Kiika
Obećava
- Poruka
- 58
Kad sam bila mala tukla me je i nazivala pogrdnim imenima. Nekad mi je znala reci "sto sam te ikad rodila". Uvijek me je poredila sa drugim djevojcicama i kako su one fine i ciste i blago se njihovoj mami, a ja prljava i igram se sa djecacima u blatu. Cesto je istresala svoj bjes na meni i ja sam sve to osjetila... ako je dosal sa posla a krevet nije bio namjesten po nekom njenom visokom standardu onda je bilo svega, uglavnom znam da je u meni sve titralo i bilo napeto. Otac je pio i dolazio kuci pa pravio lom, tukao je nju, a ja vristala i branila je fizicki od njega od najranijeg djetinjstva. Uvijek me je bilo sramota djece koja zive u komsiluku jer znam da su culi galamu iz moje kuce. Onda je dosao rat u Bosni i on je poginuo.
Bilo je dosta toga lijepog sto je moja majka uradila za mene, i igrala se sa mnom, i bila dobra majka... Ali nekako one stvari u zivotu koje ostave najdublji utisak i posljedice su upravo one ruzne stvari koje su nas povrijedile a ne lijepe stvari.
Danas kad mi je 35, kad imam dobru karijeru, tri fakultetske diplome, i kad sam "svoj covjek", kazem svima sve najbolje o njoj. Vec od 17-te godine joj saljem novac svaki mjesec da ima za pristojan zivot, cujemo se svaki dan, itd. 95% puta ja zovem. Ona je cesto znala da zaboravi da dode na telefon kada nismo imali skype i kad sam je zvala kod komsinice svake sedmice, u nedelju u 12.
Ljutnja i prezir koji su se u meni nakupili... nju krivim za neke stvari koje danas osjecam. Sva ona osjecanja koja si imao u djetinjstvu imaces citav zivot. Zato je danas anksioznost, depresija i nedostatak samopostovanja cesto prisutna u mom zivotu. Nepovjerenje prema ljudima. Zasto sam ja morala tako da zivim kao dijete, pod konstantnim stresom i napetoscu...Kad dolazi sa posla ja ne znam da li ce uci sretna ili ne... ako je bijesna ja znam da cu otpatiti, nesto ce naci, nesto ce narediti da se uradi a ja necu uraditi najbolje ili najbrze pa ce joj to dati povoda da se istresa. Jednom me je tukla i galamila na mene na balkonu da sva djeca koja su se igrala ispred zgrade mogu da vide, a mene sramota bilo da sam htjela da me niko nikad ne vidi. Kad padnem i razbijem koljeno, onda sam se bojala njoj otici s tim da me ne izgrdi. Jednom sam se izgubila (bila sam u nasoj zgradi u drugom ulazu i nisam cula kad me zvala) a ona me trazila... kad me nasla nabila me u dupe nogom ispred sve djece. Jednom kad mi je bilo 5 godina nije me pustila da idem na nekakvu "pionirsku" gdje su se skupljala sva djeca a moja strina isla tamo sa jednom djevojcicom pa su pitali hocu li i ja da podem... razlog sto me nije pustila je jer sam sva uzbudena usla u sobu i pitala glasno "je li mogu i ja na pionirsku"... "E neces" je bio odgovor i onda je pocela da se krevelji i zauzima neke poze da bi imitirala kako sam ja pitala da idem... "da si pitala lijepo mogla si ici a sad neces". I to je nekakva vrsta istresanja bila. Danas kad saopstavam nesto zbog cega mi je neizmjerno draago i skakala bih od srece, ja uvijek imam taj imidz u glavi, da ne izgledam tako kako mi je ona pokazala da sam izgledala nego da kazem nesto uzbudljivo na neprirodno miran nacin.
Jednom sam dobila batine jer je ukrstenica u novinama bila napola popunjena (takvo je bila istampana u novinama) a mama mislila da ju je popunila djevojcica koja je zivjela iznad nas... dobih batine jer je to bio "divni rukopis te djevojcice". Ja placem i govorim joj da je to istampano u novinama, ali ne... onda je sutradan vidjela u istom tom magazinu da je ukrstenica stvarno napola popunjena od strane izdavaca.
Njoj je danas zao sto me tukla kao dijete. Jeste da je prekasno ali ipak znaci nesto da to kaze. Rekla mi je cak, tek nedavno, da je plakala u sobi svaki put kad bi me istukla, ali to joj ne vjerujem. I da je plakala nije bilo svaki put, i nije bilo zbog toga sto me je istukla vec ko zna zasto... Da je se ona toliko lose osjecala prestala bi da se istresa nada mnom.
