911), Jovanovic Radenka (1974), Lukic (Radivoja) Vida (1933), Marincevic Miroslav (1965), Matic (Ilije) Radivoje (1937), Matic (Radivoja) Gordana (1967), Matic (Radivoja) Snezana (1965), Miladinovic (Petka) Mirko (1971), Miladinovic (Petka) Cedo (1975), Milutinovic (Cede) Slavko (1963), Nedeljkovic (Ratka) Slobodan (1970), Petrovic (Krste) Mirko (1920), Petrovic (Milana) Mirko (1972), Savic (Ostoje) Mitar (1954), Tanasic (Sretena) Radovan (1923), Tomic (Zike) Rajko (1955), Tosic (Zivorada) Milorad (1972), Trisic (Tomislava) Zoran (1968).

Napad na Bjelovac je izvrsen istovremeno sa već saopštenim napadom na Loznicu, odnosno Loznicku Rijeku i Sikiric. To su susedna sela, pa su i napadaci uglavnom isti. Prema svedocenju prezivelih, prepoznati su: Ibric Alija „Kurta”, Salihovic Hidan, Salihovic Besim, Sinanovic Resid, Zukic Sadik,Ahmetovic Haris „Hari”, Begzadic Hajrudin, Kamenica Dzemail, Kamenica Ramiz, Kamenica Munib, Kiveric Esma, Malagic Hajrudin, Salihovic Midhat, Salihovic Adil, Salihovic Edhem, Salihovic Fikret, Sinanovic Muriz, Salihovic Rifet, Salihovic Edhem i Zukic Mulija i dr. Svedoci napada na ovo selo su Rankic Slavoljub i Matic Slavka.

Sikiric (opstina Bratunac), selo sa neznatnom muslimanskom većinom (Srba 201, muslimana 241). Napadnuto je, kao i Loznica i Bjelovac, 14. decembra 1992. godine. Žrtve tog napada su: Ilic (Blagoja) Zivojin (1928), Ilic (Koste) Radojka (1935), Matic (Nikodina) Desimir (1928), Mitrovic (Bogosava) Radovan (1948), Mitrovic (Bogosava) Srećko (1946), Nedeljkovic (Bogoljuba) Milomir (1940), Nedeljkovic (Obrada) Ljubisav (1925), Nedeljkovic (Svetislava) Ratko (1946), Petrovic (Miladina) Slobodan (1976), Prodanovic (Rade) Dusan (1931), Rankic (Miladina) Obrenija (1934), Simic (Ranka) Zlatan (1961), Simic (Svetolika) Zivadin (1946), Simic (Svetolika) Radisav (1937), Simic (Vasilija) Grozdana (1931), Stevanovic (Branka) Dragisa (1966), Stojanovic (Save) Radenko (1973), Tanasic (Ljubisava) Milomir (1939), Tanasic (Petra) Milan (1957), Trisic (Obrada) Obrenija (1931), Vuksic (Srećka) Novak (1931).

Pocinioci ovih ubistava, pljacki i paljevina su uglavnom već navedeni. To su napadaci na susedna sela Loznicu i Bjelovac. Njih navode u svojim izjavama i svedoci: Matic Gvozdenija, Petrovic Nedjo, Nedeljkovic Predrag.

