Andro

BlackLeather

Iskusan
Banovan
Poruka
6.173
današnji čovek je androgin, kažu neki
skupljami i definišemo osobine oba pola u sebi i time stvaramo iluziju samodovoljnosti
svi sve možemo sami a i ono malo što ne može može da se plati ili kompenzuje
koliko u vama ima izraženog suprotnog pola i šta je ono što ustavri crpite od suprotnog pola što vam suštiski fali
 
današnji čovek je androgin, kažu neki
skupljami i definišemo osobine oba pola u sebi i time stvaramo iluziju samodovoljnosti
svi sve možemo sami a i ono malo što ne može može da se plati ili kompenzuje
koliko u vama ima izraženog suprotnog pola i šta je ono što ustavri crpite od suprotnog pola što vam suštiski fali

mnogo... hm, pa... takt, stalozenost, intuiciju... i josh poneshto. :)

+ kapiram da je moj zenski deo pametniji od mushkog za par frtalja. :D

voleo bih da sam zensko ponekad, bio bih bash zaje*ana riba hahahah :mrgreen:
 
današnji čovek je androgin, kažu neki
skupljami i definišemo osobine oba pola u sebi i time stvaramo iluziju samodovoljnosti
svi sve možemo sami a i ono malo što ne može može da se plati ili kompenzuje
koliko u vama ima izraženog suprotnog pola i šta je ono što ustavri crpite od suprotnog pola što vam suštiski fali

Šta mozemo drugo da crpimo od muskog pola nego sexitj
 
današnji čovek je androgin, kažu neki
skupljami i definišemo osobine oba pola u sebi i time stvaramo iluziju samodovoljnosti
svi sve možemo sami a i ono malo što ne može može da se plati ili kompenzuje
koliko u vama ima izraženog suprotnog pola i šta je ono što ustavri crpite od suprotnog pola što vam suštiski fali

Једино за шта су ми потребне то је секс.
 
današnji čovek je androgin, kažu neki
skupljami i definišemo osobine oba pola u sebi i time stvaramo iluziju samodovoljnosti
svi sve možemo sami a i ono malo što ne može može da se plati ili kompenzuje
koliko u vama ima izraženog suprotnog pola i šta je ono što ustavri crpite od suprotnog pola što vam suštiski fali

šta to znači...?
ne piše li se androgen...?
 
današnji čovek je androgin, kažu neki
skupljami i definišemo osobine oba pola u sebi i time stvaramo iluziju samodovoljnosti
svi sve možemo sami a i ono malo što ne može može da se plati ili kompenzuje
koliko u vama ima izraženog suprotnog pola i šta je ono što ustavri crpite od suprotnog pola što vam suštiski fali

pa sustinski mi fali 2 sise i vagina.ne na meni,vec na tom drugom polu,pa stoga volim to da crpim.od malena naviknut na sisu,komada 2.
 
današnji čovek je androgin, kažu neki
skupljami i definišemo osobine oba pola u sebi i time stvaramo iluziju samodovoljnosti
svi sve možemo sami a i ono malo što ne može može da se plati ili kompenzuje
koliko u vama ima izraženog suprotnog pola i šta je ono što ustavri crpite od suprotnog pola što vam suštiski fali

kao prvo, taj pojam da je čovek androgen, o tome je pričao još i Platon, a ostalo je zabeleženo, tako da to nije novi termin, niti je neki novi pogled na svet.
Ono šta ja imam da kažem o tvojoj temi je da je izvrnuta, jer svako ljudsko biće je jedna celina, koja u sebi ima nefizički ,,muški i ženski princip" ...To ne znači da je osoba dovoljna sama sebi, a nema veze ni sa fizičkim izgledom i nivoom testosterona i drugi hormona, nego prosto ima veze sa usklađenošću ili neusklađenošću, a to se uči kroz posmatranje odraslih dok si još malo, jako malo dete i kao takvo biće širom otvorenih očiju upijaš sve reakcije odraslih iz zajednice u kojoj živiš, onako aseksualno, posmatrajući roditelje i nesvesno se gradeći.
 
današnji čovek je androgin, kažu neki
skupljami i definišemo osobine oba pola u sebi i time stvaramo iluziju samodovoljnosti
svi sve možemo sami a i ono malo što ne može može da se plati ili kompenzuje
koliko u vama ima izraženog suprotnog pola i šta je ono što ustavri crpite od suprotnog pola što vam suštiski fali

ja kada sjedim cesto prekrstim noge kao treba :neutral:
 
ja sam nekada davno procitao ovaj tekst...pa sam ga sacuvao...ne znam zasto...znam samo da je vezano za ovo...da li sam ga oznacio kao istinit, retardiran, kvazi naucan....ni to ne znam

