Književni dirižabl (Put oko Sveta)

Nora Barnacle

Domaćin
Poruka
4.132
Прву овакву летелицу је направио конструктор српског порекла Огњеслав Костовић Степановић још 1888.
Misli se na pravi dirižabl. Nije mu poleteo :aha: (hromozom za budžetski deficit ne može da se ispere iz srpske DNK, izgleda).


Upućeniji u ovdašnje forumske priče su čuli za izazov pokrenut, valjda, na sajtu www.goodreads.com čija je poenta (izazova, ne sajta) da se obiđe 80 različitih zemalja Sveta posredstvom 80 knjiga. Ideju su ovde prenele dve drugarice što vole da čitaju (hvala Kaneli i Lamar), meni se dopala, te tome i posvećujem temu.

Ima tu nekih pravila, opcija...sve lepo piše ovde

Ja sam osmislila sopstveni način, izmenivši pravila u skladu sa afinitetima i ćefovima:

- Poći ću iz Danske (ne iz zemlje u kojoj sam rođena, kako pravila nalažu).

- Kretaću se vazduhom (recimo, dirižablom), što znači da mogu da prelazim sa kontinenta na drugi kako i kad mi se sviđa.

- Svet sam podelila na 6 kontinenata (a ne na 8, kako se traži na Goodreadsu). Trudiću se da ujednačim broj naslova sa svakog kontinenta koliko god je moguće.

- Za svaku zemlju ću birati, najpre Nobelovca, a ako ga nema ili mi deluje neinteresantno, trudiću se da pronađem nagrađene/cenjene pisce na nacionalnom nivou (da pojasnim: kad bih birala srpskog pisca, izabrala bih, recimo, Kiša, Konstantinovića, Albaharija...a nikako Andrića ili Daviča).

- Izbegavaću strane jezike i bestselere koliko god je moguće, kao i ono što i inače ne čitam (horore, trilere, krimiće, ljubavne...).

- Jezik na kome je roman napisan mi nije bitan, ali mi je bitno da je pisac rođen u zemlji o kojoj piše ili da je najmanje godinu dana živeo na njenoj teritoriji.

- Ne postavljam nikakvo vremensko ograničenje za završetak putovanja.

- Čitaću i druge knjige mimo ovoga, ako mi tako dođe, ali ih neću ubrajati ako sam već pročitala pisca iz te zemlje.

- Neću računati ni jednu knjigu koju sam do sad pročitala (čak ni Džojsovu).


Za sada sam izabrala gotovo 80% naslova, no to ne znači ništa. Možda ih i zamenim.


Ko želi, može da se priključi, pa na ovoj temi priča šta i kako radi.
Ostali mogu da pomažu u smislu deljenja informacija o tome gde se dešava radnja kog romana, da daju predloge, sugestije ili šta već žele. To bi mi izuzetno značilo.

Dakle, Luka, Jens Kristijan Grendala je moj početni izbor, iako Danska ima 3 Nobelovca, mislim.
 
- Za svaku zemlju ću birati, najpre Nobelovca, a ako ga nema ili mi deluje neinteresantno, trudiću se da pronađem nagrađene/cenjene pisce na nacionalnom nivou (da pojasnim: kad bih birala srpskog pisca, izabrala bih, recimo, Kiša, Konstantinovića, Albaharija...a nikako Andrića ili Daviča).

Bravo za temu. Ja ću za svaku zemlju probati da izaberem dva pisca - jednog nagrađivanog, ovako kao ti, i jednog nekrunisanog kralja andergraunda. Istina je negde na sredini :)
 
Jensa Kristijana Grendala (izgleda da se kaže Grondal, kažu neki koji znaju danski) sam odabrala za predstavnika Danske saznavši da je devedesetih u više navrata bio nacionalni kandidat za Nobela, da je izuzetno cenjen u tamošnjim visokointelektualnim krugovima gde se bavi ozbiljnim stvarima, da se zalagao za bombardovanje Srbije kad već nećemo da oteramo Slobu, a potom i da je privatno cool tip (kažu neki kojima verujem). Htela sam da čitam njegov najpoznatiji roman (Tišina u oktobru) koga po knjižarama nema, a od odlaska u biblioteku me spaslo poređenje atmosfere ovog romana, Luka, sa onom koja se vezuje za tri vrlo bitna nordijska imena (Munk, Bergman i Ibzen). Iako to jeste tačno u velikoj meri, savetujem vam da, ako ste poštovaoci likova i dela navedenih, smanjite doživljaj i očekivanja, kako ne biste bili razočarani bar na prvih stotinak strana - što se meni desilo.