Kravica (opstina Bratunac), u ovom slučaju reč je o čisto srpskom podrucju koje sacinjava vise sela: Kravica, Brana Bacici, Popovici, Mandici, Opravdici i dr. (sa preko 2300 stanovnika srpske nacionalnosti) i selom sa najstarijom srpskom skolom u ovom kraju, koju su mestani podigli još 1878. Napad je izvrsen 7. januara (na Bozic) 1993. godine, a žrtve tog napada su: Eric (Mikaila) Negoslav, Eric (Nikole) Kristina, Gavric (Paje) Pajkan (1963), Nikolic (Todosije) Milovan (1946), Popovic (Koste) Risto (1920), Popovic (Riste) Kostadin (1947), Bozic Mara (1909), Bozic (Stojana) Stevo (1951), Lazic (Dusana) Krsto (1933), Momcilovic (Drage) Miladin (1935), Nikolic (Marka) Vaso(1920), Nikolic (Cvijana) Mitar (1927), Obackic Ljubica (1918), Stevanovic (Vasilja) Tankosava (1938), Stojanovic (Stojana) Vladimir (1915) i Jovanovic (Mitra) Stojan (1948). Kravica je danas opustosena, što se nije dogodilo ni u vreme najzescih nemackih i ustaških razaranja u toku drugog svetskog rata. Među brojnim napadacima, a prema slobodnoj proceni bilo ih je najmanje preko hiljadu iz svih muslimanskih krajeva koji okruzuju Kravicu (Cerska, Konjevic Polje, Pobudje, Glogova...), prepoznati su: Naser Oric, Zulfo Tursunovic, Ferid Hodzic, Becir Mekanic, Bajro Osmanovic „Mis”, Nedzad Bektic, Hakija Meholjic, Veiz Sabic, Nezir Zebric, Sefik Ahmetovic, Mustafa Golic, Esma Kiveric, Mirsad Sulejmanovic, Muhamed Cikaric, Semsudin Salihovic, Sulejman Mujcinovic, Junuz Mehic, Ejub Golic „LJubo”, Fikret Mustafic, Murat Avdic, Muhamed Jahic, Murat Duric, Munib Becirovic, Fadil Sahbaz, Saban Muminovic, Musan Osmanovic, Zaim Mehic, Meho Alic i Abid Orlovic i dr. O napadu na Kravicu svedoce Ratko Nikolic, Milorad Nikolic, Milanovic Milena i Nikolic Milosava.


Siljkovici (opstina Bratunac), srpsko selo (90 stanovnika srpske nacionalnosti) napadnuto kad i Kravica, 7. januara 1993. na Bozic. Tada je selo opljackano i popaljeno, a žrtve napada su: Dolijanovic (Dusana) Miladin (1963), Stevanovic (Radovana) Milan (1973), Bogicevic (Jovana) Slobodan (1947), Bogicevic (Slobodana) Novica (1976), Radovic (Drage) Bozo (1943), Visnjic (Todora) Ratko (1949), Pavlovic (Radovana) Radoje (1936),Radovic (Ljube) Radenko (1974), Radovic (Radosava) Dragan (1968), Radovic (djordja) Vaskrsije (1956), Veselinovic (Kostadina) Lazar (1935), Savljevic (Save) Mile (1964) i djokic (Stanka) Stanoje(1942). Napad su izvrsile iste vojne formacije koje su napale i susedna selana podrucju Kravice.

Cosici (opstina Skelani) su deo čisto srpskog sela Kostolomci (234 stanovnika srpske nacionalnosti), a najtezi napad su pretrpeli kad i ostala sela ove opstine, 16. januara 1993. godine. Tada su Kostolomci i Cosici opljackani i popaljeni, a pored vise desetina povredjenih i ranjenih ubijenoje 15 lica: Rakic (Radisava) Novak (1953), Rakic (Jove) Dragomir (1953), Rakic (Jove) Milomir (1957), Rakic (Slavka) Radisa (1961), Rakic (Marjana) Dragomir (1940), Ivanovic (Dike) Mile (1952), Ivanovic (Mila) Predrag (1973), Ivanovic (Milutina) Želimir (1968), Pavlovic (Milenka) Zarko (1938), Trifunovic (Cede) Milorad (1958),Rakic (Milorada) Tadija (1930), Maksimovic (Zike) Damljan (1934), Pavlovic (Svetozara) Andjelko (1914), Trifunovic Vidosava (1915) i Ilic (Predraga) Nebojsa (1969).

Napadom je rukovodio Oric Naser, a ucestvovali su Trsic Sakib, Dedic Ibro, Sulejmanovic Nusret, Smailovic Mirsad i dr.