eo, ga

O POLU, RODU I POLNIM RAZLIKAMA
Kako klasifikovati?
Najopštija klasifikacija jedinki ljudske vrste je, na prvi pogled, najprirodnija i najdoslednija podela na muški i ženski pol. Ljudi se obično bez mnogo ustezanja deklarišu, a jednako tako lako od strane drugih bivaju označeni kao muškarci ili žene. Reklo bi se da za svrstavanje u kategoriju muško ili žensko dovoljno osobu registrovati, osmotriti njenu telesnu građu i ponašanje i to je to.
Ipak, ako se iole razmisli o osnovi svrstavanja konkretne individue u grupu muškaraca ili žena kao nusprodukt će se javiti pitanje jasnih granica – šta je nužno, a šta dovoljno da neku osobu proglasimo pripadnikom muškog ili ženskog pola, a povrh toga i pitanje nepodudarnosti kategorizacije po različitim osnovama raspodele.
Čini se da nezavisno od toga koji je kriterijum diskriminacije primenjen – da li je reč o klasifikaciji utemeljenoj na biološkim evidencijama, ili onoj zasnovanoj na socijalno-psihološkim procesima – varijablu pola ne bi trebalo shvatiti kao diskretnu (Whissell, 1996). Polna kategorizacija, ni na nivou primarnih i sekundarnih polnih karakteristika, kao ni hromozomskom, glandularnom, hormonalnom i anatomskom nivou, a još manje na nivou stila podizanja, polne uloge ili rodnog identiteta, ne podrazumeva postojanje dve jasno odvojene kategorije, već različit stepen ispoljenosti određenih svojstava koja čine osnovu diskriminacije. Iz navedenog sledi da kategorijalnu podelu (ili muško, ili žensko) bar u okviru humane vrste nije razumno očekivati, ali znači li to da su muško i žensko samo kranje tačke dimenzije polnosti?
Ma koje se osnove klasifikacije pridržavali, čini se neargumentovano konstatovati da su odrednice muško i žensko, analogno pojmovima kao što su introvert i ekstravert, krajnje tačke dimenzije po kojoj ljudi variraju dajući normalnu distribuciju. Pojam seksualnog dimorfizma upravo implicira da, iako ne postoje jasne granice kategorija koje bi obezbeđivale dosledno svrstavanje, ipak postoji neka osnova diferenciranja. Premda nije kategorijalne prirode (ili muško ili žensko) varijabla pola omogućava razlikovanje dominantno muških i dominantno ženskih karakteristika.
Različite ideje u istoriji psihologije
Relativno rano, gledajući istorijski razvoj psihologije i srodnih disciplina, pojavilo se učenje o biseksualnoj osnovi humane vrste. Ova ideja, bar onako kako je prezentovana od strane glavnih promotera (Weininger, 1998) nije pretpostavljala seksualnu neutralnost polova, već shvatanje koje ukazuje na nepostojanje preciznih granica muškog i ženskog.
Svaka osoba, po pretpostavci biseksualnosti, sadrži ponešto muških i ponešto ženskih elemenata. U bilo kom konkretnom slučaju dominiraju jedni ili drugi, te je data osoba pripadnik jednog ili drugog pola. Može se, dakle, konstatovati da izvesna osoba predstavlja kombinaciju 60% muškog i 40% ženskog principa, a da se, ipak, njena "muškost" ne dovodi u pitanje. Prevaga jednog ili drugog principa, ma kako mala ili velika bila, dovoljna je za determinsanje osobe kao muškarca ili žene. Odatle sledi i da je očekivanje po kome je neko muškarac samo ukoliko poseduje 100% muškog principa, ili žena ukoliko u potpunosti realizuje ženski princip u najmanju ruku nerealno. Takvi slučajevi nalaze se u neverovatno malom broju, a za ostale važi da njihova individualna egzistencija predstavlja otelotvorenje oba principa, jednog u manjoj, a drugog u većoj meri. Između ostalog, to i jeste ono što svakog pojedinca čini, mada je dominantno muškarac ili dominantno žena, dakle pripadnik neke grupe, različitim od drugih ljudi.
Šta ako je netko 75% "muško" i 25% "žensko"? Prema teoriji biseksualnosti to bi značilo prosto da u većoj meri otelotvoruje muški no ženski princip, što može da mu komplikuje ili olakšava život, a konkretno da takva osoba za svojim idealnim partnerom (adekvatnim emotivnim i seksualnim uputpunjenjem) treba da traga među individuama koje su 25% "muško" i 75% "žensko". Učenje o biseksualnosti, pre svega, predstavljalo je shvatanje koje ukazuje na nemogućnost jasne distinkcije polova (ili muško ili žensko), ali ne i negiranje postojanja (svaka je osoba ili muško ili žensko, samo u majoj ili većoj meri) dva pola. Ono, dakle, ne dovodi u pitanje postojanje polnih kategorija, već insistira na njihovoj relativizaciji.
Shvatanje o biseksualnosti, u svojoj izvornoj formi, ostvarilo je značajan uticaj samo na jednu od poznatih psiholoških teorija (ili škola) – psihoanalizu – koja je ponudila vrlo specifičan, i vrlo kritikovan, pogled na prirodu i poreklo polnih razllika.
Od strane tzv. ozbiljne nauke teorija biseksualnosti bila je, uprkos gomilanju podataka o nedistinktivnosti potencijalnih klasifikacija muškog i ženskog, potpuno marginalizovana. U to vreme, čini se, vladalo je uverenje da možda ništa nije tako jasno diferencirano kao što su to muškarci i žene, mada ni u kom trenutku nije jasno eksplicirano po kojoj je osnovi data podela izvedena, niti šta iz nje sledi. Uostalom, aktuelno je bilo traganje za opštim principima psihičkog funkcionisanja, a ne nekim individualnim ili grupnim specifičnostima.
Nešto kasnije, bihejviorističko shvatanje, po kome je od ma koje normalne jedinke moguće proizvesti bilo šta ili bilo koga, dovodi u pitanje postojanje bilo kakvih biseksualnih, uniseksualnih ili predispozicija uopšte. Ako je aktualno ponašanje individue rezultat prethodne izloženosti različitim socijalnim uticajima kroz proces učenja, a pri čemu se kao minimalni zahtev postavlja tek zajednička opšta genetska osnova, logično je da i sve muško–ženske razlike valja pripisati učenju. Po čemu je to "muško učenje" različito od "ženskog" ili kako dovodi do polne različitosti ponašanja, bihejvioristi nisu eksplicirali, uglavnom jer se time nisu ni bavili. Kako god, ideja da su sve razlike među ljudima pripisive različitostima iskustva postala je jedna od osnovnih okosnica tzv. SSSM – modela.
 
