SILMARILLION

Doriath je trpio velike promjene. Melian je dugo sjedila u tišini uz kralja Thingola; njezine misli odlutale su u zvjezdana ljeta i njihov prvi susret među slavujima Nan Elmotha prije mnogo vjekova; znala je da je njezin rastanak od Thingola prethodio još većem rastanku, te da se Doriathu bližila propast. Jer Melian bijaše od božanskoga roda Valara, i Maia vrlo moćna i mudra; koja je zbog ljubavi prena Elwëu Singollu uzela na se lik Ilúvatarove djece i tim se brakom sputala lancima i okovima od Ardina mesa. U tom mu je liku donijela na svijet Lúthien Tinúviel i u tom liku dobila moć nad tvari Arde, te je Melianin pojas štitio Doriath kroz duge vjekove od vanjskoga zla. Ali sad je Thingol ležao mrtav, a njegov duh otišao u Mandosove dvore; a njegovom smrću promijenila se i Melian. Tako se zgodilo da se njezina moć u to doba povukla iz šuma Neldoretha i Regiona, a Esgalduin, začarana rijeka, žuborila je drugačijim glasom, dok je Doriath ležao otvoren neprijatelju. Otad Melian nije ni s kim zborila doli jedino s Mablungom, moleći ga da pripazi na Silmaril, te da što brže pošalje glase Berenu i Lúthien u Ossiriandu; ona pak nestade iz Međuzemlja i ode u zemlju Valara za Zapadnim morem, da premišlja nad svojim jadima u vrtovima Lóriena, odakle je bila došla, te ova priča više o njoj ne govori.Tako se zgodilo da je vojska Naugrima, prešavši Aros, nesmetano stupila u šume Doriatha a da im se nitko nije ispriječio na putu, jer bilo ih je mnogo i bili su razjareni, dok su kapetani Sivih vilenjaka zapali u sumnju i očaj i išli tamo-amo bez svrhe. Patuljci su se, pak, držali svojega puta, i prešli preko velikog mosta te ušli u Menegroth; a ondje se dogodilo najžalosnije od svih djela iz Drevnih dana. Jer, u Tisućama se pećina vodila bitka i mnogo je vilenjaka i patuljaka izginulo, a na to se nije zaboravilo. No patuljci izađoše odatle pobjedonosni, a Thingolovi dvori bijahu ispremetani i opljačkani. Ondje pade Mablung od Teške ruke pred vratima riznice u kojoj je ležao Nauglamír; dok su Silmaril oteli.

U to su vrijeme Beren i Lúthien još boravili na Tol Galenu, Zelenom otoku, na rijeci Adurant, najjužnijoj od rijeka što su, rušeći se s Ered Lindona, tekle da se pridruže Gelionu; a njihov je sin Dior Eluchíl imao za ženu Nimloth, rođakinju Celeborna, princa Doriatha, koji se oženio gospom Galadriel. Sinovi Diora i Nimloth bijahu Eluréd i Elurín; a rodila im se i kći, pa nju nazvaše Elwing, što znači Zvjezdana pjena, jer je rođena jedne noći pune zvijezda čija se svjetlost iskrila u pjeni vodopada Lanthir Lamatha u blizini kuće njezina oca.Međutim, vijest je brzo putovala među vilenjacima Ossirianda da se velika vojska patuljaka naoružana ratnom opremom spustila s planina i pregazila Gelion na Kamenom gazu. Ove vijesti ubrzo dospješe do Berena i Lúthien; u to je doba stigao k njima i glasnik iz Doriatha izvijestivši ih o onom što se tamo dogodilo. Nato Beren ustade i ostavi Tol Galen pa, pozvavši k sebi Diora, svojega sina, zajedno pođoše na sjever k rijeci Ascar, a s njima je pošlo mnogo Zelenih vilenjaka iz Ossirianda.Tako se zgodilo da su nogrodske patuljke kad su, vraćajući se iz Menegrotha s prorijeđenom vojskom, ponovno stigli do Sarn Athrada, napali nevidljivi neprijatelji; jer dok su se oni uspinjali obalama Geliona pod teretom doriathskog plijena, najednom se cijela šuma ispunila zvucima vilenjačkih trublji, a strelice doletjele na njih sa svih strana. Ondje je mnogo patuljaka palo već u prvom napadu, ali neki se, utekavši iz zasjede, okupiše, te stadoše bježati na istok prema planinama. A dok su se uspinjali dugim obroncima podno gore Dolmed, nabasaše na Pastire drveća, koji zatjeraše patuljke u sjenovite lugove Ered Lindona; odakle, pripovijeda se, nijedan više nije izašao kako bi se popeo visokim puteljcima koji su vodili u njihove domove.

U toj bici kod Sarn Athrada Beren je izvojevao svoj posljednji boj i sam umorio gospodara Nogroda, te mu oteo Ogrlicu patuljaka; no ovaj je, umirući, prokleo sve blago. Tad Beren u čudu pogleda onaj isti dragulj koji je sam bio odsjekao iz Morgothove željezne krune, a koji je sad blistao umetnut patuljačkom vještinom među zlato i dragulje, pa ispere s njega krv u vodama rijeke. A kad je sve bilo gotovo, doriathsko blago potopiše u rijeci Ascaru, a od tog časa rijeka dobi novo ime,Rathlóriel, Zlatno korito; Beren pak uze Nauglamír i vrati se na Tol Galen. Malo je Lúthieninu tugu olakšalo saznanje da su gospodara Nogroda umorili i još mnoge patuljke uz njega; no kazuje se i pjeva da je Lúthien, noseći onu ogrlicu i onaj besmrtni dragulj, bila slika najveće krasote i slave koja je ikad postojala izvan Valinorskog kraljevstva; i na kratko vrijeme Zemlja je živućih mrtvaca postala poput odraza zemlje Valara i ni jedno mjesto nije otad bilo tako lijepo, tako plodno, ni tako okupano svjetlom.Međutim, Dior, Thingolov nasljednik, oprosti se s Berenom i Lúthien te, otišavši iz Lanthir Lamatha sa svojom ženom Nimloth, stiže u Menegroth i nastani se ondje, a s njim pođoše njihovi mladi sinovi Eluréd i Elurín, i Elwing, njihova kći.

Ondje ih Sindari primiše s radošću, te se uzdigoše iz tame nastale u tuzi za svojim palim rođacima i kraljem i za Melianinim odlaskom; a Dior Eluchíl odluči povratiti slavu doriathskog kraljevstva.Jedne je jesenje večeri, kad je već postajalo kasno, netko zakucao na vrata Menegrotha, zatraživši prijem kod kralja. Bio je to knez Zelenih vilenjaka koji je hitao iz Ossirianda, a vratari ga dovedoše ondje gdje je Dior sjedio sam u svojoj odaji; tu je u tišini predao kralju jedan kovčeg i otišao. U tom je kovčegu ležala Ogrlica patuljaka u kojoj je bio umetnut Silmaril; a Dior je, gledajući je, znao kako je bila znak da su Beren Erchamion i Lúthien Tinúviel doista umrli i otišli gdje ljudski rod odlazi, u sudbinu izvan svijeta.Dugo je Dior zurio u Silmaril, koji su njegov otac i mati dobavili mimo svake nade iz Morgothova užasa; njegova je tuga bila golema, jer ih je smrt stigla tako brzo.Ali mudri su govorili da im je Silmarnil skratio dane, jer je plamen Lúthienine ljepote,dok ga je nosila, bio presvijetao za zemlje smrtnika.Nato Dior ustade i oko svojega vrata zakopča Nauglamír; sad se činio poput najkrasnijeg od sve djece svijeta, od trostruka roda: od Edaina, i od Eldara, i od Maiara iz Blaženog kraljevstva.Ali uto glasine stadoše kolati među raštrkanim vilenjacima Belerianda da jeDior, Thingolov nasljednik, nosio Nauglamír, pa rekoše:

"Fëanorov Silmaril ponovno gori u šumama Doriatha."Zakletva se Fëanorovih sinova ponovno probudila iz sna. Naime, dok je Lúthien nosila Ogrlicu patuljaka nijedan je se vilenjak nije usuđivao napasti; ali sad se, dočuvši za obnovu Doriatha i Diorov ponos, sedmorica ponovno okupiše nakon lutanja, te mu poslaše glase kako traže ono što im pripada.Ali Dior nije poslao odgovora Fëanorovim sinovima, pa Celegorm podiže svoju braću da pripreme napad na Doriath. Stigli su neočekivano usred zime i tukli se s Diorom u Tisuću pećina; tako se drugi put dogodilo da je vilenjak ubijao vilenjaka. Ondje pade Celegorm od Diorove ruke; ondje pade Curufin i tamnokosi Caranthir; ali i Diora isto umoriše, zajedno s Nimloth, njegovom ženom, a okrutni Celegormovi sluge zarobiše njegove mlade sinove i ostaviše ih da umru od gladi u šumi. Zbog ovog se jedino Maedhros uistinu pokajao, te ih dugo tražio po šumama Doriatha, ali njegova je potraga bila neplodna; i o sudbini Eluréda i Elurína nijedna priča ne kazuje.Tako je Doriath pao i više se nikad nije uzdigao. No, Fëanorovi sinovi nisu dobili ono za čim su tragali, jer je ostatak naroda utekao pred njima, a s njima je bila Elwing, Diorova kći, te su pobjegli i, noseći sa sobom Silmaril, stigli nakon nekog vremena do ušća rijeke Sirion pokraj mora.

XXIII. POGLAVLJE

O TUORU I PADU GONDOLINA


Već je bilo rečeno da je Huor, Húrinov brat, bio umoren u bici Suza nebrojenih i da je u zimu te godine Rían, njegova žena, donijela na svijet dijete u divljini Mithrima, da je njegovo ime bilo Tuor i da ga je posvojio Annael, jedan od Sivih vilenjaka, koji su još živjeli u tim brdima. Međutim, kad je Tuoru bilo šesnaest godina,vilenjaci odlučiše napustiti pećine Androtha, gdje su boravili, i potajno otići u Sirionske luke na dalekom jugu; ali napadoše ih orci i Istočnjaci prije negoli su ostvarili svoj bijeg, a Tuora zarobi i podjarmi Lorgan, vođa hithlumskih Istočnjaka. Tri je godine izdržao to sužanjstvo, ali je pri njihovu isteku pobjegao i, vrativši se u pećine Androtha, boravio ondje sam samcat i nanio toliko udaraca Istočnjacima da je Lorgan dao ucijeniti njegovu glavu.Ali kad je Tuor ovako u samoći proživio četiri godine, Ulmo mu u srce zasadi želju za odlaskom iz zemlje njegovih očeva, jer je bio izabrao Tuora za izvršitelja svojih zamisli, a ovaj, ostavivši još jedanput pećine Androtha, ode na zapad preko Dor-lómina i pronađe Annon-in-Gelydh, Dveri Noldora, koje je Turgonov narod izgradio dok su boravili u Nevrastu prije mnogo godina. Odatle je vodio mračan hodnik podno planina i završavao u Cirith Ninniachu, Duginoj pukotini, kroz koju je uzburkana voda protjecala prema Zapadnom moru.

Tako se zgodilo da Tuorov bijeg iz Hithluma nisu zamijetili ni ljudi ni orci, a nikakvo saznanje o njemu nije dospjelo do Morgothovih ušiju.Tuor je, dakle, stigao u Nevrast i, ugledavši Belegaer, Veliko more, zaljubio se u njega, te su njegov šum i čežnja za njim zauvijek ostali u njegovu srcu i uhu, a njega je zahvatio nemir koji ga je na kraju doveo u dubine Ulmova kraljevstva. Stoga se on nastani u Nevrastu sam samcat i ljeto te godine prođe, a propast se stade bližiti Nargothrondu; no, kad je stigla jesen, on opazi sedam velikih labudova gdje lete na jug i prepozna u njima znak da je dugo oklijevao, te stade slijediti njihov let niz morske obale. Tako na kraju stiže u napuštene dvore Vinyamara podno gore Taras, stupi unutra, te pronađe ondje štit i oklop od veriga, mač i kacigu, koje je Turgon davno prije ostavio ondje prema Ulmovoj zapovijedi; pa se opremi onim oružjem i spusti na obalu. Ali sa zapada se podiže velika oluja, a iz te se oluje pojavi Ulmo, Gospodar voda, u svoj svojoj slavi pa se obrati Tuoru koji je stajao pokraj mora.

Ulmo mu naloži da ostavi to mjesto i potraži skriveno kraljevstvo Gondolin; dade Tuoru velik plašt, da ga sjenkama zakloni od očiju njegovih neprijatelja.No, kad je ujutro oluja utihnula, Tuor nabasa na jednog vilenjaka koji je stajao pred zidinama Vinyamara; taj bijaše Voronwë, sin Aranwëa od Gondolina, koji je plovio na posljednjem brodu što ga je Turgon poslao na Zapad. Ali kad se taj brod,vraćajući se konačno iz duboka oceana, potopio u velikoj oluji nadomak obale Međuzemlja, Ulmo ga je, jedinog od njegovih mornara, podigao i izbacio na obalu u blizini Vinyamara; a doznavši za zapovijed koju je Tuoru dao Gospodar voda, Voronwë osta iznenađen, te mu nije odbio svoje vodstvo do skrivenih vrata Gondolina.Stoga oni zajedno krenuše odande, a kako im je Zla zima te godine dolazila ususret sa sjevera, išli su oprezno na istok pod obroncima Sjenovita gorja.Nakon nekog vremena stigoše na svojem putovanju do Ivrinskih jezeraca, i stugom promotriše nečist koja je ondje nastala od prolaska zmaja Glaurunga; ali dok su još zurili u nj, opaziše nekoga kako hita na sjever, a taj bijaše čovjek visoka rasta, odjeven u crno i s crnim mačem u ruci. No, oni nisu znali tko je on, niti što se sve dogodilo na jugu te je on prošao pokraj njih a da nisu izmijenili riječ.

A na kraju su, zahvaljujući Ulmovoj moći koja ih je štitila, dospjeli pred skrivena vrata Gondolina i, spustivši se niz podzemni hodnik, stigli do unutrašnjih dveri, gdje su ih zarobili stražari. Tad su ih poveli uz velebni klanac Orfalch Echor,ograđen sedmorim vratima, i doveli ih pred Ectheliona od Vrela, čuvara velikih dveri na kraju strme ceste; ondje Tuor zbaci svoj plašt, te se po opremi koju je nosio sa sobom iz Vinyamara moglo vidjeti da ga je doista sam Ulmo poslao. Uto Tuor pogleda dolje prema krasnoj dolini Tumladen, umetnutoj poput zelena dragulja sred prstenastih gora i vidje u daljini na kamenitom visu Amon Gwaretha Gondolin veličanstveni, grad od sedmoro imena, čija slava i divota nadvisuju u pjesmama sva ostala prebivališta vilenjaka u Ovijem zemljama. Na Ecthelionovu zapovijed oglasiše se trublje s tornjeva visokih dveri i one odjeknuše u brdima; a iz velike se daljine, ali jasno, začu odgovor trublji koje su svirale s bijelih zidina grada, okupanog u ružičastoj zori nad dolinom.
Tako se zgodilo da je Huorov sin odjahao preko Tumladena i stigao na vrata Gondolina te, uspevši se širokim gradskim stubištem, bio sproveden na kraju u Kraljevu kulu ugledavši prikaze valinorskog Drveća. Tad se Tuor zaustavi pred Turgonom, Fingolfinovim sinom, Vrhovnim kraljem Noldora, uz kraljevu desnicu stajao je Maeglin, sin njegove sestre, dok mu je uz ljevicu sjedila Idril Celebrindal, njegova kći; i svi koji su čuli Tuorov glas zapanjiše se, sumnjajući da je ovo doista čovjek od smrtne rase, jer njegove riječi bijahu riječi Gospodara voda koje su ga u tom času opsjele. A on upozori Turgona da se Mandosovo prokletstvo žurno bliži svojem ispunjenju, kad će sva djela Noldora propasti; te ga zamoli da ode i ostavi krasan i veleban grad koji je izgradio, te se spusti Sirionom do mora. Turgon je dugo premišljao nad Ulmovin savjetom pa mu padoše na um riječi koje je čuo u Vinyamaru:

"Ne ljubi odviše djelo svojih ruku i zamisli svojega srca; sjeti se da jedina nada Noldora leži na Zapadu i dolazi s Mora."Međutim, Turgon je postao ponosan, a Gondolin krasan poput uspomene na vilenjački Tirion, te je on još imao povjerenja u svoju skrovitost i neoborivu snagu,makar je i jedan Vala pobijao; a nakon Nirnaeth Arnoediada narod se toga grada nikad više nije želio miješati u jade vilenjaka i ljudi s onu stranu, niti se kroz grozu i opasnost vratiti na Zapad. Zatvoreni unutar svojih neprohodnih i začaranih gora, nisu nikome dopuštali da uđe, makar taj bježao pred Morgothovom osvetničkom mržnjom;vijesti su o drugim krajevima pristizale k njima nejasne i daleke, i malo su se na njih obazirali. Angbandske su uhode uzalud za njima tragale; njihovo je boravište bilo poput glasine, poput tajne koju nitko ne može otkriti. Maeglin je uvijek govorio protiv Tuora na kraljevskim vijećanjima, a njegove su riječi dobivale na snazi to više što su se slagale s Turgonovom željom; te se on naposljetku oglušio na Ulmovu molbu i odbio njegov savjet. Ali, u Valinom upozorenju čuo je ponovno riječi izgovorene prije odlaska Noldora na obali Aramana u davnini; te se strah od izdaje probudio u Turgonovu srcu. Stoga su u to doba sam pristup skrivenim vratima u Kružnom gorju zatrpali; a otad nitko nije odlazio iz Gondolina ni po kakvom mirotvornom ili ratnom zadatku, dokle god je taj grad stajao. Vijesti je donio Thorondor, knez orlova, o padu Nargothronda, a poslije o umorstvu Thingola i Diora njegova nasljednika, i o propasti Doriatha; ali Turgon se oglušio na glasove o patnji izvana, te se zakleo da nikad neće kročiti ni uz kojeg Fëanorova sina; a svojem je narodu zabranio da ikad stupi izvan brdovitoga tabora.

A Tuor ostade u Gondolinu, jer njegovo ga je blaženstvo i krasota, te mudrost njegovih stanovnika očarala; on je postao moćan rastom i umom, te se udubio u svladavanje nauka izgnanih vilenjaka. Tad se Idrilino srce okrenu njemu, a njegovo njojzi; dok je Maeglinova skrivena mržnja bivala sve veća, jer on je nadasve htio imati nju, jedinu nasljednicu gondolinskog kralja. Ali kralj je tako visoko cijenlo Tuora da mu, kad je ovaj proboravio ondje sedam godina, Turgon nije odbio čak ni ruku svoje kćeri; jer premda nije htio poslušati Ulmov nalog, uvidio je da je sudbina Noldora bila isprepletena s njim, kojega je poslao Ulmo; a nije zaboravio ni na riječi koje mu je Huor rekao prije nego što je gondolinska vojska otišla iz bitke Suza nebrojenih.Tad su priredili veliku i radosnu gozbu, jer je Tuor pridobio srca cijeloga tog naroda, osim jedinog Maeglina i njegovih sljedbenika; tako se sklopio drugi brak između vilenjaka i ljudi.U proljeće sljedeće godine rodio se u Gondolinu Eärendil Poluvilenjak, sin Tuora i Idril Celebrindal; a to bijaše petsto tri godine od dolaska Noldora u Međuzemlje. Izvanredne ljepote bijaše Eärendil, jer mu je na licu blistalo svjetlo poput svjetla nebeskoga, a posjedovao je krasotu i mudrost Eldara, te snagu i odvažnost ljudi iz starine; dok mu je More vječito zborilo u ušima i srcu, kao i Tuoru, njegovu ocu.

U to su doba dani Gondolina još bili puni radosti i spokoja; nitko nije znao da su onaj kraj u kojem je ležalo Skriveno kraljevstvo Morgothu naposljetku razotkrili Húrinovi krici, kad je ono, stojeći u divljini za Kružnim gorjem i ne nalazeći ulaza,zazivao Turgona u očaju. Otad se Morgothova misao neprestano okretala planinskome kraju između Anacha i gornjih tokova Siriona, kojim njegovi sluge nikad nisu prolazili; ali još nijedna uhoda ni stvorenje iz Angbanda nije moglo tamo stići zbog budnosti orlova, koji su tako osujećivali ostvarenje Morgothovih namjera.No, Idril Celebrindal bijaše mudra i dalekovidna, te je slutila zlo u svojem srcu, a ta je slutnjazakrila njezin vedar duh poput oblaka. Stoga ona u to doba dade prirediti tajni put, koji će voditi iz grada i, prolazeći pod površinom ravni, izlaziti daleko za zidinana sjeverno od Amon Gwaretha; pa još učini da je za to djelo znala tek nekolicina, a nikakve glasine o njemu nisu dospjele do Maeglinovih ušiju.Međutim, jednog se dana, dok je Eärendil još bio dijete, Maeglin izgubio. On, je naime, kako je već bilo rečeno, iznad svih drugih zanata volio rudarenje i iskapanje kovina, a bio je majstor i vođa vilenjaka koji su obrađivali planine daleko od grada, tražeći kovine kako bi ih prekovali u predmete mira i rata. Ali Maeglin je često odlazio s nekolicinom svoje družine na vanjsku stranu brdovita tabora a da kralj nije ni slutio kako netko krši njegov nalog; tako se zgodilo, kao što je usud htio, da su Maeglina zarobili orci i odveli u Angband.

Maeglin nije bio nikakav slabić ni kukavica, ali muke kojima su mu prijetili oslabiše njegov duh, te on otkupi svoj život i slobodu razotkrivši Morgothu mjesto na kojem se nalazio Gondolin i puteve kojima ga se može naći i napasti. Veliko je uistinu bilo Morgothovo veselje, pa je Maeglinu obećao vlast nad Gondolinom kao njegovim vazalom i ruku Idril Celebrindal, kad grad bude osvojen;zapravo su žudnja za Idril i mržnja prema Tuoru navele Maeglina to lakše na izdaju, najzloglasniju u cijeloj povijesti Drevnih dana. Morgoth ga, međutim, posla natrag u Gondolin, da ne bi tkogod posumnjao u prijevaru, te da Maeglin može pomoći napadu iznutra, kad za nj dođe čas; te je on stao boraviti na kraljevskome dvoru nasmiješena lica i s pakošću u srcu, dok je tama sve više rasla u Idrilinoj duši.

Na koncu, u godini kad je Eärendilu bilo sedam ljeta, Morgoth se osjeti spremnim, te odasla na Gondolin svoje Balroge, svoje orke i vukove; a s njima stigoše zmajevi iz Glaurungova legla, koji su postali brojni i strahotni. Morgothova je vojska prešla sjeverna brda tamo gdje su bila najviša, a straža manje oprezna, i stigla noću u vrijeme svetkovine, kad je sav narod Gondolina stajao na zidinama iščekujući izlazak sunca i pjevajući pjesme njegovu uzdignuću; jer sljedeći je dan bilo veliko slavlje koje su nazivali Vrata ljeta. No, crvena se svjetlost uspela brdima na sjeveru, a ne na istoku;nikoga nije bilo da zadrži navalu neprijatelja, sve dok on nije stigao pred same zidine Gondolina, a grad opsjeo bez nade u spas. O djelima očajničke hrabrosti koja su ondje izvršili poglavari plemenitih kuća i njihovi ratnici, a ništa manje Tuor, rečeno je mnogo u Padu Gondolina: o boju Ectheliona od Vrela s Gothmogom, knezom Balroga, na samom Kraljevu trgu, gdje su obojica usmrtila onog drugog, i o Turgonovim dvorjanima i njihovoj obrani Turgonove kule, sve dok nije bila srušena; a strašan je bio njezin pad i pad Turgonov sred njezinih ruševina.

