Stihovi koji me najbolje opisuju

Mi
Mi smo mali i veliki mi smo zvjezde pod cebetom
baceno negde u dnu kreveta
mi smo badnjikove grancice
uzbudjenje zbog prvog putovanja
mi smo seoce kraj puta..
u kome se zalazi zbog sveze vode
mi smo i nismo
brzi potezi cetkom po platnu san i jave i vrjeme i klatno....

Mi smo ubrzani koraci koji idu ka gore
gde je plavo nebo i slano more
mi smo i nismo jer
gradimo i rusimo
na hljeb mazemo puter
s onim sto nedostaje igramo se
mi smo mali i veliki ko tacka.......
u koju slep gleda
gluh osluskuje ritam
onemeo progovori jer mi smo samo
indigo djeca koji pogadjaju metcima istine
zbog kojih niko ne umire
i svi se iznova radjamo...

„Daleko u nama” - Vasko Popa

Očiju tvojih da nije

Ne bi bilo neba

U malom našem stanu

Smeha tvoga da nema

Zidovi ne bi nikad

Iz očiju nestajali

Slavuja tvojih da nije

Vrbe ne bi nikad

Nežne preko praga prešle

Ruku tvojih da nije

Sunce ne bi nikad

U snu našem prenoćilo

Postupaj nezno samnom
Drži me u rukama kao dragu stvar
I pazi da ne zadrhte

Ako želiš lupiti mnome o pod
od sakupljenih komadića
nikad me više nećeš slepiti u mene

Odmakni tvrdu ljusku iza koje stojim;
pogledaj me stvarnu:
vetrovima išaranu
suncima isprženu
kako treperim na tvom dlanu kao sveca

Pazi da ne dođu kiše i ugase me.

Silvija Balija

MOME SU SRCU DOVOLJNE

Mome su srcu dovoljne tvoje grudi,
i krila moja za tvoju slobodu
Iz mojih usta poletjet će u nebo
ono što je spavalo u tvojoj duši

U tebi je varka svakoga dana,
stižeš ko rosa na cvijetne krunice,
potkopavaš obzorje svojom odsutnošću,
poput vala bježeći neprestano

Rekao sam da si pjevala u vjetru,
kao što pjevaju pinije i jarboli,
ti si kao oni, visoka i šutljiva
i često tužna kao putovanje

Utočište, kao stari put,
nastanjuju te jeke i glasovi čežnje,
budim se i ponekad, sele i bježe
ptice što su spavale u tvojoj duši

Pablo Neruda

"Ko sam ja?...
Za one koji me ne poznaju, evo, da se predstavim....
Moje ime je Emotivna luda...
Zrela sam zena, a nosim neisplakanu bol vecnog deteta...Divlja u Srcu...
Vecito dete koje bi jos uvek da vozi biciklu po kisi...
Da gledam Strumpfove.
Da se zalecem na vetrenjace.
Izbeglica sam iz besmisla....Sama i svoja...
Izludjuju me navike, pravila, nametnuti kompromisi...
Ova ja, kakva sam postala.
Ni sama ne znam, kojim sam to putem krenula,
na koje pogresno skretanje, koja pogresna odluka...Ja sam klovn.
Privatni klovn za osmehe i dobro raspolozenje.
Smehom strah pokrijem uvek....Ja sam uplaseno dete
koje bi se nekada tako rado sakrilo u misju rupu,dok oluje ne prodju.
Ja sam borac, uvek napred,never,never,never give up...
Ja sam razum,
brinem se o svima koje volim,
stitim ih i glumim da sam jaka i odrasla.
Uzmem njihov strah i ucinim da nestane.
Dam im snagu i osmeh.
Ja sam Srce.
Nekada se tako sklupcam na podu pored kreveta u svojoj sobi, kad me niko ne vidi, i dugo placem, znam svaku saru na tom tepihu, svaku pogresno izvucenu nit, koja je deblja od predvidjene...
Ja sam ledena kraljica, ona za druge - lako je njoj, ima sve u zivotu, - da nam je njen mozak da se odmorimo...
Za neke sam vestica koju treba kamenovati.
Samo nema bezgresnih koji bi se usudili.
Imam svoju bodlju, da me brani od sveta.
Pravim greske u zivotu, jer sam ziva,
padnem i podignem se, i ceznem, tragam, idem dalje...
Najvise me moze dodirnuti, ljudska dobrota...
Jos uvek verujem da ce ljubav spasiti svijet.
Poznajem najruznije lice covjeka,
osjetila sam ga,
dozivela na sopstvenoj kozi.
Jos uvek verujem u bajke...
Usprkos svemu.
U inat.
Ja sam mimo sveta.
I neka sam,
neko i to mora biti..."
N.N.

SHVATIO SAM



Često sam odlazio. I okretao se,
i kažu, tada poželiš da se nekad vratiš.
I vraćao sam se. Ništa nije bilo isto.
Ni pejzaži, ni ljudi, ni ja. Shvatio sam, ne treba se vraćati.
Ono što je bilo lepo, neka zauvek ostane u snovima.
Večno će trajati.