Standardni model
Prema SSSM modelu polne razlike rezultat su neke vrste socijalne konstrukcije – neko je muško ili žensko jer je tako socijalno kategorizovan. Socijalne percepcije i kategorizacije vezane su za očekivanja ponašanja karakterističnog za pripadnike jednog ili drugog pola i iako se, logično, naslanjaju na biološku datost (pre svega, mušku ili žensku anatomiju) posve su od nje nezavisni (Pinker, 2002).
Maskulinost i femininost posledice su polnog tipiziranja, ukalupljivanja u određene socijalne standarde. Iako poreklo ovih standarda nije do kraja razjašnjeno ono je izvesno socijalno, a ne biološko – od jedinki muškog pola očekuju se (socijalno su protežirani i prihvaćeni) neki oblici ponašanja, dok se od jedinki ženskog pola očekuju (bivaju podstaknuti i nagrađeni) neki drugi oblici ponašanja. To bi značilo da agresivnost, tipična za maskulinu ulogu proističe iz potkrepljivanja agresivnog ponašanja određenih jedinki (uglavnom anatomskog muškog pola), dok za femininu ulogu socijano protežirana neagresivnost proističe iz supresije takvog ponašanja (kod pripadnica anatomski ženskog pola); slično tome razvijenije spacijalne sposobnosti muškaraca rezultat su vaspitnog stila roditelja koji u većoj meri podržavaju eksploratorno ponašanje i nezavisnost dečaka no devojčica itd.
Model, dakle, pretpostavlja da u ljudskoj individui ništa samo po sebi, a što uključuje genetske, anatomske i druge biološke polne karakteristike, ne prejudicira izgradnju maskuline ili feminine individue već to čini isključivo oblikovanje koje vrši sredina. Kao krajnji rezultat ovog oblikovanja razviće se osoba koja je rodno maskulina u jednom, feminina u drugom, ali moguće i neka kombinacija u trećem ili četvrtom slučaju. Svaka osoba poseduje različit repertoar ponašanja koji je formiran procesom učenja i koji je u većoj ili manjoj meri moguće modifikovati. Dakle, rod predstavlja rezultat socijalnog oblikovanja koje se može nadograđivati na biološku datost ili je pak negirati, pa je odatle potrebno razdvojiti polnu identifikaciju – biološki deo, od rodne identifikacije – socijalni deo.
Prateći osnovne ideje ovog shvatanja, ispostavlja se da je koncept roda, nasuprot relativno definisanom konceptu pola, izrazito difuzne prirode. Nema ni jednog razloga zbog koga bi se pretpostavilo da većina pripadnika humane vrste pripada jednoj ili drugoj rodnoj grupi. Uprkos relativno perseverativnim socijalnim standardima kao osnovama tipiziranja, relativno postojanim različitim vaspitnim obrascima, svaka konkretna osoba primiće određenu količinu maskulinog i određenu količinu femininog "inputa", a uzimajući u obzir još i ne posve distinktivne biološke osnove, kao rezultat se može pojaviti bilo koja tačka na kontinuumu "muško – žensko".
Među ozbiljnije probleme ovog shvatanja rodnih razlika ubraja se pitanje o poreklu standarda – šta je to što određuje neko ponašanje kao muško ili žensko, a da bi se kompletna kultura tako žustro zalagala za njegovu implementaciju u konkretne jedinke i zašto približno polovinu njih obrazuje u svetlu jednih, a polovinu u svetlu drugih standarda i, pre svega, na osnovu čega?
Drugi problem vezan je za insistiranje na terminologiji. Iako se svakoj normalnoj osobi koja prihvata da je osnova polnih razlika kako biološka, tako i socijalna (iskustvena), može činiti prihvatljivim rezervisanje termina "pol" za prevashodno biologijom, a termina "rod" za prevashodno učenjem određene razlike, ovakva distinkcija rađa niz problema – gde su jasne granice uticaja jednih i drugih faktora?; da li različite predispozicije utiču na efikasnost učenja istog oblika ponašanja?; da li različiti oblici učenja mogu dovesti do istih rezultata u slučaju različitih predispozicija?... Insistiranje na postojanju posebnih polom i posebnih rodom određenih karakteristika zahteva mnogo veći korpus znanja o polnim specifičnostima od onog kojim raspolaže aktuelna nauka, dok istovremeno održava iluziju o solidnom poznavanju faktora koji stoje u njihovoj osnovi.
A biologija?
Kao "tvrđa" nauka biologija ima neke svoje rigidne principe, koji sa diskusijom o polu relativno lako izlaze na kraj. Ukoliko se radi o vrsti koja se seksualno razmnožava tj. rekombinuje svoj genetski materijal, podrazumevaju se dve vrste pripadnika – muške jedinke koje produkuju manje i ženske jedinke koje produkuju veće gamete. U slučaju filogenetski razvijenijih vrsta podela može i da uključuje jedinku koja uobičajeno vrši intromisiju genetskog materijala i onu koja ga prima. Ponašanja koja ispoljavaju pripadnici jedne ili druge grupe uobičajeno su dovoljno različita, s jedne, i dovoljno smislena u kontekstu zahteva koje postavlja individualni, kao i opstanak vrste, s druge strane, da ih je prilično lako pripisati evolutivno protežiranim polnim različitostima.
 
