PROPADANJE SLOVENIJE U EU – Šta dobro može da čeka Srbe tamo gde je Slovencima sve go

111111

Legenda
Banovan
Poruka
60.297
Od 1991. godine Slovenija je „razdruživanjem“ od SFRJ postala samostalna republika. Proces pridruživanja Slovenije EU počeo je u leto 1993. godine zaključenjem Sporazuma o saradnji. Slovenija je formalno zatražila članstvo u EU leta 1996. godine. Već u leto 1997. godine Evropska komisija je dala pozitivno mišljenje o kandidaturi Slovenije za članstvo u EU. Pregovori o članstvu Slovenije su počeli u leto 1998. i završili se u leto 2001. godine. Pošto je marta 2004. postala punopravna članica NATO-a, pridružila se Evropskoj uniji 1. maja iste godine posle referenduma na kome se za članstvo Slovenije u EU izjasnilo 86.64% građana, postavši tako prva novopridružena zemlja prvog talasa proširenja Unije. Ugovor o pridruženju EU potpisan je svečano aprila 2004. godine u Atini. Od 1. januara 2007. postala je (trinaesta) članica evro-zone.
Pridruživanje Slovenije EU je trajalo 11 godina, a tri godine kasnije je postala članica evro-zone. Evropski put Slovenije je bio zasnovan na nacionalnom konsenzusu. Svega pet godina nakon članstva u evro-zoni, Slovenija je postala problem Evrope. Prihvatila je paraevropske integracije koje na osnovu Ugovora o koordinaciji i upravljanju uvode „Evropski stabilizacioni mehanizam“ i Strategiju štednje, kontrole i kažnjavanja, čije dejstvo počinje 2014. godine. Ipak, Slovenija se nada da se neće naći pod udarom ovog represivnog političko-ekonomskog mehanizma, jer bi se radije samostalno nosila s efektima ekonomske krize.
Slovenija u “mrtvom uglu” evro-atlantskog sveta
Krajem osamdesetih je napuštanje komunističke Jugoslavije radi evro-atlantskih integracija izgledalo kao dugoročno dobra ideja. Bez opasnosti od komunističkih revolucija, ekstraprofiti Zapadnih investitora u siromašnim zemljama su postali apsolutni prioritet. Slovenija je Zapadnoj političkoj eliti značila mnogo u propagandnom smislu, ali je bila mali ekonomski zalogaj, pa je svetskoj plutokratiji ostala u “mrtvom uglu”.
Ekonomska elita samostalne Slovenije je devedesetih godina prepoznala priliku i postala jedina bivša socijalistička zemlja Evrope koja je na putu evro-atlantskih integracija u domaćim rukama sačuvala nacionalni finansijski kapital i privredu, spretno vođenom privatizacijom. Pravni vakuum po pitanju sukcesije SFR Jugoslavije je slovenački tim ekonomista iskoristio da izmakne nalozima MMF-a.
U 1997. godini, stopa nezaposlenosti u Sloveniji je bila svega 7.1%. BDP je oko 2000. godine bio stabilan na nivou oko 7 milijardi današnjih evra, a javni dug je tek krajem devedesetih iznosio nešto manje od 30% BDP. Naravno, nije bilo eksplozivnog rasta zanimljivih ekonomskih pokazatelja, ali se u Sloveniji živelo veoma dobro.
Na žalost, čitavu deceniju uspešno vođena privreda počela je da posrće pod uticajem novih kadrova koji su uključili finansijski kapital u poslovanje finansijskim derivatima, uprkos iskustvu slovenačkih banaka koje su još osamdesetih godina pretrpele velike gubitke usled poverenja u finansijska sredstva privrednih subjekata bivše SFRJ. Do 2005. godine, slovenački kapital se uključio u svetski trend proizvodnje finansijskih derivata, što je najveću slovenačku banku (NLB) za samo tri godine uvelo u velike probleme.
Slovenija izlazi na evro-atlantsku ekonomsku pozornicu