Tuor je pokušao spasiti Idril iz razorena grada, ali je Maeglin dohvatio i nju i Eärendila, te se Tuor potukao s Maeglinom na zidinama i bacio ga s njih, a njegovo je tijelo, padajući, triput udarilo o stjenovite obronke Amon Gwaretha prije negoli ga je nestalo u plamenu pod njima. Tad Tuor i Idril povedoše one ostatke gondolinskoga naroda, koje su mogli okupiti u pometnji požara, tajnim putem koji je Idril bila pripremila; a o tom prolazu angbandski zapovjednici nisu ništa znali, niti im je palo na um da će ikoji od bjegunaca odabrati cestu prema sjeveru i najvišim planinana i kraju najbližem Angbandu. Dim požara i para krasnih gondolinskih vrela, koja su presušila od plamena zmajeva sa sjevera, polegoše na dolinu Tumladen poput žalosne magle; tako osiguraše bijeg Tuora i njegove družine, budući da ih je još čekala duga cesta na otvorenom, od kraja podzemnog hodnika do brežuljaka u podnožju gora. Unatoč tome, oni ih se domogoše i mimo svake nade stadoše se njima uspinjati u jadu i u čemeru,zato što su visovi ondje bili hladni i strahotni, dok je među njima bilo mnogo ranjenih, žena i djece.

Postojao je ondje grozan klanac, Cirith Thoronath bijaše zvan, Orlovski rascjep,gdje je u sjeni najviših vrhunaca zavijao uzak puteljak; s desne strane ograđivala ga je klisura, a s lijeve stravična se provalija rušila u prazninu. Napredovali su u nizu tim uzanim putem kad ih u zasjedi dočekaše orci, jer je Morgoth bio postavio promatrače svuda po kružnim brdima; a jedan je Balrog bio s njima. Beznadan tad bijaše njihov položaj i jedva bi ih spasila hrabrost plavokosog Glorfindela, glave kuće Zlatnog cvijeta Gondolina, da im nije Thorondor u pravi čas pristigao u pomoć.Mnogo se pjesama pjevalo o dvoboju Glorfindela s Balrogom navrh stijene na toj uzvisini, s koje su obojica propala u bezdan. Ali orlovi se, pristigavši, strelovito oboriše na orke i otjeraše ih kričeći natrag; te su svi pomrli ili popadali u dubinu, a glasina o bijegu iz Gondolina stigla je tek nakon mnogo vremena do Morgothovih ušiju. Thorondor je, pak, iznio Glorfindelovo tijelo iz ponora, pa su ga pokopali u kamenitom humku pokraj klanca; a ondje je izrasla zelena tratina i po njoj je raslo žuto cvijeće među ogoljelim stijenama sve dok se svijet nije izmijenio.

Tako je pod vodstvom Tuora, Huorova sina, ostatak gondolinskog naroda prešao planine i spustio se u dolinu Siriona; te, hitajući na jug tegobnim i opasnim krajevima, dospio na koncu u Nan-tathren, Zemlju vrba, budući da je Ulmova moć još tekla tom velikom rijekom i obavijala ih. Ondje otpočinuše neko vrijeme i zaliječiše svoje rane i umor; ali tugu nisu mogli zaliječiti. Stoga prirediše gozbu u sjećanje na Gondolin i vilenjake koji su ondje izginuli, djevojke i žene, i kraljeve ratnike; a voljenom Glorfindelu ispjevaše u čast mnoge pjesme pod vrbama Nan-tathrena, na izmaku godine. Ondje Tuor ispjeva pjesmu svojem sinu Eärendilu i o tome kako je nekoć Ulmo, Gospodar voda, stigao na obale Nevrasta i čežnja za morem probudi mu se u srcu, i u srcu njegova sina. Stoga Idril i Tuor ostaviše Nan-tathren i spustiše se na jug niz rijeku do mora; te se nastaniše na ušću Siriona i pridružiše se sa svojim narodom družini Elwing, Diorove kćeri, koja je onamo bila utekla nešto prije. A kad su vijesti stigle na Balar o padu Gondolina i Turgonovoj smrti, Ereiniona Gil-galada,Fingonova sina, proglasiše Vrhovnim kraljem Noldora u Međuzemlju.

Morgoth je za to vrijeme mislio da mu je pobjeda potpuna, te se malo obazirao na Fëanorove sinove i na njihovu zakletvu, koja mu nikad nije naškodila, već se uvijek okretala njemu u korist; pa se u svojim crnim mislima on nasmija, ne žaleći za onim jednim Silmarilom što ga je izgubio, jer će s pomoću njega, držao je, posljednji trag naroda Eldara nestati iz Međuzemlja i više ga neće uznemiravati. Ako je znao za prebivalište uz tok Siriona, nije to odavao nikakvim znakom, čekajući povoljnu priliku i računajući da će zakletva i laž učiniti svoje. Međutim, uz Sirion i more rastao je novi vilenjački narod, pabirci Doriatha i Gondolina; a s Balara Círdanovi pomorci stigoše među njih, te su oni zavoljeli valove i gradnju brodova, boraveći sve bliže obalama Arverniena, pod sjenkom Ulmove ruke.Kazuje se da je u to doba Ulmo stigao u Valinor iz dubokih voda i govorio sValarima o nevolji vilenjaka, te ih pozvao da im oproste i da ih spase od nadmoćne Morgothove sile, te povrate Silmarile u kojima je sad jedino cvjetala svjetlost Blaženih dana kad su još Dva drveta sjala u Valinoru.

Ali Manwë se nije ganuo; a što je u svojem srcu pomislio, tko može reći? Mudri su govorili da još nije bilo došlo vrijeme i da je samo jedan koji bi se osobno zauzeo za dobrobit i vilenjaka i ljudi, moleći oprost za njihova nedjela i milost nad njihovom nesrećom, mogao dirnuti srca Sila; dok Fëanorovu zakletvu možda čak ni sam Manwë nije mogao razriješiti, sve dok se nije izvršila, a Fëanorovi se sinovi odrekli Silmarila koje su nemilosrdno tražili kao svoje pravo. Jer svjetlo što je obasjavalo Silmarile sami su Valari načinili. Tih je dana Tuor osjetio kako mu se došuljala starost, a čežnja za morskim dubinama vječito je jačala u njegovu srcu. Stoga on izgradi veliki brod i nadjenu mu ime Eärráme, što znači Morsko krilo; te s Idril Celebrindal razvi jedra prema zalasku sunca i Zapadu, i više se ne pojavi ni u jednoj priči ni pjesmi. Ali, u kasnijem dobu, pjevalo se kako je Tuor jedini od smrtnika bio pribrojen među stariju rasu, te se pridružio Noldorima koje je volio; a njegova se sudbina odijelila od sudbine ljudi.

XXIV. POGLAVLJE

O EÄRENDILOVU PUTOVANJU I GNJEVNOM RATU


Svijetli je Eärendil bio, dakle, poglavar naroda koji je živio u blizini ušća Siriona; za ženu je uzeo krasnu Elwing, te mu je ona na svijet donijela Elronda i Elrosa, koji se nazivaju Poluvilenjaci. No, Eärendil nije imao spokoja, a njegova putovanja duž obala Ovijeh zemalja nisu tažila njegov nemir. Dvije odluke jačale su u njegovu srcu, a u jednu ih je spajala čežnja za širokim Morem: težio je otploviti na njemu, tražeći Tuora i Idril koji se nisu vraćali; kanio je pronaći možda i posljednju obalu, te donijeti, prije no što umre, poruku vilenjaka i ljudi Valarima na Zapadu, koja bi nagnala njihova srca na milost nad jadima Međuzemlja.Za to se vrijeme Eärendil brzo sprijateljio s Círdanom Brodograditeljem, koji je boravio na Balarskom otoku s onima od svojega naroda koji su bili utekli iz razaranja luka Brithombara i Eglaresta. Uz Círdanovu pomoć Eärendil izgradi Vingilot, Cvijet pjene, najkrasniji od svih brodova iz pjesme; zlaćana mu bijahu vesla i bijela rebra,istesana iz brezovine Nimbrethila, a njegova su jedra bila poput srebrna mjeseca. U Spjevu o Eärendilu mnogo je toga ispjevano o njegovim pustolovinama u dubinama i po neistraženim zemljama, i na mnogim morima i mnogim otocima; no Elwing nije bila s njim, već je sjedila u tuzi pokraj ušća Siriona.

Eärendil nije pronašao ni Tuora ni Idril, niti je ikad dospio na onaj put do obala Valinora, poražen sjenkama i čarolijama, progonjen divljim vjetrovima, sve dok od čežnje za Elwing nije krenuo natrag svojemu domu na obali Belerianda. A srce mu je zapovijedalo da pohita, jer se nenadani strah okomio na nj iz snova; dok ga vjetrovi, s kojima se prije hrvao, nisu, činilo se, nosili natrag onako brzo kako je htio.Međutim, kad su prve glasine stigle Maedhrosu da je Elwing još živjela i držala u svojem posjedu Silmaril na ušću Siriona, on, kajući se zbog djela u Doriathu, nije posegnuo za njime. Ali za malo vremena spoznaja o njihovoj neispunjenoj prisezi vratila se da muči njega i njegovu braću te oni, okupivši se nakon svojih lovačkih lutanja, odaslaše u Luke poruke prijateljstva, ali i nepokolebljive zahtjeve. No, Elwing i sirionski narod ne htjedoše predati dragulj koji je Beren izvojevao, a Lúthien nosila i zbog kojega je krasni Dior bio umoren; pogotovo ne dok je Eärendil, njihov vladar, bio na moru, jer im se činilo su u Silmarilu ležali blagotvornost i blagoslov što su se spustili na njihove kuće i brodove. I tako je došlo do posljednjeg i najokrutnijeg krvoprolića između vilenjaka; to bijaše treća od najvećih nepravdi koje je počinila prokleta zakletva.

Naime, oni Fëanorovi sinovi, koji su još bili na životu, oboriše se iznenada na prognanike iz Gondolina i ostatak naroda iz Doriatha i uništiše ih. U toj bici neki su od njihova naroda stajali postrance, a nekolicina se pobunila i bila umorena na drugoj strani, pomažući Elwing protiv svojih vlastitih gospodara (jer takove bijahu bol i smutnja u srcima Eldara tih dana); ali Maedhros i Maglor dobiše bitku, iako su otada bili jedini preostali od Fëanorovih sinova, jer su i Amrod i Amras pali. Prekasno su brodovi Círdana i Gil-galada Vrhovnog kralja hitajući stigli u pomoć vilenjacima sa Siriona; Elwing je nestala zajedno sa sinovima. Tad se ona nekolicina toga naroda,koja nije izginula u napadu, priključi Gil-galadu te otiđe s njim na Balar; kazivali su da su Elros i Elrond zarobljeni, ali da se Elwing sa Silmarilom na svojim grudima bacila u more.Tako Maedhros i Maglor nisu povratili dragulj, no on nije bio izgubljen. Naime,Ulmo je uzdigao Elwing iz valova i darovao joj lik velike bijele ptice, a na njezinim je grudima poput zvijezde blistao Silmaril dok je ona letjela preko vode tražeći Eärendila, svojega ljubljenog. Jedne noći, za kormilom svojega broda, Eärendil je opazi kako mu ide ususret poput bijela oblaka, strahovito brzog podno mjeseca, poput zvijezde nad morem koja se kretala po neobičnoj putanji, poput kakva bijela plamena na krilima oluje.

I pjeva se da se ona survala iz zraka na rebra Vingilota, u nesvjestici,gotovo mrtva od prijeke žurbe, a Eärendil ju je uzeo na grudi; no ujutro, s čuđenjem u očima, ugledao je svoju ženu u vlastitom liku pokraj sebe s njezinom kosom na svojemu licu, dok je ona snivala.Prevelika bijaše Eärendilova i Elwingina tuga zbog propasti Sirionskih luka i sužanjstva njihovih sinova, bojali su se da će ih umoriti, ali nije bilo tako. Jer Maglor se smilovao nad Elrosom i Elrondom, te ih pazio, a ljubav je poslije porasla među njima, kakvu je malotko mogao zamisliti; no Maglorovo je srce bilo bolno i umorno od tereta užasne zakletve.Pa ipak Eärendil nije sad vidio nikakvu nadu u zemljama Međuzemlja, pa se ponovno okrenuo u očaju i nije se vraćao kući, već potražio još jedanput put do Valinora s Elwing uza se. Stajao je sad najčešće na pramcu Vingilota, a Silmaril mu bijaše povezan na čelu i neprestano je njegovo svjetlo bivalo sve jače kako su se približavali Zapadu. A mudraci su govorili da su radi moći toga svetog dragulja oni napokon stupili u vode koje ničije lađe doli onih telerskih nisu poznavale; i da su došli do Začaranih otoka i utekli njihovim čarolijama; da su došli u Sjenovita mora i prošli njihovim sjenama, te ugledali Tol Eressëu, Osamljeni otok, ali nisu se zadržavali; već su na kraju bacili sidro u Eldamarskom zaljevu, a Teleri su vidjeli dolazak toga broda s Istoka i zapanjili se, zureći izdaleka u svjetlo Silmarila, koje je bilo presjajno.

Tad Eärendil, prvi od živućih ljudi, pristade uz besmrtne obale; te se ondje obrati Elwing i onima koji su bili s njim, a bilo ih je trojica pomoraca koji su preplovili sva mora uz njega: Falathar, Erellont i Aerandir bijahu njihova imena. A Eärendil im reče:"Ovdje nitko osim mene neće stupiti nogom, kako ne biste navukli na sebe gnjev Valara. Ali toj ću se pogibelji izložiti ja sam, zaradi Dvaju rodova."Ali Elwing odvrati:"Tad bi se naši putevi zauvijek rastali, no ja svaku pogibelj želim dijeliti s tobom."I skoči u bijelu pjenu te pohita prema njemu; Eärendil se ražalosti, jer se plašio ljutnje Gospodara Zapada prema ikome iz Međuzemlja tko bi se usudio prijeći bedeme Amana. Ondje se oprostiše od suputnika s njihova putovanja i zauvijek ih ostaviše.Tad Eärendil reče Elwing:"Čekaj me ovdje, jer samo jedan može donijeti poruku koju mi je suđeno donijeti."I pođe sam u tu zemlju, te stiže u Calaciryu, a ona mu se učini prazna i nijema, jer kao što su Morgoth i Ungoliant došli u minulim vjekovima, tako je sad i Eärendil stigao u vrijeme svetkovine i gotovo je sav vilinski narod bio otišao u Valimar ili se okupio u Manwëovim dvorima na Taniquetilu, te ih je malo ostalo da čuvaju stražu na zidinama Tiriona.

Ali bilo je nekih koji ga opaziše izdaleka i veliku svjetlost koju je nosio; te se požuriše u Valimar. Eärendil se, pak, uspe na zeleni brijeg Túne i zateče ga posve opustjelog; pa stupi na ulice Tiriona, a one bijahu prazne; njegovo se srce potišti, jer se bojao da se nije kakvo zlo uvuklo u samo Blaženo kraljevstvo. Hodao je pustim drumovina Tiriona, a prašina je na njegovoj odori i obući bila prašina od dijamanata, te je sjao i blistao dok se uspinjao dugim bijelim stubištem. I zazivao je glasno na mnogim jezicima vilenjaka i ljudi, ali nije bilo nikoga da mu odgovori. Stoga se na kraju on okrenu natrag prema moru; ali netom što se dohvatio ceste prema obali, kadli se netko pojavi na brijegu i zazva ga gromoglasno, vičući:"Pozdravljen da si, Eärendile, najslavniji od pomoraca, traženi koji stiže kad mu se ne nadaš, žuđeni koji dolazi kad je već sva nada izgubljena! Pozdravljen budi,Eärendile, nositelju svjetla prije Sunca i Mjeseca! Sjaju zemaljske djece, zvijezdo u tmini, dragulju u sutonu, plamenu jutarnji!"Glas bijaše glas Eönwëa, Manwëova glasnika, a on je stigao iz Valimara te pozvao Eärendila da stupi pred Sile Arde. I Eärendil pođe u Valinor i u dvore Valimara i više nikad ne stupi nogom u zemlje ljudi. Tad Valari stadoše vijećati zajedno, a pozvaše i Ulma iz morskih dubina; dok je Eärendil stajao pred njihovim licima i prenosio poruku Dvaju rodova. Oprost je tražio za Noldore i sažaljenje nad njihovim golemim jadima, milost za vilenjake i ljude te pomoć u njihovoj nuždi. Njegovu molitvu ispuniše.

Kazuje se među vilenjacima da je, pošto je Eärendil otišao da potraži svoju ženu Elwing, Manwë govorio o njegovoj sudbini; te rekao:"Zar će smrtnik stupiti živ u neumiruće zemlje, a ipak živjeti?"No Ulmo odvrati:"Radi ovoga je došao na svijet. A recite mi: je li on Eärendil, Tuorov sin od Hadorove loze, ili sin Idril, Turgonove kćeri, od Finwëove vilenjačke kuće?"A Mandos odgovori:"Isto tako se ni Noldori, koji su svojevoljno pošli u progonstvo, ne mogu amo vratiti."Ali kad je sve bilo rečeno, Manwë donese svoj sud, pa reče:"U ovoj stvari moć presude posjedujem ja. Pogibelj kojoj se izvrgao zbog ljubavi prema Dvama rodovima neće zadesiti Eärendila, niti će zadesiti Elwing,njegovu ženu, koja se izvrgla pogibelji zbog ljubavi prema njemu; ali oni više neće stupiti među vilenjake i ljude u Vanjskim zemljama. A ovo je moja odluka koja se odnosi na njih: Eärendilu i Elwing, i njihovim sinovima, bit će dano dopuštenje da svaki slobodno izabere kojem će se rodu njegov usud pripojiti i pod kojim će ga se rodom suditi."Međutim, kako je Eärendil već dugo vremena izbivao, Elwing se osjeti osamljena i preplašena; pa tumarajući uz rub mora, stiže u blizinu Alqualondë gdje su ležale telerske flote. Ondje se Teleri s njom sprijateljiše, te poslušaše njezine priče o Doriathu i Gondolinu i nedaćama Belerianda, pa ih ispuni samilost i čuđenje; a ondje ju Eärendil, vrativši se, zateče u Labuđoj luci. No, nedugo zatim pozvaše ih natrag u Valimar; ondje im obznaniše odluku Drevnog kralja.Tad Eärendil reče Elwing:

"Odaberi ti, jer ja sam sad umoran od svijeta."I Elwing odabra da joj sude kao Prvorođenom Ilúvatarovom djetetu zbog Lúthien; a zbog nje i Eärendil prihvati isto, iako je njegovo srce stajalo radije uz ljudski rod i narod njegova oca. Nato, na zahtjev Valara, Eönwë pođe na obalu Amana gdje su Eärendilovi suputnici još stajali, očekujući vijesti; pa on uze jedan brod i postavi u nj tri pomorca, a Valari ih odvezoše prema Istoku na jakom vjetru. Međutim su uzeli Vingilot i posvetili ga, pa ga odnijeli preko Valinora do krajnjeg ruba svijeta; ondje je prošao kroz Vrata noći i uzdigao se sve do samih nebeskih oceana.Sad su lijepom i čudesnom učinili tu lađu, ispunili je treperavim plamom, čistim i jasnim; a Eärendil Pomorac sjedio je za kormilom, svjetlucajući od praha vilindragulja,a Silmaril mu bijaše povezan na čelu. Daleko je plovio na tom brodu, čak i u same praznine bez zvijezda; no najčešće ga se viđalo ujutro i predvečer, kako treperi u izlasku sunca ili u suton, dok se vraćao u Valinor s putovanja izvan granica svijeta.Na ta putovanja Elwing nije išla, jer nije mogla izdržati zimu i besputne praznine, radije je ljubila zemlju i slatke vjetrove što pušu preko mora i brijega. Stoga su za nju podigli bijelu kulu na sjeveru, na granicana Razdjeljujućih mora; onamo su s vremena na vrijeme odlazile sve morske ptice na zemlji. A kazuje se da je Elwing naučila jezik ptica, koja je sama jednoć nosila njihov lik; te da su je one naučile vještini letenja, a njezina su krila bila bijela i srebrnosiva.

A kadikad, kad bi se Eärendil na povratku ponovno približio Ardi, ona bi mu letjela u susret, kao što je letjela u davnini, kad su je spasili iz mora. Tad bi je oni dalekovidni među vilenjacima koji su boravili na Osamljenom otoku vidjeli kao bijelu pticu, blistavu, ružičasto obojenu u suton, dok se dizala u visine od radosti, da pozdravi Vingilotov pristanak u luku.Međutim, kad se Vingilot prvi put otisnuo u nebeska mora, pojavio se neočekivan, svijetao i jasan; narod ga je Međuzemlja ugledao u daljini i čudio se, te su ga držali znamenjem i prozvali Gil-Estel, Zvijezda dobre nade. A kad se ova zvijezda pojavila i predvečer, Maedhros se obrati Magloru, svojem bratu, i reče:"Zasigurno je ono Silmaril što sad sjaji na Zapadu?"A Maglor odgovori:"Ako se doista Silmaril koji smo vidjeli bačena u more sad ponovno uzdiže valarskom moći, tad budimo radosni; jer njegovu slavu sad vide mnogi, a ipak je siguran od zla."Nato vilenjaci podigoše poglede i više nisu očajavali; a Morgotha je ispunila sumnja.Ipak, rečeno je da Morgoth nije očekivao juriš koji ga je snašao sa Zapada; jer toliko je velik postao njegov ponos da je držao kako više nitko nikad ne bi stupio u otvoreni rat protiv njega. Štoviše, mislio je da je zauvijek otuđio Noldore od Gospodara Zapada, te da spokojni u svojem sretnom carstvu Valari više neće hajati za njegovim kraljevstvom u izvanjskom svijetu; jer njemu, koji je nemilosrdan, djela milosrđa uvijek su strana i neočekivana.

No, vojska se Valara pripremila za bitku, a pod njihovim bijelim stjegovima stupali su Vanyari, Ingwëov narod, a i oni od Noldora koji nikad nisu otišli iz Valinora, čiji je vođa bio Finarfin, Finwëov sin. Malo je Telera bilo voljno poći u rat, jer su se sjećali Rodoubojstva kod Labuđe luke i otmice svojih brodova; no poslušali su Elwing, koja je bila kći Diora Eluchila i potjecala od njihova vlastitog roda, pa su poslali dovoljno pomoraca da upravljaju brodovima koji su nosili vojsku Valinora preko mora. Ipak, ovi su ostali na svojim lađama i ni jedan od njih nije stupio na tlo Ovijeh zemalja.O pohodu vojske Valara na sjever Međuzemlja malo je kazano u bilo kojoj priči; jer među njima nije stupao nijedan od onih vilenjaka koji su boravili i patili u Ovijem zemljama i koji su ispričali priče o onim danima što su još uvijek poznate; a glasine o ovome dočuli su tek nakon dugo vremena od svojih rođaka u Amanu. Ali na kraju su valinorske snage došle sa zapada i izazov je Eönwëovih trublji ispunio nebesa; Beleriand je plamtio od punog sjaja njihova oružja, jer je valarska vojska bila odjevena u likove mlade, krasne i strahotne, a planine su zvonile pod njihovim stopama.

