Danas je 25.Maj - DAN MLADOSTI

Mare

Aktivan član
Poruka
1.503
Danas je 25.Maj - DAN MLADOSTI
08-3.gif
 
Ј. Б. ТИТО НА ЛИСТИ НАЈВЕЋИХ УБИЦА СВЕТА

Тек када је тај монструозни пројект, који је начињен на Западу и убачен у Русију, обавио посао, о комунистима се почело реално говорити

ПИШЕ: Милослав САМАРЏИЋ

Прошло је четврт века од смрти диктатора комунистичке Југославије Јосипа Броза Тита. Биће занимљиво видети како ће 4. маја такозвани "левичари" - а заправо замаскирани комунисти - обележити ову годишњицу. Нема сумње да ће Брозу још једном исказати поштовање у својим бројним медијима, као и на јавним скуповима, а многи свакако и у "кући цвећа". И нема сумње да ће брозна историја још једном бити силно фалсификована.
Међутим, ствари се окрећу како на Истоку, тако и на Западу. Очигледно, Западу више нису потребни комунизам и комунисти, јер је нашао нове начине за разарање земаља потенцијалних жртава. Тако се недавно Јосип Броз први пут нашао на листи највећих убица у историји света, објављеној у САД-у (видети: www. freedomsnest.comžrummel_murders.html). Та листа код нас, наравно, није много позната и тешко да ће је ико поменути 4. маја. Осим можда поново на дискусијама на нашем сајту њњњ.погледи.цо.yу, где сам је видео. А одмах потом и поменуо на трибини у Чачку, у организацији "Двери српских", која је као једну од тема имала управо пригодно - али уистину пригодно - обележавање годишњице смрти диктатора (неки стари комунисти, видевши Брозову слику на плакатима, а не уочивши добро текст, такође су се нашли у публици; међутим, брзо су отишли).
Дакле, листа највећих убица у историји света изгледа овако.
Убедљиво први је Стаљин, који је одговоран за 42,6 милиона жртава. На другом месту је још један комуниста, Мао Це Тунг, са 37,8 милиона жртава. Трећи је Хитлер (20,9), четврти Чанг Кај Шек (10,2), пети Лењин (4 милиона жртава), шести је Јапанац Тојо Хидеки (3,9), седми Пол Пот из Камбоyе (2,4), осми Јахи Кан из Пакистана (1,5), а девети Јосип Броз са 1.172.000 жртава.
Наравно, цифра наведена за Броза није тачна, као ни девета позиција. Наиме, испред Броза на листи највећих светских убица је његов, овде заборављени, сународник Анте Павелић. Када је о Брозовим жртвама реч, као поуздан се може узети податак да су његове паравојне формације директно ликвидирале преко 100.000 цивила и ратних заробљеника, а индиректно још и више (намерно изводећи српску омладину пред немачке цеви на Сремском фронту, изазивајући окупаторске одмазде, саботирајући српски отпор хрватским усташама, итд).
Важнија од наведених грешака приређивача листе је чињеница да на Западу долази до промене начина размишљања о Јосипу Брозу. Наиме, Запад је одиграо одлучујућу улогу приликом његовог довођења на власт, потом га је помагао и на крају му одао велику почаст слањем репрезентативних делегација на сахрану. У старијим западним историјама Броз је био позитиван лик а његови злочини нису помињани. То исто се, у ствари, на Западу дешавало и са Лењином и Стаљином. Док су убијали милионе Руса, они су у западним престоницама слављени и хваљени на сва уста. (Ову реченицу потребно је поновити још једном: Док су убијали милионе Руса, Лењин и Стаљин су у западним престоницама слављени и хваљени на сва уста.)
Тек када је тај монструозни пројект, који је начињен на Западу - Збигњев Бжежински назива комунизам "западноевропским учењем" - и убачен у Русију, обавио посао, о комунистима се почело реално говорити. Међутим, ни на Западу, а још мање код нас, сем у појединим књигама још није дошло до тачног рангирања тоталитарних идеологија 20. века. Дакле, најгори је комунизам, следи нацизам, док је на трећем месту фашизам. Због одсуства тачног рангирања идеологија, још смо сведоци таквих апсурда да комунисти славе и величају своју борбу против фашизма. На страну чињеница да је борба домаћих комуниста против фашизма била лажна. Они су се заправо борили за власт, ометајући притом борбу за слободу и демократију, а против тоталитарних идеологија, и левих и десних, коју су водили српски четници. На страну и чињеница да су термин "борба против фашизма" комунисти узели како би избегли помињање националсоцијализма (скраћено: нацизма), који већ у имену указује на извесну сличност са њима. Али, позивајући се на борбу против фашизма, комунисти нам се директно изругују саопштавајући заправо да су се борили против једног зла да би донели друго, много веће. Јер, наведена листа највећих убица показује да су комунисти убили пет пута више људи него нацисти, а неупоредиво више него фашисти. Отуда њихова "борба против фашизма" није ништа до маскирање борбе за комунизам - дакле за најгору идеологију 20. века.
Обележавање "борбе против фашизма" на Западу - који због својих негдашњих "савезника" комуниста такође избегава реч нацизам - сада има за циљ маскирање борбе за нову тоталитарну идеологију која се у међувремену појавила - глобализам. Глобализам је, дакле, данас оно што су некада били нацизам и фашизам, док се нови демократски отпор назива - антиглобализам. Наравно, ово не значи да више није потребна опрезност према погубним идеологијама 20. века, иако је мала вероватноћа да ће, на пример, преостали малобројни љубитељи кукастог крста једном успети да обнове нацизам.
Наравно, поменути веб сајт није једини западни извор који указује да је комунизам гори од нацизма. Поменути Збигњев Бжежински у књизи "Велики промашај" пише: "Стаљин је био вероватно највећи масовни убица у људској историји, који је статистички гледано засенио чак и Хитлера".
Бжежински не објашњава зашто је Стаљин само "статистички гледано" био већи убица од Хитлера и како је, на крају крајева, оваква формулација уопште логички могућа?
После њега, паралелу је направио Џон Л. Гедис у књизи "Хладни рат", који је одређенији:
"Број жртава Стаљинове политике пре (наглашено у оригиналу - прим. М.С) Другог светског рата - данас се у томе слажу и у Русији и на Западу - износио је између 17 и 22 милиона - преко два пута више од броја Хитлерових жртава у холокаусту".

(БРОЈ 266, АПРИЛ 2005)

Аутор: Милослав Самарџић
 
ШТА ЈЕ ИСТИНА О ЦРВЕНОМ БАРЈАКУ?

Један догађај који ранији историчари нису ни спомињали, комунисти су узели, ни мање ни више, него за "заштитни знак" Крагујевца. Реч је о демонстрацијама од 15. фебруара 1876. године. Наводно, тада су социјалисти (комунисти) демонстрирали градом, носећи велики црвени барјак са натписом "Самоуправа". Од 1969. године па до краја њихове владе, комунисти су сваког 15. фебруара у Крагујевцу организовали "Сусрете самоуправљача Црвени барјак". Стара прича крагујевачке чаршије сасвим другачије сведочи о догађајима од 15. фебруара 1876. Према овој причи, која се преноси са колена на колено, демонстрације у Крагујевцу (као и у многим другим градовима у то време, што је иначе неспорна историјска чињеница), одржаване су у знак подршке српским устаницима у Босни и Херцеговини. Устанак, позната "Невесињска пушка", избио је у лето претходне године. Народ је од почетка притискао кнеза Милана Обреновића и његову владу да објаве рат Турској и ослободе браћу с оне стране Дрине. То се најзад и догодило лета 1876, али српско-турски рат окончан је српским поразом, док је устанак у Босни и Херцеговини угушен још пре тога.

