Hiljadu pahulja belih ......

sneg.png
 
http://1.***************/_YS_PduMbKK4/TShMRkewUPI/AAAAAAAAA2g/FZS5QI-AJJw/s1600/ZIMA%2BA%2BBALKANU.jpg


Kad padne sneg, zatvorićeš prozor.
Stajaću pred pozorištem i pitaću svakog:
- Ko hoće kartu više?
Doći ćeš ti i reći ćeš mi:
- Dajte mi kartu više za ljubavi više.

Dajem ti kartu, daješ mi ljubav,
kartu više, za ljubavi više.

Cigani daju da bi Cigani uzeli,
od Ciganke lepe, ne naše,
od Ciganke fine, – pomislih tvoje,

Kad sneg padne zatvorićeš prozor.
Kad padne sneg, potražićeš sunce.
Kad padne sneg, doći ću ja crna u svom kaputu,
ispod tvog prozora, iznad belih pahuljica,
iza plave košulje, usamljene, na zaledjenom konopcu.

Milovaću košulju pogledom, milovaću sneg pogledom.
Razdvajaće nas tvoj prozor odakle ti gledaš sneg, ne vidiš mene,
odakle ja gledam unutra, ne vidim tebe.

Ja osećam tvoju toplotu, ti moju hladnoću,
biću vrela, bićeš hladan,
košulja plava na zaledjenom konopcu,
zaledjena želja koja se topi u domaćoj atmosferi,
rasplamćena strast koja se gasi ispod napadalog belog snega,
- a sneg škripi kao kad ti dolaziš,
a vatra gori kao kad ti ljubiš…

Vatra i sneg,
spolja i unutra,
staklo zamućeno, zamućeno od strasti, osetljivo na milovanja,
nežno puca, snažno se lomi…

Prasak, bol, seče nam oči,
ti ne vidiš mene, ja osećam tebe,
ti si tu, ti udišeš mene,
ja sam tu,
komadići stakla ulaze u srce,
sneg postaje crven,
crveni vetar duva
a plava košulja leti prema plavom nebu.


Biserka Perovska
 
underwater,lovely,beauty,photo,photography,blue-d0469750801bf95d8b67ad0d7c064da7_h.jpg



U ružicasti vagon sa plavim jastucima
Sješćemo, zimi, pa na put!
Biće nam dobro. Gnijezdo sa ludim poljupcima
Skrivaće svaki dremljiv kut.
Sklopićeš tada oči, da ne vidiš kroz prozor
Sav čudovišni onaj puk
U kom se mrzovoljno, da ispuni te grozom,
Crn demon ceri, crni vuk.
Tad će ti iznenada pecnuti obraz nešto.
I sićušni poljubac vratom će tvojim vješto
Potrčati, ko pauk lud...
Rekavši: "Traži", ti ćeš prignuti glavu k meni;
I tražićemo dugo tu bubu, zaneseni,
- A ona će skitati svud...

Artur Rembo
 
ljubljenje-na-zimi.jpg



Reci kako me volis.
-Hocu.
-Reci.
-Volim te na suncu. I volim te u senci. Volim te u sesiru. I volim te u
zaketu.Kad vetar duva napolju. I kad si na banketu. U zovama u brezama,
kraj maline i klena. I kada spavas. I kad radis povijena. Volim te kad
jaje lepo mutis. Volim te cak i kad kasiku ispustis. I u taksiju. I u
autu. Bez izuzetka. I od kraja ulice. od pocetka. I kad kosu svoju
cesljem lepo delis.
I u opasnosti. I kad se veselis. Na moru. U gorama. U kaljacama.
Bosu. Danas. Juce. I sutra.I danju i nocu.I u prolece kad dolaze nam
laste.
-A leti kako me volis?
-Kao srz leta , zna se.
-A da li me volis u jesenje dane.
-Cak i onda kad gubis kisobrane.
-A kada se zimi posrebre prozori.
- Zimi te volim ko vatru kad veselo gori. Blizu tvoga srca. I uz tvoju nogu. A iza prozora sneg. I vrane na snegu.


Konstantin Galcinjski
 
girl,nature,vintage,color,loneliness,lonely-c49fcf68ace781f541e519518fd81a51_h.jpg



Ех, та зима...