Kod humane vrste stvari se, po običaju, komplikuju. Mnoga ponašanja su uniseksualna, a za veliku većinu onih koja su polno specifična vrlo je teško odrediti u kojoj su meri zasnovana na nasleđu (biologiji), a u kojoj na socijalizaciji (učenju). Manji problem je, naravno, pitanje porekla tipično muške anatomije i njene upotrebe – definitivno biološki određene, ili stila šišanja i odevanja – izvesno socijalno uslovljenih. Ali šta je sa ginefiličnom preferencijom, kompetitivnošću, izborom zanimanja ili osetljivošću na bolne stimuluse? Za razliku od drugih živih bića, kod ljudskih jedinki pitanje polnih razlika ne podrazumeva samo konstatovanje njihovog postojanja i eventualno funkcije, već i izvora – radi li se o sa polom povezanim karakteristikama koje su biološkog ili socijalnog porekla?
Ako bi se za biološke osnove polnih različitosti rezervisao samo domen hromosoma, gonada ili hormona, dok bi se kognitivni, konativni ili emotivni prostor prepustili "carstvu duha" previdela bi se veoma važna evolutivna činjenica – osnovna funkcija svih navedenih karakteristika je oformljenje individue koja opstaje u svetu i u potomstvu realizuje svoj genetski potencijal. Sve ono što služi toj svrsi trebalo bi da je, uz određene stepene slobode, i biološki utemeljeno. Najvažniji od svih egzistencijalnih i reproduktivnih organa, sa stanovišta evolucione biologije je mozak. Jednako tako, po savremenoj psihologiji, on je i organska osnova sveukupnog psihičkog života. Iz toga sledi da bi, ukoliko su određena ponašanja polno specifična, valjalo očekivati da su na neki način različito organizovana na "hardverskom" nivou.
Realno posmatrajući, ne postoji nešto takvo kao što je "generalna humana osnova", i to ne zato što bi ona morala da bude muška ili ženska, već zato što je kao rezultat realizacije genetskih parentalnih investicija svaka individua reprezent sasvim određenih dispozicija. Bilo koja naknadna manipulacija "hardverskim" osnovama individue, a svaka nova informacija to čini, nužno se odražava ili inkorporira u date predispozicije – mozak je živ sistem koji relativno lako oformljuje nove i gasi nekorištene veze. Po nekim autorima, pretpostavka da postoji neka biološka datost kojom se može upravljati socijalnim intervencijama proističe iz površnog shvatanja dispozicija i nerazumevanja osnovnog principa plasticiteta (Pinker, 2002).
Različite vrste koje se seksualno razmnožavaju pokazuju različite stepene polnog dimorfizma, a u zavisnosti od niza faktora – od, naravno, same vrste (što, pre svega podrazumeva odnos parentalnih investicija mužjaka i ženki), preko opštih fizičkih enviromentalnih uslova (pr. prehrambeni resursi), do socijalne strukture (pr. poligamna/monogamna organizacija). Generalno, u slučaju vrsta kod kojih oba pola karakteriše podjednako roditeljsko (ne)ulaganje, prisutan je monomorfizam – mužjake i ženke može razlikovati tek "ekspertsko oko" i to, obično, zavirivanjem u strukturu reproduktivnih organa. Kod ovih vrsta, takođe, pol individue je neretko determinisan na osnovu enviromentalnih faktora, kao što je temperatura vode, ili, uslovno rečeno, populacionih, kao što je trenutni odnos mužjaka i ženki. Neke vrste su polimorfne (obično, pored ženki, postoje dva ili više oblika mužjaka), pri čemu, u zavisnosti od socijalne strukture grupe, neki mužjački morfovi mogu iz jednog oblika prelaziti u drugi. No, među tzv. filogenetski višim vrstama (ptice, sisari), dominantan je dimorfizam od niskog, preko umerenog, do ekstremnog stepena, pri čemu postoji stabilna povezanost razlike u stepenu roditeljskog ulaganja i stepena dimorfizma. Ukoliko je reč o velikoj razlici u parentalnim investicijama, dimorfizam, kao u slučaju pauna, može delovati gotovo karikaturalno, u slučaju manje disproporcije i sama morfološka i bihejvioralna različitost mužjaka i ženki je manje upečatljiva.
Ovde se, međutim stvari dodatno komplikuju socijalnom organizacijom unutar same vrste. Čak i u slučaju diferenciranog parentalnog ulaganja, vrste koje su "sklonije" monogamnom sparivanju, s jedne, ili promiskuitetu, s druge strane, pokazuju znatno manji stepen dimorfizma od vrsta koje su dominantno poligamne.
Većina naučnika koja se bavi pitanjem polnog dimorfizma ljudske vrste sklona je shvatanju da je, kao u slučaju većine sisara, parentalna investicija muškaraca i žena značajno, iako ne i drastično različita, kao i da je socijalna organizacija (u smislu reproduktivnih alijansi) negde između poligamne i monogamne (ili umereno poligamna). Ukoliko je ovo blisko stvarnom stanju stvari, u okviru ljudske vrste, bilo bi logično pretpostaviti polni dimorfizam umerenog stepena, i to, u prvom redu u, ontogenetski posmatrano, periodu "reproduktivnog pika". Ova teza, kako god, ne znači da bi eventualne evidentirane polne različitosti morale biti pripisane striktno biološkim faktorima, već, ako ne pre, onda jednako tako, složenoj interakciji biološke osnove, enviromentalnih i, posebno, socijalnih okolnosti i načina na koji se i jedni i drugi faktori prelamaju kroz individualnu (opet na biologiji, sredini i iskustvu zasnovanoj) vizuri.Teorija seksualne neutralnosti
Šezdesetih godina 20. veka naukom je dominiralo uverenje da biološke osnove značajne za formiranje muških i ženskih obrazaca ponašanja predstavljaju bazu razvoja filogenetski nižih vrsta, dok je u okviru humane vrste uticaj biologije praktično ništavan. Naravno, u toku ontogenetskog razvoja biologija čini svoje – rekombinacija genetskog materijala roditelja uobičajeno produkuje XX ili XY hromosome, posledično razvijaju se ovarijumi ili testisi koji luče estrogene ili androgene što vodi razvoju ženskih ili muških spoljašnjih i unutrašnjih polnih organa – kao krajnji rezultat rađa se devojčica ili dečak. Nije sporno da u najvećem broju slučajeva razvoj individua oba pola teče na opisani način i rezultira navedenim ishodom. Ono što je sporno je pitanje da li je krajnji rezultat procesa polno definisana ili polno neutralna individua.Prema teoriji seksualne neutralnosti (Money, 1975) u trenutku rođenja jedinka je hromosomski, hormonalno i anatomski obremenjena ali ne i polno definisana. Polna pripadnost nastaće kao rezultat socijalnog oblikovanja koje može nezavisno od biologije proizvesti efekat koji se želi. Pri tome će biti nužno u nekoj meri modifikovati biologiju – izmeniti hormonalni status i anatomiju, ali isključivo u svrhu postizanja kongruentnosti različitih polnih karakteristika. U suštini, teorija seksualne neutralnosti pretpostavlja da muški i ženski obrasci ponašanja, interesovanja, pa i seksualnih preferencija nastaju kao rezultat učenja i polnog tipiziranja u toku postnatalnog razvoja. Kritični period u kome je lako moguće izvršiti polno pripisivanje bez ikakvih posledica traje približno prve tri godine života i vezuje se za kognitivni razvoj tj. pojavu verbalizacije.
Osnovni argumenti ovog shvatanja proizilaze iz, navodno uspešnih, formiranja polno definisanih individua iz nejasne biološke osnove (hermafroditizam). U slučaju normalne muške biologije, međutim, prirodni eksperiment koji je dvadesetak godina važio kao nesumnjiva potvrda ispravnosti hipoteze neutralnosti, pokazao se kao vrlo tužna životna priča i potpuni naučni promašaj. Slučaj John/Joan jasno je ukazao na postojanje ranih polnih predispozicija koje socijalizacijski uticaji ni uz prateće manipulacije hormonalnim statusom i konstruisanje ženske anatomije nisu uspeli prenebregnuti.

