DZOS
Veoma poznat
- Poruka
- 13.681
Nijedna demokratija nije imuna na krađe glasova na izborima, kao što ni u jednoj demokratiji svi ljudi nisu demokrate
Kada se u Francuskoj pre par godina pojavila best-seler knjiga grupe autora sastavljena iz raznih članaka i iskustava „Tridesetšest načina da se ukradu izbori” (alegorija na 36 drevnih kineskih strategija psihološkog ratovanja), publika nije mogla da veruje da je ova knjiga „autohtona” i da je, naravno, pisana na osnovu samog evropskog (i svetskog) političkog (lopovskog) iskustva.
Grupa autora dotakla je finansiranje političkih partija ili nevladinih organizacija iz inostranstva, posebno izraženo u poslednje dve decenije u Srbiji na primeru „Otpora” i „Soroša”, koje jedan od autora, Bernard Oven navodi. Reč je takođe i o samoj psihološkoj manipulaciji biračima i javnim mnjenjem tokom kampanje (manipulacija tipa nelojalnosti, laži ili ilegalnog delovanja, kao u aferi „Votergejt” 1974. godine), ili kršenje zakona od nacionalnih elektronskih medija koji svim kandidatima opozicije ne daju jednako vreme predstavljanja u kampanji.
Ali akcenat je pre svega stavljen na tehnike krađe posle kampanje, odnosno tokom i posle izbora. Budući da je knjiga o izbornim krađama rasprodata, odmah je povučena sa interneta u pokušaju da se njeni tragovi zatru, što upravo dovoljno govori o njenoj životnosti ili istinitosti.
Sadržaj ove knjige obelodanio je učestale krađe različitih izbora u samoj Evropi, u svih pet ravni izbora (opštinski, gradski, republički, predsednički i evropski izbori). Time je, zahvaljujući samim hrabrim Evropljanima, posmatračima i svedocima, zauvek srušen mit o tzv. „bezgrešnoj Evropi i demokratskom svetu”. Potvrdilo se ono o čemu stalno pišem (Ko to priča o Evropi?), da Evropa nije stanje, nego večno poprište velike borbe.
U daljem tekstu sažeću samo deo ove iskrene i informativne knjige, ali i druge tekstove na koje nailazimo o ovoj temi.
Ostatak teksta na http://www.standard.rs/mila-aleckovic-nikolic-o-izbornoj-kradji-u-svetu-i-u-srbiji.html
Kada se u Francuskoj pre par godina pojavila best-seler knjiga grupe autora sastavljena iz raznih članaka i iskustava „Tridesetšest načina da se ukradu izbori” (alegorija na 36 drevnih kineskih strategija psihološkog ratovanja), publika nije mogla da veruje da je ova knjiga „autohtona” i da je, naravno, pisana na osnovu samog evropskog (i svetskog) političkog (lopovskog) iskustva.
Grupa autora dotakla je finansiranje političkih partija ili nevladinih organizacija iz inostranstva, posebno izraženo u poslednje dve decenije u Srbiji na primeru „Otpora” i „Soroša”, koje jedan od autora, Bernard Oven navodi. Reč je takođe i o samoj psihološkoj manipulaciji biračima i javnim mnjenjem tokom kampanje (manipulacija tipa nelojalnosti, laži ili ilegalnog delovanja, kao u aferi „Votergejt” 1974. godine), ili kršenje zakona od nacionalnih elektronskih medija koji svim kandidatima opozicije ne daju jednako vreme predstavljanja u kampanji.
Ali akcenat je pre svega stavljen na tehnike krađe posle kampanje, odnosno tokom i posle izbora. Budući da je knjiga o izbornim krađama rasprodata, odmah je povučena sa interneta u pokušaju da se njeni tragovi zatru, što upravo dovoljno govori o njenoj životnosti ili istinitosti.
Sadržaj ove knjige obelodanio je učestale krađe različitih izbora u samoj Evropi, u svih pet ravni izbora (opštinski, gradski, republički, predsednički i evropski izbori). Time je, zahvaljujući samim hrabrim Evropljanima, posmatračima i svedocima, zauvek srušen mit o tzv. „bezgrešnoj Evropi i demokratskom svetu”. Potvrdilo se ono o čemu stalno pišem (Ko to priča o Evropi?), da Evropa nije stanje, nego večno poprište velike borbe.
U daljem tekstu sažeću samo deo ove iskrene i informativne knjige, ali i druge tekstove na koje nailazimo o ovoj temi.
Ostatak teksta na http://www.standard.rs/mila-aleckovic-nikolic-o-izbornoj-kradji-u-svetu-i-u-srbiji.html