... a ponekad i ona je mene volela
Prikazujem rezultate 1 do 6 od 6

Tema: ... a ponekad i ona je mene volela

  1. #1
    Početnik
    Učlanjen
    23.05.2005.
    Lokacija
    Risan
    Poruke
    2
    Reputaciona moć
    0

    Podrazumevano ... a ponekad i ona je mene volela

    ...Nocas bih mogao da napiem veoma tuzne stihove.
    Da napisem, na primer, noc je posuta zvezdama,
    i drhte plava nebeska svetla u daljini.
    Nocas bih mogao da napisem veoma tuzne stihove.
    Voleo sam je, a ponekad, i ona je mene volela...

    Da li neko zna ovu pjesmu?[/i]



  2. #2
    Domaćin
    Učlanjen
    19.02.2005.
    Pol
    ženski
    Poruke
    4.399
    Reputaciona moć
    0

    Podrazumevano

    Joveeeeeeeeeeeeeeeeeeeee

  3. #3
    Veoma poznat limunada (avatar)
    Učlanjen
    01.01.2004.
    Pol
    ženski
    Lokacija
    rs
    Poruke
    14.556
    Reputaciona moć
    646

    Podrazumevano

    Puedo escribir los versos más tristes esta noche
    by Pablo Neruda ... :wink:

    Nocas bih mogao napisati najtuznije stihove.

    Napisati, na primjer: "Noc je posuta zvijezdama,
    trepere plave zvijezde u daljini."

    Nocni vjetar zvizdi nebom i pjeva.

    Nocas bih mogao napisati najtuznije stihove.
    Volio sam je, a ponekad je i ona mene voljela.

    U nocima poput ove, drzao sam je u narucju.
    Koliko puta je ljubih ispod beskrajnog neba.

    Voljela me je, a ponekad i ja sam je volio.
    Kako da ne volim njene velike nepomicne oci?

    Nocas bih mogao napisati najtuznije stihove.
    Misliti da je nemam. Osjecati da sam je izgubio.

    Slusati noc beskrajnu, jos mnogo duzu bez nje.
    I stih pada na dusu kao inje na travu.

    Nije vazno sto je ljubav moja ne sacuva.
    Noc je posuta zvijezdama i ona nije uz mene.

    To je sve. U daljini netko pjeva. U daljini.
    Moja dusa je tuzna sto ju je izgubila.

    Kao da je zele pribliziti, moje oci je traze.
    Srce je moje trazi, a ona nije uza me.

    Ista noc u crno oblaci ista stabla.
    Ni mi, koji smo nekad bili, nismo vise isti.

    Vise je ne volim, zaista, ali koliko sam samo volio!
    Moj glas je trazio vjetar da takne njeno uho.

    Drugome. Pripasce drugome. Kao sto je nekad pripadala
    mojim poljupcima.
    Njen glas, njeno tijelo. Njene beskrajne oci.

    Vise je ne volim, zaista, a mozda je ipak volim.
    Ljubav je tako kratka, a zaborav tako dug.

    I jer sam je u nocim poput ove drzao u narucju
    dusa je moja nesretna sto ju je izgubila.

    Mada je ovo posljednje bol koju mi zadaje
    i posljednja pjesma koju za nju pisem....

  4. #4
    Domaćin laura87 (avatar)
    Učlanjen
    04.02.2005.
    Pol
    ženski
    Lokacija
    NBgd
    Poruke
    3.392
    Reputaciona moć
    80

    Podrazumevano

    Pablo Neruda......meni najlepsa ljubavna pesma.

  5. #5
    Poznat Neva (avatar)
    Učlanjen
    23.04.2005.
    Pol
    ženski
    Lokacija
    Beograd...
    Poruke
    7.326
    Tekstova u blogu
    5
    Reputaciona moć
    120

    Podrazumevano

    Izvinite me zbog moje neupucenosti, ali mozete li mi reci sta je on jos napisao , i kakva su njegova dela. Preporucite nesto! Zvuci interesantno.

  6. #6
    Početnik
    Učlanjen
    27.04.2005.
    Poruke
    26
    Reputaciona moć
    0

    Podrazumevano

    SVIĐAŠ MI SE KAD ŠUTIŠ…


    Sviđaš mi se kad šutiš jer si kao odsutna,
    i čuješ me izdaleka, i glas moj ne dodiruje te.
    Čini mi se kao da su ti letjele oči
    i čini se da ti je poljubac jedan zatvorio usta.

    Kako su stvari sve ispunjene dušom mojom
    izranjaš iz stvari, ispunjena dušom mojom.
    Leptirice sna, duši mojoj si slična,
    i slična si riječi melankolija.

    Sviđaš mi se kada šutiš i kad si kao udaljena.
    I kada kao da se žališ, leptiriću u gukanju.
    I čuješ me izdaleka, i glas moj ne dostiže te:
    Pusti me da šutim s mučanjem tvojim.

    Pusti me da ti govorim također s tvojom šutnjom
    jasnom kao svijeća jedna, prostom kao jedan prsten.
    kao noć si, šutljiva, zvjezdana.
    Šutnja tvoja je zvjezdana, tako daleka i jednostavna.