Teorija seksualne dispozicije
Istraživači koji su se u manjoj meri oslanjali na kliničke slučajeve (devijacije u polnom razvoju), a više na izučavanja ponašanja primata i drugih sisara, kao i praćenje razvoja individua "normalne" biologije postavljaju sasvim drugačiju pretpostavku. Iz eksperimenata sa životinjama jasno proizilazi da rano izlaganje muškim odnosno ženskim hormonima jedinke bilo jednog ili drugog hromosomskog pola rezultira polno specifičnim ponašanjem u odraslom dobu. Hormoni po svemu sudeći imaju krucijalnu ulogu u organizovanju tipično muških i tipično ženskih oblika ponašanja (Diamond, 1965).
Odavno je poznato da hormoni u pubertetskom periodu predstavljaju osnovni okidač razvoja sekundarnih polnih karakteristika i seksualnog sazrevanja uopšte. Nešto novijeg datuma je saznanje o njihovom organizacionom efektu u toku ranog razvoja. Naime, hormoni u prenatalnom razvoju organizuju tj. pripremaju tlo za kasnije pubertetsko aktivaciono delovanje i to pre svega kroz organizaciju tzv. "muškog" ili "ženskog" mozga.
U toku prvih nekoliko nedelja ontogenetskog razvoja fetus poseduje seksualno nediferenciranu osnovu razvoja muških ili ženskih polnih organa. Oko šeste nedelje razvoja u zavisnosti od polnih hromosoma (XX ili XY) dolazi do razvoja testisa ili ovarijuma iz prethodno neutralnog tkiva. Sa početkom formiranja gonada dolazi do najznačajnije promene u intrauterinom razvoju. Ukoliko dođe do pojave lučenja androgena, pre svega testosterona, najčešće posledično prisustvu Y hromosoma, formira se muška, a ukoliko je testosteron odsutan razvija se ženska jedinka. Dakle, najveću odgovornost za nastanak devojčice ili dečaka nemaju polni hromosomi, već polni hormoni kojima je fetus u toku ranog razvoja izložen. Uprkos XY kariotipu i inicijalnom razvoju muških polnih organa odsustvo testosterona dovešće do nastanka jedinke koja ima "ženski" mozak u muškom telu, kao što i izlaganje fetusa XX kariotipa i početno razvijenih ženskih polnih organa dovodi do njihove delimične maskulinizacije i što je još važnije delimične maskulinizacije mozga (pr. CAH - sindrom).
 