Susret vojski sa Zapada i Sjevera zove se Velika bitka i Gnjevni rat. Ondje bijaše postrojena sva moć Morgothova prijestolja, a ona je postala velika izvan mjerila,da je ni Anfauglith nije mogao obuhvatiti; i cijeli je Sjever bio u ratnom plamenu.Ali nije mu bilo pomoći. Balrozi bijahu uništeni, osim nekolicine koja je utekla i sakrila se u nepristupačne špilje u zemljinim korijenima; nebrojene legije orkova bijahu zbrisane poput slame u velikom požaru ili pometene poput uvela lišća na plamtećem vjetru. Malo ih je ostalo koji su uznemiravali svijet dugo godina poslije. A ono malo njih što je preostalo od triju kuća Prijatelja vilenjaka, Očeva ljudi, borilo se na strani Valara, te se osvetilo tih dana za Baragunda i Barahira, Galdora i Gundora,Huora i Húrina, i mnogo drugih svojih knezova. No većina je Ljudskih sinova, bilo od Uldorova naroda ili drugih nedavno pristiglih s istoka, stupala uz Neprijatelja;vilenjaci to nisu zaboravili. Tad, spoznavši da su mu vojske poražene, a njegova moć rasuta, Morgoth se poplaši i ne usudi se stupiti pred njih sam. On, naprotiv, otposla na svoje protivnike posljednji očajnički juriš koji je bio pripremio, te iz angbandskih jama izletješe krilati zmajevi, kakvih se prije nije vidjelo; toliko je iznenadan i razoran bio nalet toga užasnog jata da se vojska Valara povukla natrag, jer su dolazak zmajeva pratili strašni gromovi, munje i ognjena oluja.

No, stile Eärendil, sjajeći se bijelim plamom, a oko Vingilota bijahu okupljene sve velike nebeske ptice, a Thorondor im bijaše kapetan, te se povede bitka u zraku cijeli dan i kroz dugu neizvjesnu noć. Prije izlaska sunca Eärendil umori Ancalagona Crnog, najvećeg od zmajske vojske, i surva ga s neba; i to tako da je pao na tornjeve Thangorodrima, a oni se prelomili od njegove propasti. Tad izađe sunce, a vojska Valinora prevlada, te su gotovo svi zmajevi bili uništeni, a sve Morgothove jame razorene i zatrpane, pa se snage Valara spustiše u zemljine dubine. Ondje je Morgoth konačno bio opkoljen, ali kao i uvijek kukavica. Utekao je u najdublje svoje rudnike i zamolio za mir i oprost; ali noge mu odsjekoše pod njim i srušiše ga na lice. Tad ga svezaše lancem Angainorom koji je otprije nosio, a krunu mu zdrobiše u ogrlicu za njegov vrat, dok mu je glava bila pognuta nad koljena. Dva Silmarila što su preostala Morgothu, uzeše s njegove krune, te su sjali neoskvrnuti pod nebom; Eönwë ih je držao i čuvao.Tako je učinjen kraj angbandskoj premoći na Sjeveru, a zlo je kraljevstvo bilo razoreno; iz dubokih je tamnica mnoštvo sužnjeva izašlo, izgubivši već svaku nadu, na svjetlost dana i ugledalo svijet koji se izmijenio.

Jer toliko je velika bila srdžba tih suparnika da su se sjeverni predjeli zapadnog svijeta raspukli na komadiće, a more protutnjalo unutra kroz mnoge pukotine, bilo je pometnje i velike buke; rijeke su nestale ili pronašle nove tokove, doline se uzdigle, a brda zdrobila; i Siriona više nije bilo.Nato Eönwë, kao glasnik Drevnoga kralja, pozva vilenjake Belerianda da ostave Međuzemlje. Ali Maedhros i Maglor nisu htjeli poslušati, već su se spremali, iako sad umorno i s gnušanjem, da očajnički pokušaju ispuniti svoju zakletvu; jer bili bi se borili za Silmarile da su im oni bili zanijekani, makar to bilo protiv pobjedničke vojske Valinora, i makar stajali sami protiv cijeloga svijeta. Pa poslaše stoga poruku Eönwëu,zapovijedajući mu da istom preda te dragulje koje je u davnini njihov otac Fëanor bio načinio, a koje mu je Morgoth ukrao.No, Eönwë odvrati da su pravo na djelo svojega oca, koje su Fëanorovi sinovi prije imali, sad izgubili zbog svojih mnogih i nemilosrdnih zlodjela, bivajući zaslijepljeni zakletvom, a ponajviše zbog umorstva Diora i juriša na Luke. Svjetlo Silmarila imalo je sad otići na Zapad odakle je i došlo u početku; a u Valinor se Maedhros i Maglor moraju vratiti i ondje pričekati presudu Valara, jer je jedino njihova naredba mogla natjerati Eönwëa da preda dragulje iz svoje skrbi. Tad se Maglor htjede doista pokoriti, jer njegovo je srce bilo žalosno, pa reče:

"Zakletva ne kaže da ne smijemo čekati pravi čas, a može biti da će u Valinoru sve biti oprošteno i zaboravljeno i da ćemo mi napokon doći na svoje u miru."No, Maedhros odvrati da ako se vrate u Aman, a milost im Valara ne bude ukazana, tad će njihova zakletva još postojati, ali njezino će ispunjenje biti posve nemoguće; te reče:"Tko zna kakva će nas zla kob zadesiti otkažemo li poslušnost Silama u njihovoj vlastitoj zemlji i nakanimo li ikad dovesti ponovno rat u njihovo sveto kraljevstvo?"Ipak je Maglor i dalje oklijevao, govoreći:"Ako sami Manwë i Varda brane da se ispuni ona ista zakletva pri kojoj smo ih imenovali svjedocima, zar je to ne poništava?" A Maedhros odgovori:"Ali kako će naši glasovi doprijeti do Ilúvatara izvan krugova svijeta? A Ilúvatarom smo se kleli u našoj ludosti i zazivali na sebe Vječnu tamu, ne održimo li riječ. Tko nas toga može razriješiti?""Ako nas nitko ne može razriješiti" reče Maglor "tad će doista Vječna tama biti naš udes, održimo li zakletvu ili je prekršimno; ali manje ćemo zla počiniti ako je prekršimo."No, na koncu je ipak popustio Maedhrosovoj volji, te su stali zajedno vijećati kako da se domognu Silmarila. Stoga se prerušiše i stigoše u blizinu Eönwëova logora,pa se ušuljaše na ono mjesto gdje su čuvali Silmarile; umoriše stražare i dograbiše dragulje. Tad se sav logor podiže protiv njih i oni se pripremiše na smrt, braneći se svedo posljednjeg.

Ali Eönwë nije htio dopustiti da umore Fëanorove sinove; te oni,povlačeći se bez boja, utekoše daleko. Svaki je uzeo jedan od Silmarila za sebe, jer su držali: “Kad nam je jedan izvan domaka, i dva su preostala, a mi smo dvojica jedini od naše braće, tako je posve očito da sudbina hoće da među sobom podijelimo baštinu našega oca.”No, dragulj je palio Maedhrosovu ruku nepodnošljivom boli, te on uvidje da je upravo onako kako je Eönwë bio rekao i da je stoga njegovo pravo postalo ništavno, a zakletva uzaludna. Pa, našavši se na mukama i u očaju, on se surva u zjapeću provaliju ispunjenu vatrom, te tako skonča; a Silmaril, koji je nosio, ostade u Zemljinim grudima.O Magloru se pak kazuje kako nije mogao podnijeti bol kojom ga je Silmaril mučio, pa ga je na kraju bacio u more i otad vječito lutao obalama, pjevajući od patnje i žalosti pokraj valova. Jer Maglor bijaše veleban pjevač iz davnina, čije se ime navodi drugo odmah poslije Daerona iz Doriatha; no on se nikad više nije vratio među narod vilenjaka. I tako se zgodilo da su Silmarili pronašli svoje dugotrajne domove: jedan u nebeskim visinama, drugi u plamenom srcu svijeta, a treći u dubokim vodama.

Tih se dana izgradiše mnogi brodovi na obalama Zapadnog mora; a odatle su u mnogobrojnim flotama Eldari otplovili na Zapad i nikad se više nisu vratili u zemlje plača i rata. Vanyari se pak vratiše pod svojim bijelim stjegovima, nošeni na krilima pobjede, u Valinor; no njihova je sreća bila umanjena, jer su se vraćali bez Silmarilâ iz Morgothove krune, a znali su da te dragulje nisu ponovno mogli pronaći ni ujediniti sve dok svijet ne propadne i iznova se ne stvori.A kad su došli na Zapad, vilenjaci Belerianda nastaniše se na Tol Eressëi,Osamljenom otoku, koji gleda i na zapad i na istok; odakle su mogli stupiti čak i u Valinor. Ponovno su ih prihvatili Manwëova ljubav i oprost Valara, dok su Teleri zaboravili na svoju drevnu bol i pokopali prokletstvo.No, nisu svi Eldalië bili voljni otići iz Ovijeh zemalja u kojima su dugo patili i dugo boravili; pa su se neki zadržali mnogo vjekova u Međuzemlju. Među njima bijahu Círdan Brodograditelj i Celeborn od Doriatha s Galadriel, svojom ženom, koja je jedina preostala od onih koji su vodili Noldore u progonstvo u Beleriandu. U Međuzemlju je boravio i Gil-galad, Vrhovni kralj, a s njim bijaše Elrond Poluvilenjak,koji je odabrao, kao što mu je bilo dopušteno, da ga se ubroji među Eldare; no Elros,njegov brat, odabrao je da ostane među ljudima. A upravo je od ove braće među ljudima prokolala krv Prvorođenih i loza božanskih duša koje su postojale prije Arde;jer oni su bili sinovi Elwing, Diorove kćeri, Lúthienina sina, djeteta Thingola i Melian;a Eärendil, njihov otac, bio je sin Idril Celebrindal, Turgonove kćeri od Gondolina.

Međutim, samog Morgotha Valari otjeraše kroz Vrata noći izvan Zidina svijeta,u Bezvremensku prazninu; i čuvar vječno stoji na tim zidinana, dok Eärendil drži stražu na nebeskim bedemima. Pa ipak, laži koje je Melkor, silnik i prokletnik,Morgoth Bauglir, Moć užasa i mržnje, zasijao u srcima vilenjaka i ljudi, sjeme je koje ne ugiba i koje se ne da uništiti; te katkad ono ponovno niče i donosi mračna ploda sve do današnjih dana.Ovdje je kraj SILMARILLIONU. Ako se survala s visina i krasote u tamu i propast, to je oduvijek bila sudbina Arde Oskvrnjene; a hoće li se ikad štogod izmijeniti i Oskvrnuće ispraviti, to jedino Manwë i Varda znaju; ali oni to nisu otkrili,niti je išta o tom kazano u Mandosovim presudama.

Divna tema sa prelepim ilustracijama

...Završio si.
- Dosta truda si uložio, ali rezultat je sjajan. Imaš moje veliko poštovanje za sav rad.
Ovo sam stavio kao bookmark - šteta samo što je na šugavoj krsti.
Još jednom - bravo.

Нисам још завршио.Остале су још две књиге,а једна од њих(Aкallabeth)изгледа да није баш била инспирација,па имам проблема око ње са сликама.Али завршићу све,обећавам.Хвала вам свима на подршци.

PROPAST NÚMENORA



Eldari kažu da su ljudi došli na svijet u vrijeme Morgothove sjenke i ubrzo pali pod njegov utjecaj, jer je on među njih poslao poslanike, a oni stali slušati njegove zle i lukave riječi i obožavati Tamu koje su se užasavali. Ali bilo je među njima onih koji su okrenuli leđa zlu i napustili rodnu zemlju lutajući uvijek prema zapadu, jer su čuli glasine da je na Zapadu sjalo svjetlo koje Sjenka nije mogla pomutiti. Morgothovi sluge s mržnjom su ih proganjali i njihovi su putevi bili dugi i teški; ali su naposljetku ipak dospjeli do zemalja koje gledahu na More i stupili u Beleriand u vrijeme Rata dragulja. Njihovo ime na sindarinskom jeziku bijaše Edain, oni postadoše prijatelji i saveznici Eldara, te učiniše mnoga junačka djela u ratu protiv Morgotha.Njihov potomak s očeve strane bijaše Svijetli Eärendil, a Spjev o Eärendilu kazuje kako je on, kada se Morgothova pobjeda već činila izvjesnom, izgradio svoj brod Vingilot, koji ljudi nazivaju Rothinzil, i preplovio njime neprohodna mora neprestano tražeći Valinor; htio je, naime, govoriti pred Silama u ime Dvaju rodova kako bi im se Valari smilovali i poslali im pomoć u najcrnjem času. Zbog toga su ga vilenjaci i ljudi prozvali Blagoslovljenim, jer je stigao na cilj svojega puta nakon dugotrajna truda i mnogih opasnosti, a iz Valinora je stigla vojska Gospodara Zapada.Ali Eärendil se nikad više nije vratio u zemlje koje je volio.U Velikoj bici u kojoj je Morgoth napokon bio pobijeđen, a Thangorodrim sravnjen sa zemljom, Edaini su jedini od ljudskog roda ratovali na strani Valara, dok su se mnogi drugi borili na strani Morgotha. A nakon pobjede Gospodara Zapada, oni od zlih ljudi koji su preživjeli, utekoše natrag na istok gdje su još mnogi od njihova roda lutali neobrađenom zemljom, divlji i neobuzdani, jednako odbijajući pozive Valara i Morgotha. Zli su ljudi došli među njih i razastrli nad njima sjenku straha, te su ih oni izabrali za kraljeve Tad su Valari na neko vrijeme napustili ljude Međuzemlja koji su odbili poslušati njihov zov, a uzeli Morgothove prijatelje da im budu gospodarima, te su ljudi živjeli u tami i uznemiravala su ih mnoga zla stvorenja koje je Morgoth stvorio u vrijeme svoje vladavine: demoni i zmajevi, nakazne zvijeri i nečisti orci stvoreni na ruglo Ilúvatarovoj djeci. Svi ti ljudi bijahu nesretni.No, Manwë zarobi Morgotha i zatvori ga izvan ovog Svijeta u Prazninu koja je s onu stranu, te se on sam ne može ponovno vratiti u Svijet, stvaran i vidljiv, dokle god Gospodari Zapada sjede na svojim prijestoljima. Ipak, sjeme zla koje je posijao i dalje je raslo i granalo se, rađajući trule plodove kad bi ga tkogod pazio i uzgajao. Jer njegova je volja ostala i vodila njegove sluge, vječno ih potičući na sprečavanje izvršenja volje Valara i uništenje onih koji su ih poštivali. Za ovo su Gospodari Zapada predobro znali. Kad je, dakle, Morgoth bio zarobljen, oni stadoše vijećati o nadolazećim vremenima.

Eldare pozvaše da se vrate na Zapad, pa se oni koji su ih poslušali nastaniše na otoku Eressëa; a u toj je zemlji luka zvana Avallónë, jer je od svih gradova najbliža Valinoru , a Avallónska kula je prvo što pomorac ugleda kad se konačno približi Neumirućim zemljama preko morskih milja. Očevima ljudi iz triju vjernih kuća bogata je nagrada bila dana. Eönwë je došao među njih i poučio ih i darovao im mudrost, snagu i život trajniji od života drugih smrtnika. Za Edaine je bila stvorena nova zemlja u kojoj bi živjeli, a nije pripadala ni Međuzemlju ni Valinoru, jer ih je od obje dijelilo široko more; ali je bila bliža Valinoru. Ossë ju je uzdigao iz dubina Velike vode, Aulë učvrstio, a Yavanna oplodila; Eldari su tamo donijeli cvijeće i izvore s Tol Eressëa. Taj otok Valari nazvaše Andor, Darovana zemlja; a Eärendilova je zvijezda zasjala blistavo na Zapadu kao znak da je sve bilo spremno i kao vodič preko mora, a ljudi se zadiviše kad su ugledali taj srebrni plamen na Sunčevoj putanji.Tada Edaini razviše jedra i zaploviše preko dubokih voda slijedeći Zvijezdu, a Valari umiriše mora na mnogo dana i poslaše sunčanu svjetlost i dobar vjetar, te se voda pred očima Edaina sjajila poput namreškana stakla, a pjena prštala poput snijega pod pramcima njihovih brodova. Toliko svjetao bijaše Rothinzil da su ljudi mogli vidjeti njegovo svjetlucanje na Zapadu u rano jutro, a u vedrim noćima sjao je sam, jer se nijedna zvijezda s njim nije mogla natjecati. Ravnavši se prema njemu, Edaini doploviše preko morsklh milja do otoka stvorena za njih, Andora, Darovane zemlje,što je treperila u zlatnoj izmaglici. Kad su napustili brodove i krenuli na kopno, otkrili su da je lijepa i plodna i bili sretni. Tu su zemlju nazvali Elenna, što znači Prema zvijezdama, ali i Anadûnê, Zapadna zemlja, Númenórë na Plemenitom eldarinskom jeziku.

Ovo bijaše početak onoga naroda kojega na jeziku Sivih vilenjaka zovu Dúnedaini, Númenórejci, kraljevi među ljudima. Ali ni oni nisu uspjeli pobjeći usudu smrti koji je Ilúvatar namijenio cijelome ljudskom rodu, te su i dalje bili smrtnici,premda su živjeli dugo i nisu poznavali bolest, sve dok se sjena ne bi spustila nad njih.Postali su tako mudri i slavni, u svemu sličniji Prvorođenima nego ijedna druga ljudska rasa; a bijahu visoki rastom, viši od najviših sinova Međuzemlja, a svjetlost je njihovih očiju bila nalik na blistave zvijezde. No, njihov je broj rastao sporo u toj zemlji, pa premda su im se rađali sinovi i kćeri ljepši od njihovih očeva, ipak je djece bilo malo.Od starine, glavni je grad i luka Númenora stajala nasred zapadne obale, a zvala se Andúnië, jer je gledala prema zalasku sunca. Ali u sredini zemlje stajala je planina,visoka i strma, a nazvali su je Meneltarma, Nebeski stup, i na njoj se nalazilo mjesto posvećeno Eruu Ilúvataru, a bijaše otvoreno i nenatkriveno, i u zemlji númenorskoj nije bilo drugog hrama ni svetišta do toga. U podnožju planine bijahu sagrađene grobnice kraljeva, a tik do njih na brežuljku uzdizao se Armenelos, najljepši od svih gradova, i u njemu su stajale kula i utvrda koje je podigao Elros, Eärendilov sin,kojega su Valari postavili za prvoga kralja Dúnedaina.Elros i njegov brat Elrond, bijahu potomci Triju kuća Edaina, ali dijelom su u sebi mali eldarske i maiarske krvi, jer su im Idril od Gondolina i Lúthien, Melianina kći, bile preci.Valari uistinu ne mogu zanijekati dar smrti koji je ljudima namijenio Ilúvatar, ali u slučaju Poluvilenjaka Ilúvatar im je prepustio odluku, te oni odlučiše da se Eärendilovim sinovima dopusti izbor vlastite sudbine.Tako Elrond izabra ostati među Prvorođenima, te mu je bio darovan život Prvorođenih.

Ali, Elrosu koji je izabrao biti kraljem ljudi, bijaše dodijeljen život višestruko duži od života ljudi Međuzemlja, te su svi njegovi potomci, kraljevi i prinčevi vladajuće kuće, imali dug život, čak i prema računanju Númenorejaca. Elros je živio petsto, a vladao Númenorejcima četiristo deset godina.Godine su prolazile, i dok je Međuzemlje propadalo, a svjetlo i mudrost jenjavali, Dúnedaini su živjeli pod zaštitom Valara i u prijateljstvu s Eldarima, te su rasli i umom i tijelom. Premda je taj narod nastavio koristiti svoj jezik, njihovi su vladari poznavali i govorili vilenjačkim jezicima koje su naučili u doba njihova saveza i na njima su uvijek razgovarali s vilenjacima, bilo s Eressëa, bilo iz zapadnih zemalja Međuzemlja. Mudraci među njima naučiše i Plemeniti eldarinski jezik Blaženog kraljevstva, na kojemu bijahu sačuvane mnoge pjesme i priče od početka svijeta; a načiniše i pisma, svitke i knjige koje su ispisali mnogim mudrostima i čudesima iz vremena procvata svoje kraljevine, a koje su sve sad zaboravljene. Naposljetku osim svojih imena, svi su kneževi Númenora imali i eldarinska imena, a isto je bilo i s gradovima i lijepim naseljima koja su osnovali u Númenoru i na obalama Ovijeh zemalja.Dúnedaini su, naime, postali vješti zanatlije, te da su samo htjeli, mogli su lako nadvladati zle kraljeve Međuzemlja u ratovanju i izradi oružja; ali oni bijahu miroljubiv narod. Nad svim umijećima najviše su razvijali brodogradnju i pomorstvo,te su postali moreplovci kakvih više neće biti otkako se svijet smanjio; putovanja širokim morima bijahu najslađi podvizi i pustolovine tih odvažnih ljudi u viteškim danima njihove mladosti.

Ali Gospodari Zapada zabraniše im ploviti tako daleko na zapad da više ne bi mogli vidjeti obale Númenora i dugo su Dúnedaini time bili zadovoljni, premda nisu u cijelosti shvaćali razlog ove zabrane. Manwë je tako činio kako Númenorejci ne bi došli u iskušenje da krenu u potragu za Blaženim kraljevstvom, niti žudjeli prekoračiti granice postavljene njihovu blaženstvu, postavši zaneseni besmrtnošću Valara i Eldara i zemlje u kojoj sve vječno traje.Jer u to se vrijeme Valinor još nalazio u vidljivom svijetu, a ondje je Ilúvatar dopustio Valarima da zadrže na Zemlji jedino obitavalište, uspomenu na ono što je moglo biti da nije Morgoth razastro svoju sjenku nad svijetom. To su Númenorejci predobro znali; i s vremena na vrijeme, kad je zrak bio čist, a sunce na istoku,promatrali su pučinu i u daljini nazirali na zapadu blistavobijeli grad na dalekoj obali, veliku luku i kulu. U ono su vrijeme, naime, Númenorejci bili dalekovidni; ali ipak su samo oni najoštrijih očiju uspijevali vidjeti ovu viziju, možda s vrha Meneltarme ili s kakvog broda koji bi odmakao od zapadne obale onoliko daleko koliko im je zakon dopuštao da odu. Nisu se još usuđivali prekršiti Zabranu Gospodara Zapada. Ali mudri među njima ipak su znali da ta daleka zemlja nije bila Blaženo kraljevstvo Valinora, već Avallónë, luka Eldara na Eressëi, najistočnijoj od Neumirućih zemalja. Još i tada su Prvorođeni povremeno plovili u Númenor u lađama bez vesala, poput bijelih ptica koje dolijetahu iz sutona. Númenoru su donosili mnoge darove: ptice pjevice, mirisno cvijeće i ljekovito bilje. A donesoše i mladicu Celeborna, Bijelog drveta koje je raslo usred Eressëe; koje bijaše mladica Galathiliona, Drveta Túne i slika i prilika Telperiona koji je Yavanna darovala Eldarima u Blaženom kraljevstvu. A drvo je raslo i cvjetalo u kraljevim dvorima u Armenelosu; Nimloth ga nazvaše te je cvjetalo predvečer i ispunjavalo noćne sjenke svojim mirisom.