Елем, прибојавајући се уласка Србије и Црне Горе у рат, Турци су потражили пету колону у српским редовима. Нашли су је у социјалистима, које су тајно финансирали. Тако, када су Шумадинци тражили објаву рата Турцима, група социјалиста турских плаћеника упала је међу демонстранте са црвеним барјацима, вичући да је социјална револуција старија од ослобођења...

Детаљи ове приче можда никада неће моћи да се потврде неким документом. Међутим, њу посредно потврђује опис улоге социјалиста тога доба у књигама класичних српских историчара. Ево шта о социјалистима из 1876. године пише Владимир Ћоровић ("Историја Срба", том 3, стр. 129):

"...У народ је бачена парола да нема смисла ослобађати рају од Турака, када сами ослободитељи нису слободни на свом дому. После тога дошле су и још теже ствари. Међу исвесним сељачким вођама било је људи који се нису устручавали говорити да њихове њиве неће постати ни за длан веће, макар се цело Српство ујединило. Младу, крепку, још скоро нетакнуту народну снагу почео је да захвата морал уске себичности и извесног дефетизма..."

Догађаје у Србији с почетка 1876. године, Станоје Станојевић описује на следећи начин ("Историја српског народа", стр. 375): "Међутим је јавно мњење у Србији било веома усталасано. Успех устанички у борби против Турака (мисли се на устанак Срба у Босни и Хереговини - прим. ред) подигао је још више народно самопоуздање. Кнез Милан, који је у почетку био отсудно против рата, јер је био уверен, да га Србија, према својој спреми и према међународном положају, не може успешно водити, морао је напослетку, под притиском јавнога мњења, попустити..."


Сва права задржана, Погледи - 2004. године.
 
Е вала Пац-Пац свака част на овим врло објективним непристрасним аргументима убедио си ме да од сад па надаље за мене највећи српски хероји су Дража и идеолошки му сродан Љотић, а затим и онај владика Велимировић, од сад сам постао верник и од сада је једино православље права истинска религија а све остало су отпадници, секташи, шизматици, од сада поштујем само онај део земљине кугле нацељен већином Србима и само онај део светске популације рођен на тим истим деловима земље а све остале не фермам или ћу да мрзим и од сада вичем ФАБРИКЕ ВЛАСНИЦИМА! :)
 
Ja bre nisam ni ziveo u Titovo vreme... Al` sam ga zato odlicno osetio tokom devedesetih... Tako da sve vas sto se palite na Copavog i na komunizam bi poslao negde daleko, u Afriku npr., pa se tamo igrajte...

Са вером у Бога, за Краља и Отаџбину
 
AleksV:
Е вала Пац-Пац свака част на овим врло објективним непристрасним аргументима убедио си ме да од сад па надаље за мене највећи српски хероји су Дража и идеолошки му сродан Љотић, а затим и онај владика Велимировић, од сад сам постао верник и од сада је једино православље права истинска религија а све остало су отпадници, секташи, шизматици, од сада поштујем само онај део земљине кугле нацељен већином Србима и само онај део светске популације рођен на тим истим деловима земље а све остале не фермам или ћу да мрзим и од сада вичем ФАБРИКЕ ВЛАСНИЦИМА! :)

ВОЈНО ИСТОРИЈСКИ ИНСТИТУТ ЈНА
АРХИВА НЕПРИЈАТЕЉСКИХ ЈЕДИНИЦА
Бр. Рег. 17/1-1
К 282
Демократска Југославија - агенција вести
Слободне планине 29-6-1944
Број билтена 185, послато 4.6.1944. у 22.00
Број 1 билетена "Демократска Југославија"
Јевреји из Чехословачке, Мађарске , Румуније и Југославије, који су са нама, формирали су специјални Комитет, и поставили себи задатак да се представе Југословенским војним званичницима у нашој земљи, и да воде Јеврејске послове у иностранству.
Чланови овог комитета су:
Jandrih Hegel , из Берхова, као рпедставник Чехословачких Јевреја
Dr. Ing. Ferenz May, из Сегедина, који представља Мађарске Јевреје
Emil Lauber, који представља Румунске Јевреје и
Manojlo Irich, из Новог Сада који представља Јевреје из Југославије .
Комитет је издао следеће саопштење у име Јевреја који се налазе у Југословенској војсци:
1. Јевреји из Чехословачке, Мађарске, Румуније и Југославије, који се сада налазе у Југославији, боре се за демократију, раме уз раме са војницима Југословенске војске, под командом генерала Михаиловића, а против заједничког непријатеља Уједињених нација, Немчке и њених савезника.
2. Јевреји, грађани Чехословачке, Румуније и Мађарске се боре у специјалним Јеврејским одредима који су придружени Југословенској војсци.
3. Јевреји, грађани Краљевине Југославије, се боре као равноправни борци у јединицама Југословенске војске, у духу традиције из прошлих ратова за слободу.
4. Сви Јевреји поново изражавају своју захвалноист генералу Дражи Михаиловићу и његовим подређеним официрима, који су увек изузетно благонаклони према својим суграђанима који беже од Нацистичког терора, и који упркос свим жртвама, спсавају Јевреје из Немачких руку.
Ево једног нарећења генерала Драже Михаиловића о Јеврејима:
"РАСПИС: свим јединицама Југословенске војске у Отаџбини 7.4.1944.
Тел. бр. 884
У једном од наших листова као да се осећа нота антисемитизма (четници су штампали око 120 листова, међу којима и један дневни, "Видовдан", који је имао пет издања - прим. М.С). То је, пак, начисто да наш покрет не сме поћи тим путем. У овом рату страдали су Јевреји горе него ми Срби, а ми нисмо никада били против онога ко страда, па нећемо ни сада. У нас се никада није постављало питање Јевреја, већ питање режима. Ако не ваљају режими, не ваљају ни Јевреји, а ако су солидни режими и добар управни апарат, ваљаће и Јевреји. Али, у првом реду треба да ваљамо ми Срби.
Антисемитски напад не сме да се појави ни у штампи ни у пропаганди. Забрањујем сваку грдњу, као и распиривање мржње према Јеврејима у говорима, на јавним састанцима или приватно по кафанама приликом изношења мишљења појединаца. Јевреји су људи као и остали народи, а у овом рату страдали су више чак и од нас Срба. Ако већ као прави хришћани не можемо да развијемо братску љубав према Јеврејима, онда не треба ни да распирујемо мржњу према њима.
Са сваким оним који буде у ма ком погледу ма шта рекао с намером да то буде против Јевреја, сматраћу као рад на остварењу програма љотићеваца, те ћу са оваквим поступати по закону и надлежности. Чича."
(АВИИ, :А, 33-1-22 и 66-2-36)

Толико о идеолошкој сродности Чиче и Љотића.
Што се тиче Св. Николаја, научи да направиш разлику између теолошке и политичке критике.
Сад прочитај Чичин проглас у вези јеврејског питања и узми у обзир да се Св. Николај у равногорској хијерархији водио под надимком Деда, значи био је неко ко је изнад Чиче по чину и схватићеш да није био Љотићев сарадник неко притвореник којег је користио у пропагандне сврхе.
По твојој логици је и Борисав Пекић који је био активни члан равногорског покрета био исто што и било који збораш.
Да имаш иколико поштења и сам би уочио да је право приватне својине неприкосновено и да је одузимање исте злочин који никад не застарева још од Рима па до данашње Европе којој хрлиш у загрљај.
 