    Sviđaš mi se kad šutiš jer si kao odsutna.
    Udaljena i bolna kao da si umrla.
    Jedna riječ tada, osmijeh dovoljan je jedan.
    I veseo sam, veseo što nije točno.



    NE BUDI DALEKO OD MENE

    Ne budi daleko od mene ni jedan dan,
    jer, ne znam kako bih rekao, dan je dug
    i čekat ću te na nekoj stanici
    kad negdje daleko usnu valovi.
    Nemoj otići ni samo jedan sat, jer tada,
    u tom satu, spoje se kapi nesanice
    i možda će sav dim što traži svoju kuću
    doći da ubije i moje izgubljeno srce.

    Jao, neka se ne razbije tvoj lik na pijesku,
    jao, neka ne lete tvoje vjeđe u odsutnosti:
    ljubljena ne idi od mene ni za trenutak,

    jer u tom otići ćeš tako daleko
    da ću obići zemlju ispitujući
    hoćeš li se vratiti ili me ostaviti da umrem.


    DIVNO JE LJUBAVI ZNATI

    Divno je, ljubavi, znati da si ovdje u noći,
    nevidljiva u svom snu i ozbiljno osamljena
    dok rasplićem svoje brige
    kao mreže zapletene.

    Odsutno, tvoje srce plovi snovima,
    ali tijelo ti diše tako napušteno,
    tražeći me uzalud, dopunjujući moja san
    kao biljka što se udvostručuje u sjeni.

    Uspravna, bit ćeš druga što će živjeti sutra,
    ali od onih granica izgubljenih noći,
    od ovog biti i ne biti u kojem se nalazimo

    nešto ostaje i vodi nad svjetlu života
    kao da je pečat sjene obilježio
    vatrom svoja tajnovite stvorenja


    KAD UMREM

    Kad umrem želim tvoje ruke na svojim očima:
    želim svjetlo i žito tvojih ljubljenih ruku,
    da me još jednom dirne njihova svježina,
    da osjetim nježnost što izmijeni moji sudbinu.

    Hoću da živiš dok te uspavan čekam,
    hoću da tvoje uši i dalje slušaju vjetar,
    da udišeš miris mora koje smo zajedno voljeli
    i da nastaviš hodati pijeskom kojim smo hodali.

    Hoću da ono što volim nastavi živjeti,
    a tebe sam ljubio i pjevao iznad svega,
    zato cvjetaj i dalje rascvjetana,

    da bi dosegla sve što ti moja ljubav naređuje
    da bi sjena moja prošetala tvojim vlasima,
    da bismo tako upoznali i razlog mome pjevanju


    KUĆA

    Kuća ujutro s nejasnom istinom
    ponjava i perja i početak dana
    bez smjera, lutajuća kao uboga lađa,
    između horizonata, reda i snova.

    Stvari kao da žele ostaviti tragove,
    privrženost bez cilja, hladna naslijeđa,
    papiri skrivaju zgužvane vokale
    i htjelo bi vino u boci slijediti svoje juče.

    Gospodarice, prolaziš dršćući kao pćela,
    dirajući područja izgubljena u sjeni,
    osvajajući svjetlo svojom bijelom snagom.

    I tada se ponovo podiže svjetlost:
    stvari se pokoravaju vjetru života
    i red uspostavlja svoj hljeb i svoju golubicu.

    LJUBAVI

    Ljubavi, od zrna do zrna, od planete do planete,
    mreža vjetra sa svojim sjenovitim mjestima,
    rat sa svojim cokulama krvavim,
    ili dan i noć klasa.

    Kuda prođosmo, otoci, mostovi ili zastave,
    violine prolazne jeseni izbodene,
    radost je ponavljala usne kaleža,
    bol nas je zaustavljala svojom lekcijom plača.

    U svim republikama razvijao je vjetar
    svoju neporočnu zastavu, svoju ledenu kosu
    i zatim se vratio cvijet svome cvjetanju.

    Ali jesen u nama nikada nije ovapnjela.
    U našoj domovini stalnoj nicala je i rasla
    ljubav sa svim zakonima rose.

    NOĆU

    Noću, ljubljena, veži svoje srce za moje
    I neka zajedno u snu razbiju tmine
    Kao dvostruki bubanj, boreći se u šumi
    Protiv gustoga zida okupanog lišća.

    Prolazu noćni, crna žeravo sna
    Što hvataš niti zemaljskoga grožđa
    Točnošću nekog neredovita vlaka
    Što sjene i kamenje hladno za sobom vuče neprestano.

    Zato me ljubavi, veži za čisti pokret,
    Za postojanost što kuca u tvojim grudima
    Krilima nekog labuda ispod vode,

    Da bi na zvjezdana pitanja ovog neba
    Naš san odgovorio jednim jedinim ključem
    I samo jednim vratima koje zatvori tama.


    POĆI ĆEŠ SA MNOM

    "Poći ćeš sa mnom"-rekoh- i nitko nije znao
    gdje i kako drhti moja bolna duša
    i ne bijaše za me karanfila i barkarola,
    ništa, jedino rana ljubavlju otvorena.

