Uvreda - moral

cvrle77

Iskusan
Poruka
6.857
Naisao sam na jedan simpatican tekst, pa rekoh da podelim

Bit uvrede

Osoba koja je uvredljiva očekuje nužno pozitivno mišljenje drugih o sebi. Dakle, ne pozitivno mišljenje koje je zasluženo, nego a priori pozitivno mišljenje.

Bit uvrede, njeno srce, nalazi se u onome ko je uvređen, a ne u onome koji vređa.
Bez uvređenog – uvreda ne postoji.
„Onaj koji vređa“ u stvari malo toga govori o osobi, jer je uvreda stvar percepcije posmatrača, dok „onaj koji je uvređen“ govori veoma mnogo (uglavnom loših stvari) o osobi o kojoj se priča.
Šta je uvreda?
Definisaću je ovako: uvreda je izrečen lični stav osobe A, koji u osobi B izaziva osećaj uvređenosti.
Neki su skloni u definiciju ubacivati „nameru da se povredi“, međutim, ta je definicija promašena zato što, implicitno, podrazumeva telepatske sposobnosti posmatrača – kako bismo, inače, imali uvid u nečije namere?
U svakom slučaju „namera da se uvredi“ uvek biva pucanj u prazno onda kada se puca na osobu koja nije uvredljiva.
No, razmotrimo, ipak, mogućnost po kojoj je uvreda „namera da se nekoga povredi sprovedena u delo“.

Odnos uvrede i uvređenosti
Uvređenost je uvek stvarno stanje, stvaran osećaj kod određenog pojedinca, dok je uvreda (koja podrazumeva „nameru da se uvredi“) najčešće ništa drugo do – fatamorgana.
Uvredljiva osoba će se često uvrediti tamo gde nije postojala nikakva namera za povređivanjem te osobe od strane druge osobe.
Brojni su primeri za to – ako okarakterišete nešto što je rekla kao glupo, ta će osoba shvatiti da ste nju okarakterisali kao glupu, to jest, da ste je uvredili.
Iz toga proizlazi da se dotična osoba poistovećuje s jednom svojom izrečenom rečenicom, a što opet znači da zaista jeste glupa, iako joj to niko nije rekao.
(Mada, kad malo razmislite – niko od glupih i nije glup zbog toga što im je neko tako rekao.)
Uvredljiva osoba će se često uvrediti i tamo gde, u stvari, niko nije govorio o njoj konkretno.
Recimo, uzmimo da neko kaže: „Osobe koje puše su neodgovorne“. Neko se može ne slagati s tom izjavom, i izneti protivargumente, ali, ako postoji osećaj uvređenosti onda to znači da se osoba prepoznala u navedenom opisu.
Šta je, naime, izvor uvređenosti?
Da li je to izrečena reč ili nešto drugo?

O izvorima uvređenosti
Osnovni izvor uvređenosti je kompleks niže, zakamufliran u kompleks više, vrednosti.
Osoba koja je uvredljiva očekuje nužno pozitivno mišljenje drugih o sebi.
Dakle, ne pozitivno mišljenje koje je zasluženo, nego a priori pozitivno mišljenje.
Onda kada izrečeni sud pokaže da takvog a priornog pozitivnog mišljenja nema, sujeta je povređena i oseća se uvređenost.
Povređena sujeta zahteva krivca i kaznu, to jest, zahteva da se druga osoba predstavi kao manje vredna (kao „onaj koji je sklon vređanju“). Ovde imamo ništa drugo nego klasičan primer projekcije.

Razmislite, kad se sledeci put osecate uvredjenim ;)
Hm, to vazi i za mene :eek:
 
Iz nemoci, zavisti, ide vredjanje

- - - - - - - - - -

iz predrasuda iz kojih proistice mrznja
zbog licne nesigurnosti i kompleksa...

licnih frustracija

Slabosti karaktera i labilnosti uma.

takodje zbog nezadovoljstva sobom i sopstvenim zivotom.

nemoralno je vredjati
 
Poslednja izmena:
A mozda da procitas sta je napisano? :)
Ono, kao cisto, zabave radi, citamo i pisemo na osnovu pocetka teme... mozda naucimo nesto

Znam ja to...

Ja sam o ovima sto zele da vredjaju :)

- - - - - - - - - -

zelim da ukazem na njihovu bolest

- - - - - - - - - -

a mene tudja bolest ne vredja

samo konstatujem bezobrazluk
 
Još jedan simpatičan tekst na tu temu:
U toku unutrašnje borbe prolaze se razni stepeni: od popuštanja bez otpora do opiranja i, najzad, do očišćenja od strasnih pokreta. O tome ava Dorotej kaže: "Kao što iskustvo uči, svi mi stalno padamo u iskušenja gneva ili pohotljivosti, koja se začinju u pomislima ili rečima, u zaboravnosti ili neznanju, voljno ili nevoljno. Naše unutrašnje stanje zavisi od našeg ponašanja".