Sergej Jesenjin

Рабиндранат Тагоре: Градинар бр.31
Моје срце, птица дивљине,
нашло је своје небо у твојим очима.
Оне су колевка јутра,
оне су царство звезда.
Моје су песме потонуле у дубине њихове.
Пусти ме само да се винем у то небо,
у његово осамно беспуће.
Пусти ме само да делим његове облаке,
да ширим крила у сјају његовога сунца.

Među svojimа

U mom srcu ponoć. U njoj kаtkаd tinjа
Mis'o dа još živiš, moj predele mlаdi.
Mojа lepа zvezdа, mаjkа i robinjа,
Bože! štа li dаnаs u Srbiji rаdi?
Kod vаs je proleće. Došle su vаm lаste.
Oživele vode, đurđevаk i ruže.
I miriše zemljа, kojа stаlno rаste
U grob i tišinu, moj dаleki druže.
Jedno tvoje veče. Ideš kući sporo
Ulicаmа strаhа, i dušа ti jecа.
Tvoje glаdne oči, mojа divnа zoro,
Hrаni ljubаv mаjke: "Nekа žive decа."
Ulаziš u sobu. Suze već te guše.
A dvа nаšа cvetа iz četiri rаtа
U tvome su krilu, obrаze ti suše:
"Mаmа, zаšto plаčeš? Je l' pisаo tаtа?"
U velike pаtnje, nevino pitаnje
Dubi dublju rаnu: plаč ti trese grudi...
Nаpolju je vidno, kаo pred svitаnje.
K'o dа će se dići grobovi i ljudi.
Skupilа si suze u kose detinje.
Sve vаs gledаm sаdа krаj gozbe sirote.
Lice ti se vedri: to dušа svetinje
LJubi tvoje čelo, moj sjаjni živote.

Vladislav Petkovic - Dis...

- - - - - - - - - -

Da li to noći prolaze mimo nas
I da li nas to sudbina gazi pod svojim nogama?
Da li su nas to godine progutale i više nas se ne sjećaju,
sem kao imena na hartiji ispisana vodom, umjesto mastilom?
Da li ovaj život postoji samo da bi se ugasio
I ova ljubav da bi iščezla
I ove nade da bi izblijedile?
Da li će smrt uništiti ono što sagradismo
I vetrovi zatrijeti naše riječi,
I tama progutati naša djela?
Da li je ovo život?
Prošlost koja je nestala bez traga
Sadašnjost koja goni prošlost?
Ili budućnost, bez naročitog smisla,
osim kada je sadašnjost ili prošlost?
Da li će sve ono što ispunjava naša srca radošću
I sve ono što nam rastužuje duh
Nestati prije nego što spoznamo njihove plodove?
Da li je čovjek poput pjene
Koja na tren izbija na površini okeana
A zatim je odnose povjetarac
I više je nema?
Ne, to nije istina,
život ne nastaje iz materice
Niti se završava smrću.
Šta su sve ove godine ako ne jedan tren vječnosti?
Ovaj zemaljski život i nije ništa drugo do san
Čije buđenje nazivamo smrću.
San, pa opet sve što vidimo i činimo u tom snu
Postoji uporedo sa postojanjem Boga.
Vazduh nosi svaki osmijeh i svaki uzdah
Koji ispusti naše srce
I čuva zvuk svih poljubaca
čiji su izvor i ishodište ljubav.
A anđeli bilježe
Svaku našu suzu zbog tuge prolivene
I pune uši klonulih duša
Pjesmama koje su ispjevale radosti skrivene duboko u nama.
U onostranom životu
Vidjećemo otkucaje naših srca
I spoznati smisao naše bogolikosti,
Koju u ovom životu zanemarujemo
Jer nas očaj uvijek vreba iza leđa.
Zabludjelost koju danas zovemo slabošću
Sutra će pokazati
Sponom sa čovjekovim postojanjem.
Brige i muke koje nas opterećuju
boraviše sa nama kako bi posvjedočile o našoj slavi,
Patnje koje nosimo u sebi
Postaće naše krune časti.
Da je onaj divan pjesnik, Kits, znao da njegovi stihovi nikada neće prestati
da ispunjavaju ljudska srca ljubavlju prema ljepoti, vjerovatno bi rekao:
“Napišite mi na nadgrobnom spomeniku:
Ovdje počiva onaj ko je ispisao svoje ime na nebeskom svodu slovima od vatre”
Halil Džubran

If You Want to Change the World, Love a Man

If you want to change the world, love a man, really love him.
Find the one whose eyes are like blazing suns,
that make you look away the first time,
that pierce right through you,
blinding you to everything but the moment,
melting you into a puddle of soft pastel light,
even though you cringe at the color, pink.

The one who stops your thinking,
who sends your lashes fluttering
and all the blood rushing to your cheeks.
The slow-to-speak-one,
whose smile is like a flute,
who summons honey bee songs,
blossom songs and morning bird songs
with his listening.

The fallen-sky-one with the mark on his back,
where he lost his feathers from flying too close to a star.