Kusici (opstina Skelani), deo sela Zabokvica, jednog od najvecih u bivšoj srebrenickoj opstini (ukupno 706 stanovnika: Srba 598, muslimana 52 i ostalih 56) najtezi napad muslimana pretrpeli su 16. januara 1993. godine. Tom prilikom Zabokvica i Kusici su opljackani i popaljeni. Pored velikog broja povredjenih i ranjenih, prilikom napadaje ubijeno dvadeset lica, od kojih sedamnaest u Kusicima i tri u Zabokvici. Zivot su izgubili: Mitrovic Radivoje (1942), Jakovljevic (Mitra) Milija (1957), Mitrovic (Maksima) Mirko (1939), Jakovljevic (Milana)Milenko (1946), Ristic (Cvetka) Novak (1951), Ristic (Lazara) Vladislav (1947), Milanovic Ilija (1922), Ristic Rado (1920), Milanovic Dusanka (1920), Todorovic (Stanoja) Milenko (1928), Zivanovic (Jove) Nikola(1921), Jankovic Milenija (1963), Mitrovic Radinka (1946), Ristic Milenka (1930), Ristic Ivanka(1950), Ristic (Novaka) Mitra (1974), Ristic (Novaka) Mico (1977), Jakovljevic (Andjelka) Milenko (1957), Maksimovic (Milovana) Savo (1932) i Nedjic Rosa (1933).

Napadom na Kusice rukovodio je Oric Naser, a među ostalim predvodnicima bili su Sulejmanovic Nusret, Trsic Sakib i Dedic Ibro i dr.

Skelani, sediste istoimene srpske opstine, sa nekada vecinskim muslimanskim stanovnistvom (Srba 155, muslimana 598), ali u okruzenju srpskih sela. Napad na Skelane izvrsen je u sklopu napada na sva okolna srpska naselja, takođe 16. januara 1993. godine. Tom prilikom ubijeni su: Milanovic (Save) Marko (1954), Gligic (Draže) Aleksa (1968), Janjic (Sime) Scepo (1947),Janjic (Pere) Simo (1948), Milovanovic (Milosa) Milan (1967), Markovic (Radenka) Milun (1970), Dimitrijevic (Stojana) Dragan (1965), Simic (Dragana) Radovan (1966), Milosevic (Borise) Dragoje (1960), Mijatovic (Save) Vlado (1966), Janjic(Sime) Andja (1927), Sekulic (Ostoje) Gordana (1966) i Dimitrijevic (Tomislava) Aleksandar (1987).

Skelani su u dobroj meri opljackani, razoreni i popaljeni, a u napadu su ucestvovali: Oric Naser, Dedic Ibro, Sulejmanovic Nusret, Trsic Sakib, Smailovic Mirsad i dr.


Vandzici (opstina Milici), srpsko mesto na koje su muslimanske oruzane formacije izvrsile napad 8. februara 1993. godine i tom prilikom ubili bracni par, civile, Marka (Kostadina) Dosica (1934) i njegovu suprugu Mariju Dosic (1993), mestane ovog sela. U istom napadu je spaljeno vise kuca i ostalih objekata.Pokretna imovina mestana je opljackana, a ono sto nije moglo da se opljacka unisteno je spaljivanjem ili razaranjem. U tom napadu su ucestvovali: Hodzic (Avde) Ferid (1959), Drum, Vlasenica, organizator napada i tada komandant ili jedan od komandanata Cerske; Hakic Sabanija; Mehmedovic (Hakije) Ramiz (1971), Rovasi, Vlasenica; Sulejmanovic (Sabana) Ibro, zvani Inc (1957), Rovasi, Vlasenica; Becirovic (Rahmana) Sahbaz (1966), Nedjiljista, Vlasenica; Becirovic (Nezira) Safet (1966), Nedjiljista, Vlasenica; Becirovic (Mehe) Mehmedalija (1970), Nedjiljista, Vlasenica; Siljkovic (Bukljana) Ibro (1966), Nedjiljista, Vlasenica; Aljukic (Sulejmana) Ibro (1954), Nedjiljista, Vlasenica i Mekanic (Jakuba) Becir (1957), Besici, Vlasenica, komandant tzv. Prvog ceranskog odreda.

O ovom napadu na Vandzice svedoce Dosic Sreten, Becirovic Halil i Sulejmanovic Mirsad.
 