Mnogi bez otpora podležu strasnim pokretima koji ih zahvataju u raznim razmerama. Jedan čuje uvredljivu reč i odmah uzvraća sa pet ili deset zlih reči. On je neprijateljski raspoložen, razjaren je i sam se, pošto uzbuđenje prođe, neprestano grize što se još više nije protivio, smišljajući u sebi još uvredljivije odgovore za ubuduće. U njemu sve kuva od gneva i on neprijateljstvo u sebi nosi celoga života. To rđavo nastrojenje mu postaje navika.

Drugi se ljuti i odgovara isto tako, ali posle par meseci, nedelja, dana ili sati, u zavisnosti od stepena obuzetosti strašću, dolazi sebi i napušta zlopamćenje. Neki se, opet, raspali na kratko, pa se odmah potom smiri. Svi se oni nalaze u jednom paklenom stanju, i podležu, sve dok u njima traje strast, paklenim mukama. Neka nas Bog sačuva od toga! Oni uopšte nemaju nameru da se drže zapovesti, ne brinu se da li stoje ili padaju, misleći da takvim "sitnim" iskušenjima danas svi podležu. Oni izbegavaju grube grehe, kao ubistvo, trovanje ili neobuzdani blud, i o sebi misle da su dobri. Za njih važi reč: bolje je pasti i opet se uspraviti, nego prividno stajati, u samoobmani.

Drugi se trude da ispune zapovesti i da se suprotstave strastima. Međutim, neke okolnosti ih dovode dotle da i protiv svoje volje popuste. I tu postoje razni stupnjevi unutrašnjeg ponašanja.

Jedan biva uvređen i pati, ali ne radi uvrede, već stoga što je nije sa hladnokrvnošću podneo; drugi se, doduše, trudi da strpljivo podnese uvredu, ali na kraju poklekne; treći, opet, izbegava da zlom uzvrati za zlo, ali silom navike biva naveden na greh; četvrti uspeva da ne uzvrati zlom, ali pati zbog nanete uvrede i sebi prebacuje zbog toga; peti ne pati zbog nanete mu uvrede, ali joj se i ne raduje. Svi se ovi suprotstavljaju strasti i voljno se bore protiv nje. Zlo koje duša ne prihvata ne traje dugo. Oni pobeđuju i bivaju pobeđeni, padaju i podižu se, i tako se vežbaju u unutrašnjem ratu. Oni stoje na molitvi pred Bogom, osuđuju sami sebe, teže Njemu sa pokajnim srcem i u Isusovoj molitvi ga celom dušom mole za oproštaj i pomoć da ne bi opet pali u plen istih grehova. Time oni sebi postavljaju dobar početak spasenja.

Recimo nešto i o onima koji istrebljuju strasti. I tu postoje razni stepeni: jedni se raduju zadobijenoj uvredi, nadajući se nagradi, što je nerazumno; drugi misle da su sami dali povoda za uvredu, što je razumno; oni koji su napredovali u vrlini ne samo što se raduju uvredi, smatrajući sebe krivcima, već istovremeno žale zbog nevolje onoga koji ih je uvredio. Neka bi nam Gospod podario takvo držanje.
 
Naisao sam na jedan simpatican tekst, pa rekoh da podelim



Razmislite, kad se sledeci put osecate uvredjenim ;)
Hm, to vazi i za mene :eek:

tema je za psihologiju, mada, mislim da tamo već postoji tema o uvredi.
mene interesuje kakve veze ima moral iz naslova sa temom o uvredi, nisi ni reč napisao o toj interakciji kojom si naslovio temu.
 
Iz nemoci, zavisti, ide vredjanje

- - - - - - - - - -

iz predrasuda iz kojih proistice mrznja
zbog licne nesigurnosti i kompleksa...

licnih frustracija

Slabosti karaktera i labilnosti uma.

takodje zbog nezadovoljstva sobom i sopstvenim zivotom.

nemoralno je vredjati

Vredjanje je nasilje

a nasilje je zlo.

Znam ja to...

Ja sam o ovima sto zele da vredjaju :)

- - - - - - - - - -

zelim da ukazem na njihovu bolest

- - - - - - - - - -

a mene tudja bolest ne vredja

samo konstatujem bezobrazluk

ti si počela da gubiš sa svojim 'mislima'.
podsećaš me na hiru sa ovim editom, tako i ona priča sama sa sobom, kontrira samoj sebi...

ne vidiš da ti nekoga vređaš ovim što si rekla?
priznajem da nisi nikada vulgarna, ali itekako vređaš svakoga ko ne misli kao ti. oš da sklapamo psihološki profil ili da usmerimo i ka tebi dijagnozu 'bolesnik'?
 
Znam ja to...

Ja sam o ovima sto zele da vredjaju :)

- - - - - - - - - -

zelim da ukazem na njihovu bolest

- - - - - - - - - -

a mene tudja bolest ne vredja

samo konstatujem bezobrazluk

Opet, ipak ono, da procitas tekst? Posto tekst upravo govori nesto drugo o samoj uvredi...

Ima ovde jedan lik koji kaze da se uvredio zato sto sam napisao rec 'krstaca'....:eek:
 

Back
Top