Gospodari vremena ili da li ružičasti satovi lepše kuckaju od sivih...

ludopileglodjekosku

Buduća legenda
Poruka
27.557
Da li vam se ponekad čini da svoj život koncipirate kao protok vremena od tačke A do tačke B? Životarite ušuškani u rutinu u iščekivanju letovanja, vikenda, dolaska drage osobe? Pride propuštajući sve one majušne ali podjednako lepe momente koji traju sekundu ili pet ali umeju da izmame osmeh. Zaustavljate li časovnik makar jednom dnevno ne bi li uživali u prvoj jutarnjoj kafi, igri sa detetom, zagrljaju svog muškarca ili proletite kroz dan jureći za još nekom obavezom sa spiska?

Koliko puta svoj život odlažemo u nedogled čekajući nešto ili nekog da nas učini srećnima? Još samo 5kg manje, još samo da me unaprede, još samo malo veća plata, još samo...i biću srećna, majke mi. Poznato zvuči?

Znam da neću ovladati tom teškom veštinom "carpe diem", ne verujem ni da je Gilgamešu uspelo da svaki dan živi kao da mu je poslednji ali trudim se da povremeno usporim vreme, stanem i širom otvorim oči. I svašta nešto lepo uočim, psa koji sedi u fontani sav srećan jer se rashlađuje, debele golubove koji se kupaju u bari, drveće u parku što šumi kao ona šušumiga iz brzalice i zeleni se.

Šta vi vidite kada širom otvorite oči?
 
Da li vam se ponekad čini da svoj život koncipirate kao protok vremena od tačke A do tačke B? Životarite ušuškani u rutinu u iščekivanju letovanja, vikenda, dolaska drage osobe? Pride propuštajući sve one majušne ali podjednako lepe momente koji traju sekundu ili pet ali umeju da izmame osmeh. Zaustavljate li časovnik makar jednom dnevno ne bi li uživali u prvoj jutarnjoj kafi, igri sa detetom, zagrljaju svog muškarca ili proletite kroz dan jureći za još nekom obavezom sa spiska?

Koliko puta svoj život odlažemo u nedogled čekajući nešto ili nekog da nas učini srećnima? Još samo 5kg manje, još samo da me unaprede, još samo malo veća plata, još samo...i biću srećna, majke mi. Poznato zvuči?

Znam da neću ovladati tom teškom veštinom "carpe diem", ne verujem ni da je Gilgamešu uspelo da svaki dan živi kao da mu je poslednji ali trudim se da povremeno usporim vreme, stanem i širom otvorim oči. I svašta nešto lepo uočim, psa koji sedi u fontani sav srećan jer se rashlađuje, debele golubove koji se kupaju u bari, drveće u parku što šumi kao ona šušumiga iz brzalice i zeleni se.

Šta vi vidite kada širom otvorite oči?

Kod mene "jos samo ovo" ne postoji. Da postoji zivela bih u proslosti. A zivim u trenutku i za trenutak. Niko od nas ne zna kada ce mu na ovoj planeti biti poslednji. I oci su mi uvek sirom otvorene. Udisem vazduh, upijam zrake sunca, primecujem stavri oko sebe, sansu grabim cim mi se pruzi. Bog nam pokaze vrata, ali mi ih moramo otvoriti.
Spiskove ne pravim, cak ni one za kupovinu.
Samu sebe cinim srecnom.
 
Često se zapitam isto... Čak mislim da sam sebi natovarila previše obaveza, ali tih dnevnih (i divnih) trenutaka koji mi izmame osmeh se ne odričem. Mada, svesna sam da bi trebalo da korigujem stav da neke stvari mogu samo ja da uradim valjano. Vremenom je i okolina to prihvatila kao normalno, a ja sam se našla u problemu. Sada bih menjala ali to nije lako...
 
Da li vam se ponekad čini da svoj život koncipirate kao protok vremena od tačke A do tačke B? Životarite ušuškani u rutinu u iščekivanju letovanja, vikenda, dolaska drage osobe? Pride propuštajući sve one majušne ali podjednako lepe momente koji traju sekundu ili pet ali umeju da izmame osmeh. Zaustavljate li časovnik makar jednom dnevno ne bi li uživali u prvoj jutarnjoj kafi, igri sa detetom, zagrljaju svog muškarca ili proletite kroz dan jureći za još nekom obavezom sa spiska?

