Waking Life

guest 135511

Buduća legenda
Poruka
39.924
Да бисмо некако спречили плиму нихилизма која прети да нас све погуши и одведе у суицид, ја ћу овде свим дискутантима препоручити филм Waking Life, намамљујући вас ко мраве на мед следећим цитатом:

http://www.imdb.com/title/tt0243017/

"On this bridge," Lorca warns, "life is not a dream. Beware. And beware. And beware." And so many think because Then happened, Now isn't. But didn't I mention the ongoing "wow" is happening right now? We are all co-authors of this dancing exuberance where even our inabilities are having a roast. We are the authors of ourselves, co-authoring a gigantic Dostoevsky novel, starring clowns. This entire thing we're involved with called the world, is an opportunity to exhibit how exciting alienation can be. Life is a matter of a miracle that is collected over time by moments, flabbergasted to be in each other's presence. The world is an exam to see if we can rise into direct experience. Our eyesight is here as a test to see if we can see beyond it. Matter is here as a test for our curiosity. Doubt is here as an exam for our vitality. Thomas Mann wrote that he would rather participate in life than write 100 stories. Giacometti was once run down by a car, and he recalled falling into a lucid faint, a sudden exhilaration, as he realized that at last something was happening to him. An assumption develops that you cannot understand life and live life simultaneously. I do not agree entirely. Which is to say I do not exactly disagree. I would say that life understood is life lived. But the paradoxes bug me, and I can learn to love and make love to the paradoxes that bug me. And on really romantic evenings of self, I go salsa dancing with my confusion. Before you drift off, don't forget. Which is to say, remember. Because remembering is so much more a psychotic activity than forgetting. Lorca, in that same poem said that the iguana will bite those who do not dream. And as one realizes that one is a dream figure in another person's dream, that is self awareness.

Ко не говори енглески, боле ме уво, нека научи. Не говорим ни ја јапански па се не жалим.
 
Није то поента, нема поенте, схвати. Ти тражиш било какву поенту, чак и НЕМА ПОНТЕ би ти била поента, само да ти неко каже ТО ЈЕ/НИЈЕ поента.
Нема ничега. Поенте, живота, смрти, нема ничега.
 
Није то поента, нема поенте, схвати. Ти тражиш било какву поенту, чак и НЕМА ПОНТЕ би ти била поента, само да ти неко каже ТО ЈЕ/НИЈЕ поента.
Нема ничега. Поенте, живота, смрти, нема ничега.

lepi, sad da te ujede opnokrilac za podočnjak, shvatila bi da Bol postoji.
Čak i ako ne bi, ne bi uspela da ga negiraš.

- - - - - - - - - -

i molim te..napisao sam BoL (sa l na kraju)
ne sa g.
 
Да бисмо некако спречили плиму нихилизма која прети да нас све погуши и одведе у суицид, ја ћу овде свим дискутантима препоручити филм Waking Life, намамљујући вас ко мраве на мед следећим цитатом:

http://www.imdb.com/title/tt0243017/

"On this bridge," Lorca warns, "life is not a dream. Beware. And beware. And beware." And so many think because Then happened, Now isn't. But didn't I mention the ongoing "wow" is happening right now? We are all co-authors of this dancing exuberance where even our inabilities are having a roast. We are the authors of ourselves, co-authoring a gigantic Dostoevsky novel, starring clowns. This entire thing we're involved with called the world, is an opportunity to exhibit how exciting alienation can be. Life is a matter of a miracle that is collected over time by moments, flabbergasted to be in each other's presence. The world is an exam to see if we can rise into direct experience. Our eyesight is here as a test to see if we can see beyond it. Matter is here as a test for our curiosity. Doubt is here as an exam for our vitality. Thomas Mann wrote that he would rather participate in life than write 100 stories. Giacometti was once run down by a car, and he recalled falling into a lucid faint, a sudden exhilaration, as he realized that at last something was happening to him. An assumption develops that you cannot understand life and live life simultaneously. I do not agree entirely. Which is to say I do not exactly disagree. I would say that life understood is life lived. But the paradoxes bug me, and I can learn to love and make love to the paradoxes that bug me. And on really romantic evenings of self, I go salsa dancing with my confusion. Before you drift off, don't forget. Which is to say, remember. Because remembering is so much more a psychotic activity than forgetting. Lorca, in that same poem said that the iguana will bite those who do not dream. And as one realizes that one is a dream figure in another person's dream, that is self awareness.

Ко не говори енглески, боле ме уво, нека научи. Не говорим ни ја јапански па се не жалим
.