Tako se zgodilo da su zbog Zabrane Valara, putovanja Dúnedaina uvijek vodila na istok, a ne na zapad, od tame Sjevera do vrućina Juga, i iza juga u Donju tamu, a dospjeli su čak i u unutarnja mora i plovili oko Međuzemlja, te sa svojih visokih pramaca spazili načas Jutarnje dveri na Istoku. Dúnedaini su se kadikad iskrcavali na obalama Velikih zemalja i smilovali se zaboravljenom svijetu Međuzemlja, a kneževi su Númenora ponovno stupili na zapadne obale u Ljudskim godinama tame i nitko im se nije usudio stati na put. Jer većina ljudi toga doba koje je čamilo pod Sjenkom bijaše postala slaba i plašljiva. Stupivši među njih, Númenorejci ih mnogočemu naučiše. Doniješe im kukuruz i vinovu lozu, te podučiše ljude u sijanju usjeva i pobiranju žita, rezbarenju drva i klesanju stijena, te uređenju vlastita života kakav je mogao biti u zemljama brze smrti i kratkotrajne sreće.Tad se ljudi Međuzemlja utješiše, a ovdje-ondje su se sa zapadnih obala povukle divlje šume, a ljudi zbacili jaram Morgothova potomstva i odučili se straha od tame. Poštivali su uspomenu na visoke Morske kraljeve, a kad su oni otišli, nazivali su ih bozima, nadajući se njihovu povratku; u to vrijeme, naime, Númenorejci nisu dugo boravili u Međuzemlju niti ondje gradili svoje nastambe. Ploviti su možda morali na istok, ali srca su ih uvijek vukla prema zapadu.Ova je čežnja rasla i bujala iz godine u godinu, a Númenorejci počeše žudjeti za besmrtnim gradom koji su gledali u daljini, a želja za vječnim životom, za bijegom od smrti i prestankom radosti, jačala je u njima, a što su njihova slava i moć bivale veće, to je i njihov nemir rastao. Jer premda su Valari nagradili Dúnedaine dugim životom,nisu ih mogli osloboditi umora od svijeta koji ih je obuzimao potkraj života, te su oni umirali, čak i njihovi kraljevi od Eärendilove loze; a godine njihova života bile su kratke u očima Eldara. Tako se zgodilo da se sjenka nadvila nad njih: u čemu je možda udjela imao Morgothov duh koji je još lutao svijetom. I Númenorejci stadoše žamoriti,isprva u svojim srcima, a potom i otvorenim riječima protiv ljudskoga usuda, a ponajviše protiv Zabrane koja im je branila ploviti na Zapad. I govorahu međusobno:

"Zašto Gospodari Zapada sjede u beskonačnom blaženstvu, dok mi moramo umrijeti i otići ni sami ne znamo kamo, ostavljajući svoj dom i sve što smo stvorili? A Eldari ne umiru, čak ni oni koji su se pobunili protiv Gospodara. A kako smo pokorili sva mora i nema vode koja je tako divlja ili tako široka da je naši brodovi ne mogu savladati, zašto ne bismo pošli u Avallónë i pozdravili ondje naše prijatelje?"A neki pak govorahu:"Zašto ne bismo pošli u sam Aman i okusili ondje, makar na jedan dan,blaženstvo Sila? Nismo li postali najmoćniji narod Arde?"Eldari preniješe ove riječi Valarima, a Manwë se ražalosti ugledavši oblake kako se skupljaju nad podnevnom plimom Númenora. On posla glasnike Dúnedainima koji su iskreno govorili s kraljem i svima koji su htjeli slušati o sudbini i zakonima svijeta."Usud Svijeta" kazivahu oni "može promijeniti samo Onaj koji ga je stvorio.Čak i kad biste putovali tako da biste, utekavši svim varkama i zamkama, doista stigli u Aman, u Blaženo kraljevstvo, mala bi bila vaša dobit. Jer, ne čini Manwëova zemlja svoje stanovnike besmrtnima, već su Besmrtni koji žive u njoj posvetili samu zemlju; tamo biste još brže uvenuli i ostarjeli, kao noćni leptiri na prejakom i postojanom svjetlu."Ali kralj reče:"Zar Eärendil, moj predak, ne živi? Zar više ne boravi u Amanu?"Na ovo oni odvratiše:"I sami znate da je njegova sudbina posebna i da je pribrojen među Prvorođene koji ne umiru, ali njegov je usud i taj da se više nikad ne može vratiti u zemlje smrtnika. Međutim, vi i vaš narod niste Prvorođeni, već smrtni ljudi kakvima vas je učinio Ilúvatar. Ipak, čini se da vi sad želite posjedovati dobro obaju rodova, ploviti u Valinor kada vam se prohtije i vraćati se, kad vam dozlogrdi, domu. To ne može biti.Niti mogu Valari oduzeti Ilúvatarove darove. Eldari su, kažete, nekažnjeni, čak i oni koji su se pobunili ne umiru. Ali za njih to nije ni nagrada ni kazna, već ispunjenje njihova postojanja. Oni ne mogu pobjeći, već su vezani uz ovaj svijet i neće ga napustiti dokle god on potraje; jer njegov je život njihov. A vi ste, kažete, kažnjeni zbog pobune ljudi u kojoj ste sami imali malo udjela i zbog toga umirete. Ali to u početku nije bilo namijenjeno kao kazna. Na taj način vi odlazite i ostavljate ovaj svijet i niste vezani uza nj ni u nadi ni u umoru. Koji od nas, dakle, treba zavidjeti drugome?"A Númenorejci odvratiše:"Zašto ne bismo zavidjeli Valarima ili čak i najslabijima od Besmrtnih? Jer od nas se očekuje slijepa poslušnost i nada bez potvrde, a da ne znamo što sve leži pred nama u bliskoj budućnosti. A mi isto tako ljubimo Zemlju i ne želimo je izgubiti."Tada Glasnici rekoše:

"Uistinu, Ilúvatarove zamisli koje se odnose na vas nepoznate su Valarima, a on nije otkrio sve što će budućnost donijeti. Ali ovo držimo istinitim, da vaš dom nije ovdje, a nije ni u zemlji Amanu niti igdje drugdje unutar Krugova Svijeta. Usud ljudi prema kojem moraju otići bio je u početku Ilúvatarov dar. Postao im je nesretnim jedino zbog toga što im se, dospjevši pod Morgothovu sjenku, činilo da su okruženi dubokom tamom koje su se bojali; a neki su postali tvrdoglavi i ponosni, i nisu se htjeli pokoriti sve dok im život nije bio oduzet. Mi koji nosimo vječito rastući teret godina, ne razumijemo ovo u potpunosti; ali ako se ova tuga vratila da vas muči, kako velite, tada se bojimo da se Sjena ponovno uzdigla i raste u vašim srcima. Ako je tako,unatoč tome što ste Dúnedaini, najkrasniji ljudi, koji ste utekli Sjenci iz davnina i ratovali hrabro protiv nje, kažemo vam: Čuvajte se! Eruova se volja ne može zanijekati; a Valari vas iskreno mole da ne odbacite poklonjeno vam povjerenje, jer ono bi uskoro moglo postati okov kojim ste sputani. Radije se nadajte da će na kraju i vaša najmanja sanja uroditi plodom. Ljubav prema Ardi u vaša je srca usadio sam Ilúvatar, a on ne sadi bez razloga. Ipak, mnogi će vjekovi još nerođenih ljudi proći prije nego što se taj razlog otkrije; a otkrit će se vama, a ne Valarima."Ovo se dogodilo u doba vladavine Tar-Ciryatana, Brodograditelja, i Tar-Atanamira, njegova sina; oni bijahu ponosni ljudi, željni bogatstva, te su ljudima Međuzemlja nametnuli danak, uzimavši sad radije nego što su davali. Glasnici su došli Tar-Atanamiru; on bijaše trinaesti kralj i u vrijeme njegove vladavine kraljevstvo Númenora trajalo je već više od dvije tisuće godina i doseglo vrhunac svojega blaženstva, ako ne i svoje moći. Ali Atanamira nisu zadovoljili savjeti Glasnika i malo je za njih hajao, a većina ga je podanika slijedila, jer su još uvijek htjeli uteći smrti tijekom svojega života i nisu gajili nadu. Tako Atanamir doživje duboku starost, držeći se životne niti sve dok mu sva radost nije prestala; a bio je prvi Númenorejac koji je ovako postupio, odbijajući otići sve dok nije postao bezuman i bezvoljan, lišavajući sina vlasti na vrhuncu njegove muževnosti. Naime, kneževi su se Númenora ženili kasno u svojim dugim životima te su odlazili i predavali vlast sinovima kada bi se ovi umno i tjelesno posve razvili.

Tad Tar-Ancalimon, Atanamirov sin, posta kralj, a razmišljao je jednako kao i otac mu; te se u njegovo doba narod Númenora počeo razdvajati. Na jednoj je strani stajala većina koja se prozvala Kraljevim ljudima, postala ponosna i udaljila se od Eldara i Valara. A na drugoj je strani stajala manjina koja se prozvala Elendilima,Prijateljima vilenjaka; jer premda su ostali odani kralju i Elrosovoj kući, htjeli su zadržati prijateljstvo Eldara te su poslušali savjete Gospodara Zapada. Međutim, čak i oni koji sebe nazivahu Vjernima nisu posve uspjeli uteći bolesti njihova roda, pa ih je mučila pomisao na smrt.Tako je blaženstvo Zapadnih strana bilo umanjeno; no ipak su njihova moć i bogatstvo rasli. Jer kraljeve i njihov narod još nije ostavljala mudrost i premda više nisu voljeli Valare, ipak su ih se još bojali. Nisu se usuđivali otvoreno pogaziti Zabranu ni otploviti preko dogovorenih granica. Svoje su visoke brodove i dalje usmjeravali na istok. No, strah od smrti nadvijao se sve više nad njihove živote, a oni su je odugovlačili na sve moguće načine; počeli su graditi velike kuće za svoje mrtve dok su mudraci među njima neprestano radili na otkrivanju tajne prizivanja života ili barem produženja ljudskih dana. No, doznaše jedino kako očuvati mrtvo ljudsko meso od truljenja, te ispuniše zemlju tihim grobnicama u kojima je misao na smrt sama sebi podigla mračni oltar. Oni pak, koji su živjeli, okrenuše se tjelesnim zadovoljstvima i pijančevanju, žudeći za još većim dobrima i još većim bogatstvom; a nakon vladavine Tar-Ancalimona zanemariše nuđenje prvih plodova Eruu, pa su ljudi rijetko kad pohodili Svetište na vrhu Meneltarme u središtu zemlje.

Tih su dana Númenorejci osnovali velike naseobine na zapadnim obalama drevnih zemalja; budući da im se njihova zemlja činila sićušnom i u njoj za njih više nije bilo ni spokoja ni zadovoljstva, te su sad žudjeli za bogatstvom i prevlašću nad Međuzemljem kad im je Zapad bio zanijekan. Sagradili su velike luke i jake kule i mnogi su od njih počeli ondje živjeti; no sada su se doimali poput gospodara i vladara i skupljača danka, a ne poput pomagača i učitelja. Velike je númenorske brodove vjetar nosio na istok i vraćao uvijek krcate, te se moć i veličina njihovih kraljeva povećavala;a oni pijančevali i gostili se i odijevali u srebro i zlato.U svemu su ovom Prijatelji vilenjaka imali malo udjela. Jedino su oni sad odlazili na sjever i u zemlju Gil-galada, zadržavši prijateljstvo s vilenjacima i pomažući im u ratovima protiv Saurona; a njihova luka bijaše Pelargir iznad ušća Anduina Velikog. Kraljevi su ljudi međutim plovili na jug; a o gospodstvima i utvrdama koje su tamo izgradili još se među ljudima pričaju legende. U ovo se doba, kako se drugdje pripovijeda, Sauron ponovno uzdigao u Međuzemlju i ojačao te se okrenuo zlu kojim ga je hranio Morgoth kako bi ga učinio svojim najstrašnijim slugom. Još za vrijene Tar-Minastira, jedanaestoga kralja Númenora, on utvrdi zemlju Mordor i podiže ondje kulu Barad-dûr, te je otad neprestano težio zavladati Međuzemljem i postati kraljem nad kraljevima i bogom među ljudima.

Sauron je mrzio Númenorejce zbog djela njihovih očeva i njihova drevnog saveza s vilenjacima i odanosti Valarima; a nije ni zaboravio pomoć koju je Tar-Minastir pružio Gil-galadu u davnini, u ono vrijeme kad je bio iskovan Prsten Jedan, a rat bjesnio između Saurona i vilenjaka iz Eriadora. Sad je doznao koliko su se povećali moć i sjaj Númenorskih kraljeva te ih je zamrzio još više i bojao se da će mu oni provaliti u zemlju i oteti mu vlast nad Istokom. No, dugo se nije usuđivao otvoreno izazvati Morske kneževe, te se povukao s obala.Ali Sauron je bio odveć lukav, a ljudi su kazivali da su među onima koje je zarobio s pomoću Devet prstenova čak trojica bili visoki plemići númenorskog roda. A kad su se uzdigli Úlairi, Prstenove utvare i njegovi sluge, i jačina njegove strahovlade i moći nad ljudima postala iznimno velika, on započe osvajati tvrđave Númenorejaca na obalama mora.Tih je dana Sjenka sve više rasla nad Númenorom, a životi kraljeva Elrosove kuće jenjavali zbog njihove pobune, dok su se njihova srca još više okretala protiv Valara. Dvadeseti je kralj preuzeo žezlo svojih očeva i naslijedio prijestolje pod imenon Adûnakhor, Gospodar Zapada, odrekavši se vilenjačkih jezika i zabranivši njihovu uporabu u svojoj prisutnosti. U Popisu kraljeva bilo je ipak zapisano ime Herunúmen na jeziku Plemenitih vilenjaka prema drevnom običaju koji su se kraljevi bojali posve prekršiti kako ih ne bi zadesilo zlo. Međutim, ova se titula Vjernima učinila preponosnom, budući da je bila titulom Valara; a njihova su se srca našla na kušnji između vjernosti Elrosovoj kući i štovanju vladajućih Sila. Ali gore je tek moralo doći. Jer Ar-Gimilzôr, dvadeset drugi kralj, bijaše najveći neprijatelj Vjernih.

U doba njegove vladavine prestalo se brinuti za Bijelo drvo te je ono stalo venuti, a on je posve zabranio uporabu vilenjačkih jezika i kažnjavao one koji su dočekivali brodove s Eressëe što su i dalje potajno plovili do zapadnih obala zemlje.Prijatelji vilenjaka većinom su nastanjivali zapadne krajeve Númenora, ali je Ar-Gimilzôr naredio svima za koje je mogao otkriti da su pripadali ovoj skupini da se presele sa zapada i borave na istoku zemlje; a ondje se na njih budno pazilo. Tako, u kasnijem dobu, glavno boravište Vjernih bijaše luka Rómenna, odakle su mnogi plovili u Međuzemlje, tražeći sjeverne obale gdje su još mogli razgovarati s Eldarima u kraljevstvu Gil-galada. Kraljevi su za ovo doznali, ali ih nisu sprečavali dokle god su Elendili ostavljali njihovu zemlju i nisu se vraćali; jer oni su htjeli prekinuti svako prijateljstvo između njihova naroda i Eldara s Eressëe, koje su nazivali Valarskim uhodama, nadajući se da će njihova djela i nakane ostati tako skriveni Gospodarima Zapada. No, Manwë je znao sve što su činili, a Valari su bjesnjeli na Númenorske kraljeve i prestali ih savjetovati i štititi; brodovi s Eressëe više nisu dolazili iz sumraka,a luke su Andúnië opustjele.

Najplemenitiji poslije vladajuće kuće bijahu prinčevi Andúnië jer su i oni vukli lozu od Elrosa, bivajući potomci Silmarien, kćeri Tar-Elendila, četvrtog kralja Númenora. Svi ovi plemići bijahu vjerni kraljevima i poštivahu ih, a jedan od prinčeva Andúnië bijaše uvijek među vrhovnim savjetodavcima Žezla. Ipak su od samog početka gajili posebnu ljubav prema Eldarima i poštovanje prema Valarima; a kako je Sjenka rasla, pomagali su Vjerne kako god su mogli. No, dugo se nisu otvoreno pokazivali, već su radije kušali promijeniti srca gospodara Žezla mudrim savjetima.Živjela u to doba gospa Inzilbêth, poznata po svojoj krasoti, a njezina majka bijaše Lindórië, sestra Eärendura, princa Andúnië u vrijeme Ar-Sakalthôra, oca Ar-Gimilzôra. Gimilzôr je uze za ženu protiv njezine volje, jer je bila jedna od Vjernih kako ju je učila mati; no kraljevi i njihovi sinovi postali su ponosni i njihovim se željama nije bilo mudro protiviti. Ljubavi ne bijaše između Ar-Gimilzôra i njegove kraljice, niti između njihovih sinova. Inziladûn, stariji, bijaše umom i tijelom nalik na majku; ali Gimilkhâd, mlađi, slijedio je svojega oca u svemu, osim što je možda bio još ponosniji i samovoljniji. Njemu je Ar-Gimilzôr htio predati žezlo radije nego starijem sinu, da mu je samo zakon to dopuštao.Kad je pak Inziladûn prihvatio žezlo, uzeo je ponovno titulu na vilenjačkom jeziku kao u davnini, nazvavši se Tar-Palantir zato što je bio dalekovidna oka i uma,pa su se čak i oni koji su ga mrzili bojali njegovih riječi, znajući da govori istinu. Za njegove vladavine Vjerni su imali mira; a on je ponovno, u za to određeno vrijeme, pohodio Eruovo Svetište na Meneltarmi, što je Ar-Gimilzôr bio zapustio. Bijelo je drvo ponovno s poštovanjem uzgajao; i prorekao je da će, kad ono usahne, usahnuti i kraljevska loza. Ali njegovo je kajanje došlo prekasno da bi moglo umiriti ljutnju Valara zbog neposluha njegovih očeva zbog kojega se većina njegova naroda nije kajala.

A Gimilkhâd bijaše jak i surov, te je preuzeo vodstvo nad onima koje su nazivali Kraljevim ljudima i suprotstavljao se volji svojega brata onoliko otvoreno koliko se usuđivao, a potajice još i više. Tako je doba vladavine Tar-Palantira bilo zastrto tugom, a on najveći dio vremena provodio na zapadu i ondje se često uspinjao na staru kulu kralja Minastira na brijegu Oromet u blizini Andúnië, odakle je zurio u smjeru zapada u težnji i nadi da će možda ugledati kakvo jedro na pučini. Ali ni jedan brod više nije plovio sa Zapada u Númenor a Avallónë su obavijali oblaci.Umre Gimilkhâd dvije godine prije svojeg dvjestotog rođendana (što smatrahu ranom smrću za nekoga od Elrosova roda, čak i u propadanju), ali ovo nije umirilo kralja. Naime, Pharazôn, Gimilkhâdov sin izrastao je u čovjeka još nemirnijeg i žednijeg bogatstva i moći nego mu je otac ikad bio. Često je plovio izvan zemlje kao vojskovođa u ratovima koje su Númenorejci vodili na obalama Međuzemlja, žudeći da prošire svoju vlast nad ljudima; te tako stekao veliku slavu kao kapetan i na kopnu i na moru. Stoga, kad se vratio u Númenor, dočuvši o smrti svojega oca, srca su se naroda okrenula njemu; jer je donio sa sobom veliko blago koje je kratko vrijeme velikodušno dijelio.Zgodilo se tako da se Tar-Palantir umorio od tuge i umro. Nije imao sina, već kćer jedinicu, koju je nazvao Míriel na vilinskom jeziku; i njojzi je sad prema pravu i zakonima Númenorejaca imalo pripasti žezlo. Ali Pharazôn je uze za ženu protiv njezine volje, počinivši pritom dva zla jer zakoni Númenora nisu dopuštali brak, čak ni u vladajućoj kući, između onih koji bijahu u bližem rodu od rođaka u trećem koljenu.Kad su se vjenčali, on preuze žezlo u svoje ruke, uzevši titulu Ar-Pharazôna (Tar-Caliona na vilenjačkom jeziku), a ime svoje kraljice promijeni u Ar-Zimraphel.

Ar-Pharazôn, Zlatni, bijaše najmoćniji i najponosniji od svih koji su držali Žezlo Morskih kraljeva od osnutka Númenora; a dvadeset četiri kralja i kraljice vladali su dotad Númenorom, a sad snivali u svojim dubokim grobnicama pod gorom Meneltarmom, ležeći na posteljama od zlata.A sjedeći na svojem izrezbarenom prijestolju u gradu Armenelosu, na vrhuncu svoje moći, njega su zaokupljale mračne misli, misli o ratu. Naime, u Međuzemlju se bio susreo sa snagom Sauronova carstva i njegovom mržnjom prema Zapadnim stranama. A sad su mu došli njegovi kapetani, vrativši se s Istoka, i javili da se Sauronova moć proširila otkako je Ar-Pharazôn napustio Međuzemlje, te da je on jurišao na gradove uz obalu i preuzeo naslov Kralja ljudi te objelodanio svoj naum da otjera Númenorejce natrag na more i, ako bude moguće, uništi i sam Númenor.Na ove se vijesti Ar-Pharazôn strašno razbjesni, a dok je dugo potajice premišljao, srce mu ispuni žudnja za neograničenom moći i sveopćom prevlasti vlastite samovolje. Odluči, a da se nije posavjetovao s Valarima ni zatražio pomoć ičije zdrave pameti osim svoje, da će sam za sebe zatražiti naslov Kralja ljudi, te prisiliti Saurona da mu postane podanikom i slugom; jer je u svojem ponosu držao da nijedan kralj nikad neće postati tako moćan da bi se mogao natjecati s Eärendilovim Nasljednikom.Tada okupi flotu čija slava prevazilazaše čak i flote drevnih numenorskih kraljev,i zaplovi ka Međuzemlji.A ljudi ugledaše jedra njegovih lađa kako plove iz sumraka kao grimizom obojena i blistajući crvenilom i zlatom, pa strah obuze stanovnike obala te su utekli glavom bez obzira. Njegova pak flota stiže na koncu do onog mjesta koje se nazivalo Umbar, gdje bijaše silna luka Númenorejaca, koju ljudska ruka nije bila izdubila. Pusta i prazna bijaše sva krajina uokolo dok je Morski kralj stupao naprijed Međuzemljem.Sedam je dana putovao pod stjegovima i trubljama i dospio do jednog brda, uspeo se na nj i tamo postavio svoj veliki šator i svoje prijestolje; i sjeo na nj u središtu zemlje,dok su šatore njegove vojske postavili svuda oko njegova, modre, zlatne i bijele, poput polja divovskih cvjetova. Tad on odasla glasnike i zapovijedi Sauronu da stupi preda nj i zakune se na vjernost.