    Ponovih: pođi sa mnom, kao da već umirem
    i nitko ne vidje mjesec na usni što mi krvari,
    nitko ne vidje tu krv što se penjala u tišini.
    O ljubavi, zaboravimo sada zvijezdu s trnjem!

    Ali kada sam čuo tvoj glas kako ponavlja
    "Poći ćeš sa mnom"- kao da si oslobodila
    i bol i ljubav i bjesnilo zarobljena vina.

    što se iz svog potopljena podruma uspinjalo,
    i ponovo na svojim ustima osjetih okus plamena,
    krvi i karanfila, kamena i paljevine.


    PRIJE

    Prije no što sam te ljubio ništa ne bijaše moje:
    teturao sam ulicama i stvarima:
    ništa ne bijaše važno, a sve bez imena
    svijet je bio od zraka koji je čekao.

    Upoznao sam salone pepeljaste,
    tunele nastanjene mjesečinom,
    hangare okrutne koji su se opraštali,
    pitanja što su ustrajala u pijesku.

    Sve bijaše prazno, mrtvo i nijemo,
    palo, napušteno i propalo,
    sve bijaše neotuđivo strano,

    sve bijaše tuđe i ničije,
    dok tvoja ljepota i tvoje siromaštvo
    ne ispuniše jesen darovima.

    SRCE MOJE

    Srce moje, kraljice naćave i celera:
    leopardu mali i konca i luka
    rado gledam gdje blista tvoje malo carstvo,
    oružje od voska, od vina i ulja,

    od češnjaka i zemlje otvorene tvojim rukama,
    od modre tvari upaljene u tvojim rukama,
    i seoba i seljenja od snova do salate,
    reptila savijenog poput gumena crijeva.

    Ti podižeš miris svojom kosilicom,
    ti što rukuješ sapunima u pjeni,
    ti koja se uspinješ mojim ludim stubištem,

    ti koja se služiš znakom mog rukopisa
    i nalaziš u pijesku moje bilježnice
    izgubljena slova što traže tvoja usta.


    TIJELO ŽENE

    Tijelo žene, bijeli brežuljci, bedra bijela,
    ti si spodobna svijetu u svom činu nuđenja,
    Moje tijelo divljeg ratara u tebi kopaž
    i izbacuje sina iz dubine zemlje.

    Bijah osamljen kao tunel. Od mene bježahu ptice
    i noć je u mene nadirala svojom moćnom najezdom.
    Da bih se nadživio, kovao sam te kao oružje,
    Kao strijelu u svom luku, kao kamen u praćki.

    Ali dolazi trenutak osvete i ja te ljubim.
    Tijelo od kože, od mahovine, od mlijeka čvrsta i lakoma.
    Ah, pehari grudi! Ah oči odsutnosti!
    Ah, ruže prepona! Ah, glas tvoj spor i tužan

    Tijelo žene moje, ostat će u tvojoj ljupkosti.
    Žeđi moja, pomamo moja beskrajna, moj pute neodlučni!
    Tamna korita u kojima žeđ vječita traje,
    i umor traje, i patnja beskonačna.


    VEĆ ODAVNO TE ZEMLJA POZNAJE

    Već odavno te zemlja poznaje:
    jedra si kao hljeb ili drvo,
    tijelo si i grozd sigurne tvari,
    teška si kao akacija, sočivo zlaćano.

    Ne postojiš samo zato što ti oči lete
    i obasjavaju stvari kao otvoren prozor,
    već i zato što su te od gline umijesili i ispekli
    u Chillánu, u začuđenoj poećini od opeka.

    Bića se rasiplju kao zrak ili voda i studen
    i neuhvatljiva su, brišu se u dodiru s vremenom,
    kao da su prije smrti bila usitnjena.

    Ti ćeš pasto samnom kao kamen u raku
    i tako za našu ljubav što ne bje potrošena
    zemlja će i dalje živjeti zajedno s nama.


    ZNAT ĆEŠ

    Znat ćeš da te ne volim i da te volim,
    jer živjet je moguće na dva načina,
    riječ je samo krilo tišine,
    a vatra čuva polovinu studeni.

    Volim te da bih te počeo voljeti,
    da bih ponovo počeo beskraj,
    da te ne bih prestao voljeti nikada:
    zato te još uvijek ne volim.

    Volim te i ne volim, kao da imam
    u svojim rukama ključeve sreće
    i nesigurnu sudbinu nesretnika.

    Moja ljubav ima dva života da bi te voljela.
    Zato te volim kada te ne volim
    i zato te volim kada te volim.



    All by Pablo Neruda

Slične teme

  1. Mene moja zenka mene vise ne voli
    Autor dushanbe u forumu Ljubav i seks
    Odgovora: 30
    Poslednja poruka: 07.12.2008., 22:51
  2. ja bih volela jaaako
    Autor Narandza u forumu Dom i porodica
    Odgovora: 3
    Poslednja poruka: 26.07.2004., 21:11

Pravila za slanje poruka

  • Ne možete kreirati novu temu
  • Ne možete poslati odgovor
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoju poruku
  •