Ulaskom u evro-atlantske integracije, uoči 2000. godine, počeo je da raste i slovenački dug prema inostranstvu. Za 11 godina ovog uspešnog procesa, slovenački dug se udesetostručio (sa 6.2 USD u 2000. g. na 61.0 milijardi u 2011. g), a spoljnotrgovinski i budžetski deficit se skoro učetvorostručio.
Mirović je naveo niz primera koji ilustruju karakter petljanja Evropske komisije u slovenačku ekonomsku politiku. Naime, odmah na početku zvaničnih pregovora o članstvu u EU, birokratija je zahtevala rasprodaju velikih slovenačkih preduzeća strancima.
Šta kažu pokazatelji?
Prvo, pomenimo ponovo krah slovenačke NLB u svetskom finansijskom pokeru s finansijskim derivatima 2008. godine. To je prelomna tačka razvoja evro-atlantske Slovenije. Koliko god ranije izgledao stabilno, slovenački BDP je 2008. godine doživeo sunovrat od kojeg se nikad nije oporavio, a već dve godine je negativan. Isto je i sa njegovim godišnjim rastom. Naravno, učešće slovenačkog duga u BDP raste, a još gore izgleda učešće duga slovenačke vlade u BDP. Prekinut je i rast BDP per capita. Slovenci smatraju da je najbolji rezultat njihov BDP pokazao 2010. godine.
Po istom trendu kreću se i izvozne i uvozne cene, ali rast potrošačkih cena ne jenjava, iako polako posrće cena rada u Sloveniji. Stopa nezaposlenosti je uspešno obarana uprkos evro-integracijama do rekordnih 6% 2008. godine, ali je do sada udvostručena. Zaposlenost je naglo porasla 2006. godine, a od 2008. godine je naglo opala i trenutno je na nivou 2000. godine. Od početka krize Slovenija ima 100.000 zaposlenih manje. Nezaposlenost raste.
I industrijska proizvodnja je doživela neprijatni šok na početku svetske krize u Evropi i pokazuje blagu tendenciju pada.
Slovenija je godinama beležila rast populacije. Od 2011. godine i kriva rasta populacije Slovenije više ne stremi ka gore.
Kako se Slovenija našla na nišanu evro-atlantskih bankara?
A šta je sa slovenačkim novcima? Da podsetimo, novac ne laže onoga koji ume da ga čita. Slovenija se lagano zaduživala u inostranstvu do 1998, a posle, počevši pregovore o članstvu u EU, do 2000. godine zadužila se naglo, optimistički. Usred pregovora, Slovenija je prekinula da se zadužuje. Kada je postala članica EU, polako se ratosiljala dugova, da bi ponovo počela da se zadužuje uoči nastupanja ekonomske krize, krajem 2007. godine, a potom smanjivala svoju zaduženost sve do kraja 2012, kada se ponovo zadužila u inostranstvu više nego ikad.
Ono što je naročito zanimljivo, evro-atlantska Slovenija je na samom početku 2007. godine naglo povukla sva svoja finansijska sredstva koja je držala u inostranstvu. U ovo doba, a i neko vreme kasnije, finansijske vlasti Srbije su tautologijama pravdale zadržavanje svojih finansijskih sredstava u inostranstvu, a Cvetkovićeva vlada nije ni razmatrala pitanje vraćanja finansijskih sredstava radi finansiranja domaće privrede, uz objašnjenja kako Srbija „nije u krizi“ (Cvetković), odnosno da će „kriza biti naša razvojna šansa“ (Dinkić). Kuriozitet finansijskog poslovanja slovenačke vlade je to što ona do nedavno uopšte nije posezala za finansiranjem putem izdavanja obveznica.
Kamatne stope su u sadašnjoj Sloveniji niže nego ikad. Ova država je uprkos svetskoj ekonomskoj krizi i pritisku EK za sada očuvala sposobnost da vodi nacionalnu ekonomsku politiku. Slovenija još uvek kontroliše i svoju ekonomsku politiku i investicije, a što je najvažnije – svoj finansijski kapital.
 