I Sauron dođe. Čak iz svoje kule Barad-dûra siđe i ne predloži boj. Uvidio je, naime, da su moć i veličina Morskih kraljeva nadilazile sve glasine o njima i nije vjerovao da bi im se i najveći od njegovih slugu mogao suprotstaviti; te je shvatio kako mu vrijeme još nije sazrelo da provede ono što je naumio s Dúnedainima. Bijaše on spretan, znao je ostvariti ono što bi zamislio, lukavošću kad sila ne bi koristila. Stoga se ponizi pred Ar-Pharazônom i svojom slatkorječivošću iznenadi ljude koji se začudiše kako je sve što je izrekao bilo lijepo i mudro.No, Ar-Pharazôn još nije bio zavaran, te mu pade na um, ako je želio bolje pripaziti na Saurona i na iskrenost njegove zakletve, da ga je trebalo odvesti u Númenor da ondje boravi kao talac za sebe i sve sluge mu u Međuzemlju. Na ovo Sauron pristade kao da ga na to prisiljavaju, ali u dnu se duše poveseli, jer ovo se posve poklapalo s njegovom željom. I Sauron preplovi more i ugleda númenorsku zemlju i grad Armenelos u doba njegove najveće slave, te osta zapanjen, a njegovo se srce ispuni još većom zavisti i mržnjom.Ali tolika bijaše prepredenost njegova uma i riječi, i snaga njegove skrivene volje, da je, prije nego što su jedva tri godine prošle, postao najbliži kraljevski savjetnik; jer laskanja slatka poput meda bila su mu uvijek na usnama, a poznavao je mnogo toga što ljudi dotad nisu znali. A vidjevši koliku je milost uživao u njihova gospodara, svi mu se ostali savjetodavci stadoše ulagivati, doli jednog jedinog,Amandila, princa Andúnië. Uto se zemlja stade polako mijenjati, a srca se Prijatelja vilenjaka nađoše na kušnji, te se mnogi iznevjeriše iz samog straha; i premda su se oni koji su preostali nazivali Vjernima, njihov ih je neprijatelj proglasio pobunjenicima.Jer sad, kad ga je narod slušao, Sauron stade brojnim dokazima nijekati sve što su Valari poučavali; te navede ljude da razmišljaju kako na svijetu, na istoku, pa čak i na zapadu, leže još mnoga mora i mnoge zemlje koje bi mogli osvojiti, prepune neizmjerna blaga. A još dalje, ako bi na kraju dospjeli do nakraj tih zemalja i mora, iza svega toga leži Prastara tama."A iz nje je načinjen svijet. Jer samo je Tama vrijedna obožavanja, a njezin Gospodar može stvoriti i druge svjetove, kako bi nagradio one koji mu služe, te im beskonačno povećati moć."A Ar-Pharazôn reče:"Tko je Gospodar tame?"

Iza zaključanih vrata Sauron se obrati kralju i slaže, kazujući:"To je onaj čije se ime sad ne spominje, jer su vas Valari prevarili u svezi s njim, promaknuvši ime Erua, izmišljotine nastale u njihovim glupim srcima čija je jedina želja staviti ljude u okove da im služe. Jer oni su proroci ovog Erua, koji govori jedino ono što oni žele. Ali onaj koji je njihov gospodar naposljetku će ipak prevladati,a vas osloboditi ove zablude; jer njegovo je ime Melkor, Gospodar svega, Darovatelj slobode, i on će vas učiniti moćnijima od njih!"Tad se Ar-Pharazôn okrenu obožavanju Tame i njezina gospodara Melkora, u početku potajice, ali nedugo zatim otvoreno i u lice svojem narodu; a oni su ga većinom slijedili. Međutim, postojala je još uvijek grupica Vjernih, kako bijaše rečeno, u Rómmeni i okolnim područjima, te nekolicina tu i tamo u zemlji. Glavni među njima, u kojemu su gledali vođu i junaka u tim crnin danima, bijaše Amandil, kraljevski savjetnik, te njegov sin Elendil, čiji sinovi bijahu Isildur i Anárion, u to doba još dječaci prema računanju Númenora. Amandil i Elendil bijahu veliki pomorski kapetani; vukli su lozu od Elrosa Tar-Minyatura, premda ne od vladajuće kuće kojoj su pripadali kruna i prijestolje u gradu Armenelosu. U danima njihove zajedničke mladosti, Pharazôn ljubljaše Amandila i premda je on bio Prijatelj vilenjaka, ostao je njegov savjetnik sve do dolaska Saurona. Sad je bio otpušten, jer je Sauron mrzio Amandila više od ikoga drugog u Númenoru. Ali ovaj bijaše toliko plemenit i toliko silan kapetan na moru, da ga je još većina naroda poštivala, pa ga se ni kralj ni Sauron dotad nisu usuđivali otvoreno napasti.Amandil se stoga povuče u Rómennu i pozva sve u čiju je vjernost još vjerovao da mu se potajno pridruže; jer se bojao da će se zlo sad širiti sve brže i da su Prijatelji vilenjaka u opasnosti.To se uskoro i ostvarilo. Naime, Meneltarma je u to doba bila posve zapuštena; unatoč tome što se čak ni Sauron nije usuđivao oskvrnuti to sveto mjesto, kralj ipak nije dopuštao nikomu, pod prijetnjom smrti, da se na nju uspne, pa čak ni Vjernima koji su čuvali Ilúvatara u svojim srcima. Sauron je pak nagovarao kralja da posiječe Bijelo drvo, Nimloth Lijepi, koje je raslo u njegovu vrtu, budući da je ono bilo uspomena na Eldare i svjetlo Valinora.

U početku kralj ne htjede pristati na ovo, jer je vjerovao da je sudbina njegova roda povezana s Drvetom, kao što je bio prorekao Tar-Palantir. Tako se u svojoj gluposti on, koji je sad mrzio Eldare i Valare, uzalud držao sjenke starog númenorskog saveza. Ali kad je Amandil dočuo glasine o zloj Sauronovoj nakani, duboko se ražalostio, znajući da će na kraju Sauron zasigurno doći na svoje. Tad se obrati Elendilu i njegovim sinovima, sjetivši se povijesti valinorskog Drveća; Isildur ne prozbori ni riječi, već se iste noći iskrade i odvaži na djelo koje ga je poslije proslavilo.Prerušivši se, ušulja se krišom u Armenelos i kraljeve dvore u koje Vjerni nisu imali pristupa, te stiže na mjesto na kojem je raslo Drvo, a koje bijaše svima zabranjeno prema Sauronovim naredbama, dok su Drvo danonoćno čuvali stražari u njegovoj službi. U to doba Nimloth bijaše taman i nije nosio cvijeta, jer je bila kasna jesen i zima na pragu; no, Isildur je prošao pokraj stražara i s Drveta otkinuo jedan plod koji je s njega visio te krenuo uteći. Istom se uzbuniše stražari i napadoše ga, te se izborio za izlaz i bio ranjen na više mjesta, ali je utekao, a zato što je bio prerušen, nikad se nije doznalo tko se usudio približiti Drvetu. Isildur se, međutim, na jedvite jade domogao Rómenne i predao plod u Amandilove ruke, prije nego što su ga izdale snage. Potom su plod potajno zasadili, a Amandil ga blagoslovio, te je već u proljeće iz njega nikla i izrasla mladica. A kad je na njoj prolistao prvi list, Isildur, koji je dugo ležao na samrti, postavi se na noge i zaboravi na svoje rane.Ovo djelo bijaše učinjeno u posljednjem trenutku, jer je ubrzo nakon napada kralj popustio Sauronu i srušio Bijelo drvo, te potpuno okrenuo leđa savezu njegovih predaka. Sauron je pak dao da se izgradi veliki hram na brijegu u središtu grada Númenorejaca, zlatnog Armenelosa; a njemu temelji bijahu u obliku kruga, a zidovi petnaest metara debeli, u promjeru je imao više od sto pedeset metara, a zidovi mu se uzdizahu sto pedeset metara u visinu i završavahu velikom kupolom. Ta kupola bijaše cijela obložena srebrom i uzdizala se blistajući na suncu, te se njezina svjetlost mogla vidjeti iz velike daljine; ali je svjetlost ubrzo potamnjela, a srebro postalo crno. Naime, u središtu se hrama nalazio oltar u obliku lomače, a u središtu kupole bio je otvoren dimnjak kroz koji je izlazio gust dim. Prvi je oganj na oltaru zapalio Sauron posječenim drvetom Nimlotha koje je pucketalo i izgaralo; ljudi se začudiše dimu koji se iz njega izvio, da je zemlja ležala pod oblakom sedam dana, sve dok ga vjetar nije odnio na zapad.

Otad su se vatra i dim dizali bez prestanka, jer se moć Sauronova danonoćno povećavala, a u tom su Hramu, lijući krv, mučeći i čineći velika zlodjela, ljudi prinosili žrtve Melkoru kako bi ih ovaj oslobodio od smrti. Najčešće su među Vjernima birali svoje žrtve, ali ih nikad nisu otvoreno optuživali da nisu htjeli obožavati Melkora,Darovatelja slobode, već su tražili razloge protiv njih u tome da su ovi mrzili kralja i bili buntovnici, te da su kovali urote protiv vlastita roda, izmišljali laži i spravljali otrove. Ove optužbe bijahu većma lažne, ali to su bili crni dani, a mržnja rađa mržnju. Uza sve to, smrt nije napustila zemlju, već je dolazila brže i češće i u mnogim stravičnim vidovima. Prije su ljudi starjeli postupno i na kraju lijegali u san, kad bi se naposljetku umorili od svijeta, a sad ih je počelo obuzimati bjesnilo i boleština; još su se bojali smrti i odlaska u tamu, carstvo gospodara kojega su sad poštivali; te su proklinjali sami sebe u muci. Ljudi se u to doba stadoše naoružavati i ubijati jedni druge za najmanju sitnicu, jer ih je ljutnja sve brže obuzimala, a Sauron ili oni koje je uza se sputao, išli su zemljom huškajući ljude međusobno, pa su oni počeli mrmljati protiv kralja i kneževa, ili protiv ikoga tko je posjedovao nešto što oni nisu; a moćnici su se zauzvrat okrutno osvećivali.Unatoč tome, Númenorejcima se dugo činilo da napreduju, pa ako nisu bivali sretniji, a ono su postajali sve silniji, a njihovi bogataši sve bogatiji. Naime, uz Sauronovu pomoć i savjete utrostručili su svoje posjede i izumjeli strojeve te izgradili još velebnije brodove. I plovili su sad, moćni i naoružani u Međuzemlje, ali više nisu dolazili noseći darove, ni kao vladari, već kao okrutni ratnici. Gonili su ljude Međuzemlja, otimali njihove posjede i porobljavali ih, a mnoge okrutno umorili na svojim oltarima. U svojim su tvrđavama, naime, u to doba podigli hramove i goleme grobnice, a ljudi su ih se užasavali te je uspomena na dobrostive kraljeve iz Drevnih dana izblijedjela sa svijeta i potamnjela pred mnogim stravičnim pričama.Tako Ar-Pharazôn, kralj Zvjezdane zemlje, posta najveći tiranin kakvog ne bijaše na svijetu još od Morgothove vladavine, ali je zapravo Sauron vladao svime,skrivajući se iza prijestolja. No, godine su prolazile, a kralj osjeti da mu se bliži sjenka smrti, dok su mu dani bivali sve duži, a dušu mu ispunili strah i bijes. Približio se čas koji je Sauron pripremao i na koji je dugo čekao. I Sauron se obrati kralju govoreći kako je njegova moć sad tako velika da može biti siguran u to da će mu se svaki naum ispuniti i da se ne mora pokoriti ničijoj zapovijedi ni zabrani.I reče:

"Valari su sebi prisvojili zemlju u kojoj nema smrti i lažu vam u svezi s njom, skrivajući je najbolje što mogu, zbog svoje gramzivosti i straha da im ljudski kraljevi ne otmu besmrtno kraljevstvo i ne zavladaju svijetom umjesto njih. I premda, nesumnjivo, dar vječnoga života nije za svakog, već samo za one koji su toga vrijedni,za ljude moćne i ponosne i najvišega roda, ipak je velika nepravda počinjena kad je ovakav dar, koji mu pripada, bio zanijekan Kralju kraljeva, Ar-Pharazonu,najmoćnijem zemaljskom sinu s kojim se jedino Manwë može usporediti, ako i on. Ali veliki kraljevi ne trpe lišavanje i uzimaju što im pripada."Tad Ar-Pharazôn, bivajući omamljen, i hodajući pod sjenkom smrti, budući da mu se život bližio kraju, posluša Saurona i stade premišljati u srcu kako bi mogao povesti rat protiv Valara. Dugo je pripremao ovu osnovu i o njoj nikad otvoreno nije zborio, ali ona nije pred svima mogla ostati skrivena. A Amandila, doznavši za kraljeve nakane, zahvati očaj i ispuni užas, jer je znao da ljudi nisu sposobni nadvladati Valare u ratu i da svijet hrli u svoju propast, ako taj rat ne spriječe. Stoga pozva svojega sina Elendila i ovako mu reče:"Crni su ovo dani i nema više nade za ljude, jer Vjernih je ostalo malob. Zbog toga sam odlučio pokušati isto što je uspjelo našem praocu Eärendilu u davnini; otploviti na Zapad, bilo zabrane ili ne bilo, i govoriti s Valarima, sa samim Manwëom ako je potrebno, te ga zamoliti za pomoć prije nego što sve bude izgubljeno.""Zar ćete izdati kralja?" upita Elendil. "Jer dobro znate čime nas optužuju, da smo izdajnici i uhode, a to je do danas bila laž.""Kad bih mislio da je Manwëu od potrebe ovakav glasnik" odgovori Amandil "izdao bih kralja. Jer postoji samo jedna odanost koje se nijedan čovjek ne smije u svojem srcu ni zbog čega odreći. Ali ja ću moliti za milost nad ljudima i za njihovo oslobođenje od Saurona Varalice, jer ima još onih koji su ostali vjerni. A što se Zabrane tiče, na sebe preuzimam svu odgovornost, kako cijeli moj narod ne bi proglasili krivim.""Ali što mislite, moj oče, da će se dogoditi onima iz vaše kuće koje ostavljate za sobom kada se za vaše djelo sazna?""Ono mora ostati tajna" reče Amandil. "Svoj ću odlazak provesti tajno i otploviti na istok kamo svakog dana plove brodovi iz naših luka; a poslije, kada mi vjetar i prilike dopuste, okrenut ću se, preko juga ili sjevera, natrag na zapad i potražiti ono što uzmognem naći. Ali tebi i tvojem narodu, sine moj, savjetujem da za sebe pripremite druge brodove i utovarite u njih sve ono od čega se vaša srca ne mogu rastaviti; a kad brodovi budu spremni, pritaji se u luci Rómenne i razglasi među ljudima kako me, kad za to dode čas, namjeravaš slijediti na istok. Amandil više nije tako mio našem rođaku na prijestolju da bi on previše žalio kad bismo odlučili otputovati, bilo na neko vrijeme ili zauvijek. Ali ne dopusti da se sazna kako namjeravaš sa sobom povesti mnogo ljudi ili će on posumnjati zbog rata koji sad sprema, a za koji će mu trebati sva snaga koju može okupiti. Potraži Vjerne za koje se još zna da su iskreni, pa nek ti se oni potajice pridruže, budu li voljni poći s tobom i imati udjela u tvojoj zadaći.""A koja je to zadaća?" upita Elendil.

"Ne miješati se u ovaj rat i dobro paziti" odvrati Amandil. "Do svojega ti povratka više ne mogu reći. No, najvjerojatnije ćeš morati uteći iz Zvjezdane zemlje bez zvijezde koja bi te vodila; jer ova je zemlja oskvrnuta. Tad ćeš izgubiti sve one koje si ikad ljubio i okusiti smrt usred života, tražeći drugdje zemlju svojega utočišta.Hoće li ona biti na istoku ili na zapadu, samo Valari znaju."Tad se Amandil oprosti s cijelim svojim domaćinstvom, kao onaj koji se sprema umrijeti."Jer" reče on "lako se može dogoditi da me više ne vidite i da vam na nebu ne ukažem onakav znak kakav je ukazao Eärendil u davnini. Ali budite uvijek pripravni, jer konac svijeta kakva poznajemo sve nam je bliži."Kazuje se da se Amandil otisnuo na more noću na malenom brodu i u početku kormilario na istok, a zatim okrenuo natrag i otišao na zapad. Sa sobom je uzeo trojicu slugu koji mu bijahu najmiliji i više ih se nije ni čulo ni vidjelo na ovome svijetu, niti postoji priča ili odgonetka njihove sudbine. Ljude nije drugi put moglo spasiti takvo poslanstvo, a za númenorsku izdaju nije bilo laka oprosta.Elendil pak učini onako kako ga otac savjetovaše, te su njegovi brodovi ležali nedaleko od istočne obale zemlje, a Vjerni su u njih ukrcali svoje žene i djecu, svoja nasljedstva i veliku zalihu dobara. Bijaše među njima mnogo moćnih i divotnih predmeta koje su Númenorejci osmislili u danima svoje mudrosti, posuda i dragulja, i znanstvenih spisa ispisanih grimizom i crnilom. Imali su i Sedam kamenova, dar Eldara; a na Isildurovu se brodu čuvalo mlado drvo, izdanak Nimlotha Lijepog. Tako je Elendil bio spreman i nije se uplitao u zlodjela počinjena tih dana, već je neprestano tražio znak koji se nije ukazivao. Tad je potajice otputovao na zapadne obale i zurio na pučinu obuzet tugom i čežnjom, jer je veoma ljubio svojega oca. No, na pučini nije vidio ništa doli flote Ar-Pharazôna koja se okupljala u zapadnim lukama.Prije je vrijeme na otoku Númenora oduvijek odgovaralo potrebama i sklonosti ljudi: kišilo je u za to određeno vrijeme i uvijek umjereno; sunce je sjalo, sad toplije, sad hladnije, a dobri vjetrovi puhali s mora. A kad je vjetar puhao sa zapada, mnogima se činilo da je bio ispunjen mirisom, nestalnim, ali slatkim, od kojega bi zaigrala srca, kao od cvijeća što je vječito cvalo na besmrtnim livadama i koje nema imena na obalama smrtnika. Ali sve se to izmijenilo; jer je samo nebo potamnilo, a tih su dana bjesnile oluje kiše i tuče i divlji vjetrovi; i svako bi se malo jedan od velikih brodova Númenorejaca potopio i više se ne bi vratio u luku, premda ih takva nesreća nije pogodila još od izlaska Zvijezde. Sa zapada kadikad bi u predvečerje doplovio golem oblak, oblikon nalik na orla s krilima raširenim na sjever i jug; i polako bi se pomaljao,zakrivši sunce na zalazu i tad bi posvemašnja noć pala na Númenor. Neki od orlova nosili su munje pod svojim krilima, a gromovi su odjekivali izmedu mora i oblaka.Ljude zahvati strava.

"Pogledajte orlove Gospodara Zapada!" povikaše oni. "Manwëovi orlovi napadaju Númenor!"I popadaše na zemlju.Tad su se neki na neko vrijeme htjeli pokajati, ali drugi su još više otvrdnuli svoja srca, te su mahali šakama prema nebu, govoreći:"Gospodari Zapada urotili su se protiv nas. Napadaju prvi. Slijedeći udarac zadat ćemo mi!"Te je riječi izgovorio sam kralj, ali ga je njima podučio Sauron.Međutim su munje udarale jače i umorile ljude na bregovima, u polju i na ulicama grada; a vatrena je strijela pogodila samu kupolu Hrama, prepolovila je i zavila u plamen. Ali sam Hram ostade čitav, a Sauron je stajao ondje na vrhu i prkosio munjama koje ga nisu ozlijedile; i u tom ga času ljudi prozvaše bogom i činiše sve što je zapovijedao. Kad se, dakle, posljednje znamenje ukazalo, malo su se na nj obazirali.Zemlja se pod njima tresla, a grmljavina nalik na gromove pod zemljom stapala se s urlikom olujnoga mora, dok se dim uzdizao s vrha Meneltarme. Ali Ar-Pharazôn sve je žešće nastavljao s naoružavanjem.U to su doba flote Númenorejaca zacrnile more na zapadu zemlje, a bijahu nalik na arhipelag bezbrojnih otoka; njihovi jarboli nalik na planinsku šumu, jedra poput gusta oblaka; a stjegovi su im bili zlatni i crni. Sve je čekalo na rijel Ar-Pharazôna, a Sauron se povukao u najdublji unutarnji krug Hrama gdje su mu ljudi prinosili žrtve paljenice.Tad orlovi Gospodara Zapada doletješe iz sutona, a bijahu naoružani za bitku,napredujući u nizu čiji se kraj nije mogao nazreti; i kako su dolazili bliže, krila su im se sve više širila, grabeći nebom. Ali Zapad je za njima gorio crveno, a tijela su im bila odozdo obasjana, kao da su osvijetljeni plamenom strašnog bijesa, te je cijeli Númenor bio kao preliven gorućim sjajem, a ljudi su gledali u lica svojih suputnika i činilo im se da se ona crvene od gnjeva.Uto Ar-Pharazôn otvrdnu svoje srce i ukrca se u svoj velebni brod Alcarondas,Morski dvorac. Imao je bezbroj vesala i mnoštvo jarbola, bio zlatan i tmast, a na njemu bijaše smješteno Ar-Pharazônovo prijestolje. On se tad odjenu u ratnu opremu i metnu krunu na glavu, te naredi da se izvjesi njegov stijeg i dade znak za podizanje sidra; a u taj čas númenorske trublje nadglasaše gromove.

Tako je flota Númenorejaca krenula naprijed, unatoč prijetnjama Zapada; vjetra bijaše malo, no oni su imali mnogo vesala i mnogo snažnih sužnjeva koji su veslali pod stražom bičeva. Sunce je zašlo i spustila se duboka tišina. Tama je polegla na zemlju, more se umirilo dok je svijet čekao što će se dogoditi. Flota je polako otplovila iz vida promatrača u lukama, a njezina svjetla izblijedjela su i nestala u noći; ujutro joj nije bilo traga. Naime, s istoka se podigao vjetar i odnio je daleko, te su tako pogazili Zabranu Valara i uplovili u mora u koja nisu imali pravo pristupa, polazeći u rat protiv Besmrtnih da im otmu vječni život unutar Krugova Svijeta.Ar-Pharazônova flota doplovi iz daleka mora i opkoli Avallónë i cijeli otok Eressëu, a Eldari se ražalostiše, jer je svjetlost zalazećega sunca zakrio oblak Númenorejaca. A na koncu Ar-Pharazôn stiže i u sam Aman, Blaženo kraljevstvo i na obale Valinora, gdje je još posvuda vladala tišina, a mač sudbine visio na tankoj niti.Naime, na samom se kraju Ar-Pharazôn pokolebao i umalo krenuo natrag. Srce ga je izdalo u trenutku kad je ugledao tihe obale i vidio Taniquetil kako bliješti, bjelji od snijega, hladniji od smrti, nijem, nepromjenjiv, strašan poput sjenke Ilúvatarova svjetla. Ali ponos je sad gospodario njime te je na kraju napustio brod i stupio na obalu, proglasivši zemlju svojom iako se za nju nitko nije htio boriti. A vojska se Númenorejaca utaborila u golemom broju oko Túne, odakle su svi Eldari bili utekli. Nato Manwë s Planine zazva Ilúvatara, a u to vrijeme Valari prekinuše svoju vladavinu nad Ardom. A Ilúvatar pokaza svoju moć i promijeni oblik svijeta, i velika se provalija otvori u moru između Númenora i Besmrtnih zemalja, a sva se voda u nju izli i iz kratera se uzdigoše u nebo grmljavina i dim i cijeli se svijet potrese. Cijela se númenorska flota potopila i propala zauvijek. No, Ar-Pharazôna i smrtne ratnike koji su stupili na zemlju Amansku pokopaše propadajuća brda: ondje, kazuje se, leže zatočeni u Pećinama zaboravljenih, sve do Posljednje bitke i Sudbonosnog dana.