Teorija seksualne dispozicije ni na koji način ne negira značaj socijalizacijskih i iskustvenih uticaja na razvoj femininih i maskulinih obrazaca ponašanja, ali pretpostavlja da po samom rođenju muška i ženska jedinka, posledično selektivnoj izloženosti hormonima, nosi određene predispozicije koje utiču na to kako će i u kojoj meri date socijalizacijske manipulacije biti efektivne, kao što, uostalom, utiču i na to kakav će efekat ostvariti hormoni u pubertetskom periodu.


Muški i ženski mozak
Još od Galove frenologije važi pretpostavka da mozak, njegov volumen, oblik i struktura imaju neke veze sa nizom psihičkih karakteristika. Iako ti rani pokušaji utvrđivanja neuralnih korelata psihičkih procesa, iz današnje perspektive deluju više no naivno, ne može im se odreći značajna uloga u iniciranju izučavanja odnosa mozga i ponašanja. Zahvaljujući razvoju nauke uopšte, a posebno tehnika izučavanja mozga, utvrđivanje relacija neuroana- tomskih osnova i različitih oblika ponašanja u evolutivnom, razvojnom ili patološkom kontekstu ima značajnu ulogu u nastojanju razumevanja raznovrsnih aspekata ljudskog ponašanja, uključujući i prirodu polnih razlika (Kimura,1999).
Posmrtne analize i MRI studije pokazuju da se muškarci i žene razlikuju po ukupnoj moždanoj masi korigovanoj za telesnu masu. Pored razlike u volumenu (prosečni muški mozak iznosi oko 1.241 cm2, a ženski oko 1.100 cm2), evidentirana je i razlika u proporciji sive moždane mase koja je nešto veća u žena. Različitost volumena, izgleda međutim, nije povezana sa lateralizacijom, pošto se pokazalo da oba pola imaju nešto razvijeniju desnu hemisferu (mada, neke studije sugerišu veću dominaciju desne hemisfere u slučaju muškog pola), kao i da ne postoje polne specifičnosti u domenu razvijenosti pojedinih režnjeva (iako, s obzirom na nedoslednost rezultata i ovo ostaje otvoreno pitanje).
Osnovna razlika, čini se, vezana je za racio sive i bele materije (f=1.35, m=1.26), pri čemu ona ne proizilazi iz veće količine sive mase kod žena, već iz veće količine bele mase kod muškaraca (Allen et all., 2003). Muški mozak ima oko 9% više sive mase, ali i oko 17% više bele mase. Bela masa (u MRI studijama) predstavlja, naravno, mijelinske ovojnice, ali i glijalne ćelije kao i krvne sudove. Shodno tome, povećana količina bele mase ne odražava nužno povećanu umreženost muškog mozga. Indirektno to sugerišu i izučavanja zone corpus callosuma koja su pokazala da je hemisferna veza za oko 10% veća u muškaraca, ali i da je procentualno veličina ove zone izgrađene skoro isključivo od bele aksonske mase veći deo ženske no muške bele mase.
Studije koje su se bavile nekim posebnim, obično supkortikalnim, strukturama sugerišu postojanje razlika na nivou amigdale (veća u muškaraca), hipokampusa (veći u žena), ali su rezultati nedovoljno konzistentni. Novija istraživanja koja moguće morfološke različitosti ovog tipa povezuju sa neurohumuralnim i razlikama u neurotransmiterskim funkcijama obećavaju relevantnije nalaze.
Iz ovog kratkog izvoda nekolicine osnovnih rezultata studija polnog dimorfizma u moždanim strukturama uočljivo je da iako određene razlike, pre svega u volumenu i strukturi mozga, postoje, njihove kognitivne i konativne efekte je teško moguće proceniti. Pre svega, neka istraživanja pokazuju da se razlike u volumenu značajno smanjuju ukoliko se uključe još neke relevantne varijable, npr. telesna visina (Peters et all.,1998). Pored toga razlike u moždanoj masi su globalne – nisu identifikovane, ili su sporadične, razlike u razvijenosti pojedinih kortikalnih zona. Nadalje, relevantan faktor je i uzrast ispitanika – gubitak moždane mase, bar u smislu tempa, različit je kod muškaraca i žena. I na kraju, ovakav seksualni dimorfizam ustanovljen je i u okviru drugih vrsta primata, što sugeriše da su razlike nastale pre no što je došlo do promena u strukturi mozga koja karakteriše humanu vrstu i pre razvoja humane kognicije.
Izučavanje eventualnih različitosti u funkcionisanju muškog i ženskog mozga je praktično tek u začetku, kako zbog klasičnog problema preciznog povezivanja neuralnog sa bihejvioralnim nivoom funkcionisanja, tako i zbog relativno malog broja konzistentnih nalaza. Slično je i sa naizgled evidentiranim razlikama u strukturalnim aspektima – svako malo nove studije dovode u pitanje konstatacije ranijih istraživanja. Na žalost, mora se priznati da su tome doprinele i neke široko publikovane studije koje su neprimereno "prilagođene" (ne uvek sa znanjem i dozvolom istraživača) za širu javnost, a koje su, neretko, kao i većina pionirskih imale određene metodološke propuste. No, veći je problem to što prevođenje anatomsko-neuralno-hemijskog u bihejvioralno-psihološko-socijalno, zaista nije lak zadatak. Sve to ostavlja pitanje značaja utvrđenih polnih razlika u stukturi i funkcionisanju mozga za neka buduća vremena – čak i ako se pouzdano utvrdi da određene razlike postoje, kakva je njihova stvarna reperkusija po polno deiferencirano ponašanje u najširem smislu te reči.
ISTRAŽIVANJA POLNIH RAZLIKA
Varijabla pola
Kriterijum razlikovanja muškog i ženskog je višedimenzionalni konstrukt. Biti muško ili žensko podrazumeva različite nivoe distinkcije, od kojih nijedna nije čisto diskretna, ali uzete zajedno (jer najčešće idu jedna sa drugom) čine osnovu prilično jasne raspodele. To znači da "muškost" ili "ženskost" hromozomskog nivoa uobičajeno prati i gonadna, hormonalna i anatomska, odgovarajuće pripisan pol i stil podizanja, konkordantna polna uloga i rodni identitet. Izuzeci u pravilu konkordantnosti, npr. nepodudarni hromosomski i anatomski pol ili nepodudarni anatomski i pripisani pol i, posledično, stil podizanja, zaista su izuzeci. Izvesno je da su neki od nivoa distinkcije muškog i ženskog prevashodno biološki, a drugi u većoj meri obremenjeni socijalizacijskim i iskustvenim uticajima, ali jasno razgraničenje uloge nasleđa i uloge sredine predstavlja u ovom trenutku, a možda i principijelno nerešiv problem.
Na osnovu kojeg pojedinačnog kriterijuma neku osobu svrstati u mušku ili žensku grupu – pitati je kako se deklariše, "zaviriti" u genotip, ispitati rodnu ulogu koju je usvojila ili nešto drugo. U svakodnevici oslanjamo se na ono što vidimo (anatomiju) i to je najčešće, zbog uobičajene konkordantnosti, dovoljno, ali šta je sa slučajevima nepodudarnosti pojedinih nivoa distinkcije?
U psihološkim istraživanjima, varijabla pola je obično operacionalizovana kao polni identitet – izjašnjavanje individue o tome da li se smatra pripadnikom muškog ili ženskog pola, a ponekad (ukoliko se radi o ispitanicima suviše mladim za samostalno izjašnjavanje) i kao pripisani pol. Prema tome, pojam polnih razlika odnosi na razlike utvrđene između onih koji se identifikuju kao muškarci, odnosno žene, ili su tako kategorisani od strane drugih ljudi.

