Mislim da je najlepsi trenutak kada saopstite svom muzu ili momku da ste trudni da nosite njegovo dete...trebalo bi tako da bude...ali...poneta primerom jedne zene koja je dozivela ruznu stvar saopstivsi mu da ce biti tata (gospodin jednostavno nije spreman za tako nesto, taman posla) otvorih ovu temu cisto da se malo diskutuje i o tome...nemam decu na zalost ali mi je milo kad cujem da ce neka moja prijateljica rodjaka ili komsinica dobiti prinovu...milo mi i da vidim i da se tata raduje...i sestra i ja smo bile zeljena deca okruzena ljubavlju pa mi je stvarno tesko da zamislim i poverujem da neki muskarci reaguju ljutito...a ima ih eto...
kako su vasi primili tu vest..jeste li tad bile srecne kao retko kad?
Kada smo se venčali, dogovorili smo se da nekoliko meseci ne dodje do trudnoće, eto, da budemo tih prvih meseci braka okrenuti čistom medjusobnom uživanju. Tako je i bilo. E, onda smo krenuli da radimo na bebi... pa nije baš išlo kao po knjigama... malo smo se bili i demoralisali i taman smo mislili da krenemo na preglede - trudnoća! E, to je bila esencija sreće za oboje. Pa onda suze nakon toga...
Pa sledeća trudnoća, radovanje, ali oprezno, nikad se ne zna šta se može desiti. Odahnuli smo i zaista počeli da se radujemo tek kada smo pregrmeli taj prvi trimestar. I rodila nam se ćerkica. Onda smo odlučili da imamo još jednu bebu. Tu su tek nastali problemi. Radovanje i suze... pa svaka trudnoća - sve manje radovanja, a sve više strepnje i straha. I tako više puta...
Mislim, jeste da nije ni rodjeno, ali začeto je i svaku smo tu ružnu situaciju doživeli kao da nam je po jedno dete umrlo...
Zadnja trudnoća je naišla baš u čudnom trenutku, saznala sam da sam trudna dok smo spremali sahranu za jednu, mom mužu jako dragu osobu. Hajde, raduj se u tom trenu, a pogotovo što smo se toliko straha nakupili od predhodnih trudnoća... Kakvo radovanje - strah i samo strah. Toliki stres, bolest pa smrt u kući, hoće li ostati ili ne, i ako ostane, hoće li biti sve u redu...? Opet smo odahnuli tek tamo negde u četvrtom mesecu i zaista krenuli da se radujemo. I eto, sada, pored ćerkice, imamo i sina, bebicu od 4,5 meseca.
I kad me neko pita to pitanje - kako ste se osećali kada ste saznali, ja ne znam šta da kažem. Naravno da smo se radovali, zaboga, pa želeli smo tu bebu, ali ne sme čovek ni da se nasmeje, ni da se obraduje... ne sme da prihvati to stanje još uvek kao trudnoću i buduću bebu, jer prosto ne zna šta će se desiti... Sve pričamo - e, sad će biti sve kako treba, neće biti komplikacija, hrabrimo jedno drugo, ali strah je u svakoj pori bio. I meni i njemu. Čudna situacija, jako čudna i teška za opisati. A najgore mi je bilo kada ljudi iz okruženja, koji su znali za sve ranije, kažu - pa vi se ne radujete uopšte
Ma, idi beži tamo, saću klompom da te spucam po sred čela
I sada, mada ne planiramo više dece, ako bih ostala u drugom stanju, naravno da bih se obradovala, i mm bi isto, ali opet - ne onako, nikada onako kao prvi put. I opet bi bilo straha i onog čudnog osećaja što se ugnjezdi negde u dnu želuca i ne popušta dok ne čujem prvo kmeeee i ne prebrojim prstiće i ne sagledam bebu u celini - glavicu, telo, udove... što se u sekundi vidi. Džabe svi pregledi, verujem ja da je beba zdrava, ali opet... kod su zmije jele i gušter mu je zmaj...
Radovanja je svaki put, nesumnjivo, bilo, jer smo želeli potomstvo, baš tu bebu, baš tu kojoj se radujemo, ali ne dao Bog nikome da ikad oseti tu mešavinu sreće, straha, panike, grča... nije prijatno, baš ni malo.