Istražni tim UN koji je obišao Srebrenicu po nalogu Generalnog sekretara izvjestio je 24. jula 1995. godine da nisu pronašli svjedoke koji bi potvrdili zločine. Hjubet Viland, licni izaslanik Visoke komisije UN za ljudska prava, putovao je sa istražnim timom u Srebrenicu i Tuzlu gdje je razgovarao sa većim brojem Bošnjaka u izbjeglickim logorima i kolektivnim smještajima i pri tom nije pronašao ni jednog svjedoka koji bi potvrdio pocinjene zločine.
Kofi Anan, generalni sekretar UN, podneo je 15.novembra 1999. godine izvještaj o „ Padu Srebrenice 1995. ”, na osnovu naloga Generalne skupštine, od decembra 1998. godine. Tu se govori o 33 grobnice, sa izmedu 80 i 180 tijela, kao i o približno 2.000 ekshuminiranih, od kojih su oko trecine identifikovani (znaci blizu 700) . Broj „ poginulih ” se izjednacava sa brojem „ nestalih ”, uz argument, da je sudbina ovih riješena samo u 117 slučajeva. Spisak nestalih menja se u meduvremenu ne samo po broju već i po imenima! Bilo je i još ima tu i ranijih pokojnika ili sa spiska onih koji su Srebrenicu napustili prije jula 1995. godine cija se brojka kreće oko 5.000 stanovnika .
Naser Oric je sa svojim drustvom vršio prepade i iz enklave na okolna srpska sela. Video-snimke svojih akcija (pljacke, masakre, paljevine, spaljene kuce, mrtva tijela, odsjecene glave itd.) prikazivao je i stranim novinarima Istraživaci Honig i Bot pišu o više od 1.300 ubijenih Srba do januara 1993. godine . O njegovim zločinima svjedoci general Morijon, predhodnik genala Rouza u Bosni u intervju u NIN-u .
General Hadzihasanovic, bivši nacelnik staba Armije BiH, izjavio je kao svjedok pred Haskim tribunalom, da je od 5.803 pripadnika 28. muslimanske divizije, stacionirane u Srebrenici, ubijeno 2.628 njenih pripadnika u probijanju prema Tuzli . Medutim, evidentno je da bošnjacki krugovi za javnost imaju neke druge brojke o srebrenickim žrtvama: 7.618 nestalih i 3.745 poginulih izbeglica, ukupno 11.363 žrtava koje navodi „Špigl”. U knjizi„ Srebrenica ”, Holandjani Honig i Bot govore o 6.546 nestalih, koji su prijavljenih MKCK.
Na osnovu analiza dogadanja u Srebrenici (jul 1995) proizlazi da iz obruca srpskih snaga sa civilima nije izašlo 5.000 - 6.000 naoružanih ljudi. Isti izvori potvrduju da se radi o muslimanskim vojnicima, koji su odbili predati oružje UNPROFOR-u u Potocarima. Po nalogu lokalnih komandanata oni su krenuli u proboj prema Tuzli, Kaknju i Goraždu pa su se nakon proboja, kako je rekao general Delic, ukljucili u borbe na širem prostoru BiH i mnogi na tim ratištima poginuli a potom dodati na spiskove pobijenih u Srebrenici. To potvrduje i Sefer Halilovic u knjizi „Lukava strategija” kaže „da je 28. divizija muslimanske vojske iz Srebrenice reorganizovana posle povlacenja iz Srebrenice i da je sastavljena od 6.000 vojnika koji su probili liniju Srba.” Znači da je dio vojnika 28. divizije prebacen na front Treskavice, Trnova i Goražda, gdje su vodene borbe u kojima je bilo gubitaka a pridodati stradalim u Srebrenici.
Velika je nepoznanica planski odlazak Nasera Orica sa grupom saradanika i specijalaca u Tuzlu pred operaciju VRS na Srebrenicu. Uz to, ucestale su izjave analiticara da je masakr nad Srebrenicanima proveden po nalogu i instrukcijama stranih obavještajnih službi i odobrenje bošnjackih vlasti u Sarajevu da se desi masakr nad sunarodnicima. Mnogo otkriva pismo Nasera Orica upuceno Izetbegovicu: „Nisam se slagao sa vašom odlukom o predaji Srebrenice koju ste dogovorili sa rancuzima, a pogotovo ne sa kasnijim dogadajima u njohj, uz toliko žrtvovanje civila, bez obzira na efekat.”