AlI...isto tako mi govori kako sam ja preosjetljiva i kako "niko drugi samo ja" patim zbog necega sto se izdesavalo u djetinjstvu. Pokusala sam da joj kazem da je ljudska psihologija bazirana na tome sta si prosao u djetinjstvu, ali ona ni da cuje vec misli da ja pretjerujem i izmisljam. Ne krivim je jer nije nikad ni citala nista iz psihologije. A ja danas kada upadnem u jedan od onih losih perioda u kojima mi trebaju anti-depresanti, u kojima jedva disem i sklanjam se od svijeta, i kad mojoj tuzi nema kraja, krivim i sebe sto sam takva i prezirem nju sto me je takvom napravila, sto nisam imala stabilno i mirno djetinjstvo, sto se nije razvela od oca koji mi je zadavao psihicke traume svojim opijanjem, sto me nije poljubila i zagrlila kad padnem umjesto grdila, sto me je zvala imenima svih mogucih zivotinja i kravom i kozom i stokom... Jednom sam cak bila i "*****" (ne znam da li mi je 12 godina bilo tada) jer je trener vidjevsi mene kako rjesavam ukrstenicu sa djecakom mojih godina a koja je imala sliku gole zene na pocetnoj strani zvao mamu i rekao da citamo neki porno casopis i ona je dosla sva bjesna, krv mi se sledila kad sam je vidjela, i rekla mi je "***** dodi ovamo"... I danas dan mi je ta rijec u podsvijesti a bez ikakvog objektivnog razloga. Gledajuci sve ovo i pisajuci sve ovo sada ne mogu da vjerujem da je mogla tako da me tretira. Svoje dijete. Ja svoju macku tretiram sa vise postovanja i paznje, i ne bi na nju podigla glas nikada. Sve je to negativno uticalo na moj nacin vezivanja za ljude, i moje ljubavne veze, i kako se osjecam u vezi sebe u svakom momentu svog zivota. I danas dan titra u meni i osjecam taj isti pritisak koji sam osjecala kad je ona bjesna i hirovita pa samo cekam da me pocne psihicki maltretirati... tad sam pocela da ga osjecam i to mi se uvijek vraca. Toliko sam svojih jela otplakala jer je kuvala supe po kojima je plivala mast od kojih se meni povracalo iz stomaka... pa kad nisam mogla jesti sjedila je pored mene sa kaisom. Ne mogu i ne mogu da razumijem kako je iko ikada mogao da misli da je to bilo za moje dobro. Pa zar joj nije bilo zao djeteta koje place i grca i traumira se? Kako nikad nije razmisljala kakve posljedice ostavlja na mene? Kako ni danas dan ne razumije da sve to sto mi je uradila, uradila je ne samo tad vec za citav zivot?
Eto to poslednje ne znam kako da joj objasnim, "jer ona i svi ostali nisu takvi kao ja pa da se osvrcu na nesto iz proslosti". Mislim da ona jednostavno nema kapacitet da razumije i analizira ljude na nekom dubljem nivou. Ni sama sebe. Nekoliko puta kada sam probala da joj kazem kako me je moje djetinjstvo pratilo citav zivot, onda cujem "a kako onda ovaj ili onaj nisu takvi, sta bi onda ona koju je mama tukla da je krv pisala iz nje trebala da kaze..." A ona ustvari pojma nema ni ko su ti ljudi o kojima prica, ni kako se oni osjecaju, samo vidi povrsinu i zna price koje kruze komsilukom i njoj je odmah to znak da je sve u redu.
Najveca posljedica koju mi je sve to ostavilo (pored drugih najvecih posljedica) je to sto nemam ni malo tolerancije prema nepravdi i sto pocinjem da ujedam kad vidim da neko manji pati zbog nekog ugnjetavanja, psihickog ili fizickog. Borim se za pravdu koja ne postoji ni na svijetu ni u jednom kolektivu a cesto ni u jednoj porodici. I to je izvor konstantne frustracije i depresije za mene. Pomazem slabijima i onima kojima je potrebna pomoc do te mjere da stavim citav svoj zivot na pauzu i bavim se time da pomognem drugome, zivotinji na ulici npr. Ne volim kad mi neko laze ( moja mama mi je citav zivot lagala nesto, i kao odrasloj osobi i kao djetetu). Boli me i psihicki i fizicki bol drugih. A onima koji nanose tu bol, uvijek zelim sve najgore... da produ kroz to isto i gore. I njih mi ne bi bilo zao vec bi mi naprotiv bilo drago sto je pravda nasla svoj put.
Neke stvari imam potrebu da joj kazem a ona nece da cuje i svada se i misli kako je krivim bezveze. Onda se povuce i onda ide pasivno agresivni tretman sutnjom. Muka mi je od izmjesanih emocija koje imam prema njoj. Ne znam ni sta zelim da postignem sa tim sto bi joj rekla neke stvari. Mozda da izbacim to iz sebe, ali vjerovatno najvise da dobijem nekakvo razumjevanje...