Grendal je, neosporno, izuzetno inteligentna osoba, sa sajnom percepcijom i que sera sera filozofijom u skandinavsko - melaholičnom maniru. Svi su nesećni, deca iz propalih brakova u kakve i sami ulaze, pri čemu su razlozi za to lični izbori i neodoljevanje trenutnim strastima. Niko nije ni zao ni dobar, svi nasedaju na izazove života i slučajnosti na koje se može uticati samo teorijski. Knjiga je uzbudljiva od prve do poslednje stranice i gotovo je izvesno da bi se dopala onima koji, recimo, vole Kunderu.

Da sam ovu knjigu čitala bez korica, dala bih desnu do ramena da ju je napisala žena. Žena je prevodilac i to može da opravda moj utisak u nekoj meri, ali ne sasvim. Sumnjam da je ona prekrajala scene seksa tako da se, gotovo po pravilu, završavaju melodramatičnim nežnostima, osećaj za detalje je tipično ženski, najzad, iako je narator sveznajući pisac, i glavni lik je žena. Međutim, u njenom liku - ako se bolje pogleda - ima po neka muška rupa (naročito na temu materinstva). Muški su i zaključci - svedeni i jednostavni - no, knjiga je, ipak, od onih ženskih, makar na prvi pogled.

Stil je neobičan, krajnje sveden, na momente i usiljen u toj težnji, za moje nazore. Rečju, silovao me je kratkim rečenicama - sumnjam da ih ima više od 20 koje su duže od 10 reči. Izuzetno oskudan vokabular, ali jasne slike (zamišljate tačno što pisac hoće, mrdanja nema). Imala sam utisak da je pisana po porudžbini ili na brzinu. Zbog toga sam u par navrata htela da odustanem, pitajući se šta će meni 400 strana malo pametnijeg čiklita, ali se ne kajem što nisam. Štaviše, daću mu i drugu šansu, a ovo ću, izvesno, potražiti na nekom drugom jeziku - makar odlomak (mnogo me zanima da l' je kriva prevodilica/teljka ili pisac).

Mislim da je ovo knjiga o osamljenosti kao činjeničnom stanju modernog društva, s tim što Grendal, za razliku od Uelbeka (generacija su, zato ih poredim), ne morališe, ne nudi rešenja i nikoga zbog toga ne osuđuje, već stoji u ćošku, puši žitan i kroz tamne naočari gleda šta se dešava. I lepo mu je.
Dakle, od onih "šta li će na kraju da se desi", ali, kako se ništa (srećno) ne dešava, nije za plažu.


Sad idem u Francusku: Frederik Begbede, Francuski roman.
 
Jensa Kristijana Grendala (izgleda da se kaže Grondal, kažu neki koji znaju danski) sam odabrala za predstavnika Danske saznavši da je devedesetih u više navrata bio nacionalni kandidat za Nobela, da je izuzetno cenjen u tamošnjim visokointelektualnim krugovima gde se bavi ozbiljnim stvarima, da se zalagao za bombardovanje Srbije kad već nećemo da oteramo Slobu, a potom i da je privatno cool tip (kažu neki kojima verujem). Htela sam da čitam njegov najpoznatiji roman (Tišina u oktobru) koga po knjižarama nema, a od odlaska u biblioteku me spaslo poređenje atmosfere ovog romana, Luka, sa onom koja se vezuje za tri vrlo bitna nordijska imena (Munk, Bergman i Ibzen). Iako to jeste tačno u velikoj meri, savetujem vam da, ako ste poštovaoci likova i dela navedenih, smanjite doživljaj i očekivanja, kako ne biste bili razočarani bar na prvih stotinak strana - što se meni desilo.

Grendal je, neosporno, izuzetno inteligentna osoba, sa sajnom percepcijom i que sera sera filozofijom u skandinavsko - melaholičnom maniru. Svi su nesećni, deca iz propalih brakova u kakve i sami ulaze, pri čemu su razlozi za to lični izbori i neodoljevanje trenutnim strastima. Niko nije ni zao ni dobar, svi nasedaju na izazove života i slučajnosti na koje se može uticati samo teorijski. Knjiga je uzbudljiva od prve do poslednje stranice i gotovo je izvesno da bi se dopala onima koji, recimo, vole Kunderu.

Da sam ovu knjigu čitala bez korica, dala bih desnu do ramena da ju je napisala žena. Žena je prevodilac i to može da opravda moj utisak u nekoj meri, ali ne sasvim. Sumnjam da je ona prekrajala scene seksa tako da se, gotovo po pravilu, završavaju melodramatičnim nežnostima, osećaj za detalje je tipično ženski, najzad, iako je narator sveznajući pisac, i glavni lik je žena. Međutim, u njenom liku - ako se bolje pogleda - ima po neka muška rupa (naročito na temu materinstva). Muški su i zaključci - svedeni i jednostavni - no, knjiga je, ipak, od onih ženskih, makar na prvi pogled.