Ja ne govorim engleski,skoro pa ni reč ne merem prevesti...Da si mi bliže,uvo bi te tolko zabolelo da bi kukala na japanskom...
Ovo mi sve deluje kao neka teška glupost neke uobražene pice sponzoruše...
Bruka...
 
kako misliš da sprečiš plimu nihilizma ako kažeš Dobro, lepi?

Па тако што ће људи одгледати филм, а после ћемо се окупити, јести грашак и разговарати о томе.

- - - - - - - - - -

Ja ne govorim engleski,skoro pa ni reč ne merem prevesti...Da si mi bliže,uvo bi te tolko zabolelo da bi kukala na japanskom...
Ovo mi sve deluje kao neka teška glupost neke uobražene pice sponzoruše...
Bruka...
Јесте, тако је, тешка глупост, не отварај.
 
Шта знам. Некоме још један пар, некоме пуна Арена.

Ko određuje da je "još jedan par očiju" dovoljan, a ko da mu je dovoljna arena?

ja bih recimo voleo da me ceo svet bez izuzetka obožava.
Jer sam rođen u Svetu, među sve te ljude i ne mogu da verujem kada neko kaže da nisam ok.
Mislim da me nije dovoljno dobro sagledao i trudim se da mu se prikažem tako da mu bude dovoljno, sve dok me ne zavoli.

Ko određuje tu meru? Svest, nesvest..? Mi, ili neko ko nam nije dao sisu na vreme dok smo plakali?
 
Waking life

Ono što mi je najvažnije u ovom filmu je to da je glavni akter (snevač) momak u recimo ranim 20-tim.
To je doba kada su mladi ljudi naročito prijemčivi na Prezir.
taman su izašli iz detinjstva i taman su zakoračili u svet koji eto, nije bajka i koji je pun kojekakvih ružnih iznenađenja. Svet koji je kao takav vredan prezira. (doći ću kasnije i do Ljubavi, ok?)

Mladi ljudi su tada zbunjeni, mnogo spavaju („I’dont’ wanna wake up!“ ili „To be, or not to be, that is the question: Whether 'tis Nobler in the mind to suffer The Slings and Arrows of outrageous Fortune, Or to take Arms against a Sea of troubles, And by opposing end them: to die, to sleep No more; and by a sleep, to say we end The Heart-ache, and the thousand Natural shocks That Flesh is heir to?”), to je vreme kada pokušavaju da konstituišu svoje vreme na ovoj planeti.

U to vreme imao sam profesora koji nas je uvukao u svet filosofije. Nekako baš kao ovaj snevač, otrkivali smo razna važna pitanja I oduševljeno gutali sve što je napisano.
I sećam se kako su nam bedasto izgledali svi oni koji su prihvatali život onakav kakvog su im nudili porodica, škola, novine, televizija.
Prezirali smo sve one koji jurcaju za brendovima i trendovima. A da ne govorim da je to bilo vreme socijalizma, kada su se “ideje” mnogo više vrednovale nego puko (kapitalističko!) zgrtanje love.
Sećam se nekih starijih likova (obično su bili bradati i sa smb vijetnamkama) koji su modrovali po nekim tribinama, pred kosmatom publikom u zvoncarama koja guta svaku reč izgovorenu u mikrofon.
Mnogo velikih reči..Čovek! Sloboda! Otuđenje!
Mladi ljudi, svi gladni avangarde, novog, drugačijeg – svi lako prijemčivi na Prezir.
Prezreti postojeće stanje i pljnuti na status quo. Evolucija misli zahteva negaciju misli, da nije bilo negacije postojećeg još bi jedni drugima po pećinama tebili krpelje . Na kamenje koje se kotrlja ne hvata se mahovina..bla bla bla..Niko nije bio zadovoljan.

Niko nije bio zadovoljan (“I can't get no satisfaction”), svi su gutali all kinds of shit samo da je novo, drugačije, novo..
A filosofija je imala toliko toga. Svaka nova lekcija, novi bumbar u glavi. Svima nam je zujalo I svi smo prezirali one koji su u glavi imali tišinu.
Tišina..
Slušam jutros Revelov Bolero. I primećujem da je u pitanju neka raštimovana verzija. Duvači nisu tako utegnuti I naštimovani, nego sve pomalo zvuči kao bleh orkestar. Ipak ritam I gudači su sređeni pici-grici.
I shvatim da mi melodija govori nešto što me baca u prezir prema celokupnoj filosofiji:
Melodija je ista I ponavlja se, over and over. Kao I ljudska zapitanost. Ili možda glupost? Ili možda želja za posebnošću, za isticanjem Sebe u odnosu na druge..možda kao Prezir. Ista melodija, sa tonski simboločkim usponima I padovima – kao Život čoveka.
Ritam je dobošarski, marširajuči, ratnički. Nije li istorija čoveka istorija ratovanja? Ta tatataTa tatata-TA! Ta tatatata tatatatatatatatatata!
I (omo što me dovodi do suza) je što se na jednu te istu (prokletu) melodiju, kače razni I razni instrumenti. Najpre su sićušni, tanani..falutice, pikola..da bi se polako pridruživali oboe, pa fagoti, pa klarineti..tromboni..
Kao samo čovečanstvo..najpre slabušno, drhtuljavo, nesigurno..pa sve do snažnih, moćnih civilizacija – koje se sve na kraju (melodije) strovaljuju u ambis. Kraj.
Bio sam letos na Knososu.

