Jesen u meni tuguje .......



Jesen je kada ruže venu,
a tuga je kad čovjek ostavlja ženu, svoju voljenu,
zima je kad na polju snježi,
a hladno je kad srce od srca bježi.

Idi i pretvori me u kamen,
nekad sve če da raste pored mene.
Idi i ukradi sreču, našu sreču,
idi, ja te pratit neču.

Jesen je kada ruže venu,
a tuga je kad čovjek ostavlja ženu, svoju voljenu,
zima je kad na polju snježi,
a hladno je kad srce od srca bježi.

Idi i pretvori me u kamen,
ma nekad sve če da raste pored mene.
Idi i ukradi sreču, našu sreču,
idi, ja te pratit neču.
Idi, ja te pratit neču.

Jesen je kada ruže venu,
a tuga je kad čovjek ostavlja ženu, svoju voljenu,
zima je kad na polju snježi,
a hladno je kad srce od srca bježi kojega voli!

Jesen je kada ruže venu,
a tuga je kad čovjek ostavlja ženu, svoju voljenu,
zima je kad na polju snježi,
a hladno je kad srce od srca bježi.

Idi i pretvori me u kamen...

Idi i pretvori me u kamen
582104_250287705090629_645946147_n.jpg

Novi fosili: Jesen je
 
Јесен - Војислав Илић

Ко горда царица и бајна, са снопом златнога класја,
На пољу јесен стоји. Са њене дражесне главе
Лиснатих врежа сплет чаробно спушта се доле,
До саме мирисне траве.

Пухором посут грозд у једној подигла руци,
И слатко смеши се на њ. Питоме и благе ћуди,
Припрема она спокојне вечери и дан,
И жетву богату нуди.

Како је мамљиво све! На старом огњишту мирно
Пуцкара црвенкаст плам. Кад магла покрије равни
И влагом испуни зрак, ту прошлост васкрсне древна,
И гатке времена давни'.

И позно у тавну ноћ разговор спокојно бруји,
Док дремеж не свлада све. И страсно шаптање тада
Кроз мирни просусти дом ал' и то губи се брзо,
И сан лагано пада...
 


%D0%9E%D1%81%D0%B5%D0%BD%D1%8C_%D0%B2_%D0%BF%D0%B0%D1%80%D0%BA%D0%B5_.jpg

Prošla je bura, stišale se strasti,
I ljubav s njima sve je bliže kraju;
Drukčije sada tvoje oči sjaju —
U njima nema ni sile ni vlasti.

Ja čujem: naša srca biju tiše,
Tvoj stisak ruke nije onaj prvi;
Hladan, bez duše, bez vatre i krvi,
Ko da mi zbori: nema ljeta više!

Za društvo nekad ne bješe nam stalo,
O sebi samo govorismo dugo;
No danas, draga, sve je, sve je drugo:
Sada smo mudri i zborimo malo...

Prošlo je ljeto! Mutna jesen vlada.
U srcu našem nijednog slavulja;
Tu hladan vjetar svele ruže ljulja,
I mrtvo lišće po humkama pada...

A.Šantić
 
Večeras joj pišem poslednje pismo

Dugo te nema ljubavi moja
dugo te nema živote moj
ova me jesen sjeća i boli
na one dane, na osmjeh tvoj.

U nekom gradu, ne znam mu ime
ti drugog ljubiš ,a ja sam sam
za tobom moje umiru rime
za tobom plaču i noć i dan.

Večeras pišem poslednje pismo
i zadnju pjesmu pjevam ti sad
o zar se nikad voljeli nismo
i zar se nikad vratiti nećeš
u ovaj grad.

Kemal Monteno
 
JESENJE JUTRO

Obukoh se
Prozoru priđoh,
A vani: jesen.
Moj prijatelj uđe u mokrom kaputu
I cijelu mi sobu namiriše kišom.
Ne veli ni: zdravo!
Sjedne.
Zanesen
Izusti: "Jesen".

Ta riječ je bila tako svježa
Ko naranča na grani
Nakon kiše.

Dobriša Cesarić
 
JESENJE VEČE

Olovne i teške snove snivaju
Oblaci nad tamnim gorskim stranama;
Monotone sjene rijekom plivaju,
Žutom rijekom među golim granama.
Iza mokrih njiva magle skrivaju
Kućice i toranj; sunce u ranama
Mre i motri kako mrke bivaju
Vrbe, crneći se crnim vranama.
Sve je mračno, hladno; u prvom sutonu
Tek se slute ceste, dok ne utonu
U daljine slijepe ljudskih nemira.
Samo gordi jablan lisjem suhijem
Šapće o životu mrakom gluhijem,
Kao da je samac usred svemira.

AG Matoš
 
68516-lonely.jpg


Osetim ih.

Svuda oko sebe.

Izlaze iz zidova. Iz zidova mojih izlaze.

Predugo su bile skrivene.

Utvare.

Dolaze da naplate dugove...za svaki osmeh, kapric, uzdah...za njih ce posebno da mi naplate.

Za letnje dane, osecaj kad letis, kad mozes. Kad ti se moze.

Za bezobrazluk, inat, prevaru, izdaju, spletkarenje sa sobom samom. Za smeh.

Za smeh.

Crni covek.

Pokraj njih.

Za svaki trenutak radosti, naplati ti danima tuge i nemoci.

Posebno meni voli da ih naplati.

Ja sam mu miljenica.

Crnog coveka.

Miljenica.

Pokusavam da mu se nasmejem u lice, ali ne uspevam, jer osmeh podseca na grimasu onog koji umire od straha.

Osetim ih...u vazduhu...u snovima koji pocinju da me pohode i progone.

U onom dobro poznatom osecaju u utrobi.

Koji te probudi.

I podseti.

Ispracam polako Leto Varljivo... jos poslednji zracak Miholjskog sunca...i...gotovo.

Jesen.

Osetim je u kostima, u krvotoku, u utrobi.

Zaledjena.

Pokusavam da vratim osmeh El Pajaca kojim lazem sve oko sebe.

I uspevam. Bez greske. Bez izuzetka.

Zjape u meni sve police koje sam zatvorila, ali koje cekaju svoj trenutak.

Da se otvore.

Da mi naplate.

Predugo gledah u vedro nebo i zvezde.

Osecam oblake koji se valjaju nad jesenjim nebom.

Mene traze.

Znam.

U nozdrvama miris soli...ali ne od mora...nego od progutanih knedli i suza.

Krckam ovo malo preostale hrabrosti i spremam se za oluju.

Dolazi.

Odnosi mi moje Leto Varljivo...mirise na rastanke i tugu.

Dolaze kise jesenje.

Letu je kraj.

Sada znam.

Predosecam.
 

SLAP

Teče i teče, teče jedan slap;

Što u njem znači moja mala kap?
Gle, jedna duga u vodi se stvara,
I sja i dršće u hiljadu šara.


Taj san u slapu da bi mogo sjati,
I moja kaplja pomaže ga tkati.


Tiho, o tiho govori mi jesen
Tiho, o tiho govori mi jesen:
Šuštanjem lišća i šapatom kiše.
Al zima srcu govori još tiše.
I kada sniježi, a spušta se tama,
U pahuljama tišina je sama


Dobriša Cesarić
images.jpeg
 

Back
Top