Krenimo sa Švedskom, glavnom nositeljicom skandinavskog mita.
Švedska je bila dugi niz godina pojam socijalne sigurnosti i stabilnosti, ali za taj dugi period relativnog blagostanja najmanje je zaslužan kapitalizam.
Činjenica je da je Švedska bila snažno pogođena u prošloj krizi 30-ih godina. Kao direktna reakcija na krizu stasala je socijal-demokratska radnička partija koja je nakon toga vladala gotovo 65 godina apsolutnom većinom bez ijednog koalicijskog partnera.
Mukotrpnom borbom radnici u Švedskoj stvorili su sustav koji je bio dostojan čovjeka.
Radnička partija tih godina opravdavala je svoje ime. Unatoč izraženom revizionizmu i preferenci za socijal-demokraciju umjesto socijalizma, partija se ipak usko vodila generalnim idejama Marksizma iz kojih su i stvoreni brojni socijalni programi.
Ranih 70-ih švedski premijer postaje Olof Palme, također član radničke partije. U svojoj politici je otišao korak dalje – otvoreno je podržavao brojne marksističke države i pokrete diljem svijeta. 1975. bio je prvi predstavnik zapadne demokracije koji je otišao u službeni posjet na Kubu. Tamo je održao velik govor na poznatoj Plaza de la Revolución hvaleći Fidela Castra i socijalističku revoluciju na Kubi. Također je bio i žestoki kritičar politike SAD-a i južnoafričkog aparthajda.
Nije nikada dokazano, ali brojni povjesničari smatraju da je upravo zbog tih stavova život završio s metkom u glavi na ulicama Štokholma 1986.
Švedski model je zaista bio primjer modernog i progresivnog upravljanja državom, ali baš kao i u slučaju Islanda – sve što su Šveđani, u prvom redu švedska radnička klasa, gradili palo je u vodu dolaskom neo-liberalizma.
http://www.advance.hr/vijesti/mitologija-kapitalizma-skandinavski-mitovi-i-njihova-svrha/
Na bilo kakvu kritiku kapitalizma odgovara se ovim mitom.Hajde malo da ga demaskiramo.
Švedska je bila dugi niz godina pojam socijalne sigurnosti i stabilnosti, ali za taj dugi period relativnog blagostanja najmanje je zaslužan kapitalizam.
Činjenica je da je Švedska bila snažno pogođena u prošloj krizi 30-ih godina. Kao direktna reakcija na krizu stasala je socijal-demokratska radnička partija koja je nakon toga vladala gotovo 65 godina apsolutnom većinom bez ijednog koalicijskog partnera.
Mukotrpnom borbom radnici u Švedskoj stvorili su sustav koji je bio dostojan čovjeka.
Radnička partija tih godina opravdavala je svoje ime. Unatoč izraženom revizionizmu i preferenci za socijal-demokraciju umjesto socijalizma, partija se ipak usko vodila generalnim idejama Marksizma iz kojih su i stvoreni brojni socijalni programi.
Ranih 70-ih švedski premijer postaje Olof Palme, također član radničke partije. U svojoj politici je otišao korak dalje – otvoreno je podržavao brojne marksističke države i pokrete diljem svijeta. 1975. bio je prvi predstavnik zapadne demokracije koji je otišao u službeni posjet na Kubu. Tamo je održao velik govor na poznatoj Plaza de la Revolución hvaleći Fidela Castra i socijalističku revoluciju na Kubi. Također je bio i žestoki kritičar politike SAD-a i južnoafričkog aparthajda.
Nije nikada dokazano, ali brojni povjesničari smatraju da je upravo zbog tih stavova život završio s metkom u glavi na ulicama Štokholma 1986.
Švedski model je zaista bio primjer modernog i progresivnog upravljanja državom, ali baš kao i u slučaju Islanda – sve što su Šveđani, u prvom redu švedska radnička klasa, gradili palo je u vodu dolaskom neo-liberalizma.
http://www.advance.hr/vijesti/mitologija-kapitalizma-skandinavski-mitovi-i-njihova-svrha/
Na bilo kakvu kritiku kapitalizma odgovara se ovim mitom.Hajde malo da ga demaskiramo.