- Poruka
- 60.297
Od 1991. godine Slovenija je „razdruživanjem“ od SFRJ postala samostalna republika. Proces pridruživanja Slovenije EU počeo je u leto 1993. godine zaključenjem Sporazuma o saradnji. Slovenija je formalno zatražila članstvo u EU leta 1996. godine. Već u leto 1997. godine Evropska komisija je dala pozitivno mišljenje o kandidaturi Slovenije za članstvo u EU. Pregovori o članstvu Slovenije su počeli u leto 1998. i završili se u leto 2001. godine. Pošto je marta 2004. postala punopravna članica NATO-a, pridružila se Evropskoj uniji 1. maja iste godine posle referenduma na kome se za članstvo Slovenije u EU izjasnilo 86.64% građana, postavši tako prva novopridružena zemlja prvog talasa proširenja Unije. Ugovor o pridruženju EU potpisan je svečano aprila 2004. godine u Atini. Od 1. januara 2007. postala je (trinaesta) članica evro-zone.
Pridruživanje Slovenije EU je trajalo 11 godina, a tri godine kasnije je postala članica evro-zone. Evropski put Slovenije je bio zasnovan na nacionalnom konsenzusu. Svega pet godina nakon članstva u evro-zoni, Slovenija je postala problem Evrope. Prihvatila je paraevropske integracije koje na osnovu Ugovora o koordinaciji i upravljanju uvode „Evropski stabilizacioni mehanizam“ i Strategiju štednje, kontrole i kažnjavanja, čije dejstvo počinje 2014. godine. Ipak, Slovenija se nada da se neće naći pod udarom ovog represivnog političko-ekonomskog mehanizma, jer bi se radije samostalno nosila s efektima ekonomske krize.
Slovenija u “mrtvom uglu” evro-atlantskog sveta
Krajem osamdesetih je napuštanje komunističke Jugoslavije radi evro-atlantskih integracija izgledalo kao dugoročno dobra ideja. Bez opasnosti od komunističkih revolucija, ekstraprofiti Zapadnih investitora u siromašnim zemljama su postali apsolutni prioritet. Slovenija je Zapadnoj političkoj eliti značila mnogo u propagandnom smislu, ali je bila mali ekonomski zalogaj, pa je svetskoj plutokratiji ostala u “mrtvom uglu”.
Ekonomska elita samostalne Slovenije je devedesetih godina prepoznala priliku i postala jedina bivša socijalistička zemlja Evrope koja je na putu evro-atlantskih integracija u domaćim rukama sačuvala nacionalni finansijski kapital i privredu, spretno vođenom privatizacijom. Pravni vakuum po pitanju sukcesije SFR Jugoslavije je slovenački tim ekonomista iskoristio da izmakne nalozima MMF-a.
U 1997. godini, stopa nezaposlenosti u Sloveniji je bila svega 7.1%. BDP je oko 2000. godine bio stabilan na nivou oko 7 milijardi današnjih evra, a javni dug je tek krajem devedesetih iznosio nešto manje od 30% BDP. Naravno, nije bilo eksplozivnog rasta zanimljivih ekonomskih pokazatelja, ali se u Sloveniji živelo veoma dobro.
Na žalost, čitavu deceniju uspešno vođena privreda počela je da posrće pod uticajem novih kadrova koji su uključili finansijski kapital u poslovanje finansijskim derivatima, uprkos iskustvu slovenačkih banaka koje su još osamdesetih godina pretrpele velike gubitke usled poverenja u finansijska sredstva privrednih subjekata bivše SFRJ. Do 2005. godine, slovenački kapital se uključio u svetski trend proizvodnje finansijskih derivata, što je najveću slovenačku banku (NLB) za samo tri godine uvelo u velike probleme.
Slovenija izlazi na evro-atlantsku ekonomsku pozornicu
Ulaskom u evro-atlantske integracije, uoči 2000. godine, počeo je da raste i slovenački dug prema inostranstvu. Za 11 godina ovog uspešnog procesa, slovenački dug se udesetostručio (sa 6.2 USD u 2000. g. na 61.0 milijardi u 2011. g), a spoljnotrgovinski i budžetski deficit se skoro učetvorostručio.
Mirović je naveo niz primera koji ilustruju karakter petljanja Evropske komisije u slovenačku ekonomsku politiku. Naime, odmah na početku zvaničnih pregovora o članstvu u EU, birokratija je zahtevala rasprodaju velikih slovenačkih preduzeća strancima.
Šta kažu pokazatelji?
Prvo, pomenimo ponovo krah slovenačke NLB u svetskom finansijskom pokeru s finansijskim derivatima 2008. godine. To je prelomna tačka razvoja evro-atlantske Slovenije. Koliko god ranije izgledao stabilno, slovenački BDP je 2008. godine doživeo sunovrat od kojeg se nikad nije oporavio, a već dve godine je negativan. Isto je i sa njegovim godišnjim rastom. Naravno, učešće slovenačkog duga u BDP raste, a još gore izgleda učešće duga slovenačke vlade u BDP. Prekinut je i rast BDP per capita. Slovenci smatraju da je najbolji rezultat njihov BDP pokazao 2010. godine.