Za nas slavlja nema na taj dan... bio je nekad, ali vise nikad... :cry:

S imenom Allaha, Sveopceg, Dobrocinitelja, Milostivog

Pogledah u sahat na ruci i ugledah datum 25. Pogledah u cosak desni na monitoru, ugledam maj 25. Sjetih se mladosti Tuzle koja je na ovaj dan ubijena tacno prije 10 godina, u godini hiljadu devetsto devedeset i pet-'95.

Sjetimo se najmladjeg ubijenog djecaka, Sandre Kalesica, koji je imao samo 3 godine. Srpski agresor je za Ozrena ispalio granatu, namjestajuci je po spijunazi isti agresora iz Tuzle. Pala je na Korzo, " kino mladost " i ubila 71 lice a ranila 147. Ovaj datum ce se pamtiti u historiji, dokle god Bosnjaci postoje na ovoj planeti.

A za dalje, saslusajmo jednu pricu kratku Bosnjakinje i jednu pricu Srpskinje, koje su izgubile svoje najmilije u agresiji na BiH.

Ova srpskinja, jadna majka, ni slutila nije gdje joj ide sin. Mislila je da ide da sluziti vojsku, a njihova komanda ih je stavila da ginu za niciju zemlju.



Sluąamo ispovijest Smilje Mitrović iz Bijeljine, čiji je sin jedinac nestao potkraj rata u Bosni:

"Imala sam jednog jeditog sina koji je nestao u ratu. Iąao je u vojsku, redovnu da odsluľi. Mogu vam tvrditi da je moj sin bio u povlačenju sa zapadnog dijela Krajine, jer je to trebalo da pripadne boąnjačkoj strani i hrvatskoj. Bila sam kod njega u posjeti kao kod vojnika 24. avgusta 1995. godine i tamo su samo čekali na dogovor izmedju vlasti da krenu za povlačenje, jer su oni njima oduzeli oruľje a oni su ostali kao, eto, privremeno, da tu sačekaju, dok se vlasti dogovore.

Vjerujte, meni je prvi put da se sastanem sa vakim mladim ljudima u ovoj organizaciji, sem ona djeca koja dodju da traľe svoje roditelje. Vjerujte da mi je puno srce kad s vama razgovaram tako mladim, jer u vama vidim moga sina."


Sada posluąajte potresnu ispovijest Kade Hotić iz Srebrenice, kojoj su snage Vojske tzv. "republike srpske", u genocidu koji se desio u tom gradu nad Boąnjacima, jula 1995, ubile gotovo cijelu porodicu:

”Kad je moj sin se odvojio od mene, kad je krenuo prema ąumi, bila je taka guľva i takav meteľ, jer su padale granate medju ljude. Ja se nisam pozdravila s mojim sinom. Kad je otiąao, udaljio se od mene jedno deset metara moľda, pa je bio visok... Ja sam pogledala za njim i kaľem: ‘Samire!’ On se okrenu, rekoh: ‘Sretno, sine!’ I nikad ga viąe nisam vidjela. Ali, mislila sam: ‘Samo su ih zarobili’. Godine prolaze, potpisao se Dejtonski sporazum, stao rat, naąih nema.


Direktorica seminara, Janja Beč Nojman poručila je: "Ono ąto se desilo u ratovima na prostoru bivąe Jugoslavije ne smije da se zaboravi, jer ako se zaboravi, onda moľe i da se ponovi. Ovo je kultura u kojoj se ćuti o patnji, u kojoj se laľe o tome, u kojoj se ne plače... I mi koji nemamo mrtve i nestale, moramo da saosećamo sa tim ljudima, da pomislimo: ‘A kako bi nama bilo da nam se to desilo’."

Osjetimo tugu u svome srcu, a zatim se vratimo dosadasnjem zivotu i rahatluku, u kojem cemo zaboraviti majke uplakane.
_________________
 
spomenik.jpg


Ovdje se ne zivi samo
da bi se zivjelo.
Ovdje se ne zivi samo
da bi se umrlo.
Ovdje se i umire
da bi se zivjelo.


Mehmedalija Mak Dizdar
______________________________________________________

Mladost Tuzle, ubijena od cetnickih fasista, 25.maja 1995.

1. Dedovic Razija
2. Brguljak Alma - 20
3. Hasanovic Senada - 26
4. Ramic Fahrudin - 26
5. Marinovic Pera - 34
6. Mustacevic Savan - 29
7. Sarajlic Edhem - 20
8. Beganovic Adnan - 15
9. Bakalovic Asmir
10. Dusic Suzana - 14
11. Cerimovic Almasa - 20
12. Dapa Amir
13. Duzel Amir
14. Kurtalic Vesna
15. Memic Edisa - 19
16. Cajic Sanja - 18
17. Rekic Nedim - 28
18. Vukovic Mustafa - 23
19. Hujdurovic Adnan
20. Ahmetasevic Edina - 21
21. Mehinovic Amira
22. Kantor Franc - 24
23. Slijepcevic Asim - 20
24. Kalesic Sandro - 3
25. Hodzic Edin - 31
26. Boric Indira - 36
27. Mehanovic Sulejman
28. Kurbasic Damir
29. Tadic Ilinka
30. Nuhanovic Selma - 23
31. Mehmedovic Edin - 20
32. Sisic Nihad - 20
33. Cekic Amir - 21
34. Okanovic Indira - 15
35. Bosnjakovic Ilvana
36. Alispahic Admir - 24
37. Rosic Jasenko
38. Bojkic Damir - 28
39. Mujic Samir - 29
40. Rahmani Rajif - 23
41. Jahic Almir - 18
42. Bucuk Lejla - 17
43. Mujabasic Azur - 22
44. Vantic Azur - 24
45. Abuismail Suzana - 25
46.Hasicic Semsa - 20
47. Salamovic Senahid - 26
48. Markovic Nenad - 19
49. Hakic Hamdija - 48
50. Stjepanovic Petar - 25
51. Alagic Elvis - 18
52. Atikovic Lejla
53. Sisc Armin - 20
54. Ponjavic Rusmir
55. Hidanovic Alem - 20
56. Dedic Zada - 21
57. Kurbegovic Vanja
58. Stojcic Jelena
59. Hrustanovic Hasa - 25
60. Hadzic Ago - 20
61. Causevic Selma
62. Mujanovic Nesit - 21
63. Milic Adrijana - 17
64. Cirak Samir - 19
65. Fatusic Muri
66. Murselovic Elvir
67. Saimovic Adnan - 28
68- Sarajlic Jasminka - 23
69. N.N.
70. N.N.
71. N.N.
72. N.N.
i vise od stotinu i 47 ranjenih...
 