Ibran Mustafic, funkcioner SAD i još nekih ljudi iz Srebrenice u izjavi za „Ljiljan” istice da je bilo masovnih sukoba i likvidacija medu muslimanskim grupama, prvenstveno onih koji su se htjeli predati VRS i onih koji su to zabranjivali i orucano sprečavali. To potvrduje i Komanda UNPROFOR iz Srebrenice. Upravo zbog neslaganja sa ekstremistima likvidiran je i predsjednik SDA Azem Bajramovic, kako bi se ucutkao svjedok, napisao je „Ljiljan”.
Izjave predstavnika MKCK i OEBS da su se mnogi vodeni kao nestali iz Srebrenice javili porodicama i glasali na izborima 1996. i 1998. godine demantuje bošnjacke brojke. Po saopštenju MUP Srbije u Užicu je 17. decembra 1995. godine u prisustvu medunarodnih predstavnika organizovana deportacija 1.000 srebrenickih muslimana, koji su izbjegli na prostor Srbije iz Srebrenice. Svi oni su odbili povratak u BiH pa su dobili azil prekookeanskih zemalja pa nije iskljuceno da se i oni vode medu nestalim?
Holandski Institut za ratnu domumentaciju (NIOD) sacinio je, na zahtjev Vlade Holandije, Izvještaj o okolnostima koje su dovele do zauzmimanja zašticene zone UN Srebrenica, pod kontrolom holandskog bataljona UNPROFOR. Izvještaj se nakon petogodišnjeg istraživanja Instituta pojavio u javnosti 10. avgusta 2002. i jasno pocrtava da nema dokaza da su naredbe za pokolj stigle iz Srbije od politickih celnika, niti da je bilo ranijeg planiranja masakra nad Bošnjacima u Srebrenici. Izvještaj pokazuje da nisu nadeni dokazi o planiranju i organizovanju genocida sa kojim se manipuliše. Izvještaj ukazuje da je oko Srebrenice bilo zločina, ali su oni pojedinacni i proizvod djelovanja pojedinih grupa a to se ne može kvalifikovati kao genocid.
Grupa analiticara smatra da je slučaj Srebrenice namjerno podignut na nivo masovnog zločina kojeg su pocinili Srbi kako bi se izazvalo gnušanje javnosti i rat privodio kraju. Srebrenica je za vodenja zajednicke operacije vojnih snaga protiv RSK i RS. U Splitu je 22. jula 1994. godine tim povodom potpisan Sporazum o upucivanju hitne vojne i druge pomoći BiH u odbrani od srpskih napada. U skladu sa dogovorima Snage za brza dejstva NATO pod komandom generala Majkla Džeksona ukljucile su se u akcije.
U knjizi „Ratni zločini”, njemackog istraživaca i analiticara Jirgena Elznera potvrduje se manipulisanje brojem žrtava u Srebrenici. On podsjeca da je do 2002. godine u Podrinju iskopano 1883 leša od kojih je samo 172 poimenicno indentifikovano. Može se desiti da su to i srpske žrtve. On podjeca da brojka 4.600 neidentifikovanih u Tuzli ne može govoriti kao žrtvama Srebrenice već šireg podrucja: „Broj muslimanskih žrtava se inflatorno povecava i treba ostaviti vremenu i strucnim ekipama da to utvrde .”
Slučaj Srebrenica treba cjelovito istražiti i skinuti anatemu odgovornosti sa Srba za genocid. Nesporno je da su se u Srebrenici dogodili zločini i da pocinioce treba privesti pravdi. Medutim, u Srebrenici nije bilo genocida, što je dokazao i Institut za ratnu dokumentaciju Holandije navodeci da u vrhu politike i vojske RS nije bilo planiranja zločina a navjeci broj stradalih bili su pripadnici 28. muslimanske divizije u toku proboja . U svakom slučaju bošnjackim krugovima i dalje odgovara pozicija žrtve jer se time lakše ostvaruju ciljeve unitarizaciji BiH u kojoj će imati dominantu ulogu.
 