Koliko puta svoj život odlažemo u nedogled čekajući nešto ili nekog da nas učini srećnima? Još samo 5kg manje, još samo da me unaprede, još samo malo veća plata, još samo...i biću srećna, majke mi. Poznato zvuči?

Znam da neću ovladati tom teškom veštinom "carpe diem", ne verujem ni da je Gilgamešu uspelo da svaki dan živi kao da mu je poslednji ali trudim se da povremeno usporim vreme, stanem i širom otvorim oči. I svašta nešto lepo uočim, psa koji sedi u fontani sav srećan jer se rashlađuje, debele golubove koji se kupaju u bari, drveće u parku što šumi kao ona šušumiga iz brzalice i zeleni se.

Šta vi vidite kada širom otvorite oči?

Za mene svaki dan ista prica. Cim procitam nesto slicno ovom tekstu sirom mi se otvore oci i bacim se na posao. Bljak, ali hvala tebi i slicnima. Da nema vas ziveo bih u zabludi.
 
Uradi to što misliš da treba, ali da imaš i želju jer, postojaće trenuci kad ćeš imati raspored obaveza, koji se ne tiču samo svakodnevice, nego neodložnih poslova u jednom vremenskom periodu koji će sami da se nameste da moraš da ih uradiš i nećeš tada imati vremena za ono što danas-sutra možeš.
Ne radi se o svakodnevici znači, krupne obaveze su u pitanju.
Te krupne obaveze mogu da nastupe za 10 god., ali tada nećeš definitivno imati vremena za one važne životne stvari koje možeš da uradiš danas-sutra.
I onda, verovatno, čovek može načisto da propadne.
 
Da li vam se ponekad čini da svoj život koncipirate kao protok vremena od tačke A do tačke B? Životarite ušuškani u rutinu u iščekivanju letovanja, vikenda, dolaska drage osobe? Pride propuštajući sve one majušne ali podjednako lepe momente koji traju sekundu ili pet ali umeju da izmame osmeh. Zaustavljate li časovnik makar jednom dnevno ne bi li uživali u prvoj jutarnjoj kafi, igri sa detetom, zagrljaju svog muškarca ili proletite kroz dan jureći za još nekom obavezom sa spiska?

Koliko puta svoj život odlažemo u nedogled čekajući nešto ili nekog da nas učini srećnima? Još samo 5kg manje, još samo da me unaprede, još samo malo veća plata, još samo...i biću srećna, majke mi. Poznato zvuči?

Znam da neću ovladati tom teškom veštinom "carpe diem", ne verujem ni da je Gilgamešu uspelo da svaki dan živi kao da mu je poslednji ali trudim se da povremeno usporim vreme, stanem i širom otvorim oči. I svašta nešto lepo uočim, psa koji sedi u fontani sav srećan jer se rashlađuje, debele golubove koji se kupaju u bari, drveće u parku što šumi kao ona šušumiga iz brzalice i zeleni se.

Šta vi vidite kada širom otvorite oči?

Primecujem ljude oko mene, detalje vezane za njih, tako usporavam protok vremena. Ponekad me nesto podsvesno privuce, natera me da me neko nepoznat zaintrigira. Pre neko vece zapazio sam grupu Roma, buljuk decice i nekoliko zena, posmatrao sam ih jer me pogodila njihova beda i bespomocnost, neka tuga me je stiskala i zaboravio sam na vlastite probleme kad sam video ljude u gorem polozaju od mog. Posle nekih sat vremena ponovo su nam se putevi ukrstili i opet sam se zagledao u tu kolonicu, prepoznao sam ih. Upravo u tim momentima na decu koja su zapocela prelazak preko pesackog prelaza naleteo je automobil i pokosio ih, povaljao ih po asfaltu, citavo klupko malih tela u jaucima. Bebu u nekim starim kolicima su poslednju izvukli ispod branika, u opstem shoku poslednjoj su joj prisli. Na svu srecu niko od te dece nije poginuo, moze se reci da sam bio svedok pravog cuda, i ne znam zasto je sudbina udesila da se dva puta sretnem sa njima i da ostanu u mojoj memoriji...
 