Slovenska

Nosen dahom sna
doleteo je crni golub na moj dlan.
Zasto, ko da zna,
al' to sam jutro docekao umoran.

K'o da sam i ja leteo s njim,
krilima teskim, olovnim,
i video svet sakriven iza zlatnih oblaka.

Ako umrem mlad,
posadi mi na grobu samo ruzmarin.
Ne dozvoli tad da
naprave od toga tuzni treci cin.
Nek mi ne drze govore,
nek drugom pletu lovore,
ako umrem mlad,
zaustavljen u koraku i snu.

O zagrli me sad,
jako, najbolje sto znas
i nemoj crnoj ptici da me das.

O ne, ne brini,
proci ce za tren,
ja sam samo malo lud i zaljubljen.

U mojim venama
davni sever samuje
i ja ponekad ne znam sta mu je,
sto luduje,
od srece tugu tka
moja prosta dusa slovenska.

Uplasi me sjaj milion sveca kad se nebom popali.
Gde je tome kraj?
Za kog su tako dubok zdenac kopali?
Zasto se sve to desava,
dal' covek ista resava
il' smo samo tu zbog ravnoteze medju zvezdama?

O zagrli me sad,
jako, najbolje sto znas
i nemoj crnoj ptici da me das.

O ne, ne brini,
proci ce za tren,
ja sam samo malo lud i zaljubljen.

U mojim venama
davni sever samuje
i ja ponekad ne znam sta mu je,
sto luduje,
od srece tugu tka
moja prosta dusa slovenska.

Moja prosta dusa slovenska...
 
JEDNA BOSANSKA MAJKA


Dok svice hladna zora
jedna pogrbljena starica
lica prepunih bora
tumara stazama pustih ulica.

Tuzne su oci njene,
suza joj obraz kvasi,
od umora i hladnoce stenje,
iz grudi se otimaju uzdasi.

Iz dana u dan starica ova
izgubljenog sina trazi,
sto ne vrati se iz rova
sto poginuo je na strazi.

Ne vjeruje ona u te price,
sve joj to lici na bajku,
drugi stalno odmahuju glavom
gledajuci ovu nesretnu majku.

Suzama ga doziva svake noci
ujutro mokar jastuk grli,
jos uvijek se nada da ce doci,
u snu vidi kako joj u zagrljaj hrli.

I tako svakog jutra
kad citav svijet mirno sniva
ova zalosna majka
trazi svoga sina.
 
KAPIJA U TUZLI, KAPIJA SVIJU NAS


2529.42325.jpg


Iznenada mi se ukazala prilika da jucer boravim u Tuzli, na dan 10-godisnjice obiljezavanja pogibije 71 mladog covjeka na tuzlanskoj Kapiji. Bez razmisljanja dosao sam u Tuzlu. Nisam se ni nadao da ce biti tako tesko. Bio sam u Potocarima nekoliko puta, mislio sam da me Tuzla nece mnogo rastresti.
Jucer je Tuzla bila miran grad. Rijetki prolaznici, mnoge ljetnje baste a ipak muzika se ne cuje. Znao sam sta se desilo u Tuzli 25 maja 1995 gode, ali tek jucer sam osjetio sta se desilo. Otisao sam na Kapiju, mjesto pored kojeg su svi nijemo prolazili. Cini se i oni najrazdraganiji ucenici obliznih skola, sute kada prolaze pored Kapije. Ucim Fatihu, kao i drugi ljudi. Potom sam otisao na Slanu banju, mjesto gdje su sahranjene zrtve sa Kapije. Prvo nisam htio ulaziti medju mezare, ali nesto jace od mene vuklo me da prodjem ispred svakog mezara. Tek tada sam osjetio uzas. Sve mladi ljudi. Molim Boga, da na narednom nisanu bude ime sa nekim starijim godistem. Rijetki su takvi. Ilvana 17 godina; Elma 20 godina; Lejla 16 godina; Sanja 17 godina; Selma 17 godina; Amir 21; Samir 18;Almasa 19; Zada 20 ; Vanja 17.... Mladi ljudi, zeljni zivota platili su cijenu svojim zivotima. Cime su to zasluzili? Pa zna li taj, koji je poslao granatu na Kapiju 25 maja 95 godine u 20 i 55h, sta je uradio? Pa da li on ikada osjeca imalo krivice? Da li je on covjek uopste? Ugasio je 71 mladi zivot, svaki od njih je imao pravo da zivi jos 71 godinu. Mozda se on osjeca herojem, jer takvi su oni. «Sve su to balije, svi pusku mogu nosit»- ovako vjerovatno razmislja ako ne osjeca krivicu. A krivicu mora osjecati, ubio je 71, ne bilo kakvih 71. U vodu je bacio 71 biser ove zemlje. Oduzeo pravo 71 da zive, da vole, da budu voljeni, da postaju doktori, sportisti, umjetnici.... Ko mu je dao za pravo takvo sto!? Ponovo sam otisao do Kapije. Pokazuju mi, ljubazni tuzlaci gdje je pala. Gledam zgrade oko kapije, i dolazim do zakljucka da samo budala moze pomisliti da je tu slucajno pala. Uski prostor, valjda nije tek tako lako pogoditi. Gadjali su mladost! Znali su da djeca zele zivjeti i u ratu, a oni im nisu dali da zive, bez obzira sto su djeca. Poginula je i Suzana. Imala je 14 godina. Kazu bila je odlican ucenik osnovne skole. Htjela je upisati uciteljski skolu. Htjela je u zivotu poducavati druge lijepim stvarima. Nisu joj dozvolili da obavlja tu plemenitu vjestinu. Opet se pitam Zasto??? Koji su to visi ciljevi i ideali vrijedni gasenja jednog zivota. Jednog mladog zivota, koji je valjda vrijedniji jer je cist i neiskvaren. I nije jedan nego 71 mladi zivot. Raspitujem se dalje. Poginuo je Sandro Kalesic. Nije imao pune TRI GODINE! Kome je on kriv, da ga ubiju!? Sandrini roditelji su 25 maja proslavljali godisnjicu braka. Izasli su vani, nakon mnogo oklijevanja. Sandro je bio sa njima. Igrao se. Prasak. Prasina. Vriska! Mirisi baruta i pecenog mesa su se mjesali. Mala rupica, kao zrno rize, na sicusnom tijelu, bila je dovoljna da ugasi Sandrin zivot. I sada mi dodje jos jedno vece Zasto? 71 prica, svaka tuznija od druge, svaka razlicita a ipak ista. Svi su umrli mladi. Ne znam cime su to zasluzili. I necu da znam. Necu da razumijem zasto su ih ubili. Zasto su prekinuli na desetine, iscekivanja punoljetstva, Zasto su prekinuli ljubavi, prijeteljstva i druzenja... Ne zelim to da razumijem. Ali razumijem bol, gradjana Tuzle. Od jucer 71 je uslo u moje srce. Necu ih brisati. Uvijek cu se sjecati.... Njih, sedamdesetjednog, prije, sretnog. Od jucer, imam osjecaj da sam poznavao svakog od njih. Svako, ko ima trunku ljudskosti i covjekoljublja, treba otici u Tuzlu 25 maja. Ubili su djecu, unistili duse roditelja. Cini mi se da jucer Tuzla nije zivjela, tugovala je za svojom mladoscu. Ubili su svaki 25 maj u Tuzli.