Напољу сатима веје

Сви стежу капуте, шалове око себе

А ја шетам пустим улицама

И док мислим на тебе

Снег ми душу греје



Или је то можда љубав

???
 
http://1.***************/-XzQNxvNyrMw/TV1ucx-WzTI/AAAAAAAABbg/Lz5z0Imwp9Q/s1600/photo-Love-Story-1970-2.jpg


Убија ме чамотиња,
а то није она самоћа племенита
у којој дишем и повремено мислим на тебе
о њој сам изустио неке лепе речи,
а ова чамотиња,
то је болест која не сме да се лечи,
јер нараста.

Ја од тебе очекујем
чашу воде кад буде потребе за то,
и да кажеш својој деци:
- Не стидим се својих греха
што сам себи дозволила
да га сретнем тако касно
јер да сам га срела касније
било би касно за све нас.

Душко Трифуновић
 
NEWPICTURE9-3-1.gif



Ако нисмо заједно по априлској газили трави
сачекаћемо заједно прве мирисе снега.
Ја волим више зиме чистоту мирну
од болеснога дана пролећњега
кад руке без страсти не могу да се дирну.

Живећемо заједно свечане дане
кад душа почиње тихо да сазрева,
и бивају пуне плода њене гране,
и о вечности већ крадом снева.

Смејаћемо се заједно у вечерње часе
кад се човек смеје тише и рее.
Волећемо се кад почињу да се
живота овог сагледају међе,
кад љубавници постају једно другом
пријатељи благи и браћа.
Растаћемо се само пред путањом дугом,
са које не може да се пише,
ни да се враћа.

Десанка Максимовић: УТЕХА
 
166231_170352946339429_119135141461210_327430_2511023_n.jpg



Познала сам те кад снег се топи,
топи, и дува ветар млак.
Близина пролећа душу ми опи,
опи, па жудно удисах зрак.

С нежношћу гледах стопа ти траг,
траг по снегу белом;
и знадох да ћеш бити ми драг,
драг у животу целом.

Познала сам те у звонак дан,
дан пијан, свеж и мек.
Чињаше ми се већ давно знан,
знан кад те познадох тек.

С нежношћу гледах стопа ти траг,
траг по снегу белом;
и знадох да ћеш бити ми драг,
драг у животу целом.

Познала сам те кад копни лед,
лед, док се буди пролетњи дах;
кад дан је час румен, час сетан, блед,
кад сретно се и тужно у исти мах.

С нежношћу гледах стопа ти траг,
траг по снегу белом;
и знадох да ћеш бити ми драг,
драг у животу целом.

Десанка Максимовић: ПРЕДОСЕЋАЊЕ
 
3.gif

S N E Ž A N A .....

Jedne Nove godine, ne sećam se više koje, izađoh pred jutro na ulicu.
Bilo je to u ono daleko vreme dok je još padao sneg i jelke bile prave, a ne plastične.
Ulica je bila zasuta slomljenim staklom i odbačenim šarenim kapama od kartona. Učini mi se da u snegu vidim jednu palu, izgubljenu zvezdu.
Jesam li rekao da je ulica bila pusta, i duga, i bela, i bez zvuka?
Tada je ugledah kako ide prema meni. Bila je ogrnuta belim kaputom ispod koga je svetlucala duga večernja haljina, tako nestvarno tanka, i tako pripijena uz njeno telo, kao da je sašivena od magle i paučine.Gazila je sneg u lakim sandalama, koje su uz nogu držala samo dva jedva vidljiva zlatna kaišića. Pa ipak, njene noge nisu bile mokre. Kao da nije dodirivala sneg. Jednom rukom pridržavala je ovratnik kaputa, a u drugoj nosila malu barsku torbicu od pletenog alpaka, istu onakvu kakve bake ostavljaju u nasledstvo najmilijim unukama.
Jesam li rekao da je plakala i da su joj se suze ledile na licu, poput najfinijeg nakita?
Prosla je pokraj mene ne primetivši me, kao u snu. U prolazu obuhvati me oblak nekog egzotičnog mirisa. Nikad ga posle nisam sreo. Nikada je posle nisam sreo. Da, bila je plava. Ne, crna. Ne, riđa! Imala je ogromne tamne oči; u to sam siguran.
Zašto je napustila pre vremena novogodišnje slavlje? Da li je neko, ko je te noći bio s njom zaspao ili odbio da je prati? Da li se napio i bio prost? Da li je to, u stvari, bila Nova godina? Jesam li možda jedan od retkih noćnih šetača koji je imao sreću da je vidi lično? Ili je to bila Snežana kojoj su dojadili pijani patuljci? Ali, zašto je plakala?
Jesam li već rekao da sam ovu priču napisao samo zbog toga...da je ona možda pročita i javi mi se telefonom?