Danas je i van Slovenije jasno da je ovoj zemlji najbolje išlo pre polaska na put evro-atlantskih integracija. Najvažniji ekonomski problemi koji joj se sada dešavaju začeti su u doba između početka pregovora do punopravnog članstva ove države u EU.
Ekonomskoj politici EU, naravno, uopšte nije smetalo kada je NLB slovenački novac ulagala u finansijske špekulacije, ali joj sada veoma smeta slovenački otpor rasprodaji državne imovine u sred krize, u doba kada se cena privatizacionih ponuda kreće između džabe i budzašto. Međutim, još veći gnev povodom odsustva privatizacije prema Sloveniji ispoljavaju SAD, što su nedavno jasno formulisle preko svog ambasadora.
Od Slovenije njeni evro-atlantski partneri zahtevaju rasprodaju neprivatizovanih banaka i osiguravajućih društava, energetske kompanije Petrol, supermarketa, povećanje poreza…
Da je ulaskom u EU Slovenija dospela na dno Evrope smatra sociolog Rastko Močnik. Za prof. dr Jožu Mecingera je ekonomska politika EU “put u rasulo”.
Značaj slovenačkog primera za Srbiju
Iako je Slovenija pionir napuštanja komunističke ideologije i Jugoslavije, u njenom poslovanju su postojale dve važne sličnosti sa Srbijom iz doba Miloševićevog režima. Prvo, Slovenija je (naročito devedesetih godina) nerado i pažljivo napuštala javno vlasništvo nad najznačajnijim makroekonomskim subjektima. Ipak, upravu nad njima (za razliku od Miloševićeve Srbije) nije centralizovala. Drugo, Slovenija je samostalno trgovala svojim finansijskim kapitalom.
Pošto zahvaljujući atlantskim integracijama nije vodila odbrambenu politiku zasnovanu na armiji, Slovenija ne treba više da se boji vojnog bombardovanja kojeg je doživela Miloševićeva Srbija. S druge strane, njenu vladu evro-atlantski partneri, baš kao i Srbiju, bombarduju zahtevima za rasprodajom javnog, odnosno domaćeg vlasništva na formalno liberalizovanom tržištu.
Nakon Islanda i sredozemnih zemalja EU, i Slovenija je postala ekonomski i finansijski problem EU. Hrvatska je u EU već ušla kao ekonomski problem. Najgore od svega je (ono što Srbe u EU veoma zanima) pad životnog standarda stanovništva. Deset godina po odvajanju Slovenije od Jugoslavije, u njoj se živelo odlično, a potom se, tokom decenije integrisanja ove zemlje u EU, živelo vrlo dobro. I sada se živi dobro, ali ova progresija je veoma loša. Čemu da se nadaju građani Srbije u kojoj se već godinama ne živi dobro, čije vlasti su već rasprodale domaće “porodično srebro”?
Slovenački standard i privredni uspesi postignuti su strategijom koja je sasvim bila suprotna onome što je svojevremeno preporučivao MMF, uprkos zahteva EU i SAD. Zahvaljujući tome je Slovenija čitavoj jednoj generaciji obezbedila dobar život.
Srbija nema više šta da rasproda, a da to narod odmah ne oseti na svojoj koži. Ostali su putevi, vodovodi, Telekom, elektrodistribucija… Ako se naša vlada upusti u rasprodaju ovoga, dogodiće nam se ono na šta je upozoravao Nebojša Katić:
„Kada deca odrastu, više neće morati da emigriraju, jer će inostranstvo biti svuda oko njih i posedovaće sve što vredi i funkcioniše u Srbiji. Svi građani će tako, ne menjajući mesto boravka, živeti u inostranstvu.
Međutim, zar kolege iz SAD i EU od Slovenije ne traže isto?
Za razliku od Slovenije, realni sektor srpske privrede je mizeran i tehnološki zaostao. Srbija skoro nema investicija u inostranstvu (praktično jedini izuzetak je bila kupovina Telekoma R. Srpske u doba vlade V. Koštunice, a čini se da će i NIS uspeti da se probije na strana tržišta). Finansijski kapital nam je oročen u zamenu za prava vučenja za nos. Ono malo deviza mukotrpno brani precenjeni kurs dinara, što, opet, guši izvoz.
Šta dobro može da čeka Srbe tamo gde je Slovencima sve gore?