The broken one in search of his wings,
who tells you the story of how to make fire.

If you want to change the world, love a man
beyond your fear of being burned.

Beyond unforgiveness and the walls you’ve built
to protect your sovereignity and anonymity.

Love him beyond old wounds and lies
you believed to be truth,
the hole in your heart from an absent father,
the scar on your sacred flower left by thieves.

Beyond past lives and the memory
you keep like a shrine to betrayal
when you fell to your knees in the ashes of your village,
and love became a field of bones.

Lift your darkened face to him who stands before you.
Take his hand and let him raise you to your feet.

Trust him to hold you as you tremble and weep in his arms for all that has been lost and found in this holy instant.

If you want to change the world, love a man
Beyond your faithlessness
and your secret hatred of humanity
Beyond all your judgment and self righteous projection.

The stone on your heart is as ancient
as the thought that you had to deny His existence
to know your power.

You are no less God than you ever were.
Man is no more guilty than Woman is innocent.

Love him for bearing the burden of desire in his sex
so your temple could remain whole unto itself-
for taking on the split aspect of mind
that seemed to abandon the oneness of heaven
so that you might know the joy of Its extension.

Love the ecstatic, primal root
castrated by religion as the root of all evil-
the channel of divine creative impulse-
that sparks the seeds of life, death and birth
from the womb of space and time.

Love the humble guardian and warrior
Man has been to Woman
even as he hunts her,
even in his drive towards self gratification,
which ultimately is the portal to soul union.

Love the violator who holds the mirror
to everything you have disowned within yourself-
so that all your desire, your creative impulse
may be freed
from the chains of separation, lack and guilt
and you can finally trust your Self.

If you want to change the world, love a man
in all his instinctual animal nature,
in all his hunger and devotion to beauty.

Love him beyond your vanity and pridefulness,
your gilded possessiveness and need to special-
beyond your well thought out conditions for safety
and all your concepts of how a man
should be in relationship.

Love him beyond your anger at not getting your way,
beyond your terror of not knowing or being in control.

Love him in his relentless pursuit
to penetrate the deepest sanctuaries within you,
that hold the chaos of your strongest emotions,
your carefully guarded secrets of separation
between light and dark, virgin and whore,
man and woman, spirit and form.

Love him for opening the door to sensuality,
to your primordial self that is beyond duality,
for binding you to pleasure
even as the air closes in around you,
even as you writhe with madness,
cursing your incarnation as the enemy-
even as you contract and claw,
crying out in despair, such joy it brings.

Love him for not yielding
to your resistance to surrender-
for standing in his masculine power
even as you threaten to destroy him.

If you want to change the world, love your man
for leaving you to live his purpose,
whether it’s for a day, a week, months or years.

Love him for breaking his own heart over and over-
for holding the tension and balance
of polarity and intimacy,
of distance and closeness.

Love his need for silence and solace-
for keeping some of his mystery to himself-
not that he has anything to hide,
but so you will always have surprises!

Love his evolutionary nature
that seeks new experiences,
that can never be satisfied-
for his boundless curiosity,
that if allowed to be free
might be your own liberation
from complacency.

Love him for shining independently
from the seat of his own majesty-
for not needing, yet choosing you
from a place of knowing his magnificence.

Love him for being your patient direction and destiny-
for returning to you
your own brightness through the dark night-
for helping you to remember
the one and only relationship you’ve ever had
and tried to forget-
for bringing you to that vulnerable, powerless
abiding place of surrender
you’ve been afraid of and waiting for all your life-
where you can finally be consumed by Love-
where you can finally be claimed by God.

Nije najteže kada si bez ljubavi
Pa je tražiš svuda i u svima
Željan da te neko primeti
Najteže je kada si pun ljubavi
A nemaš kome da je daš
A želiš više od svega na svetu
Da ljubiš i voliš
Da se daješ i predaješ
Da neguješ i čuvaš
A nemaš koga
Kada je čovek prazan
Nije mu do toga
Ali kada čovek treperi od sreće i radosti
Kada u njemu bukti vatra života
Željan nežnosti i milovanja
Željan da se posveti nekome
A nema kome
To najviše boli
Ne nedostatak ljubavi
Nego ljubav koja isijava iz njega
I umesto da se ulije u drugo biće
Baca se u nepovratno
Odlazi u ništa
Treba voleti sebe, tačno
Ali treba voleti još nekoga
A kako da voliš kada tog nekog nema
Ne možeš na silu
Pred očima su ti samo zagrljaji
A nema zagrljaja
Pred očima ti je samo spoj
A nema spoja
Pred očima ti je samo ljubav
A nema ljubavi
To najviše boli
Ne kada ne možeš da voliš
Nego kada bi da voliš celim svojim bićem
Kada je svaka tvoja pora željna spajanja
A te osobe nigde
Ili je možda ima
Ali ne oseća to isto
Tako se već dugo osećam
Kao reka koja bi da se ulije
Postane još veća i lepša
Ali druge reke nema i samo se vrti u krug
Rasipa i osipa
Tako je i u ljubavi