Ali zemlja Amanska i Eressëa Eldara bijahu zauvijek uklonjeni sa svijeta i preneseni izvan dosega ljudi. A Andor, Darovana zemlja, kraljevski Númenor, Elenna Eärendilove zvijezde, bijaše potpuno uništena. Kako je stajala blizu istočne strane velike provalije, onako se prevrnula i propala u tamu i nema je više. Na Zemlji više nema mjesta na kojem je sačuvana uspomena na vrijeme kada svijetom nije vladalo zlo. Jer Ilúvatar je povukao Veliko more zapadno od Međuzemlja i Pustih zemalja na istoku, te načinio nove zemlje i nova mora; te se svijet smanjio, jer su mu Valinor i Eressëa bili odneseni u carstvo nevidljivih.Ova se zla kob dogodila u trenutku koji ljudi nisu očekivali, trideset devetog dana od odlaska flote. Tad je iznenada plamen suknuo s Meneltarme, zapuhao moćan vjetar, zemlja zadrhtala, nebo se pomaklo i brda propala, a Númenor nestao u dubini mora sa svom svojom djecom, ženama, djevojkama i ponosnim gospama; i svi njegovi vrtovi, dvorane i kule, grobnice, riznice, dragulji i mreže i oslikani i izrezbareni predmeti, njegov smijeh i veselje i glazba, njegova mudrost i znanje: nestali su zauvijek. A na kraju svega golem val, zelen i hladan s perjanicom od pjene, uspinjući se preko zemlje, uze na svoje grudi kraljicu Tar-Míriel, bjelju od srebra, od slonovače i biserja. Prekasno se kušala uspeti strmim puteljcima Meneltarme do svetišta; jer vodena ju je bujica dostigla, a njezin se krik izgubio u zavijanju vjetra.Ali, bilo da je Amandil uistinu dospio u Valinor ili ne, i bilo da je Manwë uslišio njegovu molitvu ili nije, milošću Valara Elendil i njegovi sinovi bijahu pošteđeni od propasti toga dana. Elendil je, naime, ostao u Rómenni, odbivši kraljeve pozive kad je kretao u rat i, izbjegavši Sauronove vojnike koji su ga došli uhititi i odvući do lomače u Hramu, ukrcao se u svoj brod i držao daleko od obale, čekajući pravi čas.

Ondje ga je kopno zaštitilo od snažnog vihora s mora koji je sve vukao prema bezdanu, a poslije ga je zaštitilo i od prvog olujnog bijesa. Ali kad se proždirući val prevalio preko zemlje, a Númenor strmoglavio u svoju propast, umalo se i sam bio potopio, a svoju bi pogibelj dočekao raširenih ruku, budući da se nikakva smrtna bolnije mogla mjeriti s gorčinom gubitka i patnje toga dana; no, njega je dohvatio snažan vjetar, divljiji od ijednog što su ga ljudi poznavali i, urlajući sa zapada, odnio njegov brod daleko odatle; otrgnuo mu vesla i polomio jarbole, goneći nesretne ljude kao slamke preko vode.Devet je brodova bilo; četiri za Elendila, za Isildura tri, a za Anáriona dva; i svi utekoše crnoj oluji iz sumraka zle kobi u tamu svijeta. Pod njima su se urušavali ponori u nagomilanom bijesu, a valovi ih, nalik na planine s velebnim klobucima od vijugajućeg snijega, uzdigoše među rastrgane oblake i, nakon mnogo dana, izbaciše na obale Međuzemlja. Sve su obale i primorski krajevi zapadnog svijeta u to doba pretrpjeli velike promjene i razaranja; jer mora su provalila u zemlje, a obale se urušile, drevni otoci potonuli, a novi se otoci uzdigli; brda se odronila, a rijeke promijenile tokove.Elendil i njegovi sinovi poslije osnovaše kraljevstva u Međuzemlju; pa premda su njihovo znanje i umijeće bili tek odjek onoga što je bilo prije nego što je Sauron došao u Númenor, ipak su se činili veličanstveni divljim ljudima onoga svijeta. Mnogo se kazuje u drugim predajama o djelima Elendilovih nasljednika u dobu koje je došlo poslije i o njihovoj borbi protiv Saurona koja još nije bila okončana.

Jer samog je Saurona obuzeo užasan strah pred gnjevom Valara i pred prokletstvom koje je Eru bacio na more i kopno. Bilo je ono mnogo veće negoli je očekivao, nadajući se tek smrti Númenorejaca i porazu njihova ponosnog kralja. Sauron se, sjedeći na svojem crnom stolcu u središtu Hrama, posprdno nasmijao kad je začuo trublje Ar-Pharazôna koje su najavile boj: ponovno se nasmijao kad je čuo grmljavinu oluje; a treći put, dok se još smijao svojim vlastitim mislima, zamišljajući što će sve činiti na svijetu sad kad se zauvijek riješio Edaina, našao se pogođen sred veselja, a njegov stolac i hram propali su u bezdan. Ali Sauron nije bio smrtan, premda mu je sad bio otet onaj lik s pomoću kojeg je činio tolika zla, te se ljudskom oku nikada više nije mogao učiniti lijepim, ipak mu se duh uzdigao iz dubina i nestao poput sjene i crnog vjetra preko mora, i vratio se u Međuzemlje, u Mordor koji mu bijaše dom. Tu natakne ponovno svoj Jedinstveni Prsten u Barad-dûru i stade ondje boraviti, mračan i šutljiv, sve dok za sebe nije pronašao novu masku, sliku utjelovljene pakosti i zlobe; jer Oko su Saurona Strašnog samo rijetki mogli podnijeti.Ali ove se stvari ne dotiču priče o Propasti Númenora o kojoj je sad sve kazano.I samo je ime te zemlje nestalo, te ljudi otad nisu pripovijedali o Elenni, ni o Andoru,Daru koji bje oduzet, ni o Númenórëu s rubova svijeta; već su prognanici na obalama mora, kad bi se njihova čeznutljiva srca osvrnula k Zapadu, govorili o Mar-nu-Falmaru koju su pokopali valovi, Akallabêthu Propalom, Atalantëu na jeziku Eldara. Među Prognanicima mnogi su vjerovali da se vrh Meneltarme, Nebeskoga stupa, nije zanavijek potopio, već da se ponovno uzdigao ponad valova poput osamljena otoka izgubljenog sred širokih voda; jer to je bilo sveto mjesto i čak ga ni u Sauronovo doba nitko nije oskvrnuo. A neki su od Eärendilova roda poslije za njim tragali, jer su mudraci govorili kako su dalekovidni ljudi iz starine mogli s Meneltarme ugledati odsjaj Besmrtne Zemlje. Jer čak i nakon propasti, srca Dúnedaina bijahu I dalje okrenuta zapadu; premda su znali da se svijet promijenio, govorahu:

"Avallónë je nestala sa Zemlje, a zemlja je amanska odnesena daleko i u svijetu sadašnje tame ne može ih se naći. Ali jednom su postojali, i prema tome još postoje, stvarni i cjeloviti u svijetu kakav je bio zamišljen u početku."Naime, Dúnedaini su držali da su čak i smrtni Ljudi, ako bi bili blagoslovljeni tim darom, mogli vidjeti u druga doba, drugačija od onih u kojima bijahu rođeni; vječito su žudjeli uteći sjenkama svojega progonstva te ugledati u nekom vidu svjetlo koje ne umire; jer ih je tuga od pomisli na smrt gonila preko morskih širina. Tako se zgodilo da su veliki pomorci među njima bez prestanka pretraživali pusta mora, nadajući se da će nabasati na otok Meneltarmu i odatle ugledati sliku negdašnjega svijeta. Ali, nikada ga ne nađoše. Oni koji su otplovili dovoljno daleko, dospjeli su tek u nove zemlje i otkrili da su slične starima i smrtne. A oni koji su otplovili još dalje, učinili su krug oko Zemlje i umorni se vratili na mjesto svojega polaska, te rekli: "Svi su putevi sada povijeni!"I tako, u kasnijem dobu, bilo prekomorskim putovanjima, bilo znanošću ili zvjezdoznanstvom, ljudski kraljevi otkriše da je svijet uistinu okrugao, a unatoč tome,Eldarima bijaše dopušteno otići i stići na Prastari Zapad i u Avallónë, ako su to htjeli. Stoga su ljudski mudraci kazivali da Prava cesta mora još postojati za one kojima je dopušteno nju naći. I poučavali su da, dok novi svijet propada, stara se cesta i put sjećanja na Zapad i dalje nastavljaju poput nevidljiva zračnog mosta koji je prolazio zrakom daha i leta (koji sad bijahu svinuti kao što je i svijet bio svinut), i prelazio Ilmen čiju hladnoću smrtno tijelo ne može pretrpjeti,sve dok ne bi dospio do Tol Eressëe, Osamljenog otoka, a možda još i dalje, do Valinora, gdje Valari još borave i promatraju otkrivenje sudbine svijeta. Priče i glasine stadoše kružiti morskim obalama o pomorcima i osamljenicima na morima koji su, nekom dobrom srećom, milošću ili naklonošću Valara, stupili na Pravi put i ugledali lice svijeta kako tone pod njima i tako dospjeli do svjetiljkama obasjanih molova Amana, te ondje ugledali Bijelu planinu, strahotnu i prelijepu, prije nego što su umrli.

O PRSTENOVIMA MOĆI I TREĆEM DOBU
U KOJEM OVE PRIČE DOLAZE SVOJEM KRAJU


Od davnine postojao je Sauron Maia, kojega su Sindari u Beleriandu zvali Gorthaur. U ranim danima Arde Morgoth ga je zaveo na svoju stranu i on je postao najveći i najvjerniji sluga Neprijatelja, ali i najopasniji, jer je mogao preuzeti mnoge oblike, i dugo se, ako je htio, mogao ukazati plemenit i krasan, tako da bi zavarao sve osim onih najopreznijih.Kad je Thangorodrim bio razoren, a Morgoth zbačen, Sauron ponovno navuče na sebe krasne boje i stade iskazivati podaničku vjernost Eönwëu, Manwëovu glasniku, te se odreče svih svojih zlih djela. Neki drže kako ovo u početku nije bila himba, već da se Sauron uistinu pokajao, makar iz straha, bivajući smeten Morgothovim padom i velikom jarošću Gospodara Zapada. Ali nije bilo na Eönwëu da oprosti onima iz njegova reda, pa on zapovjedi Sauronu da se vrati u Aman i ondje dočeka Mawëovu presudu. Nato se Sauron postidi i ne htjede se vratiti ponižen i primiti od Valara moguću kaznu dugotrajne službe kojom je imao dokazati svoju dobru volju; jer pod Morgothom njegova je moć bila velika. Stoga, netom što je Eönwë otišao, on se sakri u Međuzemlju te popusti zlu, budući da su okovi kojima ga je Morgoth sputao bili prejaki.U Velikoj bici i metežu pada Thangorodrima u zemlji nastadoše veliki potresi, a Beleriand bijaše raspolućen i poharan; te su na sjeveru i zapadu mnogi krajevi potonuli pod vodama Velikoga mora. Na istoku, u Ossiriandu, planinski lanci Ered Luina se raspukoše i nasta velika pukotina u njima prema jugu, a u nju se izli morski zaljev. U taj je zaljev utjecala rijeka Lhûn novim tokom, pa su ga poslije prozvali Lhûnski zaton. Toj su zemlji u davnini Noldori dali ime Lindon, a ovo je ime nosila i poslije; a mnogi su Eldari ondje i dalje obitavali, oklijevajući, nevoljki napustiti Beleriand u kojem su se borili i dugo trudbovali. Gil-galad, Fingonov sin, bijaše njihov kralj, a s njim je bio Elrond Poluvilenjak, sin Eärendila Pomorca i brat Elrosa, prvog kralja Númenora.

Na obali Lhûnskog zatona vilenjaci izgradiše svoje luke i nazvaše ih Mithlond te su ondje usidrili mnoge brodice, jer je zaklon ondje bio dobar.Iz Sivih luka Eldari su kadikad isplovljavali, bježeći iz tame Zemaljskih dana; budući da su milošću Valara Prvorođeni još mogli slijediti Pravu cestu i vratiti se, ako su htjeli, svojem rodu na Eressëu i Valinoru za Kružnim morima.Bilo je i drugih Eldara koji su se u to doba ispeli uz planine Ered Luina i stupili na drugu stranu u unutrašnjost. Mnogi od ovih bijahu Teleri, koji su preživjeli u Doriathu i Ossiriandu; a oni osnovaše kraljevine među Šumskim vilenjacima, u lugovima i planinama daleko od mora, za kojim su unatoč tome čeznuli u srcima.Jedino u Eregionu, koji ljudi nazivaju Zelenika, vilenjaci noldorskoga roda osnovaše trajnu kraljevinu za Ered Luinom. Eregion bijaše u blizini velebnih palača patuljaka zvanih Khazad-dûm, a koje su vilenjaci nazvali Hadhodrond, a poslije Moria. Iz Ostin-Edhila, vilenjačkog grada, vodila je glavna cesta do zapadnih dveri Khazad-dûma,jer je među patuljcima i vilenjacima nastalo prijateljstvo kakva nigdje prije nije bilo, a koje je obogatilo oba roda. U Eregionu majstori Gwaith-i-Mírdaina, Naroda rezača dragulja, nadvisili su vještinom sve koji su ikad stvarali, doli jedinog Fëanora; a uistinu je najumješniji od njih bio Celebrimbor, Curufinov sin, koji se otuđio od svojega oca i ostao u Nargothrondu kad su iz njega Celegorm i Curufin bili protjerani,kako kazuje Quenta Silmarillion.Drugdje u Međuzemlju vladao je mir mnogo godina; no ipak su krajevi većinom bili divlji i pusti, osim onih u koje je došao narod Belerianda. Ondje su doista boravili brojni vilenjaci, kao što su boravili bezbrojna ljeta, slobodno tumarajući prostranim zemljama daleko od Mora; no oni bijahu Avari, kojima su događaji Beleriandu bili tek glasina, a Valinor gotovo strano ime. A na jugu i još dalje na istoku ljudi su se množili; većina ih se okrenula zlu, budući da je Sauron tu umiješao svoje prste.

Vidjevši pustoš svijeta, Sauron u srcu reče kako su Valari, zbacivši Morgotha,ponovno zaboravili na Međuzemlje; pa je njegov ponos žustro rastao. S mržnjom je promatrao Eldare i bojao se ljudi Númenora koji su se povremeno vraćali svojim brodovima na obale Međuzemlja; no dugo je prikrivao svoje misli i tajio mračne osnove koje je oblikovao u svojem srcu.Ljudi su, otkrio je, najlakše potpali pod njegov utjecaj od svih zemaljskih naroda; no dugo je kušao navesti vilenjake u svoju službu, jer je znao da su Prvorođeni imali veću moć; te je odlazio nadaleko i široko među njih i nalikovao je na nekoga jednako krasnog koliko i mudrog. Tek u Lindon nije dolazio, jer Gil-galad i Elrond nisu imali vjere u njega ni u njegov ugodan izgled, i premda nisu znali tko je on uistinu bio, ipak ga nisu puštali u tu zemlju. No, drugdje ga vilenjaci srdačno prihvatiše i malo ih se obaziralo na poruke iz Lindona koje su ih upozoravale na oprez; jer Sauron uze ime Annatar, Gospodar darova, te su oni u početku imali mnogo koristi od njegova prijateljstva. A on im reče:"Jao, kakve li slabosti u moćnika! Jer moćan kralj je Gil-galad, a svu mudrost posjeduje gospodar Elrond, pa ipak mi ne žele pomoći u mojim poslima. Je li moguće da ne žele vidjeti kako druge zemlje postaju jednako sretne kao što je njihova? Ali zbog čega bi Međuzemlje ostalo zauvijek pusto i mračno, kad bi ga vilenjaci mogli učiniti krasnim poput Eresëe, ne, čak i poput samog Valinora? A budući da se onamo niste vratili, makar ste mogli, vidim da ljubite ovo Međuzemlje poput mene. Nije li nam onda zadaća da zajedno radimo na njegovu obogaćenju i na buđenju svih vilenjačkih plemena koja lutaju njime, nesvjesna veličine moći i znanja koja posjeduju oni što su za Morem?"

Upravo su u Eregionu Sauronove savjete najspremnije primili, jer su Noldori iz te zemlje neprestano težili povećati svoju vještinu i istančanost svojih rukotvorina.Štoviše, nisu imali mira u srcima, jer su odbili da se vrate na Zapad, a željeli u isti mah ostati u Međuzemlju, koje su iskreno ljubili, a istovremeno uživati u blaženstvu kao i oni koji su otišli. Stoga poslušaše Saurona i naučiše se od njega mnogočemu, jer je njegovo znanje bilo golemo. Tih su dana kovači iz Ost-in-Edhila premašili sve što su prije izumjeli te su se duboko zamislili i načinili Prstenove moći. Ali Sauron je nadgledao njihov rad i znao svaki njihov korak; jer njegova je želja bila da sputa vilenjake okovima i dovede ih pod svoj nadzor.Vilenjaci su načinili mnogo prstenova, ali Sauron krišom načini Prsten Jedan da upravlja ostalima, te je njihova moć bila nerazdvojivo povezana s njime, kojem su posve bili podložni i trajali onoliko dugo koliko i on. Mnogo je Sauronove snage i volje ušlo u taj Prsten Jedan, a kako su Vilin prstenovi imali posebne moći, tako je onaj Prsten koji je imao njima upravljati morao biti predmetom izvanredne snage; a Sauron ga je skovao na Ognjenoj gori u Zemlji sjenki. A dok je nosio Prsten Jedan,mogao je opažati sve što su stvarali slabiji prstenovi, i vidjeti i voditi same misli onih koji su ih nosili.

Ali vilenjaci se nisu dali tako lako uhvatiti. Kada je Sauron nataknuo Prsten Jedan na svoj prst oni ga osjetiše i prepoznaše, te uvidješe da će zagospodariti nad njima i nad svime što su stvorili. Umah od bijesa i straha skinuše prstenove. Njega pak, kad je doznao da je prevaren, preplavi gnjev, te smjesta povede na njih vojnu,zahtijevajući da mu se predaju svi prstenovi, budući da ih Vilin-kovači nisu mogli izrađivati bez njegova učenja i savjeta. No, vilenjaci se dadoše u bijeg pred njim, te su tri svoja prstena spasili, odnijeli ih odatle i sakrili.Ti pak bijahu ona Tri što su ih posljednje načinili, a koji su imali najveće moći. Narya, Nenya i Vilya su im imena, Prstenovi Vatre, Vode i Zraka, optočeni rubinom,dijamantom i safirom; a od svih ih je Vilin prstenova Sauron najljuće želio imati, jer su oni koji su ih imali u svojem posjedu mogli suzbiti trulež vremena i odgoditi umor od svijeta. Ali Sauron ih nije mogao otkriti, jer bijahu predani u ruke Mudrih, koji su ih sakrili i nikad ih nisu otvoreno koristili, dokle god je Sauron čuvao Prsten Vladar.Tako su Tri ostala neokaljana, jer ih je sam Celebrimbor bio skovao, a ruka Sauronova nikad dotakla; pa ipak čak i oni bijahu podložni Jednom.Od tog vremena rat nije prestajao između Saurona i vilenjaka; Eregion je bio opustošen, Celebrimbor umoren, a dveri Morie zatvorene.U to je doba tvrđavu iutočište Imladris, koji ljudi nazivaju Rivendell, osnovao Elrond Poluvilenjak; a ona je dugo potrajala.

Zlatousti, svaka ti čast.
Nego, odradi ti ovako neko "izdanje" Ane Karenjine, Rata i mira, Seoba, Tihi don i sl. Imaćeš neslućeno mnogo obožavalaca od strane srednjoškolaca.

Sauron, pak, okupi u svoje ruke sve preostale Prstenove moći, pa ih razdijeli drugim narodima Međuzemlja, nadajući se da će tako imati utjecaj na sve koji su žudjeli za tajnom moći, pregolemom za bilo koga od njihova soja. Sedam je prstenova dao patuljcima, dok je ljudima dao devet, jer su se ljudi u ovome kao i u drugim stvarima pokazali najspremnijima da ga slijede. Sve je te prstenove, kojima je upravljao, izopačio, to lakše jer je i sam imao udjela u njihovu stvaranju, pa oni postadoše prokleti, te bi na koncu iznevjerili svakoga tko ih je koristio. Patuljci se ipak pokazaše čvrsti i nije ih bilo lako pokoriti; oni, naime, teško trpe tuđu prevlast, a misli su njihovih srdaca nedokučive, i ne može ih se pretvoriti u sjenke. Koristili su svoje prstenove samo za zgrtanje bogatstva; ali gnjev i nesputana pohlepa za zlatom stadoše tinjati u njihovim srcima, iz kojih se poslije izrodilo dovoljno zla u Sauronovu korist. Kazuje se da je temelj svake od Sedam riznica patuljačkih kraljeva iz starine bio jedan zlatni prsten; ali sve su te riznice odavna opljačkane, zmajevi su ih proždrli, a od sedam prstenova neke je progutala vatra, a neke sebi povratio Sauron.Pokazalo se da je ljude lakše uhvatiti u klopku.Oni koji su koristili devet prstenova postali su moćnici svojega doba, kraljevi, vješci i drevni ratnici. Poželi su slavu i veliko bogatstvo, ali ono je samo ubrzalo njihovu propast. Mogli su, činilo se,zauvijek živjeti, ali im je život postao nepodnošljiv. Mogli su hodati, ako su htjeli, a da ih ne zamijete ničije oči na ovome svijetu, pod suncem, i mogli su vidjeti sve čega ima u svijetu koji je smrtnicima nevidljiv; no ono što bi ugledali prečesto su bile tek Sauronove utvare i tlapnje. Jedan za drugim, prije ili poslije, ovisno o njihovoj urođenoj snazi, te dobroti ili zlu njihovih duša u početku, dospjeli su u sužanjstvo prstenova koji su nosili i pod vladavinu Jednoga, koji bijaše Sauronov. Tako su zauvijek postali nevidljivi, osim onomu koji je nosio Jedinstveni Prsten, te stupili u carstvo sjenki. Bili su Nazgûli, Prstenove utvare, Neprijateljevi najokrutniji sluge; za njima je išla tama, a kričali su glasovima smrti.