PRICE JEDNOG DJECAKA IZ RATNE SREBRENICE
 
IN MEMORIAM
25.05.1995 - 25.05.2005

Tacno prije 10 godina, na danasnji dan 25.05.1995 godine dogodio se nezapamceni zlocin u Tuzli. Srpsko-crnogorski agresor, Karadzicevi fasisti, Mladicevi chetnici nazovimo ih kako god sem ljudi, su na Tuzlu u 20:55 minuta sa lokaliteta Ozrena ispalili granatu na tuzlansko korzo tacnije na sastajaliste mladih poznatije pod imenom Kapija. Cetnicka granata ubila je 71 gradjanina Tuzle a preko 150 ranila. Prosjek godina poginulih je bio 3-30 godina. Ni tako mrtvima, chetnici nisu dali mira da se sahrane dostojanstveno. Dzenaze i sahrane ubijene mladosti obavljene su u ranu zoru jer zvijeri sa brda nisu dopustile da se ljudski sahrani ono sto je ne ljudski ubijeno.

Dan 25.5 1995 dan koji smo decenijama slavili i pamtili kao Dan mladosti bice pamcen kao dan zalosti.

Danas u Tuzli i suza postaje rijec, jer jedino se njome moze iskazati bol za mladim nasilno oduzetim zivotima nasi bliznjih, sinova i kceri, brace i sestara. Jedino ta iskrena suza danas moze govoriti o smrti u nasim srcima, o teskoj spoznaji da cemo sutrasnji, prekosutrasnji i svaki drugi dan buditi se i biti-usamljeni za komad duse, dio srca, za jednu mladost i ljepse sutra. Djeci podarimo zivot, sate, dane, mjesece i godine roditeljske paznje i ljubavi. Bdijemo nad njima, cuvamo ih kao zjenicu oka, kao svjetlost bez koje zivot nema smisla..Zar uopste moze da se pojavi neko i da uz dupustenje tzv. Covjecansta unisti tu svjetlost jednog mladog zivota.? Zar je ikome dopusteno, zar iko smije i moze da uzima pravo na zivot?

Moze, i to je ono sto ovaj narod nikada nece zaboraviti i oprostiti. A ova bol ce stici svakog ko to pred Bogom zasluzuje!

Rahmet i slava poginuloj tuzlanskoj omladini i da se nikad ne zaboravi...

2505-1.jpg


2505-2.jpg


2505-3.jpg


2505-1.jpg


Tuzla danas, djeca iz svih skola osnovnih, srednjih, tuzlanke i tuzlaci, ostali polagali su cvijece na mezarju/groblju Slana banja

U 22:50 na ftv veceras emisija o masakru ... ( proslo je )

tuzla10zi.jpg


tuzla44df.jpg


tuzla84bf.jpg


tuzla94fq.jpg
 
Priče iz bolnice

Medicinska sestra Mejrema Ramadanović bila je dežurna u prijemnoj ambulanti 25.5.1995., izmedju ostalog rekla je:

"Nosili smo ih u dekama, na nosilima, u čaršafima, a poslije i na rukama. Uznosili ih uz stepenice u šok sobu, u operacionu salu, hodnici su bili preplavljeni njihovom krvlju. Stigli su ubrzo u pomoć i kolege od kuće. Bilo je bitno izdržati, biti jak, jači od naših ljudskih mogućnosti, da damo sve od sebe, da spasimo što više života. Teško je gledati oko sebe desetine izmasakrirane djece koja pružaju ruke i mole za pomoć. Pomozite... nemojte mene, ja se osjećam dobro, pomozite mom drugu, on je teže ranjen... spasite život mojoj djevojci. I u tom momentu su bili puni života, nesebični, željni kao i mi da ih što više preživi. Kada su svi živi bili zbrinuti i u sigurnim rukama hirurga i sestara, trebalo je obaviti još jedan težak i bolan posao. U holu su ležala beživotna tijela dječaka i djevojčica, kojima sam željela ali nisam mogla pomoći.

Djevojka plave kose imala je nogu na prsima. Bila je tako lijepa, kao i sve druge djevojčice i dječaci. Bili su najljepše obučena djeca te noći, kao da su znali da odlaze zauvijek. Tolika ljepota i mladost slila se te noći u miris spaljenog mesa."

Sva ta mlada, beživotna tijela upućena su na Zavod za patologiju. Već u prvim satima postajalo je jasno da se identifikacija mora izvršiti u najkraćem roku, jer Tuzla je luda od bola, ubijeno je 71 a hiljadu majki nije znalo je li medju njima njihovo dijete. Zamrli od nevjerice i boli svi ljekari, zdravstveni tehničari, radnici Kliničkog centra, zajedno sa svim sugradjanima učinili su u noći izmedju 25.i 26. maja 1995.godine, kao i mnogo puta ranije, sve što su mogli.

Svoja ljudska preživljavanja ubistva tuzlanske mladosti nosiće zauvijek u sebi."

Glavna sestra Hirurške klinike, Nihada Husanović, tog se dana kasno sa posla vratila kući: "Olovni kapci su jedva čekali da svom težinom donesu sat-dva kasno popodnevnog sna. Suprug i 18-godišnji sin su bili izašli. Umor nakupljen pogledima ranjenika, koji su ležali na mojim odjeljenjima vladao je tišinom praznog stana. U daljini se čuo zvuk telefona i sirena na ulici. Nije prestajalo zvoniti. Glas iz slušalice, stariji sin:

Mama, je li Miki kod kuće?
Nije što pitaš?
Onako, reci mu kad dodje da mi se odmah javi, ćao.
Spustih slušalicu.Opet krenuh ka ležaju. Telefon, snaha ...
Dobro veče, kako ste, je li Miki kod kuće?
Nije sine,
Kada dodje recite mu molim vas da mi se odmah javi, eto dovidjenja.

Razbudih se ... što li ga to zovu, u par minuta sa dva različita mjesta. Uho je već registrovalo sirene, sirene sa ulice. Pala pred Kapiju. Puno poginulih i ranjenih.... adrenalin je učinio svoje ... grč u stomaku, osušeno grlo. Ulaz u bolnicu zakrčen kombijima, autima, kamionima, ulaz krvav, dijelovi organa po podu.

Hol bolnice prepun ... patike, šarene majice.... Bože, djeca. Sale rade ... raditi brzo, brzo. Djeca, samo djeca. Bolni izrazi lica, šokirani, zaprepašćeni. Košmar ... brže, brže, sve mora raditi, što bolje, što brže. Ne razmišljam, hodnik prepun djece ... hol bolnice, suprug je došao da pomogne.

