Najmučnija pesma
Prikazujem rezultate 1 do 25 od 25

Tema: Najmučnija pesma

  1. #1
    Iskusan ancika (avatar)
    Učlanjen
    15.03.2004.
    Pol
    ženski
    Lokacija
    Tamo gde ljubav pochinje...
    Poruke
    5.098
    Tekstova u blogu
    20
    Reputaciona moć
    103

    Podrazumevano Najmučnija pesma

    JAMA

    I

    Krv je moje svjetlo i moja tama.
    Blaženu noć su meni iskopali
    Sa sretnim vidom iz očinjih jama;
    Od kaplja dana bijesni oganj pali
    Krvavu zjenu u mozgu, ko ranu.
    Moje su oči zgasle na mome dlanu.

    Sigurno još su treperile ptice
    U njima, nebo blago se okrenu;
    I ćutio sam, krvavo mi lice
    Utonulo je s modrinom u zjenu;
    Na dlanu oči zrakama se smiju
    I moje suze ne mogu da liju.

    Samo kroz prste kapale su kapi
    Tople i guste koje krvnik nađe
    Još gorčom mukom duplja koje zjapi
    Da bodež u vrat zabode mi slađe:
    A mene dragost ove krvi uze,
    I ćutio sam kaplje kao suze.

    Posljednje svjetlo prije strašne noći
    Bio je bljesak munjevita noža,
    I vrisak, bijel još i sad u sljepoći,
    I bijela, bijela krvnikova koža;
    Jer do pojasa svi su bili goli
    I tako nagi oči su nam boli.

    O bolno svjetlo, nikad tako jako
    I oštro nikad nisi sinulo u zori,
    U strijeli, ognju; i ko da sam plako
    Vatrene suze s kojih duplje gori;
    A kroz taj pako bljeskovi su pekli,
    Vriskovi drugih mučenika sjekli.

    Ne znam koliko žar je bijesni trajo,
    Kad grozne kvrge s duplja rasti stanu,
    Ko kugle tvrde, i jedva sam stajo.
    Tad spoznah skliske oči na svom dlanu
    I rekoh: "Slijep sam, mila moja mati,
    kako ću tebe sada oplakati..."

    A silno svjetlo, ko stotine zvona
    Sa zvonika bijelih, u pameti
    Ludoj sijevne: svjetlost sa Siona,
    Divna svjetlost, svjetlost koja svijeti!
    Svijetla ptico, Svijetlo drvo! Rijeko!
    Mjeseče! Svjetlo ko majčino mlijeko!

    Al ovu strašnu bol već nisam čeko:
    Krvnik mi reče: "Zgnječi svoje oči!"
    Obezumljen sam skoro preda nj kleko,
    Kad grč mi šaku gustom sluzi smoći;
    I više nisam ništa čuo, znao:
    U bezdan kao u raku sam pao.


    II

    Mokraćom hladnom svijestili me Ćuške
    Dijelili, vatrom podigli me silom;
    I svima redom probadali uške
    Krvnici tupim i debelim šilom
    "Smijte se!" - ubod zapovijedi prati -
    Oboce svima pred krst ćemo dati!"

    I grozan smijeh, cerekanje, grohot
    Zamnije ko da grohoću mrtvaci;
    I same klače smete ludi hohot
    Pa svaki bičem na žrtve se baci.
    A mi smo dalje u smijanju dugu
    Plakali, praznih duplja, mrtvu tugu.

    Kada smo naglo, ko mrtvi, umukli
    (Od straha valjda što smo ipak živi),
    U red za uške otekle nas vukli,
    I nijemi bol na stranu sve nas privi;
    (U muku čuli iz šume smo pticu):
    provlačili su kroz uške nam žicu

    I svaki tako, kada bi se mako,
    Od bola strašna muklo bi zarežo.
    "Šutite!" - rikne krvnik - "nije lako,
    Al potrebno je da tko ne bi bježo."
    I nitko od nas glavom da potrese
    I drugom slijepcu ljuti bol nanese.

    Krvožednike smiri žičan lokot
    I umorni su u hlad bliski sjeli;
    I začuo se vode mrzli klokot
    U žarku grlu, i glasno su jeli,
    Ko poslije teška posla; zatim stali
    Jedan sa drugim da se grubo šali.

    Zaboravili kao da su nas:
    Zijevali, vjetre puštali su glasne.
    "Eh, jednu malu vidio sam danas..."
    Dobaci netko, uz primjedbe masne.
    I opet klokot hladna vina ili vode
    Trgne slijepce - žica me probode.


    III

    U mome redu počela da ludi
    Neka žena. Vikala je: "Gori!
    Ljudi, gori! Kuća gori! Ljudi!"
    A žica ljuto počela da pori
    Nabreknute, grozne naše uši.
    Na tla se žena ugušena sruši.

    "Dupljaši! Ćore! Lubanje mrtvačke"
    Sove! U duplja dat ćemo vam žere
    Da progledate! Vi, ćorave mačke!"
    Zareži pijan koljač kao zvjere
    I slijepcu nožem odcijepi lice
    Od uha što se zaljulja vrh žice.

    Urlik i teški topot slijepe žrtve
    (Što bježeć kroz mrak uvis noge diže),
    I brz trk za njom, sred tišine mrtve,
    I tupi pad, kad lovca nož je stiže
    O, taj je spašen! - rekoh svojoj tami
    Ne opazivši da nas vode k jami.

    Srce je muklo šupljom grudi tuklo;
    Tad druga srce preko žice začuh.
    Lupanje ludo naprijed nas je vuklo.
    (Što srce skaču kad u mraku plaču!)
    I od te lupe progledah kroz rupe:
    U jasnom sjaju misli mi se skupe.

    I vidjeh opet, ko još ovog jutra,
    Duboku jamu, juče iskopanu.
    Napregnuh sluh da čujem kad unutra
    Uz tupi udar prve žrtve panu.
    Oštrom svijesti odlučuh da brojim:
    Ja, pedeseti što u redu stojim.

    I čekao sam. Skupljao sam točne
    Podatke: tko je već nestao straga,
    Tko sprijeda - zbrajo, odbijao, dok počne
    Udaranje, padovi. Sva snaga
    mozga u jasnoj svijesti se napregnu
    Da promjene mi pažnji ne izbjegnu.

    Negdje je cvrčak pjevo; oblak pokri
    Začas u letu sjenom cijelo polje.
    Čuo sam kako jedan krvnik mokri,
    A drugi stao široko da kolje.
    Sve mi to zasja u sluhu ko u vidu.
    Sa bljeskom sunca na nožnome brdu.


    IV

    Kad prva žrtva počela da krklja,
    Čuh meki udar, i mesnata vreća
    Padaše dugo. Znao sam: u grkljan
    Dolazi prvi ubod, među pleća
    Drugi, a ruka naglo žrtvu grune
    U jamu gdje će s drugima da trune.

