Stihovi koji me najbolje opisuju

Ćutanje - Jovan Dučić

Ostale su strašne reči nerečene,
Samo tvoje oči, mirne kao tmina,
One su gledale i slušale mene;
Moj bol na tvom uhu pevaše tišina.

Kakva himna srca, ta reč nerečena!
Ta reč što ne pozna bespuća ni bludnje!
Kad tišina zbori mesto nas, reč njena
Ima svu čistotu sna i bolne žudnje.

Ta blaga muzika ljubavi što ćuti,
Ima mir molitve u dubini duha:
Nikada se rečju laži ne pomuti,
Nit se glas poročni dirne našeg sluha.

Ideja u nemi kamen uvajana;
Vera sva u suzi što neće da kâpi;
Ta zakletva što je u neznan čas dâna;
I najviši zakon bola koji vapi.
 
Dodirne me nekad
i muzika neodsvirana,
i reč nekazana,
i ples neodigran,
i želja neostvarena,
i čovek netaknut ženskom rukom...

I zapitam se
zašto postoje
oni što druge ne dotiču
ni željom,
ni igrom,
ni rečju,
ni zvukom...

Zar žive da bi bili mrtvi?


Violeta Milićević - Dodir

25012008171115@woman_touching_guy.jpg
 
U pravu je bio Mallarmé kad je upozoravao:
Nikad ne posvećuj stihove poznanicima, političarima
prijateljima, ženama

Doživjet ćeš ravnodušnost
a možda i porugu

Hvalit će se da su ti posuđivali novac
da su te tri mjeseca izdržavali
da su te vodili u kliniku za venerične bolesti
da su te izvukli iz bijede

Osim toga, čim se nađu u pjesmi
odmah bi je preuređivali, prepravljali
Ne gode im aliteracije, zbunjuju ih asonance
Te: “Baudelaire bi to ovako, Carver onako”
kao da su posisali sve znanje iz teorije i poetike
Ti ih gledaš i razumiješ: Pa ovi ljudi ne znaju da je
đavo došao po svoje i da ćemo već sutra svi biti mrtvi,
Oni se ponašaju kao da su moji stihovi najvažnija
stvar na svijetu

i kao da im je moja pjesma babovina
Žene bi tu isti čas nešto čistile, raspremale
prozori tvoje pjesme su zamagljeni, zidovi neokrečeni
Metrika ti je uboga i atmosfera mračna.
Dok ti u riječi hvataš odbljeske tamnih kristala
one bi radije nasred pjesme kristalni luster
One su oduvijek, kažu, sanjale svjetliju pjesmu,
sa barem pet soba i balkonom

Stog poslušaj Mallarméa i ne posvećuj pjesme ljudima
Ako ih jednom pripustiš u stih
nikad ih više iz njega nećeš istjerati

Stojan Petric
 
U ovoj višnjevoj noći ja ljubim u senci busena
i kažem kamenu svakom, uzalud me mrtvi pohode
kada iz žila želim da klijam produžena
s dojkama do krova i do kljuna rode.

O ja ću, i ja ću, da se na proplanku
kao sve žene iz saksije, suknje raširim
i da se pretvorim u trudnu pospanku
beskrajnu kvočku, da za dan ispilim

stotine petorki, košnice vesele,
južnjake, severce, štenad, strane obe,
čitave države, đavole, anđele,
tri sveta da isteram iz svoje utrobe,

da dišu i jedu crni hleb sa solju,
da piju ovu vodu, da drhte tu od strasti,
da prime našu radost i nose nevolju
onih što će pasti jer umeju rasti

iz sebe, iz sveta, oblaka i ptice
mamuznuti suncem i džarnuti svodom,
te hitre milosnice, male veverice
ti ljudi sa tvrdim, neumornim hodom.

Oskar Davičo - Sin mutnog lovca(6.)-Hana
 
Pesma koju nisam napisao

Evo pesme koju sam zeleo da napisem
ranije, ali nisam
jer cuh kako se meskoljis.
Mislio sam ponovo na ono jutro u Cirihu.
Kako se probudismo pre suncevog izlaska.
Dezorjentisani za trenutak. Ali izadjosmo
na balkon koji gleda dole na reku, i stari deo grada.
I jednostavno stajasmo, bez reci.
Nagi. Posmatrajuci radjanje dana.
Tako smo ushiceni i srecni. Kao da smo stavljeni
tamo u taj cas.

Rajmond Karver
 
Mi se čudno razumemo
ko dva bola, ko dva vala
ko dva mosta u otkrića:
ja te volim čudno, nemo,
ti si ona čudna mala,
mašta drevna moga bića.

O tebi su pitalice
od vekova moje bile,
odgovor o kom se sanja.
Odgovor je tvoje lice
ti si slika one vile
iz dečačkih nagađanja.

I svi stari snovi, evo
polagano nadolaze
ko da ide vreme tavno.
Svaki gest tvoj ja sam snevo,
znam napamet tvoje fraze
svaku reč sam čuo davno.

Stanislav Vinaver - MI SE ČUDNO RAZUMEMO
 
JESEN

U plamenu, zapaljena jesen,
gori katkada moje srce,
čisto i samo. Vjetar ga budi,
dodirne mu središte i onda ga objesi
za svjetlost koja se smije ni za koga:
kakva rasuta ljepota!