Ja verujem da je tako kod svih, kod nekoga vise, kod nekoga manje ali sve je to tu negde. Ko danas moze da zivi od danas do sutra, spontano, pa sta bude. Ajde kada je covek samac i nekako ali ako ima bar macku vec je problem. O porodici i deci da i ne pricam. Uvek se negde juri, prosto mora tako. A ciljevi, jos samo ovo, jos samo ono, su tu da nas motivisu. Ja ih bar tako dozivljavam. Zivot je kratak i brz nazalost, to se ne moze usporiti ali treba jednostavno nauciti uzivati u sitnicama i zastati nekada minut da se pogleda veverica koja se penje uz drvo ili da se udahne miris zove punim plucima. :) Ja trenutno jedva cekam da ove silne lipe ispred zgrade pocnu mirisati, melem za dusu. :)
 
Zbog toga što uživam u životu u svakom trenuntku i u svim segmentima koji me zanimaju, najčešće sam i shvaćena kao neko neozbiljan ko se samo zajebava i baš ga briga za sve...
Život je dovoljno težak i bez toga i ne pada mi na pamet da ovaj jedan jedini život provedem u senci i daleko od svojih želja i poriva ma koliko oni bili neshvatljivi drugim ljudima;)
 
kao sto verovatno znate, sreca moze da se kvantifikuje kroz tri razlicite vrste zivota koje svako od nas zivi, manje ili vise.
prvi je zivot zadovoljstva, taj carpe diem momenat koji je zapravo magla jer on ima najmanje uticaja na ukupnu ispunjest i srecu - ucestvuje sa oko 0.001 % u osecaju trajne ispunjenosti. ljudi koji zive po ovom principu i imaju tu najjaci rezultat najvise puknu kada dodju u odredjene godine. nije potpuno nebitno ali ne moze da se meri sa ostale dve kategorije.

- - - - - - - - - -

sreca je kako kazu, kombinacija najvise dobrog zivota - ispunjenog poodicom, obavezama i protokom (the flow) i zivotnog smisla - onaj deo u kojem ste svoje vreme posvetili nekom cilju vecem od vas samih, ulozili ga u druge.
carpe diem je samo trenutno zadovojstvo i toliko i vredi - trenutak.
 
Da li vam se ponekad čini da svoj život koncipirate kao protok vremena od tačke A do tačke B? Životarite ušuškani u rutinu u iščekivanju letovanja, vikenda, dolaska drage osobe? Pride propuštajući sve one majušne ali podjednako lepe momente koji traju sekundu ili pet ali umeju da izmame osmeh. Zaustavljate li časovnik makar jednom dnevno ne bi li uživali u prvoj jutarnjoj kafi, igri sa detetom, zagrljaju svog muškarca ili proletite kroz dan jureći za još nekom obavezom sa spiska?

Koliko puta svoj život odlažemo u nedogled čekajući nešto ili nekog da nas učini srećnima? Još samo 5kg manje, još samo da me unaprede, još samo malo veća plata, još samo...i biću srećna, majke mi. Poznato zvuči?

Znam da neću ovladati tom teškom veštinom "carpe diem", ne verujem ni da je Gilgamešu uspelo da svaki dan živi kao da mu je poslednji ali trudim se da povremeno usporim vreme, stanem i širom otvorim oči. I svašta nešto lepo uočim, psa koji sedi u fontani sav srećan jer se rashlađuje, debele golubove koji se kupaju u bari, drveće u parku što šumi kao ona šušumiga iz brzalice i zeleni se.

Šta vi vidite kada širom otvorite oči?



Cini mi se, veoma cesto.
Ali bitno je, kao sto ti pises, biti svestan toga, a ne prolaziti kroz sve nesvesno.
Posto sam svesna, cesto povucem rucnu i kazem sebi "danas se prepustam sitnicama"
Trudim se koliko mogu da zivim u sadasnjosti, dajem sve od sebe. Nekad mi uspe, ali cesce ne uspe.
 
Da li vam se ponekad čini da svoj život koncipirate kao protok vremena od tačke A do tačke B? Životarite ušuškani u rutinu u iščekivanju letovanja, vikenda, dolaska drage osobe? Pride propuštajući sve one majušne ali podjednako lepe momente koji traju sekundu ili pet ali umeju da izmame osmeh. Zaustavljate li časovnik makar jednom dnevno ne bi li uživali u prvoj jutarnjoj kafi, igri sa detetom, zagrljaju svog muškarca ili proletite kroz dan jureći za još nekom obavezom sa spiska?

Koliko puta svoj život odlažemo u nedogled čekajući nešto ili nekog da nas učini srećnima? Još samo 5kg manje, još samo da me unaprede, još samo malo veća plata, još samo...i biću srećna, majke mi. Poznato zvuči?