    Netko se mrtvo ispred mene složi
    Il iza mene, riknuvši od straha,
    A ja udarce silnom svijesti množih,
    Odbijajući pale istog maha,
    Mada sam svakog - što kriknu, zagrca -
    Ćutio kao ugriz u dno srca.

    Čovjek iz jame jeco je ko dijete,
    Tek priklan; cikto jezivo mu glasak.
    Streptih da račun moj se ne pomete.
    Tad buknu u dnu bezdna bombe prasak.
    Tlo se zaljulja. Klonuće me svlada.
    Nestala u spas posljednja mi nada.

    Al silna svijest pažnjom me opsjednu:
    U sluh se živci, krv, meso i koža
    Napregli. Zbrojih trideset i jednu
    žrtvu; šezdeset i dva boda noža.
    Slušo sam udar kojom snagom pada,
    I meni opet vratila se nada.

    Na jauk iz bezdna sada nova prasne
    Bomba uz tutanj. I mrtva tjelesa
    Padahu sad uz pljuske manje glasne,
    Kao u vodu, povrh kaše mesa.
    Uto oćutjeh da po krvi kližem.
    Protrnuh: evo, i ja k jami stižem!


    V

    O vidio sam, vidio sve bolje,
    Ko da su natrag stavljene mi oči:
    I bijelu kožu, i nož koji kolje,
    I žrtve (kao jagnjad što se koči
    Časkom pred klanje, al u redu bliže
    Korak po korak mirno k nožu stiže).

    Bez prekidanja red se dalje mico
    - Ko da na čelu netko nešto dijeli -
    Nit je tko viko, trzo se, narico;
    Na žezi strašnoj tih su nas želi
    Ko mrtvo klasje koje jedva šušti.
    (To se čula krv što iz grla pljušti.)

    Korak po korak pošli smo; stali opet:
    Krkljanje, udar, pad i opet korak.
    Začuh zvuk jače. Ukočen, ko propet,
    Stadoh. Na usni tuđe krvi gorak
    Okus oćutjeh. Sad sam bio treći
    Što jamu čeka u redu stojeći.

    Strašna mi tama, od sljepoće gora,
    Sav um pomuti i na čula leže,
    I za njom svjetlost ko stotine zora:
    Iskro! Strijelo! Plamene! Sniježe!
    Silno svjetlo bez ijedne sjene,
    Ko oštar ubod igle usred zjene.

    Drug se preda mnom natrag k meni nago,
    Kao od grča; onda je zastenjo,
    Naprijed posrno, uzdahnuo blago -
    I tihi uzdaj s krkljanjem mu jenjo.
    Surva se, pljusnu kao riba Zine
    Preda mnom prostor bezdane praznine.

    Sve pamtim: naprijed zaljuljah se, natrag,
    Bez ravnovjesja - kao da sam stao
    Jezive neke provalije na prag,
    A iza mene drugi ponor zjao.
    Bijela strijela u prsi mi sinu,
    Crna me šinu s pleći. U dubinu.


    VI

    U bezdanu uma jeza me okrijepi.
    Osjetih hladno truplo gdje me tišti,
    Hladnost smrti da mi tijelo lijepi.
    Strah sviješću sinu: Neka žena vrišti!
    U jami sam - tom ždrijelu našeg mesa;
    Ko mrtve ribe studena tjelesa.

    Ležim na lešu: kupu hladetine,
    Mlohave, sluzne, što u krvi kisne,
    I spas sa jezom iz leda me vine:
    Svijest munjom blisne kada žena vrisne.
    Okrenuh se, u groznici tad k vrisku
    Pružih ruku: napipah ranu sklisku.

    I prvi puta sva životna snaga
    Nad leševima stala da se skuplja;
    Na vrisak skrenuh ruku, i u duplja
    Lubanje zaboh prste; tijela naga
    Ko da su sva zavrištala u jami -
    Sav pako jeknu jezivo u tami.

    Bomba će pasti! Užasnuh se prvo;
    U grču strašnu zgrabih rukom niže.
    Zakoljak nađoh grozan. Leš se rvo
    Sa mnom i na me počeo da kliže.
    Krkljo mu grkljan u krvavoj rani;
    Korake začuh i glasove vani.

    O bože moj, zagrlila me žena
    Sad zagrljajem druge svoje smrti:
    Kako joj koža lica nagrbljena...
    Starice! Bako! I uzeh joj trti
    Koščate ruke, i žarko ih ljubih.
    Činilo mi se: mrtvu majku ubih.

    Čuo sam kako umirući stenje,
    I poželio ludo da oživi.
    Sve leševe tad molih oproštenje.
    Oćutjeh tvrdu usnu gdje se krvi -
    Obeznanih se. Kad sam opet skido
    Mrak nesvijesti, još sam gorko rido.


    VII

    Ušutjeh. Sam sam međ truplima lednim,
    A studen smrti na leđa mi sjela,
    Na udove. U ledu mrtvih žednim
    Vatrama nepca, jezika i ždrijela.
    Led smrti šuti. U njem pako gori.
    A nigdje vriska da samoća ori.

    Taj grozni teret što na meni leži,
    Ni smrtnim ledom neće da priušti
    Hladnoću grla; a biva sve teži:
    Odjednom skoro viknuh: voda pljušti!
    Čujem gdje s vrha po truplima teče;
    Ah, studen mlat! - al peče, peče, peče!

    Po goloj koži, po leđnome jarku,
    Niz trbuh, prsa, slabine i bute
    Potočić studen pali vatru žarku,
    Dube u mesu kanaliće ljute.
    I kad na usnu mlazić žarki kapno,
    Opaljen jezik kusnu živo vapno!

    Puna je jama: Na lešine liju
    Vapno da živim strvine ne smrde.
    O hvala im, nas mrtve sada griju
    Plamenom svoje samilosti... Tvrde
    Leševe ćutim: trzaju se goli,
    Ko mrtve ribe kad ih kuhar soli.

    Taj zadnji trzaj umirućeg živca,
    Taj čudni drhtaj na kojem sam plivo
    Učini da sam blagosiljo krivca:
    O gle! još truplo kraj mene je živo -
    To starica me hladnom rukom gladi,
    Jer zna da moji ne prestaše jadi!


    VIII

    Kada se mrtvi val života stišo,
    Korake začuh ko daleku jeku:
    Netko je jamu par puta obišo;
    I nasta mir ko mir u mrtvu vijeku.
    pomakoh nogu, stegnuh lakta oba -
    Ko grobar kad se izvlači iz groba.

    Zaprepastih se: leševi se miču,
    Kližu nada me, polako se ruše -
    Smiju se, plaču, hropoću i viču,
    Pružaju ruke i bijesno me guše...
    Osjećah nokte, stražnjice, bokove,
    Trbuhe, usta što me živa love.

    Prestavljen stadoh. Stadoše i oni.
    Sad je težina manja. Mrtva noga
    Pala mi preko ramena. Ne goni
    Nitko me više! - rekoh sebi; - To se
    O vratu tvome splele ženske kose.

