Jao! (sto mi danas pola postova pocinje sa jao?) Dan za secanje... Nikad nisam bas predano vodila dnevnik, ali...
24.03.1999. / kad tad nisam poludela nikad necu. A taj datum nikad necu zaboraviti. Najgore secanje u dosadasnjem zivotu.
Dan za secanje mi je i Uskrs te 1999. i koncert na Trgu, nikad vise ljudi i nikad vise ljubavi prema zivotu na jednom mestu.
...
Lepi dogadjaji... Hm...
Ne znam tacne datume. Imam ih negde zapisane, ali ko ce sada da pretura po kutijama da trazi secanja zapisana u minut (datum je tada bio sirok pojam :wink: ) koje drzimo tamo negde, sakrivena... A glava mi je prazna kao da mi nikad nije bilo extra.
Eto jedno, sredina jula 1991. i jedno vece, moja glava na njegovim grudima, lezimo na obali Dunava, gledamo u nebo, on mi pokazuje gde su Mala kola... Bez poljubaca, bez suvisnih reci, samo on i ja i nasih nepunih 15 godina. I jednostavno neponovljivo.
Oh da... 31.07.1990. isti on me drzi za ruku i vodi kroz vocnjak. Kao "posli smo" par minuta pre toga. I bere mi iz vocnjaka najlepsu crvenu jabuku i gleda me tim prekrasnim ocima boje smaragda. I oboje cutimo, jer ne znamo od stida sta da kazemo (imala sam tek 13 godina i neku sicu), gledamo u pod. Ne sme da me poljubi da nas neko ne bi video. (To je bila romantika a ne danas sta se radi sa 13-14 godina).
E.. ove romanticne teme nisu za mene. Probudite mi toliko emocija i ne moze sve da stane u datum, jer odmah vidim sliku i cujem njegov glas. Nijedan posle njega nije ostavio toliko lepih secanja. Zato je svaki dan koji sam provela pored njega dan za secanje. Pa i roman sam o tome napisala.