Znam da neću ovladati tom teškom veštinom "carpe diem", ne verujem ni da je Gilgamešu uspelo da svaki dan živi kao da mu je poslednji ali trudim se da povremeno usporim vreme, stanem i širom otvorim oči. I svašta nešto lepo uočim, psa koji sedi u fontani sav srećan jer se rashlađuje, debele golubove koji se kupaju u bari, drveće u parku što šumi kao ona šušumiga iz brzalice i zeleni se.

Šta vi vidite kada širom otvorite oči?

Retko kad se bas zanesem i dopustim da me obaveze odvoje od najbitnijeg.
Imam svoje rituale u kojima uzivam i koje ne propustam. Imam i zajednicke rituale sa meni bliskim ljudima, pa ako jedno i nema volje ili vremena drugi pritisne i pogura, jer znamo da ce kasnije zadovoljstvo biti obostrano/visestrano.
Rano jutro, leti i pre 05h i prva kafa su samo za mene. Tada ili sedim na prozoru i uzivam u tisini i svezini, ili citam ili gledam film (obicno pola, pola sutradan).
Sa klincem vikendom idem u duge setnje, zajedno nesto mesimo i pecemo, i obavezno uvece, pred spavanje legnem pored njega bar na 10-ak min. da mi preprica dan.
Subota jutro je rezervisano za najlon pijacu sa drugaricom. Stare knjige, slike,... A nadje se i nova garderoba za DZ.
Takodje, nas cetiri MORAMO da se nadjemo jednom nedeljno na kafi. Uskladimo vreme i obaveze i to vreme nista ne moze da nam zameni.
...

A obaveze... One se obavljaju onako nevoljno, otaljavaju. I najbolje je kada se potrefi da mogu usput.
 
Šta vi vidite kada širom otvorite oči?


Vidim jos jedan dan u zivotu kroz koji treba da prodjem na najlepsi moguci nacin ,ako se potrudim..
ne mozemo biti gospodari svoga vremena ali mozemo biti svoji gospodari i upravljati sobom
u ovom vremenu koje nam je dato da prozivimo..
 
Da li vam se ponekad čini da svoj život koncipirate kao protok vremena od tačke A do tačke B? Životarite ušuškani u rutinu u iščekivanju letovanja, vikenda, dolaska drage osobe? Pride propuštajući sve one majušne ali podjednako lepe momente koji traju sekundu ili pet ali umeju da izmame osmeh. Zaustavljate li časovnik makar jednom dnevno ne bi li uživali u prvoj jutarnjoj kafi, igri sa detetom, zagrljaju svog muškarca ili proletite kroz dan jureći za još nekom obavezom sa spiska?

Koliko puta svoj život odlažemo u nedogled čekajući nešto ili nekog da nas učini srećnima? Još samo 5kg manje, još samo da me unaprede, još samo malo veća plata, još samo...i biću srećna, majke mi. Poznato zvuči?

Znam da neću ovladati tom teškom veštinom "carpe diem", ne verujem ni da je Gilgamešu uspelo da svaki dan živi kao da mu je poslednji ali trudim se da povremeno usporim vreme, stanem i širom otvorim oči. I svašta nešto lepo uočim, psa koji sedi u fontani sav srećan jer se rashlađuje, debele golubove koji se kupaju u bari, drveće u parku što šumi kao ona šušumiga iz brzalice i zeleni se.

Šta vi vidite kada širom otvorite oči?

Ne znam.

Dugo sam bila osoba koja je ocekivala da sreca dodje sa strane, da me usrece muz, dete, posao, pare...(10 kila manje :lol:)
I cekala sam u stilu: samo jos da se desi ovo ili ono...
Potpuno pogresan sistem, jer i kad se desilo, ja i dalje nisam bila srecna, cekajuci jos nesto...a uvek dolazi to "jos nesto" i jos neki problem koji treba resiti.
Ne da ne prolaze, nego postaju gori. Vrzino kolo.
A vreme nikog ne ceka.

Sto bi rekli u cirkularnim mejlovima, sreca je put a ne cilj.
I istina je.

Sada me bas briga da li sam obavila kupovinu i da li imam skuvan rucak za sutra.Radije cu setati/pricati/maziti se sa svojom cerkom onda kad to obe zelimo.
taj rucak ce biti beznacajan za godinu dana....ma sta godinu...vec sutra, a povezanost i lepi trenuci ostaju za ceo zivot.

Jednom sam sedela sa mojom sestrom na kalemegdanu i ona je krenula da se zali na posao, na muza, na zivot, na sudbinu.
Rekla sam joj, pogledaj oko sebe...imas sunce, cvetic, pticicu, oblacak, vetric, miris cveca...imas mene pored sebe da te volim i slusam....sta ti treba vise majke ti?