Već više od petnaest godina razmišljam o tome ...... zašto je plakala one noći....

M.Kapor
 
Poslednja izmena:
5082f46a-ce97-4770-bd1b-43eb3b8ef578.jpg

Sneg do kolena
laktova, prstiju
zgrudvan, zgusnut,
detinjasto prkosan,
plahovit i sanjiv
prštavo nerazgaziv.
Hladnoća do zuba
do nokata, kostiju
grize nas i guši
knedlama u grlu
koštunjavo u duši ...

Među porama
među nedrima
među bedrima
pale mi se opet
nikad neugasli
utrobni vulkani,
pucketaju životom
feniks-zgarišta...

Bolonjski spisi
vina diavolska
kapije praške
svitanja nordijska
afrički rituali
francuske giljotine
ruska gubilišta.
Sve to noćas
u nama ima...

Bajka se u iglou
gradskog nebodera
sama ispisuje
jedne sasvim bele
artkičke noći
gde joj mesto nije
ledno krte zvezde
grizem ti po koži...

Lunarna i semena
vrela i ledena
kap anđeoska, snežna
sliva mi se nežna
niz vrat od usana.
I do tebe
dok te imam
dok me imaš
a ipak sanjam
do tebe
sa kim snežim
sa kim gorim
sa kim se borim
sa kim bežim
kome težim
dok me greješ
dok me smeješ
dok me veješ....

Ana Gram
 
Poslednja izmena:
zima_1354122513_420x0.jpg



Hladna zima sve nam je bliže
i sa njom lišće vene na grani,
ostaje samo pustoš u krošnji
koja je nekad skrivala stablo.
Gola istina horizonte diže
i sanja sunce u daljini blago.

Dok sive zore sporo se bude,
smrznute ćudi u njima ćute,
ćuju se još otkucaji tihi smrznutog srca u starom kaputu,
gde jedna usamljena duša,
još krije nadu u svome kutu..

mirel tomas
 
http://4.***************/-aCG9UATW66E/TsuiXd31k3I/AAAAAAAABGM/0ntm_B9Enxk/s1600/Snezna-idila.jpg


ЗИМСКА ТИШИНА

Покривено је све
Повратком беле воде.
Изједначила се поља
Са започетим темељима.
Овде белина обузима вид,
А дрвеће као огољене сенке
Пободене у снег.
Све је то игра природе
Задата суштином
И печатом невиности.
Наши се трагови
Откривају неминовно,
Неки зачињени блатом
Раствореног света,
Неки посребрени мразом,
А неки влажни,
Покајни до суштине траве.

У тишини пренетој
Из звезданих пространстава
Где дивови ћуте
А прашина лута
Од света до света

Александар Марић
 
01i969evf3.jpg


DEVOJČICA SA ŠIBICAMA ...............

Napolju je bilo strаšno hlаdno. Sneg je pаdаo i počelo je dа se smrkаvа. Bilo je poslednje veče u godini – veče uoči Nove godine. Po toj hlаdnoći i mrаku ulicom je išlа jednа gologlаvа i bosonogа devojčicа. Doduše, imаlа je nа nogаmа neke pаpuče kаdа je pošlа od kuće, аli kаkvа joj je bilа korist od njih kаdа su to bile velike pаpuče koje je prije nosilа njenа mаjkа. One su bile tаko velike dа su joj spаle s nogu kаdа je potrčаlа dа se ukloni ispred kolа što su projurilа ulicom. Jednu pаpuču više nije moglа dа nаđe а s drugom je umаkаo neki dečаk i doviknuo joj dа će mu tа njenа pаpučа poslužiti kаo kolevkа kаd mu se rodi dete.
Tаko je sаdа tа devojčicа išlа bosih, crvenih i plаvih nožicа od mrаzа. U stаroj kecelji je nosilа sve svoje šibice, а jednu kutiju je držаlа u ruci. Čitаv dаn nije prodаlа ni jednu jedinu kutiju šibicа, nije dobilа nijednu pаru. Glаdnа, prozeblа i potištenа, lutаlа je jаdnicа sve dаlje. Snežne pаhuljice pаdаle su po njenoj dugаčkoj, svetloj kosi kojа se divno kovrdžаlа niz njen potiljаk, аli onа nije ni mislilа nа tаj svoj ukrаs. Svi prozori su bili osvetljeni, а po ulicаmа se širio miris guščjeg pečenjа – svudа se pripremаo doček Nove godine, pа je i onа sаdа mislilа nа to.
Onа se šćućurilа u jednom uglu između dve kuće, od kojih je jednа mаlo više štrčаlа nа ulicu. Nožice je podvilа podа se, аli joj je ipаk bilo sve hlаdnije. A kući nije smelа dа ide, jer nije prodаlа nijednu kutiju šibicа, nije dobilа nijednu pаru, i otаc bi je istukаo. A štа će i tаmo, i kod kuće je isto tаko hlаdno. Živeli su u potkrovlju i vetаr je duvаo sа svih strаnа, iаko su nаjveće rupe zаpušili slаmom i krpаmа. Ručice su joj se sаsvim ukočile od zime. Ah, sаmo dа upаli jednu šibicu mаlo bi se ogrijаlа! Dа o zid kresne sаmo jednu šibicu zаgrijаlа bi prste! Onа kresnu jednu šibicu i odmаh buknu plаmen.

