Borac za prava zivotinja
Legenda
- Poruka
- 51.038
... je rečenica koja se, pre par decenija, mogla pročitati u dnevnim novinama samo o velikim državnim praznicima. Bioskopi su radili punom parom a u nekima su vladale tolike gužve da je bilo i onih koji su film gledali stojeći. Samo u Beogradu postojalo je mnoštvo bioskopa, nepisanim pravilnikom kategorizovanih na osnovu žanrova koje su prikazivali: "Dom sindikata", pored FEST-a, bio je poznat po matineima filmova za decu, "20.oktobar" bio je rezervisan za filmove B produkcije (a takvim su se tada smatrali vesterni, horor i kung-fu filmovi), "Muzej kinoteke" okupljao je filmske sladokusce, ljubitelje crno-bele patine, u "Kozari" su prikazivani trendovski filmovi, a "Partizan" je imao reputaciju muškog bioskopa u kome su neki sumnjivi tipovi po ceo dan gledali švedske akcione.
Biskop je bio kultno mesto za dobar provod, edukaciju, upoznavanje, muvanje, utočište kada se pobegne sa časova, i u njega se često odlazilo i neplanski – kada, npr, grune kiša a vama se ne ide kući. Za bioskop je uvek bilo dovoljno para. Ukoliko je, međutim, film bio naročito popularan, morali ste za kartu platiti malo više, kod čuvenih tapkaroša. U bioskop ste mogli odvesti devojku koja vam se dopada i znati unapred: ukoliko bi prihvatila poziv u bioskop, to je bio siguran znak da je dopadanje obostrano i da će negde do sredine filma (pažljivo odabranog u tu svrhu) doći i do prvog poljupca.
Pre početka filma morali ste odgledati filmske žurnale ili reklame za predstojeće filmove.
U bioskopsko osoblje spadale su i tzv. razvodnice, zadužene da vam pomognu da nađete sedište (ako zakasnite na početak filma pa se pogubite u mraku sale), ali i da stišavaju publiku. Publika je, naime, uvek bila vrlo glasna i navijački raspoložena.
Bioskopi su odisali posebnim šmekom: uvek prašnjavi, razvaljenih sedišta (a po neko je i falilo), i rizikom da u sred prikazivanja pukne traka ili nestane struja pa da čekate da se havarija ukloni. U bioskopu ste mogli biti i izdžepareni, ali i velikodušno ponuđeni semenkama i leblebijama od strane nepoznate osobe koja sedi do vas.
Sve je to, nekada, bio bioskop: jednoipočasovna čarolija koja je okupljala ljude iz raznih miljea, različitih generacija i filmskih afiniteta.
Na razmišljanje o biskopima nagnao me je poslednji incident - požar u "Kozari". Ova stara, nekadašnja bioskopska dama već godinama tavori kao zatvoren, mrtav prostor. I nije jedina. Jasna mi je pozadina priče o prostorima u centru grada, privatizaciji itd, ali mi nije jasan fenomen nezainteresovanosti za odlazak u bioskope. Jesmo li postali toliki konformisti da nam je, umesto kompletnog bioskopskog doživljaja, jednostavnije da sedimo kod kuće u pidžami i jednim klikom na download priuštimo sebi prozor u svet pokretnih slika? Ili je reč o nestašici novca? O kvalitetu ponuđenog repertoara? O tome da nemamo s kim da idemo u bioskop? O bioskopima sa najsavremenijom tehnologijom ali bez duše?
Interesuju me vaši odgovori na ova pitanja, međutim dobrodošla su i sećanja na prvi odlazak u bioskop, događaje koje vezujete za bioskop, mišljenja o tome kakav biste bioskop želeli, i – uopšte – sve i svašta o bioskopima.
Biskop je bio kultno mesto za dobar provod, edukaciju, upoznavanje, muvanje, utočište kada se pobegne sa časova, i u njega se često odlazilo i neplanski – kada, npr, grune kiša a vama se ne ide kući. Za bioskop je uvek bilo dovoljno para. Ukoliko je, međutim, film bio naročito popularan, morali ste za kartu platiti malo više, kod čuvenih tapkaroša. U bioskop ste mogli odvesti devojku koja vam se dopada i znati unapred: ukoliko bi prihvatila poziv u bioskop, to je bio siguran znak da je dopadanje obostrano i da će negde do sredine filma (pažljivo odabranog u tu svrhu) doći i do prvog poljupca.
Pre početka filma morali ste odgledati filmske žurnale ili reklame za predstojeće filmove.
U bioskopsko osoblje spadale su i tzv. razvodnice, zadužene da vam pomognu da nađete sedište (ako zakasnite na početak filma pa se pogubite u mraku sale), ali i da stišavaju publiku. Publika je, naime, uvek bila vrlo glasna i navijački raspoložena.
Bioskopi su odisali posebnim šmekom: uvek prašnjavi, razvaljenih sedišta (a po neko je i falilo), i rizikom da u sred prikazivanja pukne traka ili nestane struja pa da čekate da se havarija ukloni. U bioskopu ste mogli biti i izdžepareni, ali i velikodušno ponuđeni semenkama i leblebijama od strane nepoznate osobe koja sedi do vas.
Sve je to, nekada, bio bioskop: jednoipočasovna čarolija koja je okupljala ljude iz raznih miljea, različitih generacija i filmskih afiniteta.
Na razmišljanje o biskopima nagnao me je poslednji incident - požar u "Kozari". Ova stara, nekadašnja bioskopska dama već godinama tavori kao zatvoren, mrtav prostor. I nije jedina. Jasna mi je pozadina priče o prostorima u centru grada, privatizaciji itd, ali mi nije jasan fenomen nezainteresovanosti za odlazak u bioskope. Jesmo li postali toliki konformisti da nam je, umesto kompletnog bioskopskog doživljaja, jednostavnije da sedimo kod kuće u pidžami i jednim klikom na download priuštimo sebi prozor u svet pokretnih slika? Ili je reč o nestašici novca? O kvalitetu ponuđenog repertoara? O tome da nemamo s kim da idemo u bioskop? O bioskopima sa najsavremenijom tehnologijom ali bez duše?
Interesuju me vaši odgovori na ova pitanja, međutim dobrodošla su i sećanja na prvi odlazak u bioskop, događaje koje vezujete za bioskop, mišljenja o tome kakav biste bioskop želeli, i – uopšte – sve i svašta o bioskopima.