Jedan dan mozemo biti srecni a drugi nesrecni, a situacija se nimalo nije promenila. Sve je do percepcije.
Ne racunam dramaticne situacije i neodlozne problemekoji moraju da se rese (ako je to moguce).
Tada mozes nesto ostaviti po strani, privremeno, ali ne uvek i ne za sve.

Rasplinula sam se.
Samo hocu da kazem da ja mislim da je sreca u stvari nas izbor, ili nacin gledanja na zivot.
Naucila sam da gledam, a kad otvorim oci vidim svoj zivot, koji je lep jer ja tako hocu :D

E sad mi recite da mnogo kakim, necu ja da se ljutim :lol:
 
Poslednja izmena:
Meni dragi From kaze kako pravi znalci zive fokusirano za svaki momenat svog zivota.

Kako je on jedan mnogo pametan tip, ja sam resila da ga poslusam. Sto manje planova, sto vise decije radoznalosti...tacnije, onako kako stomak kaze...stomak je inace zanemaren organ a zapravo je mnogo bistar, kad mu nesto smeta on krene kiselinom protiv neprijatelja, kad ga tisti odlaganje obaveza on se grci, kad se opusta i uziva onda lici na Vini Pua...
 
Da li vam se ponekad čini da svoj život koncipirate kao protok vremena od tačke A do tačke B? Životarite ušuškani u rutinu u iščekivanju letovanja, vikenda, dolaska drage osobe? Pride propuštajući sve one majušne ali podjednako lepe momente koji traju sekundu ili pet ali umeju da izmame osmeh. Zaustavljate li časovnik makar jednom dnevno ne bi li uživali u prvoj jutarnjoj kafi, igri sa detetom, zagrljaju svog muškarca ili proletite kroz dan jureći za još nekom obavezom sa spiska?

Koliko puta svoj život odlažemo u nedogled čekajući nešto ili nekog da nas učini srećnima? Još samo 5kg manje, još samo da me unaprede, još samo malo veća plata, još samo...i biću srećna, majke mi. Poznato zvuči?

Znam da neću ovladati tom teškom veštinom "carpe diem", ne verujem ni da je Gilgamešu uspelo da svaki dan živi kao da mu je poslednji ali trudim se da povremeno usporim vreme, stanem i širom otvorim oči. I svašta nešto lepo uočim, psa koji sedi u fontani sav srećan jer se rashlađuje, debele golubove koji se kupaju u bari, drveće u parku što šumi kao ona šušumiga iz brzalice i zeleni se.

Šta vi vidite kada širom otvorite oči?

Sada ga tako koncipriram. Ne baš od dana do dana, ali neki kraći rok do nekog opet kraćeg roka. Blago je neizvesno u meri dosta stvari, da ne počnem s zdravljem, pa ono, čemu neko planiranje na druge staze? Neću uopšte da se zanosim s tim. Imam u planu nešto, dugoročno, ali to još ne mogu sada, nažalost. Sada se radujem nekim sitnim stvarima, nekome totalno nevažnim, ali meni deluju super...od divnog kolača, do osmeha klijenta, ljubaznih ljudi s kojima sam na rekreaciji, što imah lep, zdrav i proživljen dan. Od laka za nokte, pa do dobre knjige koje kupim od uličnog prodavca. Od tih sitnih stvari, sada gradim svet, kada nemam onaj krupni. Dok ne dođe taj, ovaj je moj. Guram malo po malo. Ne opterećujem se blago rečeno, s puno stvari. Ne kažem da sam fatalista ali se više ni ne žderem oko svega.

Kada širom otvorim oči, vidim jedan divan svet. Jednu nadu, koja me drži. Fine i dobre ljude. Svet što mi hrli u susret i dobre stvari. Ja to onako malo gvirkam u bidućnost očima sadašnjosti, ali to je ono što ja želim da vidim. Samim tim, do definisaće i neku buduću sadašnjost.

Sve ono što vidim a ne prija mi, i ne odgovara...ne vidim. Naučih se i tome. Mogu da vidim - a da ne vidim. da čujem - a da ne čujem. I ne volim. Zaobiđem i u tišini dignem ponosno glavu.