Po istom trendu kreću se i izvozne i uvozne cene, ali rast potrošačkih cena ne jenjava, iako polako posrće cena rada u Sloveniji. Stopa nezaposlenosti je uspešno obarana uprkos evro-integracijama do rekordnih 6% 2008. godine, ali je do sada udvostručena. Zaposlenost je naglo porasla 2006. godine, a od 2008. godine je naglo opala i trenutno je na nivou 2000. godine. Od početka krize Slovenija ima 100.000 zaposlenih manje. Nezaposlenost raste.
I industrijska proizvodnja je doživela neprijatni šok na početku svetske krize u Evropi i pokazuje blagu tendenciju pada.
Slovenija je godinama beležila rast populacije. Od 2011. godine i kriva rasta populacije Slovenije više ne stremi ka gore.
Kako se Slovenija našla na nišanu evro-atlantskih bankara?
A šta je sa slovenačkim novcima? Da podsetimo, novac ne laže onoga koji ume da ga čita. Slovenija se lagano zaduživala u inostranstvu do 1998, a posle, počevši pregovore o članstvu u EU, do 2000. godine zadužila se naglo, optimistički. Usred pregovora, Slovenija je prekinula da se zadužuje. Kada je postala članica EU, polako se ratosiljala dugova, da bi ponovo počela da se zadužuje uoči nastupanja ekonomske krize, krajem 2007. godine, a potom smanjivala svoju zaduženost sve do kraja 2012, kada se ponovo zadužila u inostranstvu više nego ikad.
Ono što je naročito zanimljivo, evro-atlantska Slovenija je na samom početku 2007. godine naglo povukla sva svoja finansijska sredstva koja je držala u inostranstvu. U ovo doba, a i neko vreme kasnije, finansijske vlasti Srbije su tautologijama pravdale zadržavanje svojih finansijskih sredstava u inostranstvu, a Cvetkovićeva vlada nije ni razmatrala pitanje vraćanja finansijskih sredstava radi finansiranja domaće privrede, uz objašnjenja kako Srbija „nije u krizi“ (Cvetković), odnosno da će „kriza biti naša razvojna šansa“ (Dinkić). Kuriozitet finansijskog poslovanja slovenačke vlade je to što ona do nedavno uopšte nije posezala za finansiranjem putem izdavanja obveznica.
Kamatne stope su u sadašnjoj Sloveniji niže nego ikad. Ova država je uprkos svetskoj ekonomskoj krizi i pritisku EK za sada očuvala sposobnost da vodi nacionalnu ekonomsku politiku. Slovenija još uvek kontroliše i svoju ekonomsku politiku i investicije, a što je najvažnije – svoj finansijski kapital.
Pridruživanje Slovenije EU je trajalo 11 godina, a tri godine kasnije je postala članica evro-zone. Evropski put Slovenije je bio zasnovan na nacionalnom konsenzusu. Svega pet godina nakon članstva u evro-zoni, Slovenija je postala problem Evrope. Prihvatila je paraevropske integracije koje na osnovu Ugovora o koordinaciji i upravljanju uvode „Evropski stabilizacioni mehanizam“ i Strategiju štednje, kontrole i kažnjavanja, čije dejstvo počinje 2014. godine. Ipak, Slovenija se nada da se neće naći pod udarom ovog represivnog političko-ekonomskog mehanizma, jer bi se radije samostalno nosila s efektima ekonomske krize.
Slovenija u “mrtvom uglu” evro-atlantskog sveta
Krajem osamdesetih je napuštanje komunističke Jugoslavije radi evro-atlantskih integracija izgledalo kao dugoročno dobra ideja. Bez opasnosti od komunističkih revolucija, ekstraprofiti Zapadnih investitora u siromašnim zemljama su postali apsolutni prioritet. Slovenija je Zapadnoj političkoj eliti značila mnogo u propagandnom smislu, ali je bila mali ekonomski zalogaj, pa je svetskoj plutokratiji ostala u “mrtvom uglu”.
Ekonomska elita samostalne Slovenije je devedesetih godina prepoznala priliku i postala jedina bivša socijalistička zemlja Evrope koja je na putu evro-atlantskih integracija u domaćim rukama sačuvala nacionalni finansijski kapital i privredu, spretno vođenom privatizacijom. Pravni vakuum po pitanju sukcesije SFR Jugoslavije je slovenački tim ekonomista iskoristio da izmakne nalozima MMF-a.