Polne razlike – sa polom povezane razlike
Istraživanja polnih specifičnosti bave se, dakle, pitanjem koliki je deo interindividualne varijanse u određenom prostoru moguće pripisati, ovako definisanom, binarnom faktoru pola. Iz toga sledi da polne specifičnosti (ili sa polom povezane razlike) predstavljaju razlike u sposobnostima, osobinama ličnosti, oblicima ponašanja ili bilo čemu drugom, koje su pripisive polu.
Po čemu se to muškarci i žene razlikuju, zašto i kako je do toga došlo? Pitanje nije slučajno – dovoljno je osvrnuti se oko sebe i uočiti da je mnogo više učiteljica no učitelja, dok je u slučaju vodoinstalatera obrnuto; predsednice država ili vlada su raritet; većina pritvorenika u zatvorima diljem sveta je muškog pola; kupci antidepresiva su znatno češće žene no muškarci itd. Ogroman je broj konkretnih ponašanja, u najširem smislu te reči, za koja se vrlo lako može konstatovati da su polno specifična, a još veći broj onih za koja postoji tek opšte uverenje da su takva, pri čemu ne treba zaboraviti da uverenje ne dospeva iz vakuuma, već posredstvom (ma kako shematizovane) kognicije.
Istraživanje polnih razlika, naravno, ne podrazumeva prosto konstatovanje niza raznovrsnih ponašanja koja su u većoj meri zastupljena kod pripadnika jednog ili drugog pola, već pokušaj identifikacije bazičnih razlika među muškarcima i ženama, a koje bi, po pretpostavci, mogle da budu odgovorne za čitav dijapazon polno specifičnih ponašanja. U suštini, traganje za polnim identično je traganju za individualnim razlikama – koji to faktori stoje u osnovi različitih konkretnih ponašanja, a po kojima se određene individue, ili u ovom slučaju grupe, razlikuju.
U psihološkim istraživanjima, individualne razlike su uvek prve – tek ukoliko se utvrdi njihovo postojanje ima smisla pitati se u kolikoj meri je utvrđena varijabilnost povezana sa polnom (ili nekom drugom) pripadnošću, pošto je polna (rasna, klasna i bilo koja druga) pripadnost u kontekstu izučavanih konstrukata arbitrarna kategorija. Ova konstatacija odnosi se i na istraživanja koja su usmerena na utvrđivanje polnih razlika u određenim konstruktima, jer je svakom od njih, bilo na empirijskom ili teorijskom planu, prethodilo zapažanje da neke varijacije postoje.
 