Registrujem njegov glas:

Prevrćem tijela, još ga nisam našao.
Koga? Mikija?

Raditi, samo raditi, što bolje, što brže. Jedan sat ujutro ... tri, četiri sata ... raditi, što više, ponavljam u sebi
Znas ko je poginuo, majku im, odzvanjalo je u ušima

Ej, Nihada, zovnu mladji sin koji je došao pomagati, cijelo vrijeme.

Trči gore na prijem javi se ocu, pobudali, traži te.

Jauci i glasovi ranjenih su bivali sve tiši. Sredstva za smirenje i smanjene bolova su činila svoje i olakšavala muke. Nikome ništa nije bilo jasno. Košmar. Mijenjali su se brojevi poginule i ranjene djece. Bože vidi nas!

Viša medicinska sestra Ginekološko akušerske klinike Ramiza Suljić ispratila je svoje kćerke, Almu i Alisu, nerado im dozvoljavajući da se u gradu sastanu sa svojim vršnjacima. Ona se sjeća ... ˝muž me tješi-ne paniči, uvijek se puca, ne mogu stalno sjediti u kući. Odjednom čujem korake ispred kuće, ključ se ne okreče. Ma nije im jos vrijeme. Koraci se ponovo čuju, blago kucanje na vratima. Skačem iz kreveta da sto prije dodjem do vrata, ali ne mogu, ne mogu noge. Ne daj Bože. Jednom, prije nepunu godinu, takvo kucanje me presjeklo, oduzelo mi dio života. Na vratima vidim djevera. Kaže da ne zna sta se dogodilo ali da su i njegove kćerke sa mojima.

Iz daljine čujem glas komšinice - Nisi sigurno gledala televiziju, kažu da je granata pala na Kapiju, ima mnogo povrijedjene omladine i pozivaju zdravstvene radnike u pomoć - izgovorila je u jednom dahu. Mislila sam da ću se onesvijestiti, pred oči mi dodju moja djeca i od nekud mi dodje moja snaga i istrčim na ulicu ... masa vojske, policije, roditelja. Oko mene samo nijema tišina smrti. Pogledam po leševima, oni zamotani u bijele čaršafe i poredani u safove, baš onako kako smo ih prije petnaest, šesnaest, sedamnaest, osamnaest godina redali na kolica da krenu svojim majkama na prvi podoj. Zatim ugledam babicu Nihadu, piše brojeve na leševe, piše je li muško ili žensko. I dalje stojim skamenjena. Bože šta je ovo, je li ovo neka sudbina ili slučajnost. Babica na rodjenju, babica na smrti, i onda i sada ih obilježava.

Ulazim u šok joj strašnije.

Pitam lakše povrijedjene - Djeco, znate li moju Almu i Alisu, to su moje kćerke?

Djeca me gledaju raširenih očiju, punih bola i straha. Možda misle da nisam normalna. Podignem glavu čini mi se da su svi zdravstveni radnici Tuzle ovdje. Svi trče, žele da svima pomognu. Jauci, bol, strašna bol. Neki koji su svjesni mole.. "Pomozite".

Jedan dječak krklja, a šapuče ˝Sestro molim te nazovi moju mamu i kaži joj da ne brine. Molim te sestro ona je srčani bolesnik, ako čuje za ovo umrijeće. Odvučen je u operacionu salu, ali su ga izvukli nepomičnog. Nije stigao na red za operaciju, nije stigao nazvati svoju mamu.

Naišla sam na moje ratne drugove, reanimiraju, zaustavljaju krvarenja. Tješe me - Nisu one Ramiza ovdje. Od suza ne mogu jasno vidjeti, riječi ne mogu iz grla a duša viče -

Ljudi ovo su sve moja djeca, naša djeca.

Znate koliko smo se moje kolegice i ja radovale njihovom prvom vrisku, prvom podoju...


______________________________

Budi dobar susjed bit ćeš vjernik!

Voli ljudima ono što voliš sebi, bićeš pravedan!

Ne smiji se mnogo jer to umrtvljuje tvoje srce i čitavo tijelo!

Darežljivost i iskrenost najbolja su svojstva.»

«Nema vjere onaj tko čovječnosti nema»
_________________
Rekao je Allahov Poslanik, Muhammed, sallallahu alejhi we sellem: " Iskoristi petero prije peteroga; mladost prije starosti, zdravlje prije bolesti, bogatstvo prije siromastva, slobodno vrijeme prije zauzetosti i zivot prije smrti. "
 
Price o zrtvama s Kapije (26. Maja izlazi knjiga)

1.Elvira Huric (17)

Elvirin nam otac prica....sanjala je Elvira cudan san noc prije nego sto ce poginuti.. sanjala je kako hoda ulicom zajedno sa sestrom Elsom i odjednom njena sestra Elsa propadne u crnu duboku rupu iz koje se uspjela izvuci,upala je i Elvira i ona nije vidjela izlaz iz te rupe....i tog 25 maja elvira je nastradala na kapiji...dovezena je ziva na gradinu lezala je na odjelu intenzivne njege zbog teskih rana zadobijenih granatiranjem vise od 48h...iz kome se probudila pred ocima majke i oca...zadnje sto je ucinila, bio je osmijeh ljubavi,upucen roditeljima....a takodje njena sestra elsa je ranjena i poslije je prevezena u neku od stranih zemalja...ne znam da li se ikada u tuzlu vratila...


2. Vanja Kurbegovic/ 17 godina

Tog dana Vanja je u kuhinji peruci sudje razbila crveni keramicki tanjur...Sta je ovo Vanjice? upitala je majka...eto mama razbila sam tanjur-odgovorila je Vanja te posljednje noci...
Kao i obicno njena prijateljica Hajra pozvala ju je da izadju i prosetaju gradom...Vanja se te veceri nije pripremala za izlazak....sudbina je htjela drugacije....miris lipa u Oktobarskoj ulici u predvecerje mamio je tek stasalu mladost Tuzle....Opijajuci miris lipa sirio se gradom mjesajuci se sa mirisom noci i mladosti...otisli su zajedno....u noci dvadeset i petog maja,okupanoj mirisom lipa,sjajnom mjesecinom i zvjezdama....
ovaj dio texta o Vanji potpisuje Alma Hadziefendic


3.Amira Mehinovic/21 godina

Semsa Mehinovic to vece je smogla snage da kaze cijelom svijetu "Ljudi cetnici mi ubise i drugo dijete"....postoji i video zapis o tome ako ste gledali film vezano za srebrenicu...Amira je ubijena to vece a sin vojnik 1992 negdje na sarajevskom ratistu....njena majka dalje kaze "znala sam da ce moja Amira poginuti...majke vam bolan instikt imaju...te veceri znajuci da je granata pala na centar grada izbezumljeno sam ponavljala- Amira i Edisa su mrtve Amira i Edisa su mrtve...edisa je bila drugarica moje Amire"
dalje majka kaze: u moj san dosao je Amirin duh i ispricao mi kako je umrla: kada je granata pala pogodjena sam bila u nogu, lijevom rukom oslanjala sam se da ne bi glavom udarila u granatinu kocku, onda sam se pridigla i drugi geler pogodio me u vrat...pala sam veli majka Semsa