http://www.intermagazin.rs/propadan...da-ceka-srbe-tamo-gde-je-slovencima-sve-gore/

ali EU nema alternativu :lol:
 
Slovenija je u antisrpskoj komunjarskoj Jugoslaviji imala ekonomiju koja je bila bila bazirana na "planskoj proizvodnji" sto je znacilo da, recimo, od Srbije uzmu voce i onda njihov Fruktal od naseg voca nama prodaje sokove. Takve trange-frange ekonomije nema sa zapadnim zemljama i oni sad nemaju proizvodnju i spasa im nema.
Ne mogu oni sad da kupe iz Austrije stolice, iz Italije kuhinje i da prodaju takav komplet kao svoj proizvod. Sad imaju prave gazde koji ih gaze.

Zato SLO bez svoje proizvodnje, koju nisu imali nikada kao samostalnu(Gorenje je takodje bilo trange frange) nema sanse da izbegne bankrot.

Isto ceka NDH.
 
Poslednja izmena:
Danas je i van Slovenije jasno da je ovoj zemlji najbolje išlo pre polaska na put evro-atlantskih integracija. Najvažniji ekonomski problemi koji joj se sada dešavaju začeti su u doba između početka pregovora do punopravnog članstva ove države u EU.
Ekonomskoj politici EU, naravno, uopšte nije smetalo kada je NLB slovenački novac ulagala u finansijske špekulacije, ali joj sada veoma smeta slovenački otpor rasprodaji državne imovine u sred krize, u doba kada se cena privatizacionih ponuda kreće između džabe i budzašto. Međutim, još veći gnev povodom odsustva privatizacije prema Sloveniji ispoljavaju SAD, što su nedavno jasno formulisle preko svog ambasadora.
Od Slovenije njeni evro-atlantski partneri zahtevaju rasprodaju neprivatizovanih banaka i osiguravajućih društava, energetske kompanije Petrol, supermarketa, povećanje poreza…
Da je ulaskom u EU Slovenija dospela na dno Evrope smatra sociolog Rastko Močnik. Za prof. dr Jožu Mecingera je ekonomska politika EU “put u rasulo”.
Značaj slovenačkog primera za Srbiju
Iako je Slovenija pionir napuštanja komunističke ideologije i Jugoslavije, u njenom poslovanju su postojale dve važne sličnosti sa Srbijom iz doba Miloševićevog režima. Prvo, Slovenija je (naročito devedesetih godina) nerado i pažljivo napuštala javno vlasništvo nad najznačajnijim makroekonomskim subjektima. Ipak, upravu nad njima (za razliku od Miloševićeve Srbije) nije centralizovala. Drugo, Slovenija je samostalno trgovala svojim finansijskim kapitalom.
Pošto zahvaljujući atlantskim integracijama nije vodila odbrambenu politiku zasnovanu na armiji, Slovenija ne treba više da se boji vojnog bombardovanja kojeg je doživela Miloševićeva Srbija. S druge strane, njenu vladu evro-atlantski partneri, baš kao i Srbiju, bombarduju zahtevima za rasprodajom javnog, odnosno domaćeg vlasništva na formalno liberalizovanom tržištu.
Nakon Islanda i sredozemnih zemalja EU, i Slovenija je postala ekonomski i finansijski problem EU. Hrvatska je u EU već ušla kao ekonomski problem. Najgore od svega je (ono što Srbe u EU veoma zanima) pad životnog standarda stanovništva. Deset godina po odvajanju Slovenije od Jugoslavije, u njoj se živelo odlično, a potom se, tokom decenije integrisanja ove zemlje u EU, živelo vrlo dobro. I sada se živi dobro, ali ova progresija je veoma loša. Čemu da se nadaju građani Srbije u kojoj se već godinama ne živi dobro, čije vlasti su već rasprodale domaće “porodično srebro”?
Slovenački standard i privredni uspesi postignuti su strategijom koja je sasvim bila suprotna onome što je svojevremeno preporučivao MMF, uprkos zahteva EU i SAD. Zahvaljujući tome je Slovenija čitavoj jednoj generaciji obezbedila dobar život.
Srbija nema više šta da rasproda, a da to narod odmah ne oseti na svojoj koži. Ostali su putevi, vodovodi, Telekom, elektrodistribucija… Ako se naša vlada upusti u rasprodaju ovoga, dogodiće nam se ono na šta je upozoravao Nebojša Katić:
„Kada deca odrastu, više neće morati da emigriraju, jer će inostranstvo biti svuda oko njih i posedovaće sve što vredi i funkcioniše u Srbiji. Svi građani će tako, ne menjajući mesto boravka, živeti u inostranstvu.
Međutim, zar kolege iz SAD i EU od Slovenije ne traže isto?
Za razliku od Slovenije, realni sektor srpske privrede je mizeran i tehnološki zaostao. Srbija skoro nema investicija u inostranstvu (praktično jedini izuzetak je bila kupovina Telekoma R. Srpske u doba vlade V. Koštunice, a čini se da će i NIS uspeti da se probije na strana tržišta). Finansijski kapital nam je oročen u zamenu za prava vučenja za nos. Ono malo deviza mukotrpno brani precenjeni kurs dinara, što, opet, guši izvoz.
Šta dobro može da čeka Srbe tamo gde je Slovencima sve gore?