Tražim neke ruke,
neku prisutnost, neko tijelo,
ono što zidove razbija
i rađa opijene oblike,
dodir, glas, okretaj, neko krilo samo,
nebeske plodove gole svjetlosti.
Tražim po sebi, unutra,
kosti, netaknute violine,
usne koje sanjaju usne,
ruke koje sanjaju ptice...

I nešto neznano što kaže »nikada«,
a pada s neba,
od tebe, moj Bože i moj protivniče.

Okavio Paz
 
Vislava Šimborska - MAČKA U PRAZNOM STANU

Mačka ne bi da umre.
Jer šta da radi mačka
u praznom stanu.
Da se penje na zidove.
Da se češe o nameštaj.
Kao da je sve ostalo nedirnuto,
pa ipak izmenilo se.
Kao da ništa nije pomereno,
pa ipak ispremeštalo se.
I uveče lampa više ne gori.

Čuju se koraci na stepeništu,
ali nisu to ti.
Ruka koja stavlja ribu u činiju
opet nije ona stara.

Nešto ovde više ne počinje
u svoje uobičajeno vreme.
Nešto se ovde ne odvija
kako treba.
Neko je ovde bio i bio,
a zatim odjednom iščezao
i uporno ga nema.

Pregledala je sve ormane.
Optrčala sve police.
Zavukla se pod tepih i pregledala.
Čak je prekršila zabranu
i razbacala papire.

Šta ima više da se radi.
Da se spava, da se čeka.

Samo neka se vrati,
samo neka se pojavi.
Pokazaće mu već
da se tako s mačkom ne može.
Ići će mu u susret
kao da to čini preko volje,
polagano,
na veoma uvređenim šapama.
I bez velike radosti, za početak.
 
ma daj molim te
ne smijemo postati gnevni starci
ostarljeli pre vremena
treba se smijati jer
to nam jedino priroda nije dala
i trebamo se zbog toga osjecati vaznim
samima sebi..

trebalo bi ljubiti da bi pobjedili sebe..
trebalo je..

A ja jos uvjek ne znam
dali je mjesec obicna prava ulica
ili krug koji ne laze
da je noc svjetla.
.
Moon-Clock-Creative-Moon-Photography-600x450.jpg
 
NE VIDIM TE

Ne vidim te. Ali znam
da se nalaziš tu,
iza tankog zida
od kreča i opeke, i čula bi
moj glas, kad bih te zvao.
Ali neću te zvati.
Zvat ću te sutra,
kad te ne budem vidio,
kad budem sanjao
da si tu, do mene,
i da je dovoljan glas
koji sam jučer uskratio.
Sutra... kad budeš
gore, iza tankog
zida vjetra,
nebesa i godina.

Pedro Salinas
 
Gledao sam te kako brzas niz blago nagnute zaravni,
Gledao sam te kako se boris sa vetrom,
Studen ti je krvarila na usnama...
I video sam te kako se razbijas i uzivas sto si mrtva, o, lepsa
Od munje, kad prlja bela stakla tvoje krvi." - Iv Bonfoa (zbirka: "O Duvinom kretanju i njenoj nepomicnosti",
 
MOŽDA

Možda bi bilo uputnije da samo opisno govoriš
o vodi da je mokra,
ili o snu da je nestvaran.

Da bi to utvrdio, a zatim i propovedao,
morao bi i sam da budeš san i voda.

Kako se na jeziku tečnosti kaže
to da je voda vodi, posve sigurno, nešto suvo?

I na jeziku nestvarnog - da je san snu java?

Ne može se o tome razgovarati ovde.
Ne može se o tome razgovarati ni uz put.

Ako si od svetlosti načinjen, sigurno znaš
da li je objašnjavanje uopšte nekakvo davanje.

Možda je svetlost jaukanje tame za ljubavlju?

Miroslav Antić
 
Ne podsećaj me na nju,

nemaš prava da provališ u grudi,

da premeštaš srce i druge sitnice,

kako ti se hoće.

Neka ostane sve kako je ostavila,

pre no što me živog zaključala

u tamnicu mojih grudi.

Ne podsećaj me na nju,

ne smej se kao ona,

ne gledaj me kao ona,

ne govori reči koje je govorila,

ne priželjkuj me na način na koji me želela,

ne maštaj kao ona, ne daj mi da maštam kao ja,

ne puštaj korenje, boleće kada te jutro isčupa.



Ne podsećaj me na nju, greh je.

Zavoleću te kao nju,

a obećao sam da je nikad više neću voleti.

Ne podsećaj me na nju, strah me da si ona.

Goran Tadić

david-hamilton-alice-in-wonderland_2.png
 
Srce

Srešćemo se opet, ko zna gde i kada,
Nenadno i naglo javićeš se meni -
Možda kad u duši bolno zastudeni,
I u srcu počne prvi sneg da pada.

Na usnama našim poniknuti neće
Ni prekor, ni hvala; niti tuga nova
Što ne osta više od negdanjih snova
Ni kaplja gorčine, ni trenutak sreće.

Ali starom strašću pogledam li u te:
To nove ljubavi javlja se glas smeo!
Jer to srce hoće, to je njegov deo -
Uvek novi deo od nove minute.

Jovan Dučić
 

Back
Top