    Prostrujo hladan zrak na moja usta
    Kroz sloj leševa: izlazu sam blizu!
    I srknuh utopljenički: krv gusta
    kroz nosnice u grlo oštro briznu.
    Smijo sam se - al da me netko tako
    Nakreveljena vidje, taj bi plako

    Il bi od straha sledio se, nijem
    Pred tom rugobom. Jer, što da se tješim:
    Odsad će ljudi mislit da se smijem
    Kad plačem, i da plačem kad se smiješim.
    Ta prazna duplja, gnijezda grozne tame,
    Sjećat će svijet na crno ždrijelo jame.

    I sama sebe osjećo sam krivim
    Što ostavljam u bezdnu te mrtvace,
    Jer zrak je ovaj živ... a ja ne živim...
    I čekah da me opet natrag bace.
    Al rana živim bolom: živ si! reče.
    Sabrah se. Vlaga! S njom se spušta veče.


    IX

    O, nikad nisam očekivo tamu
    S tolikom čežnjom. Pazi! rosa kliže
    Niz trupla dođe do mene, u jamu!
    Užaren jezik počeo da liže
    Kaplje sa ruku, nogu mrtvih tijela
    Što su se na me ko žlijeb nadnijela.

    Pomamno sam i divlje se penjo,
    Gazio prsa i trbuhe grubo -
    I kad bi mrtav zrak iz trbuha stenjo,
    Nisam već trno. Vuko sam i skubo
    Dugačke kose, uspinjo se mesom,
    Podjaren žeđom kao ludim bijesom.

    Nisam osjećo bola, straha, stida;
    Obarah leš za lešom, grabih plazih
    Po njima ko po zemlji što se kida.
    A možda svoju mrtvu sestru gazih,
    Susjeda vukoh, lomih nježnu dragu.
    Žeđ mi je dala bezumlje i snagu.

    Kad sam se divlje iz jame izvuko,
    Zaboravih svijest, oprez, da l je mrko:
    Tlom krvavim sam puzo, tijelo vuko
    Do trave: zvjerski, živinski je srko;
    Uranjo u nju, jeo je i guto
    I ko po rijeci livadom sam pluto.

    Dozvah se: usta, punih trave, ležim,
    Gorim, ledenim: u teškoj sam mori.
    Spasen! O, kamo, kamo sad da bježim?
    Zadrhtah: pjesma krvnikova ori.
    Daleko. Našim mukama se ruga.
    I mržnja planu. Ostavi me tuga.


    X

    Odjednom k meni miris paljevine
    Vjetar donese s garišta mog sela;
    Miris iz kog se sve sjećanje vine:
    Sve svadbe, berbe, kola i sijela,
    Svi pogrebi, naricaljke, opijela;
    Sve što je život sijo i smrt žela.

    Gdje je mala sreća, bljesak stakla,
    Lastavičje gnijezdo, iz vrtića dah;
    Gdje je kucaj zipke što se makla,
    I na traku sunca zlatni kućni prah?

    Gdje je vretena zuj, misir hljeba
    Što s domaćim šturkom slavi život blag;
    Gdje su okna s komadićkom neba,
    Tiha škripa vrata, sveti kućni prag?

    Gdje je zvonce goveda iz štale
    Što, ko s daljine, zvuk mu kroz star pod
    U san kapne; dok zvijezde pale
    Stoljeća mira nad sela nam i rod.

    Nigdje plača. Smijeha. Kletve. Pjesme.
    Mjesec, putujući, na garišta sja:
    Ugasnuo s dola dalek jecaj česme,
    Crni se na putu lešina od psa...

    Zar ima mjesto bolesti i muka
    Gdje trpi, pati, strada čovjek živ?
    Zar ima mjesto gdje udara ruka
    I živiš s onim koji ti je kriv?

    Zar ima mjesto gdje još vrište djeca,
    Gdje ima otac kćerku, majku sin?
    Zar ima mjesto gdje ti sestra jeca
    I brat joj stavlja mrtvoj na grud krin?

    Zar ima mjesto gdje prozorsko cvijeće
    Rubi još radost i taži još bol?
    Zar ima većeg bogatstva i sreće
    Nego što su škrinja i klupa i stol?

    Iz šume, s rikom gora, prasak muko
    Zatutnji. Za njim tanad raspršeno
    Ciknu, ko djeca njegova. Pijuko
    Nada mnom zvuk visoko, izgubljeno.
    Bitka se bije. Osvetnik se javlja!
    Osvijetli me radost snažna poput zdravlja.

    Planu u srcu sva ognjišta rodna,
    Osvetom buknu krvi prolivene
    Svaka mi žila, i ko usred podna
    Sunce Slobode razbi sve mi sjene.
    Držeć se smjera garišnoga dima,
    Jurnuh, poletjeh k vašim pucnjevima.

    Tu ste me našli ležati na strani,
    Braćo rođena, neznani junaci,
    Pjevali ste, i ko kad se dani
    Široka svjetlost, kao božji znaci,
    Okupala me. Rekoh: zar su snovi?
    Tko je to pjevo? Tko mi rane povi?

    Oćutjeh na čelu meku ruku žene;
    Sladak glas začuh: "Partizani, druže!
    Počivaj! Muke su ti osvećene!"
    Ruke se moje prema glasu pruže,
    Bez riječi, i dosegnuh nježno lice,
    Kosu i pušku, bombu vidarice.

    Zajecao sam i još i sad plačem
    Jedino grlom, jer očiju nemam,
    Jedino srcem, jer su suze mačem
    Krvničkim tekle zadnji puta. Nemam
    Zjenice da vas vidim i nemam moći,
    A htio bih, tugo! - s vama u boj poći.

    Tko ste? Odakle? Ne znam, al se grijem
    Na vašem svjetlu. Pjevajte. Jer ćutim
    Da sad tek živim, makar možda mrijem.
    Svetu Slobodu i Osvetu slutim...
    Vaša mi pjesma vraća svjetlo oka,
    Ko narod silna, ko sunce visoka.



  2. #2
    Aktivan član laa-laa (avatar)
    Učlanjen
    26.06.2004.
    Pol
    ženski
    Lokacija
    ...SomewhereOnlyWeKnow...
    Poruke
    1.060
    Reputaciona moć
    60

    Podrazumevano

    Prvi put mi je došla u ruke negdje u petom razredu osnovne škole i stvarno je bila previše za mene tada. Strašno me pogodila... I dan-danas, svaki put se osjećam nelagodno kad je čitam. Trudim se da je ne čitam često...