http://www.intermagazin.rs/propadan...da-ceka-srbe-tamo-gde-je-slovencima-sve-gore/

ali EU nema alternativu :lol:

Ne mozes porediti Sloveniju i Srbiju.
Slovenija je bila ubedljivo najnaprednija NE-EU-ovska zemlja, predvodnik talasa prikljucenja ostali clanica tipa Ceske, Estonije, Slovacke, Poljske,...
Oni su sebe odavno opredelili kao deo zapadnoevropskog drustva i to im je od pocetka bilo jasno.
Srbija je svoj EU put startovala nakon teskih ratova i problema.
I pre toga nije bila najbogatija republika SRJ, tacnije 3-a po BDP-u p ostanovniku i 1-a p oukupnom BDP-u.
Sada je Srbija jedna od najsiromasnijih zemalja Evrope, zajedno sa komsilukom.
Od nas ekonomski gore stoji samo Kavkaz i Moldavija. Svi ostali su bar po statistici bolji.
Nakon nekoliko godina integracija, od 3-e zemlje u regionu dosli smo na jedan nivo ispod dna.
Samo je Albanija gora od nas.
Da li je to posledica EU integracija ili necega drugog.
Pa SIGURNO je da samo EU integracije nisu krive u potpunosti za to ali da imaju udeo u stvaranju takve sitvacije, imaju.
BEZ PROMENE POLITICKOG i EKONOMSKOG SISTEMA u SRBIJI, NIKADA se necemo zivuci iz ovog siromastva, jer je sistem takav da dopusta losem mentalitetu da opstane u svesti naroda.
Ka da kazem PROMENU POLITICKOG SISTEMA, to ne znaci SAMO promenu ljudi na vlasti, vec PRE SVEGA PROMENU NACINA IZBORA VLASTI ali pre toga SAMU STRUKTURU I HIJARARHIJU VLASTI.
 
Dakle, NIJE POENTA kao do sada. "SAMO DA SMENIMO TOGA ILI TOGA i SVE CE KRENUTI NABOLJE. Samo da ode ovaj ili onaj diktator, zlocinac, ubica, kriminalac... I sve ce nam krenuti nabolje". NECE!!!. Pokazalo se i POKAZUJE SE da NECE.
Nasi politicari PREVISE POLAZU na globalno-politicke okolnosti a PREMALO na UNTRASNJE POTENCIJALE i UNUTRASNJE STANJE SRBIJE i SRPSKOG DRUSTVA.
U KORENU USPONA EKONOMIJE je DUHOVNI i MORALNI USPON.
Da bi MORAL izbio na VRH, NEOPHODAN JE SISTEM koji ce ga izgurati.
Tog sistema NEMA a NEMA NI PARA IZ INOSTRANSTVA.
Zato smo i dalje siromasni i sve vise duzni.
 
A tako im je bilo dobro dok su imali SFRJ trziste. Sada imaju problema da ga imaju - sami su to napravili pa neka snose i posledice. Takodje, neisplacivanje penzija nasim drzavljanima je jednom postignuto, jednom ukraden novac i ne moze ponovo da se ukrade.
I mnogo jace drzave su imale problema u funkcionisanju kada je ponestalo plena.
 
Slovenija, kao i ostale zemlje EU, zbog ekonomske krize ima problem sa zaposljavanjem mladih.
Nemaju više oni privredu koju su nekad imali, možda je samo Gorenje u njihovom vlasništvu ali delovi su kineski.
Nekadašnje firme TAM, ELAN, IMV, više ne postoje, Fruktal, Kolinska, Merkator više nisu njihovi, Ljubljansku banku najjaču u SFRJ je zamenila Nova Ljubljanska banka koja je u krizi, samo prošle godine je Vlada Slovenije odobrila pomoć od 320 mil evra.
Tržište Zapadne Evrope je za njih zatvoreno i gurnuti su na Zapadni Balkan.
Slovenija je jako mala zemlja sa 2 mil. stanovnika i jedino je onako mogla da funkcioniše u Jugoslaviji gde je bila diktirana ekonomija od strane politike.
Slovenija je ušla u EU za koju slovenačka privreda iz vremena Jugoslavije nije bila konkurentna. Koji slovenački proizvod bio mogao da kupi jedan prosečni Austrijanac, Nemac, Francuz, Italijan?
 
Poslednja izmena:

Back
Top