Izgled vara, nije važan cilj nego put

kao put i cilj su dve razlicite stvari. kao cilj nije samo jedna (odn. SVAKA) tacka na putu nego je sta? samo robovi ignorisu instinkte da bi postigli odredjeni cilj posto im je tikva takva da u njoj vladaju misli drugih ljudi koji im govore sta oni moraju hteli to ili ne. tako naprimer jedan rob umesto da gleda da bira takav put koji je dobro asfaltiran kako bi imao maksimalni uzitak pri voznji na biciklu bira ispucani put jer tako neko kaze da mora. najgore je kad rob INTERNALIZUJE sve te glasove da vise ne konta koji su njegovi a koji tudji glasovi.
 
evo primera: dete kome su retardirani roditelji nabili u glavu tokom odrastanja da mora da postane "neko i nesto" da mora da prestane da trosi svoje vreme badava, takvo dete kada odraste i kada se osamostali pusta na ispasu sve te glasove koje je trpelo tokom detinjstva makoliko im se ono svojevremeno opiralo. tako danas imamo gomilu ustogljenih dete-coveka koji jednostavno moraju da postanu "neko i nesto" inace se ne osecaju vrednim. kultura robova, sta da vam kazem. mora da ide na posao, mora da rinta od 9-5, mora ovo, mora ono, sve mora, iako recimo to moranje nije doslo prirodno vec im je USADJENO u glavurdi.
 
pa, šta je važno
CILJ
ili
PUT
da li ste spremni da debelo se namučite i raskrvarite tabane zarad nekog cilja
ili da udobno putujete makar i ne stigli Bog-zna-gde


Ja sam u fazonu da valja namučiti se i raskrvariti tabane, ako je kratkoročno, i ako cilj pruža veće zadovoljstvo od muke uloženog truda. Msm, ljudi generalno više vrednuju sadašnji trenutak, pa i ja u skladu sa tim težim da se skoncentrišem na trenutno zadovoljstvo što je cilj dalje. Npr, teško da bih pristao da se mučim čitav život stvarajući nešto, kako bih uživao 5 poslednjih godina svog života, periodu kada je u najvećem broju slučajeva čovek svejedno lišen entuzijazma.. To je ko ona priča sa ćevapima - žudiš za njima celi svoj studentski život, štrebaš i rintaš ko vo, i onda kad postaneš neko i nešto i priuštiš ih sebi - više ne mirišu kao pre..
 
U šumi zlatnoj behu puta dva,
A tužan što nisam niz oba kren'o,
Dugo sam stajao na jednom ja
I gledao niz drugi, kako zavija
Tamo daleko u šipražju zelenom.

Prvim se uputih koraka čila,
Jer beše sav čist i zelen;
Trava je uspravna i nedirnuta bila,
Al' od stopa mojih se svila
I za mnom osta put ugažen.

I oba se jednako pružahu tog jutra
U neokaljanom lišću što ležaše na tlu.
Oh, čuvao sam onaj drugi za sutra!
Al' znajući da sudbina je čudna
Sumnjah da ikada vratiću se tu.

Kad prođu godine i starost me sputa,
Pričaću o ovome sa uzdahom ja;
Kroz šumu se račvahu dva puta —
Al' krenuh kud niko drugi ne luta,
U tome beše sva razlika.

R.Frost
 

Back
Top