  3. #3
    Početnik
    Učlanjen
    04.05.2005.
    Poruke
    26
    Reputaciona moć
    0

    Podrazumevano jama

    ovoj pesmi su komunjare dopisale 10. pevanje

  4. #4
    Aktivan član laa-laa (avatar)
    Učlanjen
    26.06.2004.
    Pol
    ženski
    Lokacija
    ...SomewhereOnlyWeKnow...
    Poruke
    1.060
    Reputaciona moć
    60

    Podrazumevano Re: jama

    Citat Original postavio petar011
    ovoj pesmi su komunjare dopisale 10. pevanje
    ...a za pjesnika rekle da su ga - ne zna se kad, ne zna se gdje, ubili četnici. Bilo bi smiješno da nije tužno.

  5. #5
    Buduća legenda Hellen (avatar)
    Učlanjen
    29.08.2004.
    Pol
    ženski
    Poruke
    30.131
    Reputaciona moć
    921

    Podrazumevano Re: jama

    Citat Original postavio petar011
    ovoj pesmi su komunjare dopisale 10. pevanje
    Па и Горан је био ''комуњара''!

  6. #6
    Iskusan HeBePoBaTaH_ (avatar)
    Učlanjen
    14.12.2004.
    Pol
    muški
    Lokacija
    prestonica
    Poruke
    6.923
    Reputaciona moć
    117

    Podrazumevano


    Da li je Kovačić bio srpskog porekla, ili je zaklan zbog toga što je bio komunjara? Ono što sam o njemu znao, zaboravio sam. "Jama" je jedna od prvih pesama, čiji sam početak znao napamet, i to kada sam bio dete, par godina pre škole. Video sam vinjetu u zbirci pesama. Čovek koji u rukama drži vlastite oči. I skoro da se čuo vapaj i krik.

  7. #7
    Elita Betty (avatar)
    Učlanjen
    07.08.2003.
    Pol
    ženski
    Poruke
    21.238
    Tekstova u blogu
    2
    Reputaciona moć
    269

    Podrazumevano

    fuj
    neću ovo da čitam

    mislila sam da je u toku poll za najmučniju pesmu, ali vidim da ste postigli konsenzus
    ja bih možda glasala i za Tutuno beračite, al sad ne vredi

  8. #8
    Iskusan ancika (avatar)
    Učlanjen
    15.03.2004.
    Pol
    ženski
    Lokacija
    Tamo gde ljubav pochinje...
    Poruke
    5.098
    Tekstova u blogu
    20
    Reputaciona moć
    103

    Podrazumevano

    Citat Original postavio Betty
    fuj
    neću ovo da čitam

    mislila sam da je u toku poll za najmučniju pesmu, ali vidim da ste postigli konsenzus
    ja bih možda glasala i za Tutuno beračite, al sad ne vredi
    Mislis- Tutunoberacite. A i meni je malo cudno to Goranovo 10. pevanje. Malo mi se ne uklapa u pesmu, mada jeste dirljivo...

  9. #9
    Iskusan ancika (avatar)
    Učlanjen
    15.03.2004.
    Pol
    ženski
    Lokacija
    Tamo gde ljubav pochinje...
    Poruke
    5.098
    Tekstova u blogu
    20
    Reputaciona moć
    103

    Podrazumevano

    Evo i nje...

  10. #10
    Iskusan ancika (avatar)
    Učlanjen
    15.03.2004.
    Pol
    ženski
    Lokacija
    Tamo gde ljubav pochinje...
    Poruke
    5.098
    Tekstova u blogu
    20
    Reputaciona moć
    103

    Podrazumevano

    Тутуноберачите



    На кантар студен со туч го мерат
    а можат ли да го измерат
    нашиов тутун - нашава мака
    нашава солена пот!



    Од темни зори на утрини летни
    до никоа доба на вечери зимни
    тој гладно пие тагата наша
    и потта и крвта и снагата ни.
    Жолт - жолти прави лицата бледни
    и жолта гостинка у градите носи.


    По утрини росни, по мугрите пресни
    наведени ничкум по полинја родни
    зачмаени ние го береме.
    Лист по лист кини
    лист по лист нижи
    лист по лист превртуј, притискај,
    лист по лист милно, таговно реди
    и на долга низа од капки пот
    и надеж со клетва и зелена јад,
    со корав поглед на очите матни
    по кревките лисја жолтозлатни
    прикаска горка на живот клет
    нанижи безгласна а така јасна.


    Та не знаеш ли?


    Денот ли дојде тој да се мери -
    мерка му нема, а в градите длаби
    без да се запре, без дно да најде
    не тага а клетва, и в очи матни
    и не сакајќи сама да се дига
    фуријата.



    Кантарот носи лисјето златно
    а в гради луто далгите беснат
    на жолтата мака - на жолтиот тутун
    на жолтата пот на рацете ни.

  11. #11
    Iskusan ancika (avatar)
    Učlanjen
    15.03.2004.
    Pol
    ženski
    Lokacija
    Tamo gde ljubav pochinje...
    Poruke
    5.098
    Tekstova u blogu
    20
    Reputaciona moć
    103

    Podrazumevano

    Desanka Maksimović

    KRVAVA BAJKA
    Bilo je to u nekoj zemlji seljaka
    na brdovitom Balkanu,
    umrla je mucenickom smrću
    ceta đaka
    u jednom danu.


    Iste su godine
    svi bili rođeni,
    isto su im tekli skolski dani,
    na iste svecanosti
    zajedno su vođeni,
    od istih bolesti svi pelcovani
    i svi umrli u istom danu.


    Bilo je to u nekoj zemlji seljaka
    na brdovitom Balkanu
    umrla je junackom smrću
    ceta đaka
    u istom danu.


    A pedeset i pet minuta
    pre smrtnog trena
    sedela je u đackoj klupi
    ceta malena
    i iste zadatke teske
    relsavala: koliko moze
    putnik ako ide peske...
    i tako redom.


    Misli su im bile pune
    i po sveskama u skolskoj torbi
    besmislenih lezalo je bezbroj
    petica i dvojki.
    Pregrst istih snova
    i istih tajni
    rodoljubivih i ljubavnih
    stiskali su u dnu dzepova.
    I cinilo se svakom
    da će dugo
    da će vrlo dugo
    trcati ispod svoda plava
    dok sve zadatke na svetu
    ne posvrshava.


    Bilo je to u nekoj zemlji seljaka
    na brdovitom Balkanu
    umrla je junaikom smrću
    ceta đaka
    u istom danu.


    Decaka redovi celi
    uzeli se za ruke
    i sa skolskog zadnjeg iasa
    na streljanje posli mirno
    kao da smrt nije nista.


    Drugova redovi celi
    istog casa se uzneli
    do vecnog boravista.

  12. #12
    Obećava
    Učlanjen
    02.01.2004.
    Pol
    ženski
    Lokacija
    Vosha
    Poruke
    64
    Reputaciona moć
    51

    Podrazumevano

    Meni je najtuznija pesma ubedljivo Jesenjinova "Pesma o kerusi"... Uvek placem kad je citam... Jako mi je mucna...

