Povrsno sagledavanje stvari je bukvalno model zivljenja.
Odnosi sa drugim ljudima su isto bazirani na principu trzista - ti meni,ja tebi.
Odlazak lekaru,recimo,isto ima povrsni karakter. Svede se na lecenje posledica a ne uzroka.
Retko se desava da se neko uzivi u nesto i zaista otkrije necije stavove i korene tih stavova i ponasanja.
Mene je tako lekar "ispakovao", za pet minuta napolje, kada sam nekada (is)pričala šta me sve boli i tako to...Elem, njegov odgovor je bio: "Kome se sve to ne dešava, danas..." Ja, ovako:
MiSim, to mi prvo palo na pamet sada; čisto digresija, a kao treba da te (sa) slušaju.
Pa, sam promenila istog.
No, elem...to je valjda postala moderna pošast društva. Niko nema vremena nizašta, još manje ima za ljude. Imaju za sve i svašta, ali za neke dubinske odnose, teško...danas je sve instant, ubrzano.
Ja lično, se grozim površnosti. U jednom momentu, me je preterana dubina osećaja, i pažljivosti, jer nisam od kamena, dovelo, tamo gde ne treba. Ali, nisam nikada ni bila niti ću postati površna. Ja volim te slojeve ljudske duše. Makar se zvalo i komplikovanost. Sve je bolje, nego brlja zvana nepomična površnost. Ono što zovu - ne zagrebati. Ja se toga brrrrrrrrrrrrrr.....grozim. Ne volim. Ne. Moraš ponirati u neke dubine, da spoznaš ono šta na prvi pogled i u prvi mah, ne možeš...ako ne zagrebuckaš. Ispod površine. Ispod naizgleda.
Ja se uživim. Ja se uživeh; nekada malo i previše, sad vidim. Ali, to jesam. Takva sam. I to ostajem. Sada samo pazim "kome" . I "koliko" .
Za sve druge verujem, da izgleda kao površno. To je samo maska, što ju je odbrambeni mehanizam stvorio.
Za ono šta mi je važno i bitno, tu sam kao dno okeana. Prožeta. Mislima i osećajima. Gde nisam - nisam.
Tako je to kod mene : crno - belo.