balkan:
ma, ubijeni su - LJUDI!!!

Па, нормално, да се људи у ратним сукобима
грађанскога рата УБИЈАЈУ !!! Нико није узео
оружје да би са њим ишао у шуму да бере печурке.

Читав циркус прави се око тога да ли је
ДО ЛИКВИДАЦИЈА ДОШЛО У ТОКУ РАТНИХ СУКОБА ПА
СУ СТРЕЉАНИ РАТНИ ЗАРОБЉЕНИЦИ - ШТО ПРЕДСТАВЉА
Р А Т Н И З Л О Ч И Н !!!, ИЛИ

је војска РС ЗАРОБИЛА ЦИВИЛНО СТАНОВНИШТВО И
ИЗВРШИЛА МАСОВНО ПОГУБЉЕЊЕ,
ШТО ПРЕДСТАВЉА - Г Е Н О Ц И Д
.

Они који су организовали ратне сукобе, наоружавали
све стране, изигравали мировне снаге, сада
ПРАВЕЋИ ЦИРКУС У СРЕБРЕНИЦИ ПОКРЕНУЛИ СУ
ПРОПАГАНДНУ МАШИНЕРИЈУ ДА ПРЕ ХАШКОГ СУДА
ПРОГЛАСЕ Г Е Н О Ц И Д ИАКО ЗА ГЕНОЦИД ДО
САДА НЕМА НИКАКВОГ ДОКАЗА. О томе се ради !!!
 
Па, нормално, да се људи у ратним сукобима
грађанскога рата УБИЈАЈУ !!! Нико није узео
оружје да би са њим ишао у шуму да бере печурке.


Читав циркус прави се око тога да ли је
ДО ЛИКВИДАЦИЈА ДОШЛО У ТОКУ РАТНИХ СУКОБА ПА
СУ СТРЕЉАНИ РАТНИ ЗАРОБЉЕНИЦИ - ШТО ПРЕДСТАВЉА
Р А Т Н И З Л О Ч И Н !!!, ИЛИ

је војска РС ЗАРОБИЛА ЦИВИЛНО СТАНОВНИШТВО И
ИЗВРШИЛА МАСОВНО ПОГУБЉЕЊЕ,
ШТО ПРЕДСТАВЉА - Г Е Н О Ц И Д
.

Они који су организовали ратне сукобе, наоружавали
све стране, изигравали мировне снаге, сада
ПРАВЕЋИ ЦИРКУС У СРЕБРЕНИЦИ ПОКРЕНУЛИ СУ
ПРОПАГАНДНУ МАШИНЕРИЈУ ДА ПРЕ ХАШКОГ СУДА
ПРОГЛАСЕ Г Е Н О Ц И Д ИАКО ЗА ГЕНОЦИД ДО
САДА НЕМА НИКАКВОГ ДОКАЗА. О томе се ради !!!


Naravno potpuno podrzavam ovu tvoju izjavu.
 
штета што се то десило, изгледа да срби никако не могу да се помире са бошњацима
34oo86s.jpg
 
Pa emocije ovise o broju žrtava da,što više žrtava to jače emocije ili?

Зебра моја јуче сам био на представљању књиге "Рација заборављени геноцид"
књига је о рацији у Шјкашкој где је преко 12000 Људи за мање од 20 дана ,углавном Срба и један број Јевреја и Цигана, побијен највише бацањем под лед од стране Мађарских нациста
трагично је да је требало дапрође више од 50 година и да неко попише жртве и наравно ништа од тога неби било да није било Јевреја и центра Симон Визентал који су помогли ,
А Шандор Кепир који је био шеф полиције у Новом Саду за време рације је и дан данас жив здрав у 10 деценији живота у Будимпешти и није одговарао за злочин
Мора се забележити и памтити,мора да би могли сами себи да погледамо у очи
 
Pa emocije ovise o broju žrtava da,što više žrtava to jače emocije ili?

Opet, za nekog je zrtva broj a za nekog ima ime i prezime.
Za jacinu emocija broj zrtava nije presudan ali u svakom slucaju lakse se podnese ako od dvoje dece prezivi jedno nego ako oboje nastradaju od npr. granate "nenaoruzani sarajevskih civila pod opsadom".
Bespotrebna tema a jos bespotrebnije moje pisanje u njoj. :bye:
 
Зебра моја јуче сам био на представљању књиге "Рација заборављени геноцид"
књига је о рацији у Шјкашкој где је преко 12000 Људи за мање од 20 дана ,углавном Срба и један број Јевреја и Цигана, побијен највише бацањем под лед од стране Мађарских нациста
трагично је да је требало дапрође више од 50 година и да неко попише жртве и наравно ништа од тога неби било да није било Јевреја и центра Симон Визентал који су помогли ,
А Шандор Кепир који је био шеф полиције у Новом Саду за време рације је и дан данас жив здрав у 10 деценији живота у Будимпешти и није одговарао за злочин
Мора се забележити и памтити,мора да би могли сами себи да погледамо у очи

A ko je sprečavao vlasti do sada da potegne pitanje tog ratnog zločina,niko, pa ni pisca te knjige niko nije sprečavao da podnese prijavu tužiocima sve sa dokumentacijom.
Šta je čekao, limunadu?
 
