Da li deca uistinu vole ostarele roditelje?

da odgovorim na sam naziv teme _daaa Moj tata je bio prvenstveno dobar čovek,a samim tim i dobar otac.Bila sam vezana za njega i brinula sam se i pazila na njega do samog kraja njegovog života.
Sačekao me je da dodjem kući sa posla i preminuo posle pola sata na mojim rukama,bukvalno sam ga spustila na pod.

Imao je dosta godina kada sam se ja rodila i retko kada mi je bio težak.po nekada sam morala da slušam što me ne interesuje,ali to nisam uzimala na zlo,jer sam ga volela.Sada kada ga nema i kada mi je teško,ja se uvek obraćam njemu :(

Mamu poštujem,mada nismo na istim talasnim dužinama,ali poštujem je .
 
zavisi

od roditelja pre svega , jer ako su obavili dobar posao , deca su im dobra pa ih i vole

a ako nisu , onda deca mogu da ih vole ( mada ne bi trebala) ili da ih ne vole

nervira me ono* ja sam te napravio*

ajde

pomucio si se

zbog mene si to radio


deca takodje mogu imati problema sa prihvatanjem i suocavanjem da dojucerasnji superljudi ( vecini su bas njhovi roditelji najbolji u svemu)

nisu sposobni kao sto su mislili
 
da odgovorim na sam naziv teme _daaa

Mamu poštujem,mada nismo na istim talasnim dužinama,ali poštujem je .

U seriji koju sam ponekad "zakačila" da gledam "Lud, zbunjen, normalan" , Izet odliiiično opisuje svog sina : " On mi je sin i ja ga volim, ali nas dvojica nismo ni prošli jedan pored drugog" ????
Tako i ja sa mojima....ali šta da se radi, volim ih oboje....
Iskrena da budem, dok sam bila mlađa krivila sam ih za mnoge stvari, ali sam shvatila da su oni samo ljudi koji greše, a ne neka super natural svemoćna bića....oni su dobri u srcu i to je najbitnije .....imala bih još mnogo toga da kažem, ali i ovo je predug post.
 
Naslov ove teme podsetio me je na rečenicu Alehandra Sambre u romanu Načini povratka kući koju bih parafrazirala: odeća naših roditelja treba da nam uvek ostane premala.
Kraće, volim svoje ostarele roditelje.
Ne mogu se pohvaliti idealnim odnosima sa njima, pogotovo sa majkom, sa ocem mnogo bolje, ali smo zajedno prošli razne faze.
Rasli smo zajedno.
Ja sa njima iz deteta u odraslu osobu, a oni uz mene kao roditelji i odrasli ljudi.

Sigurna sam, grešili smo. Mnogo.
I sigurna sam: ipak smo želeli sve najbolje, i za sebe i jedni za druge.

To što se nije baš sve ostvarilo ne menja činjenicu da smo se trudili.
 
Odgoj djece je tezak i odgovoran posao.
Rijetko se desava da se poklope karakteri i temperamenti..ako promatramo djecu kao ljude...ponekad pomislim da su trebali biti stroziji ...pa onda shvatim da sam dobila toliko mnogo ljubavi da je mogu davati dalje, a da je i meni mnogo ostane!
Vole li djeca, uistinu, svoje ostarjele roditelje?
Da, ako su primili od njih ljubav u toku odrastanja!
 
Prvo je bila neracionalna ljubav i vezanost, praktično zavisnost od njih, u dečjem dobu.

Pa su mi bili idoli, kad sam se pravio važan zbog njih (imao sam i zašto :mrgreen:).

Onda je došlo doba preispitivanja, nekih zamerki, redefinisanja odnosa.

A sada, kada su pred penzijom, imam ogromno poštovanje prema njima, osećam se kompletno, utemeljeno...iako više ne zavisim od njih ni u kom smislu, opet su neka sigurnost...
 
zavisi

od roditelja pre svega , jer ako su obavili dobar posao , deca su im dobra pa ih i vole

a ako nisu , onda deca mogu da ih vole ( mada ne bi trebala) ili da ih ne vole

nervira me ono* ja sam te napravio*

ajde

pomucio si se

zbog mene si to radio


deca takodje mogu imati problema sa prihvatanjem i suocavanjem da dojucerasnji superljudi ( vecini su bas njhovi roditelji najbolji u svemu)

nisu sposobni kao sto su mislili

:ok: ne moze repka pa moram ovako javno
 
Kod mn je obrnuto, ja se pitam da li moji roditelji vole mene?
Ceo život sam bila nekakva "obaveza", nešto što ih je "snašlo", pa ono iz "moranja".
Sad se ja ponašam prema njima isto, iako ne osećam nikakvu OBAVEZU koju vidim ovde većina naglašava (menjali ti usrane pelene, mamicu ti sebičnu, budi zahvalan i slično), ja sve što radim, radim zato što prosto mogu, ja inače pomažem generalno i starijim osobama i deci i životinjama, pa što ne bih roditeljima kad već nemaju više dece osim mene...
Mada me nervira kad bukvalno uhvatim majku kako me gleda u oči i laže me, a znate kako se kaže, "jedna laž je dovoljna da počnete da preispitujete sve istine".

Jao, pa ja nisam odgovorila na postavljenu temu, ja čak izvrnuh temu, izvinjavam se, ali neću da brišem, možda će nekome pomoći i ovo...
 

Back
Top