  13. #13
    Elita Betty (avatar)
    Učlanjen
    07.08.2003.
    Pol
    ženski
    Poruke
    21.238
    Tekstova u blogu
    2
    Reputaciona moć
    269

    Podrazumevano

    ite u peršun so tim!


    nemoj da je neko postovao jesenjina

    evo jedne lepe
    iz udžbenika za engleski za 5.razred


    Oh girl
    Oh girl
    You are so divine
    So please give me yor chewing gum
    You're sitting
    ON MINE

    ehehehehe.....

  14. #14
    Iskusan ancika (avatar)
    Učlanjen
    15.03.2004.
    Pol
    ženski
    Lokacija
    Tamo gde ljubav pochinje...
    Poruke
    5.098
    Tekstova u blogu
    20
    Reputaciona moć
    103

    Podrazumevano

    Zasto ne Jesenjin? Citav njegov zivot je muchan...

    "U prolece, u pojati niskoj,
    gde se zlati rogoza gomila,
    sedmoro je stenadi ridjaste,
    sedmoro je kucka ostenila.

    Lizuci ih jezikom crvenim
    milovala stenad sve od mraka
    i kopneo sneg je zagrejani
    ispod njenog mokroga stomaka.

    Kad je jato kokosaka lenih
    zadremalo na motki sedeci
    krenuo je seljak natmureni,
    svih sedmoro noseci u vreci.

    Muceci se da im pridje malo
    trcala je kroz nanose meke
    i dugo je, dugo je drhtalo
    nezamrzlo ogledalo reke.

    Kad se natrag vukla po prtini
    lizuc svoje telo oznojeno,
    Mesec joj se nad kucom ucini
    kao jedno ridje stene njeno.

    Gledala je u visinu modru.
    Zalosni se urlik dugo cuo.
    Tanki mesec jurio po svodu
    i u polja za breg utonuo.

    Nemo, ko od milostinje bedne,
    kada kamen bace joj iz sale,
    u sneg su se psece oci njene
    kao zlatne zvezd skotrljale.

  15. #15
    Iskusan ancika (avatar)
    Učlanjen
    15.03.2004.
    Pol
    ženski
    Lokacija
    Tamo gde ljubav pochinje...
    Poruke
    5.098
    Tekstova u blogu
    20
    Reputaciona moć
    103

    Podrazumevano

    Djulici- Zmaj

    "Oj djevojko, zeljo ziva
    Što si tako žalostiva?
    "Ja sam snila malo prije
    Da u tebi srca nije"
    Kad si snila, zoro bela,
    Tad si ga ti odnela.


    VII

    Mesečina, - al' meseca nema;
    Moja mila zelen venac snila,
    Pa se malo u snu nasmejala, -
    Od toga se ponoć zasijala.

    VIII

    Pola srce, pola kamen-
    To sam bio ja;
    Pola studen, pola plamen
    Krvca moja sva.
    Ti si kamen naučila
    Ljubit, goreti,
    A srcu mi dade krila,
    Srce odleti.
    Odletelo nebu, raju,
    Bogu, svetlosti,
    Večnoj zori, večnom maju,
    Večnoj radosti.
    Da izbere dvoma nama
    Kutak ubavi,
    Mirno mesto međ zvezdama
    Našoj ljubavi.
    Još se moli bogu tamo,
    Blag da oprosti,
    Što ću ljubit tebe samo
    Cele večnosti.

    XXI

    "Može l' sunce sjati
    I u crnoj noći?"
    Odgovor će dati
    Tvoje crne oči.

    XXXV

    "Moj dragane, gde si noćas bio,
    Il' si pio il' si dangubio?"
    Ja sam pio, nisam dangubio;
    Popio sam toke sa prsiju,
    Sve u zdravlje tih crnih očiju.
    Crne oči, a i vino crno,-
    Nije čudo ako sam posrno.







    Negdašnjem prijatelju



    Da ti Bog da mnogo ljeta,
    A što više s otim bolje,
    I dukata pusta zlata,
    Da te puno zadovolje!
    Al' ja vidim jednog starca,
    U dubini daljnih dana,
    Seda kosa, borno čelo,
    Prošlost mu je puna rana.
    Na štapiću ide, kleca,
    Jad ga tišti, jad golemi;
    Za njim trče mala deca,
    On ih moli: Oprost'te mi!
    Oči su mu pune suza,
    Reči su mu pune jada,
    On se seća doba snage,
    On se seća doba mlada.
    On se seća doba rada,
    Što ga grešno, podlo strati,
    Što se više nikad, nikad,
    Nikad, - ne povrati.
    Obilazi crkve, porte,
    Groblja stara, groblja nova,
    Ište senka oproštenja
    Od pepela, od grobova.
    Kud god ide, zlato daje,
    Za listove neke stare,
    Drkćućom rukom ih dere,
    Oči su mu razažare.
    "Mila deco, mili Srbi,
    Oh, idite putem pravim, -
    Mladost moju, kletvu moju,
    Ne mogu da zaboravim!"






    Pođem, klecam...



    Podjem, klecam, idem, zastajavam,
    Šetalicu satu zadržavam,
    Jurim, bežim, ka' očajnik kleti,
    Zborim reči, reči bez pameti:
    "Ne, ne sme umreti!"
    Vičem Bogu: Ona je još mlada!
    Vičem pravdi: Ona se još nada!
    Anđelima: Vi joj srca znate!
    Vičem zemlji: Ona nije za te!
    Ni otuda nema mi odjeka...
    Vičem sebi: Zar joj nemaš leka?...
    Idem, stanem, ka' očajnik kleti,
    Opet zborim reči bez pameti:
    "Ne sme nam umreti!"
    Idem, stanem, pa mi klone glava
    Nad kolevkom gde nam čedo spava.
    Čedo s' budi, pa me gleda nemo;
    Gledamo se, pa se zaplačemo;
    Pa i njemu, ka' očajnik kleti,
    Zborim reči, reči bez pameti:
    "Ne sme nam umreti!"