Milan Bulajic, predsednik Fonda za istraživanje genocida:

"Stav da u Srebrenici nije izvršen genocid, odnosno da Srbi nisu izvršili genocid nad Muslimanima, zasnivam prije svega na dugogodišnjem istraživackom radu, dokumentaciji Ujedinjenih nacija i Medjunarodnog krivicnog tribunala za prethodnu Jugoslaviju, kao i na mnogobrojnim knjigama, posebno americkih autora. Ja ne tvrdim da nisu izvršeni zlocini, ja samo tvrdim da nije bilo genocida.

Oko 20.000 do 30.000 žena, starih i bolesnih, sakupilo se u Potocarima kod Srebrenice. General Mladic je na tri sastanka, koja su održana u prisustvu komandanta UNPROFOR-a pukovnika Karemansa, svima ponudio da biraju - mogli su da ostanu ili da idu na muslimansku teritoriju. Svi ti ljudi, to potvrdjuju izvještaji Ujedinjenih nacija, prebaceni su pod kontrolom UNPROFOR-a iz Potocara u Srebrenicu. I svi oni su prihvaceni, sem nekih malih incidenata. Štaviše, 17. jula 1995. godine predstavnik UNROFOR-a, predstavnik Muslimana Nesib Mandžic i predstavnik Srba potpisali su deklaraciju da je transport te ogromne mase stanovništva izvršen u skladu sa Ženevskim konvencijama.

Kad govorimo o broju žrtava, bitna je cinjenica ko su te žrtve. Kada je ušao u Srebrenicu, general Mladic je tražio od pukovnika Karemansa i od predstavnika Muslimana da se pojave pripadnici 28. muslimanske divizije, da se pojavi Naser Oric i drugi komadanti. Medjutim, vec prije pada Srebrenice pripadnicima te divizije naredjeno je da ne predaju oružje, nego da žene, djecu i stare ljude pošalju Ujedinjenim nacijama i Srbima, a da oni idu u Šušnjar i Jelavic i da odatle krenu u proboj. To je bilo svjesno žrtvovanje muslimanskih muškaraca. Jer, prema procjeni, ne samo generala, profesora-doktora Radovana Radinovica, nego i americkog vojnog strucnjaka Ricarda Batlera, to je bilo ravno samoubistvu. Tome govori u prilog i cinjenica da je Vrhovna komanda BiH vec bila povukla generala Orica i 17 oficira. Poslati kolonu od oko 15.000 ljudi da se probija preko srpske ka muslimanskoj teritoriji, umjesto da se prihvati ponuda o predaji oružje pod kontrolom Ujedinjenih nacija i tako stekne status ratnih zarobljenika - bio je samoubilacki cin. Prema tome, najveci broj muslimanskih žrtava pao je na bojištu. Svi ti ljudi bili su svjesno žrtvovani na bazi savjeta Klintona Izetbegovicu: "Pustite Srbe da udju u Srebrenicu, neka pogine 5000 Muslimana, a ja cu onda vojno intervenisati".....

Ta zašticena zona, koja je uspostavljena 1993. godine, nikada nije demilitarizovana. General Sefer Halilovic (gradonacelnik Srebrenice) u svojoj knjizi iznosi da je on dao instrukcije da se nikakvo oružje ne preda. To je postao teroristicki centar muslimanskih snaga za napade na vojsku Republike Srpske, za spaljivanje srpskih sela u okolini. Ujedinjene nacije priznaju 50, a tvrdi se da ima preko 100 do 200 srpskih sela koja su uništena u okolini."
 
Opet, za nekog je zrtva broj a za nekog ima ime i prezime.
Za jacinu emocija broj zrtava nije presudan ali u svakom slucaju lakse se podnese ako od dvoje dece prezivi jedno nego ako oboje nastradaju od npr. granate "nenaoruzani sarajevskih civila pod opsadom".
Bespotrebna tema a jos bespotrebnije moje pisanje u njoj. :bye:

i konfuzija u tvojoj glavi na direktna pitanja je izgleda bespotrebna, pogotovo kada se upleteš u vlastite zamke.
 

Back
Top