Aj rekod a vidimo to kamenje I ostalo..i zaista, samo kamenje i jeste.
Tu I tamo poneki stub I nastrešica, čisto da te zaintrigiara da ostaneš duže, ali ono što je navažnije je, da niko nema pojma šta je tu zapravo bilo. Ima pretpostavki, teorija..bronzano doba, moćna civilizacija bla bla..i meni tu, na tom vrelom brdu, uleti još jedan bumbar u glavu.
I evo šta kaže: Kaže da je verovatno na ovoj planeti bilo KO ZNA KOLIKO civilizacija.
Negde načuh da smo mi peta ili šesta
Kada to kažem, mislim na civilizacije potpuno zbrisane sa lica zemlje.
Da ne ostane kamen na kamenu.
Ili možda baš I upravo samoto – poneki kamen na kamenu.
Ostalo? sve leži po dnu okeana, mora koja su se odavno ispretakala jedno u drugo u treće, ispod planina koje su se izdigle, ili urušile u beskonačne rupetine, sve do tekuće lave.

Po sistemu: postojimo neko vreme kao ljudi (100-200…500.000 godina) I onda nas samelje kataklizma. I to tako da ne ostane NIKAKAV trag.
Kao brdo tunjevine iseckano u konzerve, pa sažvakano I israno I dezintegrisano, da se više nikad e prepozna.
Osim u mikro-(nano? piko?) česticama.
Osim u nekom mikro-svetu koji preživljava I čeka svoju priliku da se opet poveže, integriše (možda ne u jato tunjevine..ali recimo u neku novu živuljku, ili opet I ponovo čoveka. Samo sledeći put sa mnogo većom glavom. Ili sa telom čoveka a glavom..ptice. Ili tune..)
Sve je više istraživanja gde ljudi otkrivaju život tamo gde je do juče stavljana naučnička ruka na panj, u opkladu da ga garant nema. (na 11 iljada metara dubine, pored sumpornih izvora podvodnih vulkana, u dubokom ledu itd)
Hoću da kažem..mnogo smo nebitni.
Mnogo zavisimo od mikro-sveta. A I od makro-sveta.

Waking life je neprihvatanje ovog života. Pokušaj da se čovek uteši kako je stvarnost zapravo drugačija. Kako je život zapravo nešto drugo, ne ono što mi mislimo, ili što su nam pričali. Svakakvog tu šita ima. Ali nema istine. Istina je jednostavna I tačna. Ona se zove zemljotres, kataklizma. Sve ostalo su pitanja koja se pitaju onako dok hodamo..dok živimo..dok sanjamo.
One civilizacije koje leže rasute po hiljadama kilometara morskog dna, ispod peska, njihova svest, njihova znanja, pitanja, kolektivno nesvnesno I svesno, njihove estetike I psihologije, muzike I seksovi, planovi I snevanja – pretvoreni su u so. A oni koje je sadžgala vulkanska lava – u kamen, u dim.
 
Waking life je neprihvatanje ovog života. Pokušaj da se čovek uteši kako je stvarnost zapravo drugačija. Kako je život zapravo nešto drugo, ne ono što mi mislimo, ili što su nam pričali. Svakakvog tu šita ima. Ali nema istine. Istina je jednostavna I tačna. Ona se zove zemljotres, kataklizma. Sve ostalo su pitanja koja se pitaju onako dok hodamo..dok živimo..dok sanjamo.
One civilizacije koje leže rasute po hiljadama kilometara morskog dna, ispod peska, njihova svest, njihova znanja, pitanja, kolektivno nesvnesno I svesno, njihove estetike I psihologije, muzike I seksovi, planovi I snevanja – pretvoreni su u so. A oni koje je sadžgala vulkanska lava – u kamen, u dim.