4.Asmir Bakalovic (19)

Volio je Suzanu....voljela je i ona njega...planirali su mnogo toga sto je Asmir odnio u vjecnost, a sto je Suzani ostalo kao sjecanje na ljubav cijem je posljednjem ovozemaljskom trenu prisustvovala...postoji slike rahmetli Asmira i Suzane nekoliko minuta prije pogibije....O tom 25.maju majka rahmetli Asmira Suhreta poslije ce zapisati
-prilegla sam poslije posla a i on se odmarao poslije fakulteta...nudio mi je kafu...nisam je mogla popiti...nesto me gusilo....soba kao da je puna elektriciteta...zrak je zloslutan....nismo govorili...kao da smo telepatski pricali...gledao je on mene,a ja se njega nisam mogla nagledati....morala sam na zrak...izasla sam u vrt...kroz otvoren prozor u kuhinji mahnuo mi je i rekao "Majko kafa je gotova,udji,nemoj da se ohladi.Ja odoh"

Otisao je.U nezaborav

5. Sanja Cajic (17)

Sretna je bila Sanja tog 25 maja.....upitala je majku prije izlaska...
-mama reci mi jos jednom jesam li ja lijepa?-upitala je Sanja. vrativsi se sa kapije na kucni prag da jos jednom poljubi majku..
- nemoj se vracati , znas da se ne valja vracati kad vec jednom nekud krenes....lijepa si,jasta si neg lijepa,najljepsa- rekla je majka Marica isprativsi Sanju posljednji put....Dogodilo se....da se ubije svitanje, da se prekine dan, da se zaustavi i nestane vrijeme,da umakne cvrkut,da nestanu sunce,mjesec i zvijezde,dogodilo se...Odlazak Sanjin smrcu se ne moze zvati...jer takve smrti nema


6. Adnan Hujdurovic Kindze (18g)

Imao je karakteristican hod 25.maja kada smo se sreli u gradu...hodao je polako s noge na nogu kao nikada do tada...na moje pitanje sta mu je,odgovorio je da ga zuljaju patike...kupio ih je dan prije i bio je jako ponosan na njih...poslijepodne bila sam kod kuce kada se spremao za vecernji izlazak...trebao je ici sa jaranima u lipnicu....po obicaju stajala sam na vratima kupatila i posmatrala kako se sprema...izasao je s rijecima "Pipni me Alma za dzep,pun sam ko brod"....u 20:45 stajala sam sa svojom rajom ispred kapije...bilo me je strah detonacija koje su se cule....jedva sam ih nagovorila da odemo kuci...pred "samoizborom" srela sam se sa Kindzetom...ja sam otisla a moj Ado ostao....pise njegova sestra Alma


7. Sandro Kalesic 1992-1995 (najmladji clan, samo 3 godine)

Te veceri na kapiji proslavljali smo godisnjicu braka pricaju Irena i Dino Kalesic roditelji malog Sandra...zajedno smo usli u lokal a na samo nekoliko minuta pred pad granate presli smo u bastu...zadnji sto je bio, tu pored nas bila je Dijana Ninic....Sandro je bio u krilu prijatelj Asmir ga je ucio da lupka po stolu kao po bubnjevima...onda je Sandro trazio svoju stolicu i sjeo na nju pred sam pad granate-prica nam Sandrov otac Dino Kalesic...odjednom je odjeknula explozija...sve oko nas je bilo u prasini...mnogi su bili pogodjeni....stravicna slika....pogledao sam prema sandru....samo se rukom drzao za uho i pomalo jeci...mislio sam da je od straha...vjerovatno nije ni osjetio da je pogodjen....zgrabio sam ga i posao prema zgradi plaseci se nove granate...stavio sam ga na grudi i tek tada sam osjetio da kroz majicu probija krv....samo jedna mala rupica...ko zrno rize....dotrcali smo do kola hitne pomoci i krenuli ka bolnici...mislim da je umro upravo kad smo prolazili bolnicke kapije...lijecnici su pokusali sa reanimiranjem...uzaludno vidim da doktori vrte glavom i izbjegavaju nas pogled...bacio sam se po djetetu i zagrlio ga, tek onda su vidjeli da sam i ja ranjen-nastavlja pricu Dino Kalesic...pise Salih Brkic...na vitrini u stanu kalesica gledamo okacene jedne male kopacke....Sandro Kalesic u njima nikada ne odigra niti jednu utakmicu....u sumici kraj mezaristana na slanoj banji uvijek se cuju ptice...jedno dijete u smrt je otislo siroko otvorenih ociju


8. Vesna Kurtalic - Veca 15 godina

U skolskom pismenom zadatku koji je Vesna pisala na kraju price kao zakljucak stoji ozbiljno razmisljanje jedne sesnaestogodisnjakinje: "Shavtila sam da zivot moze brzo preci u drugi pojam i da ga dijeli jedna tanka nevidljiva nit koju mi obicni smrtnici i ne osjetimo, mozda samo naziremo"...prilikom jednog razgovora sa Vesnom njena majka Zilha osjeca promjenu kod kcerke...neki cudan nagovjestaj...
"sanjala sam tezak san majko...bila sam u bijeloj haljini i kad sam se ujutro probudila i vidjela prozor i svjetlo dana,laknulo mi je", pricala je Vesna majci pitajuci je; "Hoces li mi oprostiti sto sam dva puta kod tebe pogrijesila"? Tada sam prica Zilha Kurtalic osjetila da sam se na neki nacin halalila sa mojom Vesnicom....
Nije imala obicaj cesto izlaziti uvece sa drustvom, tek ponekad da bi vidjela drago lice, simpatiju Denisa...
"Jasna zavezi mi cipele da se ne saginjem, pokvaricu frizuru...hocu da gotivno izadjem"-zapovjedila je sestri prije izlaska iz stana....Vesna i Indira su se pet do devet 25 maja drzale za ruke pred kapijom....osmijeh na licima im je ostao u trenutku smrti....Vesna je, dok ju je sestra Jasna unosila u auto, ispustila posljednji dah zivota i ponovo se rodila...

9. Indira Okanovic 16 godina (Vesnina najbolja prijateljica)

Bio je utorak 23 maj 1995 rano ujutro ispred zgrade broj 1 u Ulici Radojke Lakic Vesna je duze vrijeme dozivala Indiru i na kraju je sama otisla u skolu...tog jutra Indira je izostala dva casa sa nastave...Poslije treceg casa navratio sam u Id odjeljenje.
"razrednice kakva mi je nova frizura?- upitala me Indira
"Odlican" rekoh momci ce poludjeti...kada sam nekoliko dana poslije sreo Indirinog oca Muhameda prozborio je tiho "U srijedu smo se Indira i ja dogovorili da zajedno odemo u petak do skole kako bih opravdao casove....eto ostadose dva casa neopravdana...Indira je imala obicaj reci "uzmi sve sto ti život pruza" i bas tako je zivjela zivot do kraja, dinamicno i lahko za svoju dusu i svojih 16 godina....prijatelji iz kule Nina i Edo napisali su na poledjini jedne od Indirinih slika posvetu:

"Kada se mrak lagano spustao
kada je na tvom licu osmijeh vladao
kada su ti oci najljepse sjale,
ta granata pade!
Ti za tren nestade
ali u srcu sjecanje ostade"


______________________________
_________________
 
10. Savo Stjepanovic 25 godina

Na samom pocetku agresije na BiH Savo je pristupio u redove armije RBiH...Poslije prelazi u jedinicu manevarske policije odakle prelazi u specijalnu jedinicu...nije Savo ni jednog trenutka osjetio strah pa je uvijek bio u prvim redovima svoje jedinice...pored odbrane domovine imao je Savo i brigu o svojim najmilijim bolesnom majkom Nevenkom i sestrama Draganom i Snjezanom...u teskim ratnima danima kada bi dosao kuci nakon odmora odlazio bi do Lipnice gdje su se okupljali mladi da bi na trenutak zaboravili na teskoce s kojima su se susretali...tu negdje u kutku diskoteke prepune gustog dima i mlade istinske ljubavi provodio je Savo najljepse trenutke sa svojom djevojkom Sanelom....osvanuo je suncani 25.maj majka i Savo su pili prvu jutarnju kafu...svojoj majci prepricavao bi i vesele i tuzne detalje iz svog zivota...volio je Savo poigrati se i sa svojom podstanarkom Mirelom....njihovu igru prekinuo je Savin izlazak na tuzlansku kapiju gdje se okupljala njena mladost.Zauvijek

11. Zada Dedic 20godina

"Kao da je slutila tog 25. maja oprala je kosu, nad sporetom je osusila nije imala fena", prica njena majka Mirsada, ispeglala i obukla najljepse haljine, sa svima se izljubila, sa majkom se oprostila, poljubila je u obadva obraza i otisla niz put Solinski, na autobus i na kapiju....S Azurom, momkom svojim...


12. Azur Vantic 19godina

Neraskidivi dio Azurovog zivota, a pokazace se i smrti bila je njegova velika ljubav-Zada...bila je to ljubav jedna od onih za koje se kaze da postoje samo na filmu u knjigama u masti...jer svaki Azurov tren bio je prozet Zadom mislju o njoj, o buducnosti koju su zeljeli graditi zajedno...i Zada je osjecala isto prema Azuru...
Bilo je predvecerje kada su Zada i Azur izasli u carsiju da prosetaju, susretnu prijatelje, da cvrsto stisnu ruku osjete miris proljeca, kao potvrdu onog rasplamsanog ruzicnjaka u njihovom srcu....usput ce potraziti i kupiti poklon Azurovoj braticni Erni, za njen 4 rodjendan...prekjucer su pitali Ernu sta bi zeljela da joj kupe...rekla je da zeli haljinicu....pronasli su i kupili haljinicu kakvu je zeljela Erna....zastali su na kapiji da se vide s rajom...kupili su kolu i kokice....sada ce na rodjendan Erni uruciti poklon...mozda ce ove noci kazati nesto i o datumu vjencanja...Posli su.Cvrsto se drzeci za ruke i otisli zauvijek


13. Adrijana Milic 17godina

Jula 1994 godine Mladen je dozivio tesko ranjavanje na vozuckom ratistu...Ada je zajedno sa mamom ulozila mnogo truda da bi doprinjela njegovom oporavku....satima je sjedela kraj tatine ranjenicke postelje i tiho sa njim razgovarala ne sklanjajuci sa lica,ni za tren,svoj osmijeh- po njemu se pamtiti Adrijanu svi koji su je poznavali....
1995 pod bosanskim nebom proljece se izborilo za svoju punu zrelost tek 25 maja...u predvecrje tog dana Adrijana se dugo pripremala za izlazak,narocitu paznju posvecujuci po obicaju izgledu svoje kose...tek nakon sto se ogledala u maminom pogledu i u njemu nasla potvrdu da je lijepa posla je po svoju prijateljicu Selmu da bi zajedno prosetale gradom i zadrzale medju mladima na kapiji...


14. Selma Causevic 17godina

Tog 25.maja na treci poziv drugarice Adrijane otisla je u lijepu majsku noc na sastajaliste mladih, gdje su zaboravljali na sve,gdje se budio zivot i gdje su mislili da im onako okupljenim niko ne moze nista....oni zli ne misle tako....otisli su sa osmijehom na usnama,neostvarenim zeljama i nedosanjanim snovima svi zajedno kako su i zivjeli...otislu su sa dvadeset petim majom u istu zvjezdanu noc...te noci i Adrijana i Selma su poginule...


15. Mustafa Vukovic 23godine

U onim slobodnim danima kad nije bio na ratistu Mustafa je obicno isao do vocnjaka...sadio bi i kalemio vocke...izlazio bi pred aksam do kioska u blizini kuce i tu caskao sa prijateljicom Suadom i ostalim prijateljima...tako je dosao i taj 25.maj to popodne je proveo u obilasku familije...bio je kod amidze Rifata....onda je u kasno popodne uslijedila kahva sa majkom i nenom...govorile su mu da se malo odmori jer je bio na bolovanju i gledale ga....pili smo kafu pred kucom a ja i nena ga gledamo i govorimo: - Sto si nam lijep! On se samo smije...mi smo ga nastavile gledati sve dok jednom ne upita: - Sto me tako gledate ? Razgovor se uz kahvu i dalje nastavio....Mustafa za tim udje u kucu da se spremi za uobicjani izlazak....i ode....cim je bilo 10 sati uvece a on se ne vrati znala sam da se nesto desilo pred kapijom....nesto kasnije dodje komsija braticna mu takodje ranjena kod kapije...znao je sve ali kaze da ide opet na gradinu provjeriti.....htjela sam i ja da krenem...ne dadose-kroz suze govori majka Faketa Vukovic....
Mustafa je te veceri na kapiju stigao sa svojim dobrim drugarima Adom i Nedimom....na kratko su sjedili u kaficu a onda je naisla jedna rodjaka sa svojim mladicem....Mustafa i njegovi prijatelji ustupaju im mjesto za stolom....jos kratko se zadrzavaju....zatim izlaze medju mladost koja je te 25-te veceri bila na omiljenom sastajlistu mladih Tuzle....desetak minuta prije 21 sat zaculo se zvizduk granate.....stravicna detonacija dim i prasina....Nedim i Ado su ranjeni a Mustafa Vukovic nasao se medju zrtvama cetnickih zlocinaca sa Ozrena....Mustafa je umro na putu do bolnice...
_________________
Rekao je Allahov Poslanik, Muhammed, sallallahu alejhi we sellem: " Iskoristi petero prije peteroga; mladost prije starosti, zdravlje prije bolesti, bogatstvo prije siromastva, slobodno vrijeme prije zauzetosti i zivot prije smrti. "
 
Trebali bi ste se zapitati, da li na taj dan majke i ocevi liju suze ili pak kao i vi slavite uz flasu 25. maj ?

Kako rece islamski mudrac El-Hasan el-Basri, rahimehullah:

Budi dobar susjed bit ćeš vjernik!

Voli ljudima ono što voliš sebi, bićeš pravedan!


«Nema vjere onaj tko čovječnosti nema»


Darežljivost i iskrenost najbolja su svojstva.»
 

Back
Top