Uto se Sauronova požuda i oholost povećaše, sve dok za nj nije postojalo granica, pa je odlučio učiniti se gospodarem svega u Međuzemlju, uništiti vilenjake i polučiti, ako uzmogne, propast Númenora. Nije podnosio nikakvu slobodu ni suparništvo, već se prozvao Gospodar Zemlje. Još je mogao nositi masku te je, kad bi poželio, mogao zavarati ljudske oči, čineći se mudrim i krasnim. Ali vladao je radije silom i strahom, kad god su mu mogli poslužiti; te su mu oni, koji su opazili njegovu sjenku kako se širi nad svijetom, nadjenuli ime Mračni gospodar i proglasili ga Neprijateljem; a on je ponovno okupio pod svoje okrilje sva zla stvorenja iz Morgothovih dana, koja su ostala na zemlji ili pod njom, dok su orci izvršavali njegove zapovijedi i množili se kao muhe. Tako započeše Crne godine, koje vilenjaci zovu Dani bijega. U to je doba mnogo vilenjaka iz Međuzemlja pobjeglo u Lindon,a odatle preko mora da se nikad ne vrate; dok su mnoge uništili Sauron i njegovi sluge.No, u Lindonu Gil-galad je zadržao svoju vlast, a Sauron se još nije usuđivao prijeći planine Ered Luin, ni napasti Luke; dok su Gil-galadu pomagali Númenorejci. Drugdje Sauron je kraljevao, a oni, koji su htjeli slobodu, tražili su utočište u šumskim i planinskim utvrdama, dok ih je strava slijedila u stopu. Na istoku i jugu gotovo svi su ljudi bili pod njegovom vlašću, te su tih dana postajali sve silniji i izgradili mnogo kula i kamenih zidina, bili brojni i okrutni u boju i naoružani željezom. Saurona su držali i kraljem i bogom; neizmjerno su ga se bojali, jer je on svoj stan okružio vatrom.Međutim, nakon nekog vremena obustavi se Sauronov nasrtaj na zapadne krajeve. Naime, kako je ispripovjedano u Akallabêthu, njemu pružiše izazov snage Númenora.

Toliko su velike bile moć i slava Númenorejaca na vrhuncu njihova kraljevstva da im se Sauronovi sluge nisu htjeli suprotstaviti, a on, nadajući se da će lukavošću postići ono što nije mogao silom, ostavi Međuzemlje na neko vrijeme i ode u Númenor kao talac kralja Tar-Caliona. Ondje je boravio, sve dok na koncu svojom umješnosti nije izopačio srca većine toga naroda i nahuškao ih na rat protiv Valara, te tako polučio njihovu propast, upravo kao što je odavna želio. No, ta propast bijaše užasnija nego što je Sauron predvidio, jer bio je zaboravio silinu Gospodara Zapada u njihovoj srdžbi. Svijet se srušio, zemlje bile progutane, a more se uzdiglo nad njima, te je sam Sauron propao u bezdan. Ali njegov se duh uzdigao i poletio natrag na mračnom vjetru u Međuzemlje, tražeći svoj dom. Ondje dozna kako se Gil-galadova moć veoma povećala za vrijeme njegove odsutnosti, te se sad prostirala širokim pokrajinama sjevera i zapada, prešla Magleno gorje i Veliku rijeku sve do granicaVelike Zelenšume i približavala se utvrdama u kojima je nekoć boravio siguran. Umah se Sauron povuče u svoju tvrđavu u Crnoj zemlji i stade premišljati o ratu.U to vrijeme oni su Númenorejci, koje je razaranje bilo poštedjelo, utekli na istok, kako se pripovijeda u Akallabêthu. Vođe ovih bijahu Elendil Visoki i njegovi sinovi, Isildur i Anárion. Oni su bili kraljevi rođaci, Elrosovi potomci, ali nisu htjeli poslušati Saurona te su odbili ratovati protiv Gospodara Zapada. Ukrcavši na svoje brodove sve one koji su ostali vjerni, ostavili su númenorsku zemlju prije negoli ju je zadesila propast. Bili su to moćni ljudi, a njihovi brodovi bijahu čvrsti i visoki, ali zahvati ih bura, te podiže visoko na vodenim bregovima sve do samih oblaka i spusti na Međuzemlje poput olujnih ptica.Elendila valovi izbaciše u Lindonskoj zemlji, te se ondje sprijateljio s Gilgaladom. Odatle on krenu uz rijeku Lhûn i za Ered Luinom osnova svoje kraljevstvo, dok je njegov narod boravio posvuda u Eriadoru između tokova Lhûna i Baranduina;međutim, njegova prijestolnica bijaše u Annúminasu, pokraj voda jezera Nenuial.

U Fornostu, na Sjevernom humlju, također su obitavali Númenorejci, i u Cardolanu, i Rhudaurskim brdima; a podigli su kule na Emyn Beraidu i Amon Sûlu; i ondje se mogu naći brojne grobnice i ruševine tih gradova, no kule Emyn Beraida još gledaju na more.Isildura i Anáriona odnijela je oluja južnije, te su naposljetku uplovili svojim brodovima uzvodno u Veliku rijeku Anduin, koja istječe iz Rhovaniona u Zapadno more u Belfalaskom zaljevu; i osnovali kraljevinu u onim krajevima koje su poslije nazvali Gondor, dok je Sjeverno kraljevstvo bilo nazvano Arnor.Prije mnogo godina, u doba njihove moći,pomorci Númenora osnovali su luku i utvrde oko ušća Anduina,prkoseći Sauronu u Crnoj zemlji koja je ležala u blizini na istoku. Kasnijih su dana u tu luku dolazili jedino Vjerni Númenorejci, te je stoga velik broj naroda u primorju toga kraja bio posve ili jednim dijelom u rodu s Prijateljima vilenjaka i Elendilovim narodom, pa su njegove sinove srdačno prihvatili. Glavni grad ovog južnog kraljevstva bio je Osgiliath, čijom je sredinom protjecala Velika rijeka; a Númenorejci izgradiše ondje velik most, na kojem bijahu kule i kuće od kamena čudesna izgleda, a visoki su brodovi uplovljavali s mora u gradska pristaništa. Druge utvrde također izgradiše na objema stranama: Minas Ithil, Kulu izlazećeg mjeseca, istočno, na obronku Sumračnoga gorja kao prijetnju Mordoru; a na zapadu Minas Anor, Kulu zapadajućeg sunca, u podnožju gore Mindolluin, kao štit protiv divljih ljudi iz dolja. U Minas Ithilu bijaše kuća Isildurova, a u Minas Anoru kuća Anárionova, no oni podijeliše kraljevstvo među sobom, a svoja prijestolja postaviše jedno uz drugo u Velikoj dvorani Osgiliatha. Ovo su bila glavna boravišta Númenorejaca u Gondoru, ali druge su čudesne i čvrste građevine podigli u zemlji u danima svoje moći, kod Argonatha i kod Aglaronda i kod Erecha; dok su u Agrenostskom krugu, koji ljudi zovu Isengard, načinili toranj Orthanc od nesalomljive stijene.

Mnoga blaga i velebnu baštinu vrednota i čudesa poniješe Prognanici iz Númenora; a od ovih najslavniji bijahu Sedam kamenova i Bijelo drvo. Bijelo drvo izraslo je iz ploda Nimlotha Lijepog koje je stajalo u dvorima kralja u Armenelosu u Númenoru, prije nego što ga je Sauron spalio; a Nimloth je svojedobno potekao od Tirionskoga drveta, koje bijaše odraz Najstarijeg drveta, Bijelog Telperiona, čiji je rast začela Yavanna u zemlji Valara. Drvo, uspomenu na Eldare i svjetlo Valinora, posadiše u Minas Ithilu pred Isildurovom kućom, jer je upravo on spasio plod od uništenja, dok su kamenove razdijelili.Tri uze Elendil, a svaki od njegovih sinova po dva. Elendilovi su bili smješteni u kulama na Emyn Beraidu i na Amon Sûlu, i u gradu Annúminasu. No, oni njegovih sinova bijahu u Minas Ithilu i Minas Anoru, i u Orthancu i Osgiliathu. Ovo, pak, kamenje imalo je odliku da su oni koji bi ih pogledali mogli u njima razabrati stvari iz velike daljine, bilo u prostoru ili u vremenu. Većinom se dalo otkriti ono što je bilo blisko drugom srodnom kamenu, jer su kamenovi dozivali jedan drugoga; međutim,oni koji su posjedovali veliku snagu volje i uma mogli su naučiti kako upraviti svoj pogled kamo god su htjeli. Tako su Númenorejci bili svjesni mnogočega što su njihovi neprijatelji željeli sakriti i malo je toga izbjeglo njihovoj budnosti u danima njihove moći.Kazuje se da kule na Emyn Beraidu zapravo nisu izgradili Prognanici Númenora, već ih je podigao Gil-galad za Elendila, svojega prijatelja; a Svevideći kamen Emyn Beraida bio je postavljen u Elostirionu, najvišoj kuli. Onamo je Elendil znao odlaziti i odatle je zurio preko razdjeljujućih mora, kad bi ga zahvatila prognanička čežnja; a vjeruje se da je tako mogao katkad vidjeti na veliku daljinu, sve do Avallónëske kule na Eressëi, gdje je stajao Glavni kamen, i gdje još stoji. Ovi kamenovi bijahu darovi Eldara Amandilu, Elendilovu ocu, za utjehu Vjernima iz Númenora u njihovim crnim danima, kad vilenjaci više nisu dolazili u tu zemlju pod sjenkom Saurona. Zvali su ih palantíri, oni koji promatraju izdaleka; ali svi su oni, što su doneseni u Međuzemlje, odavno izgubljeni.

Tako su Prognanici iz Númenora osnovali svoja kraljevstva u Arnoru i Gondoru, ali prije nego što je prošlo mnogo godina, postade očito da se njihov neprijatelj, Sauron, također vratio. Stigao je kradomice, kako je već bilo kazano, u svoje drevno kraljevstvo Mordor za Ephel Dúathom, Sumračnim gorjem, a ta je zemlja graničila s Gondorom na istoku. Ondje je nad dolinom Gorgoroth podignuta njegova tvrđava, golema i snažna, Barad-dûr, Crna kula; a u tom kraju bijaše plamena gora koju su vilenjaci nazivali Orodruin. Upravo je iz tog razloga Sauron postavio ondje svoj stan u davnini, jer je koristio vatru, koja je ondje izbijala iz srca zemlje, u svojim čarolijama i svojem kovanju; a u sredini Mordorske zemlje izradio je Prsten Vladar.Ondje se sad prepustio mračnim mislima u tami, sve dok za sebe nije načinio novi lik;a taj bijaše stravičan, jer je njegova lijepa vanjština zauvijek nestala od časa kad je propao u bezdan za potopa Númenora. Ponovno je nataknuo Jedinstveni Prsten i ogrnuo se plaštem moći; a pakost Sauronova Oka malo je tko, čak i među vilenjačkim i ljudskim velikanima, mogao otrpjeti.U međuvremenu, Sauron je pripremao rat protiv Eldara i ljudi sa Zapadnih strana, a vatre s Planine ponovno su se probudile. Stoga, opazivši dim Orodruina izdaleka i uvidjevši da se Sauron vratio, Númenorejci nadjenuše toj planini novo ime, Amon Amarth, što znači Kleta gora. A Sauron okupi oko sebe veliku vojnu silu svojih slugu s istoka i juga; a među njima nemalo ih bijaše od plemenita roda númenorskoga.Naime, za vrijeme Sauronova boravka u toj zemlji, srca su se gotovo cijela njezina naroda okrenula tmini. Zbog toga su mnogi od onih, koji su u to doba plovili na istok i podizali utvrde i gradove na obalama, bili već pod njegovom samovoljom, a rado su mu nastavljali služiti i u Međuzemlju. No, zbog Gil-galadove moći ovi su odmetnici, kneževi jednako silni koliko zli, većinom naseljavali područja daleko na jugu; ipak bila su dvojica, Herumor i Fuinur, koji su se uzdigli u moći medu Haradrima, brojnom i okrutnom narodu koji je obitavao u prostranim zemljama južno od Mordora, za Anduina.

Kad je, dakle, Sauron dočekao svoj čas, on krenu s velikom vojskom na novo kraljevstvo Gondor, pa zauze Minas Ithil i uništi Isildurovo Bijelo drvo koje je ondje raslo.No, Isildur pobježe i, uzevši sa sobom mladicu Drveta, pođe sa svojom ženom i sinovima brodom niz Rijeku, te oni isploviše iz ušća Anduina u potrazi za Elendilom.U međuvremenu, Anárion je držao Osgiliath protiv Neprijatelja, te ih za neko vrijeme natjerao da se povuku u planine; ali Sauron ponovno skupi svoju snagu, pa Anárion spozna da, ako mu ne pristigne pomoć, njegovo kraljevstvo neće dugo opstati.Međutim su Elendil i Gil-galad uzeli vijećati među sobom, jer su uvidjeli kako će Sauron postati prejak i nadvladati sve svoje protivnike jednoga za drugim, ako se oni ne ujedine protiv njega. Stoga se oni udružiše u ono što se naziva Posljednji savez, te se otputiše na istok u Međuzemlje, okupljajući veliku vojsku vilenjaka i ljudi; pa se zaustaviše neko vrijeme u Imladrisu. Kazuje se da je vojska koja se ondje sastala bila krasnija i blistavija pod oružjem nego ikoja koja se otada mogla vidjeti u Međuzemlju, te da se veća nije postrojila otkada su Valarske sile kretale na Thangorodrim. Iz Imladrisa oni mnogim prolazima pregaziše Magleno gorje te se zaputiše niz rijeku Anduin i na koncu nabasaše na Sauronovu vojsku na Dagorladu, Bojnom polju,koje leži pred dverima Crne zemlje. Sve živo stajalo je podijeljeno toga dana, a pojedince svake vrste, čak i od zvijeri i ptica, moglo se vidjeti u objema vojskama,osim samih vilenjaka. Oni su jedini bili nerazdvojni i slijedili Gil-galada. Od patuljaka,malo tko se borio na objema stranama; ali se rod Durina od Morie tukao protiv Saurona. Gil-galadova i Elendilova vojska izvojevala je pobjedu, jer je moć vilenjaka u to doba bila još velika, a Númenorejci bili snažni i visoki, a njihov gnjev strahotan.Aeglosu, Gil-galadovu koplju, nitko nije mogao odolijevati; dok je Elendilov mač ispunjavao orke i ljude stravom, jer je sjao svjetlom sunca i mjeseca, a ime mu bijaše Narsil.Tad Gil-galad i Elendil stupiše u Mordor i opkoliše Sauronovo uporište; pa su ga opsjedali sedam godina i pretrpjeli teške gubitke pod ognjem, lakim kopljem i strelicama Neprijatelja, dok je Sauron na njih jurišao mnogo puta. Ondje u Gorgorothskoj dolini pade Anárion, Elendilov sin, i mnogi drugi uz njega.

Ali na koncu opsada do te mjere pritisnu, da sam Sauron stupi naprijed i potuče se s Gilgaladom i Elendilom, te obojica bijahu umoreni, a Elendilov se mač raspuče pod njim dok je padao. Ali i Sauron se sruši, a krhotinama Narsilove oštrice Isildur odsiječe Prsten Vladar sa Sauronove ruke i uze ga sebi. Sauron je tako na neko vrijeme bio poražen, te je napustio svoje tijelo, a njegov duh pobjegao daleko odatle i sakrio se u opustjelim krajevima; pa je prošlo mnogo dugih godina dok na sebe nije ponovno uzeo vidljiv oblik.Tako je započelo Treće doba Svijeta, nakon Najdrevnijih dana i Crnih godina; a još su u to vrijeme postojale nada i uspomena na veselje, te je Bijelo drvo Eldara dugo cvjetalo u dvorištima kraljeva ljudi, jer je mladicu, koju je spasio, Isildur zasadio u Anorskoj citadeli kao uspomenu na svojega brata, prije negoli je sam ostavio Gondor.Sauronove sluge natjerali su u bijeg i raspršili, sve dok nisu bili posve uništeni;premda su mnogi ljudi u to doba okrenuli leđa zlu i postali podanici Elendilovih nasljednika, ipak bijaše više onih koji se sjećahu Saurona u svojim srcima i koji su mrzili kraljevstva Zapada. Crna je kula bila sravnjena sa zemljom, ali njezini su temelji ostali i nije ih se zaboravilo. Númenorejci su postavili stražu nad Mordorskom zemljom, ali nitko se nije usuđivao ondje nastaniti iz straha od uspomene na Saurona i zbog Ognjene gore koja je stajala u blizini Barad-dûra; a Gorgorothska je dolina bila ispunjena pepelom. Mnogi vilenjaci i mnogi Númenorejci i ljudi koji bijahu njihovi saveznici izginuše u bici i opsadi; a Elendila Visokog i Gil-galada, Vrhovnog kralja,više nije bilo. Nikad poslije takva se vojska nije okupila, niti je bilo takva saveza vilenjaka i ljudi; jer nakon Elendilova doba Dva su se roda otuđila.Na Prsten Vladar u to doba zaboraviše čak i Mudri, ali on nije bio uništen.Naime, Isildur ga nije htio predati Elrondu i Círdanu koji stajahu uza nj. Oni su ga savjetovali da ga baci u oganj Orodruina u blizini, u kojem je bio iskovan, te da ga tako nestane i Sauronova se moć zauvijek umanji, a on ostane samo kao sjenka zlobe u divljini. Ali, Isildur odbi ovaj savjet, kazujući:

"Ovo ću si prisvojiti da mi ublaži bol zbog očeve smrti i smrti mojega brata.Nisam li upravo ja zadao Neprijatelju smrtonosni udarac?"A Prsten koji je držao činio mu se oku izvanredno lijep; te on nije mogao podnijeti da ga se uništi. Uzevši ga stoga, on se ponajprije vrati u Minas Anor te ondje zasadi Bijelo drvo u spomen na svojega brata Anáriona. No, uskoro ode odande i,nakon što se posavjetovao s Meneldilom, bratovim sinom, i predao mu vlast nad jugom, odnese Prsten sa sobom, da bude baštinom njegove kuće, te odmaršira sjeverno od Gondora putem kojim je stigao Elendil; ostavi Južno Kraljevstvo, jer je namjeravao preuzeti očevu vladavinu nad Eriadorom, daleko od sjenke Crne zemlje.Međutim, Isildura napadne orkovska vojska koja je čekala u zasjedi pod Maglenim gorjem; sruši se neočekivano na njegov logor između Zelenšume i Velike rijeke, u blizini Loeg Ninglorona, Gladdenskih polja, jer on bijaše nepažljiv i nije postavio nikakvu stražu, držeći da su svi njegovi protivnici poraženi. Ondje gotovo svi njegovi ljudi izginuše, a među njima bijahu i njegova tri starija sina, Elendur, Aratan i Ciryon; dok je svoju ženu i najmlađeg sina Valandila ostavio u Imladrisu kad je kretao u rat. Sam Isildur uteče s pomoću Prstena, jer dok ga je nosio, bio je nevidljiv svačijem oku; ali orci ga slijediše po mirisu i tragu, sve dok nije dospio do Rijeke i skočio u nju.Ondje ga Prsten izdade i osveti svojega stvoritelja, jer skliznu s njegova prsta dok je plivao i nesta ga u vodi. Uto ga opaziše orci dok se borio s bujicom te ga ustrijeliše mnogim strelicama; takav bijaše njegov kraj. Samo su se trojica njegovih ljudi vratila preko planina nakon dugih lutanja; a od ovih jedan bijaše Ohtar, njegov štitonoša, kojemu je predao na čuvanje krhotine Elendilova mača.Tako je Narsil dospio na vrijeme u ruke Valandila, Isildurova nasljednika, u Imladrisu; ali oštrica je bila slomljena, a njegova svjetlost utrnuta, te ga se nije ponovno prekovalo. A Gospodar Elrond proreče da se ovo neće učiniti sve dok se Prsten Vladar ponovno ne pronađe i Sauron ne vrati; ali vilenjaci i ljudi su se nadali da se ovo nikad neće ostvariti.

Valandil se nastani u Annúminasu, no broj se njegova naroda smanjio, te je Númenorejaca i ljudi Eriadora postalo premalo da bi naselili zemlju ili zadržali sve gradove koje je Elendil bio izgradio; na Dagorladu, i u Mordoru, i na Gladdenskim poljima mnogo ih je palo. Tako se zgodilo da su nakon vladavine Eärendura, sedmog kralja koji je slijedio za Valandilom, ljudi sa Zapadnih strana, Dúnedaini sa Sjevera,bili podijeljeni na sićušne kneževine i vlastelinstva, koja su njihovi protivnici preotimali jednoga za drugim. Svejednako su iščezavali kako su godine prolazile, a njihova slava prolazila, ostavljajući samo zelene humke u travi. Naposljetku ništa nije preostalo od njih doli čudnovata naroda koji je krišom tumarao po divljini, a ostali ljudi nisu znali gdje su domovi tih lutalica ni razloge njihovih putovanja te je, osim u Imladrisu, u Elrondovoj kući, njihovo pravo porijeklo bilo zaboravljeno. Ipak, krhotine su mača brižno i sa štovanjem kroz mnoge ljudske živote čuvali Isildurovi nasljednici,a njihova je loza, od oca do sina, ostala neprekinuta.Na jugu kraljevstvo je Gondor potrajalo, a neko se vrijeme njegov sjaj povećavao, sve dok nije podsjećao na bogatstvo i veličajnost Númenora prije njegova pada. Visoke kule podigao je narod Gondora, i čvrste tvrđave, i luke prepune brodova;a pred Krilatom krunom ljudskih kraljeva osjećali su strahopoštovanje narodi mnogih zemalja i jezika. Brojnih je godina Bijelo drvo raslo pred kraljevskom kućom u Minas Anoru, sjeme onog drveta koje je Isildur iznio preko morskih dubina iz Númenora; a sjeme prije njega stiglo je iz Avallónëa, a još prije iz Valinora iz Dana prije dana kad je svijet bio mlad.Ipak, na koncu, od zamora kratkotrajnih godina Međuzemlja, i Gondor je stao propadati, a loza Meneldila, Anárionova sina, usahla. Jer krv je Númenorejaca postala odviše izmiješana s onom drugih ljudi, te se njihova moć i mudrost umanjila, a njihova životna dob skratila, dok je straža nad Mordorom drijemala. A za vrijeme vladavine Telemnara, dvadeset trećeg Meneldilova nasljednika, kuga doleti na crnim krilima s istoka i umori kralja i njegovu djecu, a od nje izdahnu velik broj gondorskog naroda.Nato opustješe utvrde na mordorskim granicama, a Minas Ithil ostavi njegov narod; i zlo ponovno stupi kradom u Crnu zemlju, a gorgorothski pepeo uznemiri nešto poput ledena vjetra, jer su se ondje okupljala mračna stvorenja.