Pa šta?...nema veze....idemo dalje...i nije kako su pričali...ni oni pre nas nisu imali pojma...i da umrećemo fizički...svakim danom umiremo...pa šta?
...do tada....iznova i iznova i iznova....idemo dalje....a ako već idemo...idemo što veselije!
...i nek bude hebena kataklizma...ni to ne mogu da promenim...nemam nikakvu snagu i moć...da to izmenim... :D

(izvin'te nekad mi tako dođe da odgovorim)
 
ja bih recimo voleo da me ceo svet bez izuzetka obožava.
Jer sam rođen u Svetu, među sve te ljude.

Аксиоми из којих извиру ове твоје "контемплације".

1) Објективан свет постоји као такав независно од свести.

2) Ја је нешто што се "рађа" , тј ЈА јесте исто што и тело.

Хајде сада лепо ове аксиоме баци тамо где им је место и где су они одавно. На ђубриште људских заблуда. Па се онда врати овде ако желиш да дискутујеш.
 
Аксиоми из којих извиру ове твоје "контемплације".

1) Објективан свет постоји као такав независно од свести.

2) Ја је нешто што се "рађа" , тј ЈА јесте исто што и тело.

Хајде сада лепо ове аксиоме баци тамо где им је место и где су они одавно. На ђубриште људских заблуда. Па се онда врати овде ако желиш да дискутујеш.

ajde nek tebe iznenada spiči fudbalska lopta u tintaru, pa dođi ovde i reci jel to bilo nezavisno od tvoje svesti ili zavisno..
 
ajde nek tebe iznenada spiči fudbalska lopta u tintaru, pa dođi ovde i reci jel to bilo nezavisno od tvoje svesti ili zavisno..

И шта са тим? Фудбалска лопта је скуп осета у твојој свести(осета боје, тежине, чврстоће) Ти осети су уређени у слику опажај, који је такође у твојој свести и мења се величином зависно од положаја твог тела. То је слика у свести.
Та слика затим удара тебе у тинтару (која је такође слика, скуп осета ,опажај ) Тада се међу свим тим осетима, појављује и осет бола, који је ,опет, у ТВОЈОЈ СВЕСТИ.

При томе је објекат деловао на објекат. А субјекат (оно што опажа а што не може бити опажено) је у томе недодирнут. Лопта не може ударити у субјекат већ у твоју тинтару која је објекат..не субјекат.

Дакле сви елементи те сцене, (која би ваљда, по теби, требала показати да објективни свет постоји као такав изван свести) СУ У СВЕСТИ. И не постоје као такви изван исте. У тој сцени ниси изашао изван субјективног. Јел то тај твој материјалистички "доказ" да објективан свет постоји као такав изван свести?
 
ako upadneš u komu u dvadesetoj godini i probudiš se u tridesetoj, vidiš da se sve promenilo, vidiš majku koja ti se zaradovala i koja ti kaže "10 godina ja mislim da se nikad nećeš probuditi", jel to tvoja svest sebi izhalucinirala ili su se zapravo stvari dešavale dok si ti bio nesvestan?
 
ako upadneš u komu u dvadesetoj godini i probudiš se u tridesetoj, vidiš da se sve promenilo, vidiš majku koja ti se zaradovala i koja ti kaže "10 godina ja mislim da se nikad nećeš probuditi", jel to tvoja svest sebi izhalucinirala ili su se zapravo stvari dešavale dok si ti bio nesvestan?

Ја не могу бити несвестан. Субјективно постојање је континутиет. Нема прекида. То што ти свестан да свеснији не можеш бити замишљаш своје тело у несвести, и онда то зовеш " стање несвести". јесте само једна смешна заблуда. Несвест није доступна искуству јер тако нешто не постоји.

Рецимо, узимимо тај твој пример. Опажао сам у двадесетој години неку сцену, или нешто осећао. У тридесетој ту сцену смењује друга сцена и другачији осети. Између је 0. Значи то је КОНТИНУТИЕТ субјективног постојања. Нема прекида у субјективном искуству.

Тај прекид ствараш ти свестан.... у апстракцији , у замишљању, опет се враћајући оној збалуди. Тј свестан замишљаш свет са натписом у углу. "Ја сам у овом свету у несвести".:neutral: Ниси , ти си у тој сцени свестан, као што си био свестан увек. Тек твој интелект ствара линију, коју онда зовеш време, па коју делиш на двадесет, тридесет делова. А време нема везе са линијама. Време није линија.

Време линија постоји у свести као опажај. Изван свести нема времена линије. Изван свести је ствар по себи..али то је нешто другачије од свега што познајемо.
 
pitam te nešto drugo
tih 10 godina razlike gde se denulo, ako je to tebi kontinuitet
nije problem u kontinuitetu doživljaja već u diskontinuitetu doživljenih sadržaja
 
Poslednja izmena od moderatora:

Back
Top