Recite mi nesto pametno, i recite njoj nesto pametno....
Bilo je dosta toga lijepog sto je moja majka uradila za mene, i igrala se sa mnom, i bila dobra majka... Ali nekako one stvari u zivotu koje ostave najdublji utisak i posljedice su upravo one ruzne stvari koje su nas povrijedile a ne lijepe stvari.
Danas kad mi je 35, kad imam dobru karijeru, tri fakultetske diplome, i kad sam "svoj covjek", kazem svima sve najbolje o njoj. Vec od 17-te godine joj saljem novac svaki mjesec da ima za pristojan zivot, cujemo se svaki dan, itd. 95% puta ja zovem. Ona je cesto znala da zaboravi da dode na telefon kada nismo imali skype i kad sam je zvala kod komsinice svake sedmice, u nedelju u 12.
Ljutnja i prezir koji su se u meni nakupili... nju krivim za neke stvari koje danas osjecam. Sva ona osjecanja koja si imao u djetinjstvu imaces citav zivot. Zato je danas anksioznost, depresija i nedostatak samopostovanja cesto prisutna u mom zivotu. Nepovjerenje prema ljudima. Zasto sam ja morala tako da zivim kao dijete, pod konstantnim stresom i napetoscu...Kad dolazi sa posla ja ne znam da li ce uci sretna ili ne... ako je bijesna ja znam da cu otpatiti, nesto ce naci, nesto ce narediti da se uradi a ja necu uraditi najbolje ili najbrze pa ce joj to dati povoda da se istresa. Jednom me je tukla i galamila na mene na balkonu da sva djeca koja su se igrala ispred zgrade mogu da vide, a mene sramota bilo da sam htjela da me niko nikad ne vidi. Kad padnem i razbijem koljeno, onda sam se bojala njoj otici s tim da me ne izgrdi. Jednom sam se izgubila (bila sam u nasoj zgradi u drugom ulazu i nisam cula kad me zvala) a ona me trazila... kad me nasla nabila me u dupe nogom ispred sve djece. Jednom kad mi je bilo 5 godina nije me pustila da idem na nekakvu "pionirsku" gdje su se skupljala sva djeca a moja strina isla tamo sa jednom djevojcicom pa su pitali hocu li i ja da podem... razlog sto me nije pustila je jer sam sva uzbudena usla u sobu i pitala glasno "je li mogu i ja na pionirsku"... "E neces" je bio odgovor i onda je pocela da se krevelji i zauzima neke poze da bi imitirala kako sam ja pitala da idem... "da si pitala lijepo mogla si ici a sad neces". I to je nekakva vrsta istresanja bila. Danas kad saopstavam nesto zbog cega mi je neizmjerno draago i skakala bih od srece, ja uvijek imam taj imidz u glavi, da ne izgledam tako kako mi je ona pokazala da sam izgledala nego da kazem nesto uzbudljivo na neprirodno miran nacin.
Jednom sam dobila batine jer je ukrstenica u novinama bila napola popunjena (takvo je bila istampana u novinama) a mama mislila da ju je popunila djevojcica koja je zivjela iznad nas... dobih batine jer je to bio "divni rukopis te djevojcice". Ja placem i govorim joj da je to istampano u novinama, ali ne... onda je sutradan vidjela u istom tom magazinu da je ukrstenica stvarno napola popunjena od strane izdavaca.
Njoj je danas zao sto me tukla kao dijete. Jeste da je prekasno ali ipak znaci nesto da to kaze. Rekla mi je cak, tek nedavno, da je plakala u sobi svaki put kad bi me istukla, ali to joj ne vjerujem. I da je plakala nije bilo svaki put, i nije bilo zbog toga sto me je istukla vec ko zna zasto... Da je se ona toliko lose osjecala prestala bi da se istresa nada mnom.