menina+dos+f%C3%B3sforos.jpg



Šibicа je gorelа kаo svećа i bilo je tаko toplo dok je držаlа ruku nаd njom. Bilа je to čudesnа svetlost i devojčici se činilo dа sedi pored velike tople železne peći sа sjаjnim mesingаnim ukrаsimа. Onа ispruži noge dа i njih mаlo zаgrije, аli se tog trenutkа plаmen ugаsi – nestаde peći i devojčicа ostа sа drvcetom dogorele šibice u ruci.
Onа kresnu još jednu šibicu, pа i onа zаplаmsа, i zid po kojem zаsjа postаde providаn poput koprene. Moglа je dа gledа prаvo u sobu gde je bio postаvljen sto sа čistim belim stolnjаkom i divnim posuđem od porculаnа.

03thelittlematchgirl7ar0.jpg


A nа stolu se puši pečenа guskа punjenа šljivаmа i jаbukаmа. Ali što je bilo još lepše – tа guskа je skočilа sа stolа i, onаko sа viljuškom i nožem u leđimа, preko sobe zаgegаlа premа njoj. I uprаvo kаdа guskа dođe pred sirotu devojčicu, ugаsi se šibicа i pred njom ostа sаmo debeli i hlаdni zid.
Kаdа upаli novu šibicu, pred njom se ukаzа prekrаsnа jelkа. Bilа je i većа i lepše ukrаšenа nego onа što je prošle godine kroz stаklenа vrаtа videlа kod onog bogаtog trgovcа. Hiljаde svećicа je gorelo nа zelenim grаnčicаmа, а šаrene slike, kаo one u dućаnskim izlozimа, gledаle su prаvo u nju. Devojčicа izdiže obe ruke premа svećicаmа i šibicа se ugаsi. Ali one mnogobrojne svećice počeše dа se dižu sve više i više, а ondа se pretvoriše u sjаjne zvezde. Jednа od njih pаde i ostаvi zа sobom dugаčki plаmeni trаg.
"Sаd je neko umro!" – pomislilа je devojčicа. To je onа čulа od svoje pokojne bаke kojа je govorilа: "Svаki put kаd pаdne zvezdа, nečijа dušа krene u nebo."
Kаdа djevojčicа kresnu novu šibicu, oko nje sve zаsjа i u tom sjаju pojаvi se njenа bаkа svа blistаvа, blаženа i zаdovoljnа.

04littlematchgirlsb3.jpg


– Bаko! – viknu devojčicа. – Uzmi me sа sobom! Znаm dа ćeš nestаti čim se šibicа ugаsi kаo što je nestаlа i onа toplа peć i divno guščje pečenje i onа krаsnа velikа jelkа!
Dа i bаkа ne bi iščezlа, devojčicа brzo zаpаli sаv ostаtаk šibicа iz kutije. Šibice plаnuše i sve zаblistа kаo usred belа dаnа. Nikаdа joj rаnije bаkа nije izgledаlа tаko lepа i tаko velikа. Onа uze devojčicu u nаručje i ponese je visoko, visoko u veliku rаdost i prijаtnu toplinu. Sаdа je devojčicа bilа nа nebu i više nije bilo ni zime, ni glаdi ni strаhа...

05littlematchgirlkz9.jpg


A ujutro, u onom uglu između dve kuće, nаšli su je rumenih obrаzа i sа osmehom nа usnаmа – bilа je mrtvа. Smrzlа se poslednje večeri u stаroj godini. Prvo jutro Nove godine zаteklo je mrtvu devojčicu sа šibicаmа.

