Nisi naišao na pravu osobu. Potpuno je ok, imati i periode stagnacije, periode kada naprosto čovek bolje funkcioniše sam, pogotovo jel te, ako je do sada naletao / la na pogrešno društvo, ahaM...Sada malo karikiram, ali sada ću ozbiljno...naprosto, čovek je živ organizam. Dolazi do prezasućenja. Do zamora materijala, što se kaže. Naprosto, čovek ponekad malo otupi, ali ja to svrtavam u "umor" . Umor u vidu davanja sebe osobama koje naprosto ne mogu da skontaju neke stvari mentalno, gde treba stalno nešto da se pojašnjava, gde se stalno nešto analizira, preispituje, gde te neko stalno davi...naprosto, umoriš se možda i od neuspeha. Od onoga, da ide redom "to nije ono...to", jedno za drugim. Znači, nešto ne štima. U nama smima, čim nalećemo možda na takve. A, možda je splet okolnosti. A, možda je po malo od obe stvari. Hoću reći, da kada prava naidje neko ko nam zaintrigira maštu, ko pokrene one male lude bele razigrane leptiriće, ko nam slatko zagolica um i srce, naprosto, kao da si trčao 500 km a ne osećaš umor...I tada zaboravljaš sve to navedeno, gore kao kojekave simptome, kao simptomatiku trenutačne mozda malene letargijice.