    Svetli grobovi



    Bejaste li, braćo moja mlada,
    Da l' bejaste vi na groblju kada,
    Aj, na groblju, na golemu!
    - Ta uvek smo mi na njemu!
    Groblje j' zemlja kom se hodi,
    Groblje j' voda kom se brodi,
    Groblje, vrti i gradine;
    Groblja, brda i doline;
    Svaka j' stopa
    Grob do groba.
    Groblje j' spomen doba sviju;
    Groblje, knjige što se štiju; -
    Povesnica svih zemalja,
    Starostavnik cara, kralja,
    I čitulja viših slika,
    Izbranika, mučenika,
    Od početka, pamtiveka;
    Sve j' to groblje -
    Al je i kolevka.
    Nema broja, ni imena,
    U visinu zvezdam' svima,
    Kamo l' broja i spomena
    U zemljici grobovima!
    Milione progutala j' tama,
    Crna tama mnogih tisućleća,
    Niko ih se više i ne seća...
    - Na pogdekom uvek gori sveća!
    Il' je sveća, il' je ime svetlo,
    Il' su dela koja se ne gase,
    Pa redove nedoglednog groblja
    Svojom zrakom krase.
    Ti grobovi,
    Stari, novi,
    Oni sjaju
    Svakom naraštaju -
    Kad se umlje u prošlost udubi,
    U tamnini da se ne izgubi;
    Kad se pustiš u davnine svete,
    U davnine i svete i klete,
    Da ti mis'o puta ne pomete.
    To su vatre doglasnice,
    Pružajuć' se iz daljnih eona,
    U povorci onoj dugoj,
    Dosvetljujuć jedna drugoj,
    Strujom koja napred leti,
    Težeć samo jednoj meti.
    Pa se tako svetle mlazi-
    Pa se vide svetli trazi
    Jednog duha raznih doba,
    Duha kome nema groba.
    - U grob samo sruši kosti,
    Strese pep'o koj' mu smeta
    Bržem buju viša leta
    K uzvišenoj budućnosti.
    Ko s' osvrne da pogledi
    Bistrim okom i pogledom
    Na grobove ove svetle,
    - Povesnice dugim redom, -
    Mora čuti kako j' živo,
    Kroz vekove, kroz maglinu,
    Ded unuku, otac sinu,
    Borac borcu dovikiv'o:
    "Gde ja stadoh - ti ćeš poći!"
    "Što ne mogah - ti ćeš moći!"
    "Kud ja nisam - ti ćeš doći!"
    "Što ja počeh - ti produži!"
    "Još smo dužni - ti oduži!" -
    To su zbori, to su glasi,
    Kojima se prošlost krasi,
    Što prodiru kroz svet mračni
    Sa grobova onih zračni',
    Spajajući gromkom jekom,
    I božanskom silom nekom,
    Spajajući vek sa vekom
    I čoveka sa čovekom.
    Oko svakog svetlog groba
    -Baš ka' gore oko zvezda-
    Povesnica priča ovo:
    Hvatalo se neko kolo,
    Kolo mlado, kolo novo,
    Novo cveće, stabla stara;
    Duše čiste, srca mlada,
    Naslednici sveta žara; -
    Tu se sleg'o život mladi
    Da se s grobom razgovara.
    "I ti pade, dragi brate!"
    - "Nisam, deco, vas dok traje!"
    "Je l' ti borba bila teška?"
    - "Pokušajte, milina je!"
    "Šta si hteo? Kud si poš'o?"
    - "Tamo gde se stići mora!"
    "Zar je vera tako jaka?"
    - "Uvek jača od zlotvora!"
    "Malo nas je koj' bi smeli!"
    - Al' vas jaka sila kreće!"
    "Zar ko može stići celi?"
    - "Ko posumnja, nikad neće!" -
    "A ko behu oni divi,
    Koji su te napred zvali,
    Koji su te ojačali,
    Koji su ti krila dali?"-
    - To bejahu ideali!
    Bez njih nema više leta
    Nad oblakom mraka gusta;
    Bez njih bi se malaksalo,
    Bez njih bi se brzo palo,
    Svet bi bio grob bez cveta,
    Život prazan, - mladost pusta!"
    Oko svakog svetlog groba
    Prikuplj'o se život novi,
    Naslednici svetog žara,
    Kupili se sokolovi,
    Pijuć' dušom svetle zrake-
    Jest, tako je, braćo draga,
    Ti grobovi nisu rake,
    Već kolevke novih snaga!
    I vam je, jaoj, pao
    Stegonoša dičnog stega-
    Al' je sin'o grobak novi:
    Vi stojite oko njega.
    Tu pogleda brat na brata,
    P'onda gore, p'onda u se,
    Grudi drkću, usta ćute,
    Ali duše razumu se.
    Da l' to snaga niče nova?
    Daruj, Bože, blagoslova,
    Da vas združi bratska sloga,
    Zavetnike koji s' kupe
    Oko groba Đurinoga!






    Tiho noći



    Tiho, noći,
    Moje sunce spava;
    Za glavom joj
    Od bisera grana;
    A na grani
    K'o da nešto bruji -
    To su pali
    Sićani slavuji:
    Žice predu
    Iz svilenog glasa,
    Otkali joj
    Duvak do pojasa,
    Pokrili joj
    I lice i grudi, -
    Da se moje
    Sunce ne probudi.

  16. #16
    Buduća legenda Hellen (avatar)
    Učlanjen
    29.08.2004.
    Pol
    ženski
    Poruke
    30.131
    Reputaciona moć
    921

    Podrazumevano

    А што ''Тијо ноћи'' и ''Светли гробови'' међу ''најмучније песме''?

  17. #17
    Iskusan HeBePoBaTaH_ (avatar)
    Učlanjen
    14.12.2004.
    Pol
    muški
    Lokacija
    prestonica
    Poruke
    6.923
    Reputaciona moć
    117

    Podrazumevano


    Dobro, nećemo sada tamburaški "TiJo", već "Tiho noći". Bata Stojković je tu pesmu tražio da mu pevaju na sahrani.

  18. #18
    Obećava
    Učlanjen
    23.01.2004.
    Pol
    ženski
    Lokacija
    Beograd
    Poruke
    54
    Reputaciona moć
    51

    Podrazumevano

    I pevali su mu ...
    Poz.

  19. #19
    Iskusan ancika (avatar)
    Učlanjen
    15.03.2004.
    Pol
    ženski
    Lokacija
    Tamo gde ljubav pochinje...
    Poruke
    5.098
    Tekstova u blogu
    20
    Reputaciona moć
    103

    Podrazumevano

    "Tiho noci" ztao sto peva svojoj umrloj zeni...

  20. #20
    Elita Betty (avatar)
    Učlanjen
    07.08.2003.
    Pol
    ženski
    Poruke
    21.238
    Tekstova u blogu
    2
    Reputaciona moć
    269

    Podrazumevano

    jedna mučma
    ači prelepa pesma
    ujedno i jedna od najstarijih u Srba EVER

    "Osu se nebo zvezdana
    a (zaboravih reč, mlado valjda) polje ovcama
    ovcama nema čobana
    do jedno dijete Radoje"..


    e, onda se ispostavi da je čobanu izvađeno srce

    "majka mu srce vadila
    strina joj lučem svetlila"

    prelepa pesma na prelepu melodiju
    ja plačem kad je čujem (ili čitam)
    staroslovenska magijska ...

  21. #21
    Ističe se Isus33 (avatar)
    Učlanjen
    18.02.2008.
    Pol
    muški
    Lokacija
    daleko od Sarajeva
    Poruke
    2.850
    Reputaciona moć
    123

    Podrazumevano Re: Najmučnija pesma

    Hoću samo da podignem temu da čitate "Jamu".