Pred njom je ležаlo mnoštvo gotovo potpuno izgorelih šibicа.

– Htelа je dа se ogreje! – govorili su prolаznici.

A niko ni slutio nije, kаkve su divne slike lebdele pred njom, kаdа je sа svojom bаkom zаplovilа u novogodišnju rаdost.


H.K.Andersen
***

***
 
3015969.jpg

......kad znam da je zima čudno hladna u srcu i mislima, kada je ljubav zemlja čudna, zemlja lažljiva..ponekad vlada tuga, ponekad pojavi se kao bela duga....i zašto onda da plačem zbog tebe i suze u pahulje krijem ....da me ni one ne vide ?!....
 
Poslednja izmena:
drvengrad_nocu.jpg



San zimske noci


Sanjala sam nocas zimsku idilu,
proplanak izdignut,obmotan u svilu,
a svila se cakli od bljeska sa neba,
carolija moja sva od hladnog leda.

Prtinu pravim i likove saram,
od suvoga snega skulpure vajam,
saone vucem ,dahcem kao pas,
prozeble prste guram u svoj dlan.

Smetovi visoki ko kapije neke,
pokraj male krive zaledjene reke,
i zalosna vrba duge bele kose,
protresa sa glave te snezne nanose.

Svanula je zora,svanu novi dan,
ostade u noci moj prelepi san,
moj proplanak beli i recica kriva
skulpture i saone i zimska idila.

SNEZANA TOPALOVIC
 
Zimske%20carolije.jpg



Pahulje bele plešu u letu
dok ćutke klize dole s visine,
pa se zavrte u piruetu
k'o prave nebeske balerine.

Od snežnog plašta sve je već belo
ali se one još nebom roje,
u snenom ritmu tiho al' smelo
dodaju svetu još bele boje.

Hoce l' ovako padati slepo
dok ne obele celu planetu?
Ne znam ali bi baš bilo lepo
živeti u tom skroz belom svetu.

Pošto mi nije zima ni malo
jer mi rukavice ruke greju
i glavu čuva kapa sa šalom,
samo nek' plešu i neka veju!
 
ab5a77f71d6ec92d0bb755193176a945.jpg



Večeras širom otvaram vrata svoje duše, na spratu detinjstva i ulogorenih snova. Puštam unutra pahulje što se prosipaju ispred svetiljke, niču iz nekih paperjastih oblaka što noćas dremaju nad mojim selom. Volim sneg.... budi u meni onu bezbrižnu, nasmejanu devojčicu koja je s prvim belim pokrivačem skidala čizme sa plakara i jurila napolje. Vraćala se kasno, crvenih obraza i smrznutih prstića. Ali vraćala se uvek radosna, vukući za sobom sanke. Pahulje sa sobom donose ruke pune uspomena, zapakovane u poklone sa mašnom poznatih mirisa.

Prve pahuljice koje padnu donesu zastarela sećanja, puna osmeha i topline. Dolutaju do mene u čizmama većim od mojih što ostavljaju tragove po dvorištu. Targove urezane u svaki sneg. Kada već pomislim da su se umorile od lutanja, one se onako male, bele i vragolaste uvuku ispod jednih vrata koja uvek ostavim zatvorena. Tad izmame i po koji uzdah, neku tešku setu i dalek pogled. Na snegu se sve jasnije vidi... Ali i taj uzdah prođe, nestane u kovitlacu belih grudvica. Ostaje pogled uperen u uličnu svetiljku, sa prozora iscrtanog prstima. Ostaju i sanke, negde u mraku iza kuće. Više ih niko ne vuče po putu. I nema ni "bunkera", ni dece više na ulici. Deca neće više da budu deca, ne umeju.... Nema ni mog osmeha s početka ove priče. Ne bih ja bila ja kad je ne bih završila slovima malo težih sećanja.

Dajana Grubišić
 
pahulje3.jpg


Кажу, да у ноћима црног месеца,
Када звук тишине превлада трептај сна,
Загледани у пахуље које падају,
Можемо видети слику анђела,
Кажу, да тада, мртви грумен у грудима,
Постаје срце,
Срце које куца,
Срце које живи,
Док огрнути тајном,
У старим ципелама,
Корачамо безименим прашњавим путевима,
Са осмехом у углу усана,
Тражимо судбину сна.

Лик анђела – Зоран Матић
 

Back
Top