U 1997. godini, stopa nezaposlenosti u Sloveniji je bila svega 7.1%. BDP je oko 2000. godine bio stabilan na nivou oko 7 milijardi današnjih evra, a javni dug je tek krajem devedesetih iznosio nešto manje od 30% BDP. Naravno, nije bilo eksplozivnog rasta zanimljivih ekonomskih pokazatelja, ali se u Sloveniji živelo veoma dobro.
Na žalost, čitavu deceniju uspešno vođena privreda počela je da posrće pod uticajem novih kadrova koji su uključili finansijski kapital u poslovanje finansijskim derivatima, uprkos iskustvu slovenačkih banaka koje su još osamdesetih godina pretrpele velike gubitke usled poverenja u finansijska sredstva privrednih subjekata bivše SFRJ. Do 2005. godine, slovenački kapital se uključio u svetski trend proizvodnje finansijskih derivata, što je najveću slovenačku banku (NLB) za samo tri godine uvelo u velike probleme.
Slovenija izlazi na evro-atlantsku ekonomsku pozornicu
Ulaskom u evro-atlantske integracije, uoči 2000. godine, počeo je da raste i slovenački dug prema inostranstvu. Za 11 godina ovog uspešnog procesa, slovenački dug se udesetostručio (sa 6.2 USD u 2000. g. na 61.0 milijardi u 2011. g), a spoljnotrgovinski i budžetski deficit se skoro učetvorostručio.
Mirović je naveo niz primera koji ilustruju karakter petljanja Evropske komisije u slovenačku ekonomsku politiku. Naime, odmah na početku zvaničnih pregovora o članstvu u EU, birokratija je zahtevala rasprodaju velikih slovenačkih preduzeća strancima.
Šta kažu pokazatelji?
Prvo, pomenimo ponovo krah slovenačke NLB u svetskom finansijskom pokeru s finansijskim derivatima 2008. godine. To je prelomna tačka razvoja evro-atlantske Slovenije. Koliko god ranije izgledao stabilno, slovenački BDP je 2008. godine doživeo sunovrat od kojeg se nikad nije oporavio, a već dve godine je negativan. Isto je i sa njegovim godišnjim rastom. Naravno, učešće slovenačkog duga u BDP raste, a još gore izgleda učešće duga slovenačke vlade u BDP. Prekinut je i rast BDP per capita. Slovenci smatraju da je najbolji rezultat njihov BDP pokazao 2010. godine.
Po istom trendu kreću se i izvozne i uvozne cene, ali rast potrošačkih cena ne jenjava, iako polako posrće cena rada u Sloveniji. Stopa nezaposlenosti je uspešno obarana uprkos evro-integracijama do rekordnih 6% 2008. godine, ali je do sada udvostručena. Zaposlenost je naglo porasla 2006. godine, a od 2008. godine je naglo opala i trenutno je na nivou 2000. godine. Od početka krize Slovenija ima 100.000 zaposlenih manje. Nezaposlenost raste.
I industrijska proizvodnja je doživela neprijatni šok na početku svetske krize u Evropi i pokazuje blagu tendenciju pada.
Slovenija je godinama beležila rast populacije. Od 2011. godine i kriva rasta populacije Slovenije više ne stremi ka gore.
Kako se Slovenija našla na nišanu evro-atlantskih bankara?
A šta je sa slovenačkim novcima? Da podsetimo, novac ne laže onoga koji ume da ga čita. Slovenija se lagano zaduživala u inostranstvu do 1998, a posle, počevši pregovore o članstvu u EU, do 2000. godine zadužila se naglo, optimistički. Usred pregovora, Slovenija je prekinula da se zadužuje. Kada je postala članica EU, polako se ratosiljala dugova, da bi ponovo počela da se zadužuje uoči nastupanja ekonomske krize, krajem 2007. godine, a potom smanjivala svoju zaduženost sve do kraja 2012, kada se ponovo zadužila u inostranstvu više nego ikad.
Ono što je naročito zanimljivo, evro-atlantska Slovenija je na samom početku 2007. godine naglo povukla sva svoja finansijska sredstva koja je držala u inostranstvu. U ovo doba, a i neko vreme kasnije, finansijske vlasti Srbije su tautologijama pravdale zadržavanje svojih finansijskih sredstava u inostranstvu, a Cvetkovićeva vlada nije ni razmatrala pitanje vraćanja finansijskih sredstava radi finansiranja domaće privrede, uz objašnjenja kako Srbija „nije u krizi“ (Cvetković), odnosno da će „kriza biti naša razvojna šansa“ (Dinkić). Kuriozitet finansijskog poslovanja slovenačke vlade je to što ona do nedavno uopšte nije posezala za finansiranjem putem izdavanja obveznica.
Kamatne stope su u sadašnjoj Sloveniji niže nego ikad. Ova država je uprkos svetskoj ekonomskoj krizi i pritisku EK za sada očuvala sposobnost da vodi nacionalnu ekonomsku politiku. Slovenija još uvek kontroliše i svoju ekonomsku politiku i investicije, a što je najvažnije – svoj finansijski kapital.