  22. #22
    Veoma poznat
    Učlanjen
    11.08.2009.
    Pol
    muški
    Poruke
    11.921
    Tekstova u blogu
    2
    Reputaciona moć
    0

    Podrazumevano Re: Najmučnija pesma

    gotovo sve pesme koje ste nabrojali spadaju medju moje omiljene
    tu je i pesma jablanovi...
    ja se nocas bojim,Sebe,i ja strepim sam od svoje seni........
    pogotovo sto ju je ducic pisao dok je bio u psihijatrijskoj ustanovi...........

  23. #23
    Neproveren član
    Učlanjen
    02.12.2009.
    Pol
    ženski
    Lokacija
    Beograd
    Poruke
    75
    Reputaciona moć
    0

    Podrazumevano Re: Najmučnija pesma

    STOJANKA MAJKA KNEŽOPOLJKA, Skender Kulenović

    (Ovo je bila školska lektira u moje vreme)

    Sva tri ste mi na sisi ćapćala - joj, blagodatno
    sunce knešpoljsko! -
    sve trojici povijala nožice sam rumene
    u bijele povoje lanene,
    sve trojici sam prala jutarnje tople pelene ...
    Joooj,
    Srđane,
    Mrđane,
    Mlađene,
    joj, tri goda u mom vijeku,
    tri prvine u mom mlijeku,
    tri saća teška,
    silovita,
    što ih utroba moja izvrca,
    joj, rosni trolisni struče djeteline knešpoljske,
    što procva ispod moga srca!
    Joooj,
    tri goda srpska u mom vijeku,
    tri Obilića u mom mlijeku,
    joj, Srđane-Đurđevdane,
    joj, Mrđane-Mitrovdane,
    joj, Mlađene-Ilindane:
    Kozara izvila tri bora pod oblak,
    Stojanka podigla tri sina pod barjak!
    Joooj,
    gdje ste,
    Srđane,
    Mrđane,
    Mlađene,
    Joooj,
    gdje ste,
    tri ilinske puške prve,
    tri suze moje zadnje:
    Hoće majka mrtve da vas izljubi
    pa sedam ravnih redi
    - što Knešpolje izrovaše pogani nerasti svejedi
    nit ije
    nit pije,
    već petama krvavim
    Kozarom, Prosarom
    po lješevima čepa crvavim
    ne bi li kojeg od vas poznala
    žalosna majka Stojanka,
    što vas je zimus pratila u akciju,
    posvunoć cjelcem batrgala
    i prugu trgala!
    Joj, tri vuka moja i tri ljute mećave,
    hoće majka da vas izljubi ledene:
    Zasuči rukav, Srđane,
    lako bi tebe majka poznala:
    na lijevoj miški mladež - mrka kupina!
    Zavrni, sine Mrđane,
    zavrni mi desnu nogavicu:
    tu ti je prvi kuršum probio
    pod listom cjevanicu!
    A ti se mrtav nasmij majci, Mlađene,
    tebe bi majka ponajlakše poznala:
    četiri očnjaka ostale zube prerasla,
    ko u kurjaka!...
    Joj, tri moje biljege od soja,
    joj, tri ljute guje s prisoja
    što vas majka junačkom snagom nasisa,
    što vas buna kuršumskom šarom ispisa,
    Joooj,
    gdje ste?
    Da l vas plaču
    vode mlječaničke,
    ili gračaničke,
    ili moštaničke,
    ili vas rastaču
    bljuvci žutih crvi
    po skotskim crnim rovovima,
    na skotskim stozubim žicama
    kraj dubičke ceste?
    Ustajte, ustajte,
    niz Knešpolje pogledajte:
    Je li ovo jučeranje Knešpolje?
    Je li ovo, djeco, pred jesen?
    Gdje su bijele kosačke družine povijene?
    Pod kojom kruškom uzrelom
    čeka
    kosce jarne, uganule
    i žetelice preplanule
    velika rumena pita
    od prvog slobodnog žita
    i velika zdjela kisela mlijeka?

    A od Kozare, rano moja, pa do Save,
    ljetina natisla iz slobode,
    ko iz vode,
    kukuruzi nanijeli ko vojske zelene,
    glavinjaju pšenice bremene,
    šljive savke uplavile
    od slačina,
    pa se lijepo, od težina,
    razglavile
    ko steone krave:
    Svud hljebno je i medno je i grozdno je
    preko glave,
    krckaju zemlje ko krcate košnice,
    čekaju, rano moja, da se oznoje
    orne muške mišice...
    Al zalud, zalud čekaju!
    Djeco moja
    vi ćete Stojanki majci oprostiti
    što će vas majka mrtve ražalostiti:
    Oca su vam u zbjegu upeljali,
    i na cesti dok su nam ga strijeljali,
    zubima je stisno lulu družicu,
    a strica vam Radoja
    odveli su u žicu,
    otjerali vamiliju i kum-Ilije,
    i sve redom vamilije!...
    Pusto leži Knešpolje,
    obnemoglo, suro, jalovo.
    I ko sipnja ga pritišće
    sunčano olovo.
    Sve je gluvo, bezuvo.
    Ni ptice, ni pčele.
    Samo u praznu sobu
    ubasa samotno tele
    pa glavom o zatvorena vrata tuče
    i beuče,
    ko u grobu...
    Nije ovo, djeco, Knešpolje,
    ovo je polje nevolje!
    Ko li će ove godine kositi?
    Ko li će djevojke prositi?
    Ko li će rakije peći?
    Ko li će slanine sjeći?
    Aj, zar će se ovi nerasti nesiti,
    zar će se našom pogačom rumenom
    - crvena kad nikne iz naših kostiju-
    zar će se našom pogačom crvenom
    nesiti nerasti slastiti?!
    I zar će skotske laloke pogane
    našim mrsom alapljivo mastiti?!
    I zar će našom rakijom prvenom
    salovita svoja ždrijela palucati?!
    I zar će njihove šape čupave
    što su se u našoj krvi kupale
    nevjestama što su za vas pupale
    proljetna njedra satrti?!
    I, djeco moja, poslije naše samrti,
    zar će im se sito-pjano štucati?!
    Aj, ko će ove vukodlake zatrti?
    Kozaro,
    Kozaro,
    Kozaro,
    kazuj, Kozaro, ko će ih zatrti,
    ko će okajati
    moga Srđana,
    moga Mrđana,
    moga Mlađena? ...