Kazuje se da su ovo doista bili Úlairi, koje je Sauron nazivao Nazgûli, Devet Prstenovih utvara, koji su dugo bili skriveni, ali sad su se vratili da pripreme puteve njihova Vladara, jer se njegova moć počinjala iznova povećavati.A za vrijeme vladavine Eärnila oni zadaše svoj prvi udarac i pristigoše noću iz Mordora kroz prolaze Sumračnoga gorja, nastaniše se u Minas Ithilu, te ga načiniše mjestom takve strave da ga se nitko nije usuđivao ni pogledati. Otad ga se nazivalo Minas Morgul, Kula crnih čini; a Minas Morgul je vječito ratovao s Minas Anorom na zapadu. Osgiliath, koji je, kako je narod propadao, odavno već bio napušten, postade mjestom ruševina i gradom duhova. Ali Minas Anor ustraja, te mu nadjenuše novo ime Minas Tirith, Kula stražara; jer ondje kraljevi narediše da se sred citadele podigne bijela kula, vrlo visoka i lijepa, a s nje je pucao pogled na mnoge zemlje. Ponosan i čvrst još bijaše taj grad, a u njemu je Bijelo drvo još neko vrijeme cvjetalo pred kraljevskom kućom; dok je ondje ostatak Númenorejaca i dalje branio prijelaz preko Rijeke pred strahotama Minas Morgula i pred svim neprijateljima Zapada, orcima i čudovištima i zlim ljudima; te su tako krajevi za njim, zapadno od Anduina, bili zaštićeni od rata i razaranja.Minas Tinith je odolijevao čak i nakon vladavine Eärnura, Eärnilova sina, i posljednjeg kralja Gondora. On je bio taj koji je odjahao sam samcat pred dveri Minas Morgula kako bi odgovorio izazovu Morgul-kneza i sukobio se s njim u dvoboju, ali ga Nazgûli prevariše i odvukoše živa u grad mučenja, i više ga nitko živ nije ugledao.Međutim, Eärnur nije ostavio nasljednika pa kad je kraljevska loza usahnula,namjesnici iz kuće Mardila Vjernog zavladaše gradom i njegovim sve više se sužujućim kraljevstvom; a Rohirrimi, Jahači sa Sjevera, pristigoše i nastaniše se u zelenoj krajini Rohan, koja se prije zvala Calenardhon i bila dio gondorskog kraljevstva; i Rohirrimi pružiše pomoć gospodarima grada u njihovim ratovima. A na sjeveru, s onu stranu slapova Raurosa i Argonathskih dveri, bilo je još u to vrijeme drugačije zaštite, sila mnogo drevnijih o kojima su ljudi znali malo, protiv kojih se zla bića nisu usuđivala ništa poduzimati, sve dok nije sazrelo doba da se njihov mračni gospodar Sauron ponovno ne ukaže. No, sve dok taj čas nije nastupio, nisu se više,nakon Eärnilove vladavine, Nazgûli usuđivali pregaziti Rijeku ili promoliti iz svojega grada u obliku vidljivom ljudima.

Tijekom svih dana Trećega doba, nakon pada Gil-galada, Gospodar Elrond boravio je u Imladrisu, te ondje okupio mnogo vilenjaka i druge mudre i moćne čeljadi od svakojakog roda u Međuzemlju, i očuvao u mnogim ljudskim životima uspomenu na sve što je bilo plemenito; a Elrondova je kuća postala utočište umornima i potlačenima i riznica dobrih savjeta i mudrih naukovanja. U tu kuću sklanjahu se Isildurovi nasljednici, u djetinjstvu i u starosti, zbog krvnog srodstva sa samim Elrondom, a i zbog toga što je on u svojoj mudrosti znao da će ta loza donijeti na svijet jednoga kojemu će biti dodijeljena velika uloga u posljednjim podvizima toga Doba. A do toga vremena, krhotine Elendilova mača bijahu predane Elrondu na čuvanje, kad su dani Dúnedaina bivali sve crnji a oni postali narod lutalica.U Eriadoru Imladris bijaše glavno boravište Plemenitih vilenjaka; ali je u lindonskim Sivim lukama također živio ostatak naroda Gil-galada, Vilin-kralja.Katkad bi putovali u zemlje Eriadora, ali većinom su se nastanjivali u blizini morskih obala, gradeći i čuvajudi vilenjačke brodice na kojima su se oni Prvorođeni, koji bi se umorili od svijeta, otiskivali na krajnji Zapad. Círdan Brodograditelj bijaše gospodar Luka i moćnik među Mudrima.O Trima prstenovima, koje su vilenjaci očuvali neoskvrnjene, nije se otvoreno razgovaralo među Mudrima, i malo ih je, čak i od Eldara, znalo komu su bili predani.Ipak, nakon Sauronova pada, njihova je moć bila vječito na poslu, a gdje su se oni zadržavali, ondje je i veselje boravilo i sve živo bilo neokaljano patnjama vremena.Stoga, prije kraja Trećega doba, vilenjaci otkriše da je Prsten od safira imao Elrond, u krasnoj dolini Rivendellu, na čiju su kuću nebeske zvijezde najjasnije sjale; dok se Prsten od dijamanta nalazio u zemiji Lórien gdje je živjela gospa Galadriel. Ona bijaše kralijica šumskih vilenjaka, žena Celeborna od Doriatha, no ona sama bila je Noldorka i sjećala se Dana prije dana u Valinoru, te bila najmoćnija i najkrasnija vila koja je ostala u Međuzemlju.

Međutim, Crveni je prsten ostao skriven do kraja, i nitko osim Elronda, Galadriel i Círdana nije znao komu je bio povjeren.Tako se zgodilo da su u dvama područjima blaženstvo i ljepota vilenjaka ostali još uvijek neumanjeni dok je to Doba trajalo: u Imladrisu i u Lothlórienu, skrivenoj zemlji između Celebranta i Anduina, gdje je drveće cvjetalo zlatom, i gdje se ni jedan ork ili opako stvorenje nije usuđivabo stupiti. Ipak, među vilenjacima začuše se mnogi glasovi koji su proricali da će, vrati li se ikad Sauron, tad ili pronaći Prsten Vladar koji je bio izgubljen ili će ga u najboljem slučdaju pronaći i uništiti njegovi neprijatelji; no kako god bilo, moć će Trojice tad morati nestati, a sve što su oni održavali na životu,morat će izblijedjeti, te će se tako na vilenjake spustiti sumrak, a započeti Vladavina ljudi.Tako se doista na kraju i dogodilo: Jedan, Sedam i Devet je uništeno, a Tri su odnesena daleko, i s njima je skončalo Treće doba, a priče o Eldarima u Međuzemlju primakle su se svojem završetku. To bijahu Godine venuća, a tijekom njih na posljednji se cvat vilenjaka istočno od Mora spustila zima. U to su doba Noldori još hodali Ovijem zemljama, moćniji i krasniji od sve djece svijeta, a njihove su jezike nadalje slušale uši smrtnika. Mnoge krasote i čudesa zadržale su se na zemlji u to vrijeme, ali i mnoga zla i strahote: orkova bijaše, i trolova, zmajeva i opakih zvijeri, i čudnovatih stvorenja, drevnih i mudrih, u šumama čija su imena zaboravljena; patuljci su još trudbovali u brdima i izrađivali strpljivim umijećem predmete od kovine i kamena s kojima se ništa sada ne može natjecati. Ali pripremala se Vladavina ljudi i sve je zahvatila promjena, a na kraju se i Mračni gospodar ponovno pojavio u Mrkodolu.

Od davnina toj je šumi bilo ime Zelenšuma Velika, a njezini su široki trijemovi i prolazi bili skrovištem mnogih zvijeri i ptica vedra pjeva; dok se ondje nalazilo kraljevstvo kralja Thranduila pod hrastovima i bukvama. Ali nakon mnogo godina,kad je gotovo trećina toga vijeka minula, tama se polako prišuljala kroz gaj s juga i strah je išao onuda po sjenovitim proplancima; opake zvijeri krenule su u lov, a okrutna i zla bića razapela svoje zamke.Tad se ime te šume promijeni i prozvaše je Mrkodol, jer su noćne sjenke ondje polegle duboko i malo ih se usuđivalo onuda proći, osim na sjeveru gdje je Thranduilov narod još uvijek odbijao zlo. Odakle je ono dolazilo, malotko je znao reći i dugo je vremena prošlo prije nego što su ga čak i Mudri mogli otkriti. Bijaše to Sauronova sjenka i znak njegova povratka. Jer vrativši se iz pustošija na Istoku, on se nastanio na jugu šume i polako stao jačati te ondje ponovno povratio svoj lik; u mračnom je brdu načinio svoj stan i ondje stvarao zle čari, te se sva čeljad bojala Vješca iz Dol Guldura, a ipak u početku nisu znali u kolikoj su se opasnosti nalazili.Netom su se prve sjenke osjetile u Mrkodolu, kadli se na zapadu Međuzemlja pojaviše Istari, koje ljudi nazivahu čarobnjacima. Nitko u to doba nije znao odakle su, osim Círdana od Lukâ, a jedino je Elrondu i Galadriel on odao da su došli preko Mora.Ali poslije se među vilenjacima govorilo da su oni bili glasnidi koje su poslali Gospodari Zapada da se odupru Sauronovoj moći, ako bi on ponovno ustao, i da potaknu vilenjake i ljude i sva živa bića dobre volje na hrabra djela. Pojavili su se u ljudskom liku, stari ali krepki, i malo su se mijenjali s godinama, te starjeli tek polako,premda su na njima ležale teške brige; posjedovali su veliku mudrost i mnoge moći uma i tijela.Dugo su putovali nadaleko i naširoko među vilenjake i ljude i razgovarali također sa zvijerima i pticama; a ljudi Međuzemlja nadjenuše im mnoga imena, jer svoja prava imena nisu otkrivali.

Vođe među njima bijahu oni koje su vilenjaci nazivali Mithrandir i Curunír, ali koje su ljudi na Sjeveru zvali Gandalf i Saruman. Od ovih je Curunír bio najstariji i stigao prvi, a nakon njega dođoše Mithrandir i Radagast,te drugi Istari koji su otišli na istok Međuzemlja i ne stupaju u ove priče. Radagast je bio prijatelj svih zvijeri i ptica, dok je Curunír najčešće išao među ljudima, te bio spretan na riječima i vješt u svim majstorijama kovačkoga zanata. Mithrandir je najviše vijećao s Elrondom i vilenjacima. Lutao je daleko na Sjever i Zapad i ni u jednoj zemlji nije imao stalan dom; dok je Curunír putovao na Istok, a nakon povratka boravio na Orthancu u Isengardskom prstenu, koji su Númenorejci načinili u doba svoje moći.Uvijek najbudniji bijaše Mithrandir i upravo je on ponajviše sumnjao u tamu Mrkodola, jer premda su mnogi držali da su je stvorile Prstenove utvare, on se bojao da je to uistinu bila prva sjenka Sauronova povratka; te je pošao u Dol Guldur, a Vještac je utekao pred njim, te je dugo vremena trajao oprezan mir. Ali napokon se Sjenka vrati, a njezina moć poveća; te je u to doba prvi put bilo sazvano Vijeće Mudrih koje se naziva Bijelo vijeće, a u njemu bijahu Elrond, Galadriel i Círdan, te drugi kneževi Eldara, a s njima su bili Mithrandir i Curunír. Curuníra (koji bijaše Saruman Bijeli) izabraše za njihova vođu, jer je on ponajbolje proučio Sauronova lukavstva iz davnine. Galadriel je zapravo željela da Mithrandir bude na čelu Vijeća i Saruman im to zamjeri, jer su njegov ponos i žudnja za vlašću postale vebike; no Mithrandir odbije službu, jer nije želio ničim biti vezan ni ikome vjeran doli onima koji su ga poslali, i nije htio boraviti ni na jednom mjestu ni ovisiti o bilo kakvim pozivima. Međutim, Saruman tad stade proučavati učenje o Prstenovima moći, njihovu stvaranju i povijesti.

Za to vrijeme Sjenka je postajala sve veća, a srca Elronda i Mithrandira se smrknuše. Stoga, nakon nekog vremena, Mithrandir se uprkos velikoj pogibelji ponovno uputi k Dol Gulduru i Vješčevim jamama, te otkri opravdanost svojih strahova i pobježe. A vrativši se Elrondu, on reče:"Točna je, avaj, naša pretpostavka. Ovo nije jedan od Úlaira, kako su mnogi vjerovali. To je sam Sauron koji je ponovno uzeo oblik i sad raste svom brzinom; te nanovo okuplja sve Prstenove na dohvat ruke; i vječito traga za novostima o Jednom, i o Isildurovim nasljednicima, ako još žive na zemlji."A Elrond odvrati:"U času kad je Isildur uzeo Prsten i odbio ga predati, rodila se ova zla kob, da će se Sauron ipak jednom vratiti.""Ali Jedan je izgubljen" reče Mithrandir "pa dok još leži skriven, možemo nadvladati Neprijatelja, okupimo li naše snage i ne budemo li predugo oklijevali."Tad se sazvalo Bijelo vijeće; Mithrandir ih požurivaše na brza djela, no Curunír je govorio protiv njega i savjetovao ih da još malo pričekaju i promatraju."Jer ne vjerujem" reče on "da će Jednog ikad pronaći u Međuzemlju. U Anduin je pao i prije mnogo se godina, držim, otkotrljao u More. Ondje će ležati sve do kraja, kad se cijeli ovaj svijet razruši, a bezdani maknu."Stoga se ništa nije učinilo u to doba, iako se Elrondovo srce ispunilo zlim slutnjama, a on rekao Mithrandiru:"Unatoč tome, proričem da će Prsten Jedan ipak biti pronađen i tad će ponovno buknuti rat, a u tom ratu ovo će Doba skončati. Zaista, u drugoj će tami nestati, ako nas ne izbavi kakva neobična slučajnost koju moje oči ne mogu vidjeti.""Mnogo je neobičnih slučajnosti na svijetu" reče Mithrandir "a pomoć će često stići iz ruku slabih kad Mudri posrnu."Tako je Mudre zahvatio nemir, ali nitko još nije uviđao da se Curunír okrenuo mračnim mislima i već bio izdajnikom u srcu: jer on je želio da nitko osim njega ne pronađe Prsten moći, tako da ga sam samcat uzmogne koristiti i upravljati cijelim svijetom po svojoj volji.

Predugo je proučavao Sauronove pute u nadi da će ga poraziti, te mu je sad prije zavidio kao suparniku umjesto da je mrzio njegova zlodjela.I držao je da će Prsten, koji je pripadao Sauronu, potražiti svojega gospodara sad kad se ovaj ponovno pojavio; ali ako ga iznova protjeraju, tad će ostati skriven. Stoga je bio voljan igrati se s opasnošću i ostaviti Saurona neko vrijeme na miru, nadajući se da će svojim umijećem preteći i svoje prijatelje i Neprijatelja, kad se Prsten pojavi.On postavi stražu nad Gladdenskim poljima; no uskoro otkri da su sluge Dol Guldura pretraživale sve dijelove Rijeke u tom kraju. Tad uvidje da je i Sauron doznao način na koji je Isildur skončao, te se prepade i povuče u Isengand te ga utvrdi; dok je neprestano sve dublje pretraživao učenje o Prstenovima moći i umijeće njihova kovanja. Ali ni o čemu ovom nije govorio pred Vijećem, i dalje se nadajući da će biti prvi koji će čuti glase o Prstenu. Okupio je veliko mnoštvo uhoda, a mnogi od ovih bijahu ptičjeg roda; jer mu je Radagast pružio pomoć, ne naslutivši ništa od njegove izdaje i smatravši da je ovo bio tek djelić nužnog stražarenja nad Neprijateljem.No, vazda je sjenka u Mrkodolu bivala sve dublja, a u Dol Guldur odlazila su zla stvorenja iz svih mračnih krajeva svijeta; ondje se ponovno udružila pod vlašću jednog, a svoju zlobu usmjeravala na vilenjake i preživjele Númenorejce. Stoga se na koncu Vijeće ponovno sazva, a razglabalo se ponajviše o učenju o Prstenovima;međutim se Mithrandir obrati Vijeću, kazujući:"Nema potrebe da se Prsten pronađe, jer dokle god se on nalazi na zemlji i nije rastaljen, sveudilj će moć koju posjeduje živjeti, a Sauron jačati i gajiti nadu. Snaga vilenjaka i njihovih prijatelja danas je manja nego u davnini. Uskoro će on postati prejak za vas, čak i bez Jedinstvenog Prstena; jer on upravlja Devetoricom, a od Sedam ih je ponovno našao tri. Moramo zadati udarac."Na ovo Curunír pristade, želeći da se Saurona otjera iz Dol Guldura, koji bijaše u blizini Rijeke, te da više ne može kad god mu je po volji pretraživati onaj kraj.Stoga, posljednji put, on pruži pomoć Vijeću, a oni upotrijebiše svoju silu, pa napadoše Dol Guldur i istjeraše Saurona iz njegova skloništa, te je Mrkodol zakratko ponovno postao cjelovit.

Ali njihov je udarac stigao prekasno. Naime, Mračni ga je gospodar bio predvidio i dugo pripremao svaki svoj korak; dok su Úlairi, njegovih Devet slugu, otišli prije njega da sve prirede za njegov dolazak.Stoga je njegov bijeg bio tek prividan, a on se uskoro vratio te je, prije negoli su ga Mudri mogli u tom spriječiti, ponovno stupio u svoje kraljevstvo u Mordoru i podigao još jedanput crne kule Baraddûra.A te se godine Bijelo vijeće sastalo posljednji put, jer se Curunír povukao u Isengard i ondje vijećao samo sa sobom, ni s kim drugim.Orci se stadoše okupljati, a daleko na istoku i jugu divlji su se narodi naoružavali. Uto se, sred sve većeg straha i glasina o ratu, Elrondovo proročanstvo pokaza točnim, a Prsten Jedan bje uistinu ponovno pronađen, i to slučajem čudnijim negoli je Mithrandir mogao pretpostaviti; a bio je skriven i od Curuníra i od Saurona. Jer nestao je iz Anduina prije negoli su oni započeli tragati za njim, budući da ga je pronašao jedan od pripadnika ribarskog plemena niska rasta koje je obitavalo uz Rijeku, još prije nego što su kraljevi izumrli u Gondoru. A zatim ga je njegov nalaznik odnio izvan dosega potrage u mračno skrovište ispod njedara planine. Ondje se nalazio, sve dok ga upravo u godini napada na Dol Guldur nije iznova pronašao jedan putnik, bježeći u dubine zemlje pred potjerom orkova, i ponio ga u zemlju još udaljeniju, sve do zemlje Periannatha, Malog naroda, Polutana koji naseljavaše zapadne krajeve Eriadora i kojemu nisu pridavali značenje ni vilenjaci ni ljudi, ali ni Sauron niti itko od Mudrih nije ih se u svojim vijećanjima dotakao ni jednom mišlju, nitko doli Mithrandira.Međutim, zahvaljujući svojoj dobroj sreći i budnosti, Mithrandir prvi dozna za Prsten, prije negoli je Sauron dobio vijesti o njemu; a ipak bje obeshrabren i prepun sumnji.Prejaka je, naime, bila zla moć ove stvarce da bi njome upravljao ijedan od Mudrih, osim ako je kao Curunír sam želio postati tiraninom i mračnim gospodarom svojega doba; ali nije ju se moglo ni zauvijek skrivati od Saurona, ni rastaliti vilenjačkim umijećima. Stoga uz pomoć Dúnedaina sa Sjevera, Mithrandir postavi stražu nad zemljom Periannatha i stade čekati povoljnu priliku. No Sauron je imao mnogo ušiju i uskoro je dočuo glasine o Prstenu Jednom, za kojim je nadasve žudio,pa on posla Nazgûle da mu ga dobave. Nato se rasplamsa rat, a u bici sa Sauronom Treće je doba skončalo upravo kao što je i počelo.

Ali oni koji su vidjeli svojim očima što je to doba donijelo, kakve sve hrabre i čudesne podvige, drugdje su ispripovjedili priču o Ratu za Prsten, te kako je skončao u neočekivanoj pobjedi i u davno naslućenoj tuzi. Ovdje nek bude rečeno da se u to doba Isildurov nasljednik pojavio na Sjeveru, te uzeo krhotine Elendilova rada i u Imladrisu ih prekovao; pa krenuo u rat kao veliki vojskovođa ljudi. On bijaše Aragorn,Arathornov sin, trideset deveti izravni Isildurov potomak, a ipak sličniji Elendilu nego ijedan prije njega. Bitka se vodila u Rohanu, izdajnik Curunír bio je zbačen, a Isengard slomljen; dok se pred gondorskim gradom nalazilo veliko poprište borbe, gdje je knez Morgula, Sauronov pobočnik, otjeran u tamu; i odakle je Isildurov nasljednik poveo vojsku Zapada na Crna vrata Mordora.U toj posljednjoj bici bijahu Mithrandir i Elrondovi sinovi, kralj Rohana i kneževi Gondora, te Isildurov nasljednik s Dúnedainima sa Sjevera. Ondje su na kraju stajali licem u lice sa smrću i porazom i sva su njihova junaštva bila uzaludna; jer Sauron bijaše prejak. Ipak, u tom času pronašlo je potvrdu ono o čemu je Mithrandir govorio, a pomoć je pristigla iz ruku slabih kad su Mudri posrnuli. Jer, kao što mnoge pjesme otada pjevaju, upravo su im Periannathi, Mali narod, stanovnici obronaka i livada, donijeli izbavljenje.Naime, Frodo Polutan, kazuje se, na Mithrandirovu je molbu preuzeo na sebe teret, te sam sa svojim slugom prošao kroz pogibelji i tamu i dospio na kraju, uprkos Sauronu, na samu Kletu goru; a ondje, u vatru u kojoj je bio načinjen, bacio Jedinstveni prsten moći, i tako ga na koncu uništio, dok je njegovo zlo progutao plamen.

Tad Sauron klonu posve pobijeđen i otprhnu odatle poput pakosne sjenke; kule Barad-dûra raspadoše se u ruševine, a od grmljavine njihova pada mnoge su zemlje zadrhtale. Tako je ponovno nastupio mir, a novo se proljeće rascvjetalo na zemlji;Isildurova nasljednika okruniše za kralja Gondora i Arnora, te se moć Dúnedaina uzdigla, a njihova slava obnovila. U dvorima Minas Anora opet je cvjetalo Bijelo drvo,jer je njegovu mladicu pronašao Mithrandir sred snijega gore Mindolluin koja se uzdizala visoka i bijela nad gondorskim gradom; a dokle god je ondje raslo, dotle je I uspomena na Drevne dane živjela u srcima kraljeva.No, sve su ovo postigli najvećim dijelom Mithrandirovi savjeti i budnost, a posljednjih se dana on razotknio kao gospodar vrijedan velika štovanja, odjeven u bijelo jahao u bitku; ali sve dok nije došao čas da otputuje, nije se znalo da je upravo on dugo vremena čuvao Crveni prsten vatre. U početku taj je Prsten bio povjeren Círdanu, gospodaru Luka, ali on ga je predao Mithrandiru,jer je znao odakle je ovaj dolazio i kamo će se naposljetku vratiti."Uzmi sad ovaj Prsten" rekao je "jer tvoji će trudovi i brige biti teški; dok će ti on u svemu pružiti podršku i štititi te od umora. Jer ovo je Prsten vatre, i ovime ćeš,možda, uspjeti zapaliti srca junaštvom iz davnina u svijetu koji postaje sve ledeniji. A što se mene tiče, moje srce je uz More, i ja ću boraviti uz sive obale, čuvajući Luke sve
dok posljednji brod ne otplovi. A tad ću čekati na te."

Bijel bijaše taj brod i dugo ga se gradilo, a još je duže čekao kraj o kojem je Círdan govorio. Ali kad se sve ovo izvršilo, a Isildurov nasljednik preuzeo vladavinu nad ljudima i kad je prevlast nad Zapadom prešla u njegove ruke, postalo je očito da je i moćima Triju prstenova došao kraj, te da je Prvorođenima svijet postao star i siv. U to doba posljednji se Noldori otisnuše iz Luka i zauvijek ostaviše Međuzemlje.A posljednji od svih, Čuvari Triju prstenova odjahaše k Moru gdje Gospodar Elrond uze brod koji je Círdan pripravio za nj. U jesenji sumrak taj isplovi iz Mithlonda, sve dok mora Povijenog svijeta nisu propala pod njim, a vjetrovi ga okruglog neba prestali uznemiravati te, nošen visokim zračnim strujama ponad magli svijeta, on uplovi u Drevni zapad i kraj dođe Eldarima u priči i pjesmi.

Lepo je videti posvecenost najboljem Tolkien-ovom delu.