AlI...isto tako mi govori kako sam ja preosjetljiva i kako "niko drugi samo ja" patim zbog necega sto se izdesavalo u djetinjstvu. Pokusala sam da joj kazem da je ljudska psihologija bazirana na tome sta si prosao u djetinjstvu, ali ona ni da cuje vec misli da ja pretjerujem i izmisljam. Ne krivim je jer nije nikad ni citala nista iz psihologije. A ja danas kada upadnem u jedan od onih losih perioda u kojima mi trebaju anti-depresanti, u kojima jedva disem i sklanjam se od svijeta, i kad mojoj tuzi nema kraja, krivim i sebe sto sam takva i prezirem nju sto me je takvom napravila, sto nisam imala stabilno i mirno djetinjstvo, sto se nije razvela od oca koji mi je zadavao psihicke traume svojim opijanjem, sto me nije poljubila i zagrlila kad padnem umjesto grdila, sto me je zvala imenima svih mogucih zivotinja i kravom i kozom i stokom... Jednom sam cak bila i "*****" (ne znam da li mi je 12 godina bilo tada) jer je trener vidjevsi mene kako rjesavam ukrstenicu sa djecakom mojih godina a koja je imala sliku gole zene na pocetnoj strani zvao mamu i rekao da citamo neki porno casopis i ona je dosla sva bjesna, krv mi se sledila kad sam je vidjela, i rekla mi je "***** dodi ovamo"... I danas dan mi je ta rijec u podsvijesti a bez ikakvog objektivnog razloga. Gledajuci sve ovo i pisajuci sve ovo sada ne mogu da vjerujem da je mogla tako da me tretira. Svoje dijete. Ja svoju macku tretiram sa vise postovanja i paznje, i ne bi na nju podigla glas nikada. Sve je to negativno uticalo na moj nacin vezivanja za ljude, i moje ljubavne veze, i kako se osjecam u vezi sebe u svakom momentu svog zivota. I danas dan titra u meni i osjecam taj isti pritisak koji sam osjecala kad je ona bjesna i hirovita pa samo cekam da me pocne psihicki maltretirati... tad sam pocela da ga osjecam i to mi se uvijek vraca. Toliko sam svojih jela otplakala jer je kuvala supe po kojima je plivala mast od kojih se meni povracalo iz stomaka... pa kad nisam mogla jesti sjedila je pored mene sa kaisom. Ne mogu i ne mogu da razumijem kako je iko ikada mogao da misli da je to bilo za moje dobro. Pa zar joj nije bilo zao djeteta koje place i grca i traumira se? Kako nikad nije razmisljala kakve posljedice ostavlja na mene? Kako ni danas dan ne razumije da sve to sto mi je uradila, uradila je ne samo tad vec za citav zivot?
Eto to poslednje ne znam kako da joj objasnim, "jer ona i svi ostali nisu takvi kao ja pa da se osvrcu na nesto iz proslosti". Mislim da ona jednostavno nema kapacitet da razumije i analizira ljude na nekom dubljem nivou. Ni sama sebe. Nekoliko puta kada sam probala da joj kazem kako me je moje djetinjstvo pratilo citav zivot, onda cujem "a kako onda ovaj ili onaj nisu takvi, sta bi onda ona koju je mama tukla da je krv pisala iz nje trebala da kaze..." A ona ustvari pojma nema ni ko su ti ljudi o kojima prica, ni kako se oni osjecaju, samo vidi povrsinu i zna price koje kruze komsilukom i njoj je odmah to znak da je sve u redu.
Najveca posljedica koju mi je sve to ostavilo (pored drugih najvecih posljedica) je to sto nemam ni malo tolerancije prema nepravdi i sto pocinjem da ujedam kad vidim da neko manji pati zbog nekog ugnjetavanja, psihickog ili fizickog. Borim se za pravdu koja ne postoji ni na svijetu ni u jednom kolektivu a cesto ni u jednoj porodici. I to je izvor konstantne frustracije i depresije za mene. Pomazem slabijima i onima kojima je potrebna pomoc do te mjere da stavim citav svoj zivot na pauzu i bavim se time da pomognem drugome, zivotinji na ulici npr. Ne volim kad mi neko laze ( moja mama mi je citav zivot lagala nesto, i kao odrasloj osobi i kao djetetu). Boli me i psihicki i fizicki bol drugih. A onima koji nanose tu bol, uvijek zelim sve najgore... da produ kroz to isto i gore. I njih mi ne bi bilo zao vec bi mi naprotiv bilo drago sto je pravda nasla svoj put.
Neke stvari imam potrebu da joj kazem a ona nece da cuje i svada se i misli kako je krivim bezveze. Onda se povuce i onda ide pasivno agresivni tretman sutnjom. Muka mi je od izmjesanih emocija koje imam prema njoj. Ne znam ni sta zelim da postignem sa tim sto bi joj rekla neke stvari. Mozda da izbacim to iz sebe, ali vjerovatno najvise da dobijem nekakvo razumjevanje...
Recite mi nesto pametno, i recite njoj nesto pametno....
,dijete malo često ne razumije riječi,nekad je skroz prihvatljivo malo ga prevaspitati prutićem za njegovo dobro.Ali ono gore navedeno u postu je bolesno,psihičko zlostavljanje i to sopstvenog djeteta što je pogubnije od bilo kakvih batina...to su uglavnom bezosjećajne psihopate i duhovni monstrumi.