:bye:
 
Obaveze pritiskaju, ne daju mi da udahnem pa kad se zaređa nekoliko takvih dana u nizu, ja počnem da "venem" i prosto moram da razgrnem sve oko sebe i povučem ručnu.
Nikada ne razmišljam mnogo unapred jer životne okolnosti mi ne dozvoljavaju da pravim planove, više volim da donosim odluke u skladu sa trenutnim osećajem, a tako i živim - posvećujem pažnju sitnicama, one me čine srećnom, a pre svega ljudi za koje uvek pronalazim vreme i svako vreme provedeno u društvu, za mene je kvalitetno vreme.
Jako retko imam potrebu da se osamim, ali i tada ne razmišljam nego čitam neko lagano štivo, obično ljubavne romane i uživam u srećnim pričama. Volim srećan kraj, srećan početak i u svemu se trudim da pronađem ono dragoceno što život znači.
Nikada život nisam doživljavala kao protok vremena nego kao jednu divnu šarenu priču punu dogodovština koje mi mame i osmeh i suze. :D
 
Верујем да су ти тренуци о којима ти причаш они тренуци када нам срце заигра од чисте среће, не од задовољства, не од неке пријатности,
него од оне исконске среће што смо живи. Можемо ми бити задовољни животом на неком генералном плану, али ја највише волим те тренутке
када ти дође да ти од среће срце искочи из груди! И сад могу да се присетим и набројим неке од тих тренутака - када ми је саопштено да сестра чека бебу,
а ја као да сам то већ предосетила; једно пролећно вече ни по чему посебно и битно, него једноставно сам отворила прозор и осетила мирис бехара; тренутак када угледаш море, па када први пут те године уђеш у море....да не помињем оне посебне љубавне тренутке. :)
 
Da li vam se ponekad čini da svoj život koncipirate kao protok vremena od tačke A do tačke B?
Da.
Životarite ušuškani u rutinu u iščekivanju letovanja, vikenda, dolaska drage osobe?
Ne planiram vise, ne ocekujem, nadam se na dnevnoj osnovi, nista preko toga...
Zaustavljate li časovnik makar jednom dnevno ne bi li uživali u prvoj jutarnjoj kafi, igri sa detetom, zagrljaju svog muškarca ili proletite kroz dan jureći za još nekom obavezom sa spiska?
Zaustavim...da se osamim, prija mi vreme u kome sama pijem kafu i cituckam neku net-razonodu...
Koliko puta svoj život odlažemo u nedogled čekajući nešto ili nekog da nas učini srećnima? Još samo 5kg manje, još samo da me unaprede, još samo malo veća plata, još samo...i biću srećna, majke mi. Poznato zvuči?
Odlazem ga stalno...volela bih da se "otarasim" tog osecaja, ali prosto clan sam potrosackog drustva, hoces-neces u neke tokove moras da se ukljucis. Da ne kazem, cari poreza i nameta...cvrc sloboda, sama po sebi...Vikendom punim baterije, bar 1 dan u neku divljinu i drzi me...preostalo vreme, kompromis sa civilizacijom...mada tako cesto pozelim koze, koke, koliba, cuka neka i sve 4 u vis...
Šta vi vidite kada širom otvorite oči?
Kako kad...nekad sve najbolje, divno, lepo, krasno... a nekad ih ne bih ni otvarala najradije...
 
meni je nešto folirantska priča kako život čine sitnice i kao aj sad uživaj u cvrkutu ptica i mirisu japanske trešnje u proleće
u suštini računaju se samo krupne stvari, sad šta je kome krupno
mislim svako teži da ostvari nešto krupnije pa i to jbno letovanje
radije ce da da odletuje 15 dana na majorci neko 10 godina na terasi i tašmajdanu
što ne znači da čovek ne treba da nadje medjuproizvod uživanja u svemu
jer, što kaže, obaveze i problemi će se svakako nakarikati
 
meni je nešto folirantska priča kako život čine sitnice i kao aj sad uživaj u cvrkutu ptica i mirisu japanske trešnje u proleće
u suštini računaju se samo krupne stvari, sad šta je kome krupno
mislim svako teži da ostvari nešto krupnije pa i to jbno letovanje
radije ce da da odletuje 15 dana na majorci neko 10 godina na terasi i tašmajdanu
što ne znači da čovek ne treba da nadje medjuproizvod uživanja u svemu
jer, što kaže, obaveze i problemi će se svakako nakarikati

Haha, da s tim sto uzivanje u mirsu cveta japanske tresnje ne znaci automatski da se obaveze izbegavaju... I za taj medjuproizvd si u pravu ali njega je najteze naci ;)
 

Back
Top