    Kozaro, seko zelena,
    druga majko moga Mlađena,
    s daleka li se vidiš
    i dalje li se čuješ!
    Vjerovat ne može majka Stojanka
    da si ti opustjela
    i da si nas napustila!...
    Sa ceste preorane,
    sa mrtvih psina što im djeca naša sudiše,
    kad oči uznesem uz tvoje kosate strane,
    u mom srcu - ko u tvom gnijezdu -
    jedno ptiče prokljuvava,
    jedna vjera procvjetava:
    Ti si moje sinove,
    ti si, sele, svoje džinove
    u pletenice zelene savila,
    pa ćutiš nad Knešpoljem
    i obrve teške sastavljaš
    i u srcu,
    ko u kotlu plamenom,
    miješaš svetu osvetu!
    Osvetu, seko, osvetu!
    Okaj mi sina Srđana,
    okaj mi sina Mrđana,
    okaj mi sina Mlađena:
    Kiše je željno sveto Ilinje,
    a Knešpolje osvete presvete!
    Sveti nas, seko Kozaro,
    okaj nas smrtno, krvavo,
    čuješ li jednu uku veliku
    od one strane otkud sunce izlazi? ...
    Nju mi je Mlađen često pominjo:
    „Ako poginem, majko Stojanko,
    mene će okajat pomajka Kozara,
    mene će okajat pramajka Rusija,
    neće, majko, dugo potrajat,
    čuće se jedna uka velika!"
    I ne vidim od rose očinje,
    već samo čujem: uka počinje!
    Uka, seko, uka velika
    s daleke strane otkud sunce izlazi,
    ko da planinom gude jugovi!
    To ide vojska, sve čovjek do čovjeka,
    oblak vojske, vojska srdita:
    Kad bi sve gromove, seko vjekovjeka,
    što su ti mrčevnom kosom igrali
    vječine vječina, -
    u jedan tresak i rsak složila,
    on ne bi bio toj uki velikoj
    ni jeka jekina:
    tolika, sele, vojska udara,
    toliko srditih nasrće Srđana!
    Tresak, seko, rsak do neba
    s daleke strane otkud sunce izlazi:
    Koliko ljutih te izrani kuršuma,
    koliko ljutih me nahrani jadova,
    toliko, sele, iz tog ršuma,
    toliko mrgodnih namiče Mrđana!
    Tresak i rsak zemlju premeću
    pa sijevci, sejo, nebom prelijeću
    od one strane otkud sunce izlazi:
    Kada bi svaku suzu štočiju,
    što majčinu,
    što dječiju,
    (i kraviju,
    i ovčiju!)
    po zbjegovima što poteče s očiju,
    što poteče i u tebe uteče, -
    sve suze kad bi na list zelen skapila
    pa suncu ranom sa njeg zrake vratila:
    toliko, sejo, sijeva sijevaka,
    toliko krilatih nalijeće Mlađena!...
    O, nije, sejo, ovo rosa očinja,
    dva Ilinja što oči moje opčinja,
    već pred tom vojskom eno čovjeka,
    za čelo svu je vojsku nadrasto
    - a osrednjeg je uzrasta -
    oči su mu - evanđelja stovjeka,
    a Rusija - kosa mu grgurasta,
    i sav trepti ko od pređe vilinje:
    Ide tako, usred silna gromora,
    - takav nam se prisniva na Ilinje -
    i smiješi se, sve mu igra brk,
    što bi se njime Mlađen šalio
    da bi ga jednom vidjet volio
    već. da je njegovo odavde do mora!
    Čuješ li, sele Kozaro,
    čuješ li uku veliku? ...
    Razvijaj kose zelene,
    seka te zaklinje Stojanka,
    rasplići mrke pletenice,
    puštaj nam džinove vilene,
    nek skotskom krvi
    oboje
    tri naše vode ledene,
    nek mrljinama skotskim,
    za zrnate pšenice,
    zemlju našu
    pognoje!

    Čuješ li, sele vesela,
    čuješ tu uku veliku? ...
    Gudi zemlja, zemlja vascijela:
    Otiskuje se vojska golema od moskovskoga Jerusolema,
    širi jele,
    zelena sele,
    prosipaj čelične pčele
    niz zemlju našu
    na krvavu pašu!
    Znaj:
    Kad bi se utroba moja oplodila,
    još bih tri Mlađena,
    i tri bih Mrđana,
    i tri bih Srđana
    porodila,
    i ljutom dojkom odojila,
    i svatri tebi poklonila!
    Stani mi stamena,
    u dvije zmije uzvij obrve,
    u ljut ugriz stegni vilice,
    i iz svake žilice
    srkni jeda mamena
    pa ga uždi na ognjene nozdrve
    u tri živa plamena,
    u tri živa Mlađena,
    u tri živa Mrđana,
    u tri živa Srđana,
    u ilinska tristaitri plamena,
    cikni, sele, stoglavo,
    stuci ih, seko, storuko
    nek im nema ni traga ni znamena,
    nek se pamti gdje je raka trojaka:
    Ovdje snagom doji Stojanka,
    bunom pita Kozara pomajka,
    vjerom hrani Rusija pramajka,
    tri se majke ovdje sastaju:
    Ko god nam došo da ambare izaspe,
    i torove pune da nam razaspe,
    i krcata da nam ulišta
    pbsasne,
    i da pogasne
    ognjišta
    - a loza mu od kletve ne pomrla -
    djeca će mu zalud ovud skitati
    i za kosti pitati,
    jer će ovdje, gdje je samrt vršaj zavrgla,
    i vršući krvlju liptala,
    pa na koncu svoju samrt ovrhla:
    ko krv danas, sutra med proliptati,
    med i mlijeko djeci našoj do grla -
    zemlja će nam u sunce prociktati!

  24. #24
    Ističe se capljara (avatar)
    Učlanjen
    08.06.2009.
    Pol
    muški
    Lokacija
    Dorcol - Marina - Dunav
    Poruke
    2.238
    Tekstova u blogu
    12
    Reputaciona moć
    76

    Podrazumevano Re: Najmučnija pesma

    Sve od Nazora...
    Drug Tito jase na celu kolone ( narocito )
    Ne zbog Tita ( tada smo ga svi voleli )....vec sto smo morali da je znamo....
    Samo to i nista vise E. A. P.

  25. #25
    Iskusan ancika (avatar)
    Učlanjen
    15.03.2004.
    Pol
    ženski
    Lokacija
    Tamo gde ljubav pochinje...
    Poruke
    5.098
    Tekstova u blogu
    20
    Reputaciona moć
    103

    Podrazumevano Re: Najmučnija pesma

    Na Kordunu grob do groba,
    trazi majka sina svoga....
    Nasla ga je, na grob klekla
    i ovako sinu rekla:

    O, moj sine, radost moja,
    gde nestade mladost tvoja.

    Otac plache, majka cvili,
    otvori se grobe mili,
    grobak se je otvorio,
    sin je maci govorio:

    Ne plach' mila majko moja,
    teshka mi je suza tvoja,
    idi majko domu svome,
    ne dolazi grobu mome.

    Idi majko, kazi rodu
    da sam pao za slobodu.

    Jako tuzna pesma koju smo morali da znamo...

Slične teme

  1. Odgovora: 46
    Poslednja poruka: 15.06.2008., 06:30
  2. Pesma
    Autor Ginger u forumu Arhiva
    Odgovora: 38
    Poslednja poruka: 15.01.2008., 17:48

Pravila za slanje poruka

  • Ne možete kreirati novu temu
  • Ne možete poslati odgovor
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoju poruku
  •