Poreklo polnih razlika
Konstatacija, na osnovu evidencije nekog istraživanja, postojanja određenih razlika između muškaraca i žena, u datom konstruktu, još uvek ništa ne govori o tome kako i zašto je data razlika nastala. Pretpostavimo da se muškarci i žene statistički značajno razlikuju u osobini agresivnosti, i to tako da su muškarci u proseku agresivniji od žena. Zašto – na osnovu kojih mehanizama, procesa, ili šta je već u igri, muškarci postižu veće rezultate na datoj meri?
Ovo i slična pitanja poprište su dugotrajnih i ne posebno sofisticiranih diskusija o ulozi nasleđa, sredine i njihovih međusobnih odnosa – biološke, sociokulturalne i neke "pomirilačke teorije" nude svoja tumačenja. U suštini, dominantan uticaj nasleđa ili sredine ili suštinski interakcionizam, nije moguće konstatovati globalno. Kao što je to slučaj i sa individualnim razlikama, o tome šta je od presudnog značaja i kojim mehanizmima utiče moguće je diskutovati samo u kontekstu konkretnog ponašanja, osobine, sposobnosti ili čega drugog.

Šta je "izučeno"?
Iako izrazito brojna, istraživanja polnih razlika u psihičkim osobinama, a posebno onih identifikovanih u kognitivnom i konativnom prostoru, nisu, čini se, uspela utvrditi postojanje konzistentnih polnih specifičnosti (Maccoby, 1990). Mada se u većini studija registruje statistički značajna razlika u zastupljenosti određenog svojstva kod muškog, odnosno ženskog pola, razlike su obično izrazito niske i nedosledne. Među onima koje su potvrđene u većem broju istraživanja ističu se razlike u verbalnim i vizuelno-spacijalnim sposobnostima, agresivnosti i altruizmu, dok se znatno manje svedočanstva nalazi u osnovi pretpostavljanja sistematskih razlika za većinu drugih osobina ličnosti u užem smislu (Maccoby & Jacklin, 1974), kao i eventualnih razlika u opštoj intelektualnoj sposobnosti (Halpern, 2000).
Nekonzistentnost rezultata različitih istraživanja prvenstveno je posledica činjenice da ogroman broj varijabli utiče na utvrđene rezultate. Na žalost, u velikom broju slučajeva radi se konfundirajućim, a ne i adekvatno manipulisanim (kontrolisanim) varijablama. Pretpostavka, inače vrlo iskustvena, da sve utiče na sve nije adekvatno opravdanje da se ne nastoji na utvrđivanju šta na šta konkretno utiče, tj. kao su "stvari" zaista povezane.

Pol je u psihološkim istraživanjima, jedna od retko solidno operacionalizovanih varijabli. Ukoliko postoje značajne varijacije na bilo koju psihološku temu, logičnijim, i vrlo verovatno plodonosnijim od bilo kog drugog pitanja čini se postaviti pitanje polnih razlika. Pa ipak, kada se ozbiljno studiraju razni empirijski izveštaji o istim tim polnim razlikama, nailazi se na neznačajne, neusaglašene, pa i kontradiktorne rezultate. Dobrim delom to je posledica izrazite nekomunikativnosti konkretnog istraživanja sa opštim nivoom diskusije. Konstatovati da je ženska novorođenčad (stara u proseku 45 dana), a njih 6 ukupno, pokazala nešto bolje rezultate na testu verbalizacije, u vrlo specifičnim uslovima očinske komunikacije zaista malo kaže.
No, čak i u slučaju dobro osmišljenih i komunikativnih istraživanja, rezultati su često neusaglašeni. Pored klasičnog pitanja solidne kontrole, adekvatne operacionalizacije, korektnog uzorkovanja i sl., moguće je pretpostaviti da je i nešto drugo u igri. Moguće je pretpostaviti da je ovakva situacija (nekonzistentnosti rezultata), bar delom i posledica usmerenosti na traganje za različitim intenzitetima ispoljavanja određene dimenzije, dakle traganja za kvantitativnim razlikama, dok su razlike u načinima ispoljavanja, odnosno kvalitativne razlike, obično zanemarene (Hošek i Momirović,1998). Jedan broj istraživanja polnih razlika u konativnim i kognitivnim karakteristikama sugeriše da i u slučaju kada na nivou merenih osobina ili sposobnosti ne postoje statistički značajne razlike, ukoliko se razmotre njihovi međusobni odnosi uobičajeno se konstatuje polno specifična struktura.
[/SPOILER]
 
današnji čovek je androgin, kažu neki
skupljami i definišemo osobine oba pola u sebi i time stvaramo iluziju samodovoljnosti
svi sve možemo sami a i ono malo što ne može može da se plati ili kompenzuje
koliko u vama ima izraženog suprotnog pola i šta je ono što ustavri crpite od suprotnog pola što vam suštiski fali

Odlična tema..:)

Žena kaže; ja sam polovina koja traži nedostajuću drugu polovinu da bih bila kompletna i nalazim upravo to "nešto" kod jedne osobe suprotnog pola..lepo kreirano, čista priroda...
Muškarac razmišlja konkretno i shodno svojim nagonima, pa kaže; fali ti..ccc...
Naravno da to nema veze sa istinom, ženi nedostaje snaga, sirova snaga i energija (strast) koja uliva sigurnost a koja izvire iz
muškog tela, isijava i žena tu snagu apsorbuje i na trenutak je ono što jeste..vrlo brzo postaje ovisnik o tom osećaju, jer je biti kompletan više nego
lep osećaj..isto važi i za jači pol...:lol:
Sam seksualni čin, koji je muškarcima prioritet (nije slučajno tako kreirano) je ništa drugo do samo način da se odnos izmedju muške snage i ženske slabosti uravnoteži
i bude jedno telo a dva bića...
 

Back
Top