Stil je neobičan, krajnje sveden, na momente i usiljen u toj težnji, za moje nazore. Rečju, silovao me je kratkim rečenicama - sumnjam da ih ima više od 20 koje su duže od 10 reči. Izuzetno oskudan vokabular, ali jasne slike (zamišljate tačno što pisac hoće, mrdanja nema). Imala sam utisak da je pisana po porudžbini ili na brzinu. Zbog toga sam u par navrata htela da odustanem, pitajući se šta će meni 400 strana malo pametnijeg čiklita, ali se ne kajem što nisam. Štaviše, daću mu i drugu šansu, a ovo ću, izvesno, potražiti na nekom drugom jeziku - makar odlomak (mnogo me zanima da l' je kriva prevodilica/teljka ili pisac).

Mislim da je ovo knjiga o osamljenosti kao činjeničnom stanju modernog društva, s tim što Grendal, za razliku od Uelbeka (generacija su, zato ih poredim), ne morališe, ne nudi rešenja i nikoga zbog toga ne osuđuje, već stoji u ćošku, puši žitan i kroz tamne naočari gleda šta se dešava. I lepo mu je.
Dakle, od onih "šta li će na kraju da se desi", ali, kako se ništa (srećno) ne dešava, nije za plažu.


Sad idem u Francusku: Frederik Begbede, Francuski roman.

Hvala na ovome. Inače, nikad nisam čuo za tog Grendala, ali, prema ovomo što su napisala, i ne čita mi se. Što reče, ne volim Kunderu, a baš mi je na njega zaličio po nekoj emotivnoj orijentaciji.
 
smilie_be_092.gif


Vidi Nora otvorila temu, a ja tek sad videla!
I ja se prikljucujem u dogledno vreme.
Ja cu to na svoj nacin. Objasnicu tada.
Tako cemo svi biti po malo razliciti, ali cilj ce nam svima biti isti :D
 
Hvala na ovome. Inače, nikad nisam čuo za tog Grendala, ali, prema ovomo što su napisala, i ne čita mi se. Što reče, ne volim Kunderu, a baš mi je na njega zaličio po nekoj emotivnoj orijentaciji.

I drugi put :) Ja sam o Grendalu slušala poprilično iz prve ruke, ali ga do sad nisam čitala. Kako nije prevedeno mnogo danskih modernih pisaca, izbor mi i nije bio veliki, a ova je još i nagrađena (nekakav nacionalni Golden Laurels).
Dobro si procenio, sumnjam da bi ti se dopao. Ni ja ne volim Kunderu i ovo (kao i Kundera) je najbliže toj vrsti literature što mogu da podnesem u retkim trenucima kad mi zavapi onaj deo mozga koji je predviđen za telenovele, ženske magazine i cmizdrenje zbog filmova. Ti to nemaš, cenim.
Samo, da ne bude zabune, nije Grendal primarno emotivan, ne ganjava, pogađa (ili kako se već to kaže), ali je na ivici da to bude. Nekako...zamišljam da ima novčanik sa gomilom pregrada.

Za putnike oko Sveta, napomena: deo radnje ovog romana se dešava i u taliji (osmina, recimo) i par poglavlja u Španiji, ali je najveći deo u Danskoj.

@ Lamar

Nemoj da te nema na temi kad počneš :tiganj:
 
Kako mrzite Kunderu : ) Ja volim Šalu i Oproštajni valcer i mislim da su jako dobre knjige. A iz nekog razloga je najčitanija negova najgora (najfolirantskija) knjiga, Nepodnošljiva lakoća postojanja. To spominjem za slučaj da neko reši da uvrsti Kunderu u svoj program, a nije ga čitao ranije.
 
Kako mrzite Kunderu : ) Ja volim Šalu i Oproštajni valcer i mislim da su jako dobre knjige. A iz nekog razloga je najčitanija negova najgora (najfolirantskija) knjiga, Nepodnošljiva lakoća postojanja. To spominjem za slučaj da neko reši da uvrsti Kunderu u svoj program, a nije ga čitao ranije.

Kunderu zaista smatram izvesnim fenomenom: cene ga mnogi koji imaju ukus blizak mom (eto, i ti potvrđuješ), a meni je bio bezveze u toj meri da sam se ježila. Možda i jeste poenta u toj Nepodnošljivoj lakoći koja je, stvarno, vrhunsko (a neuspelo) foliranje, a čitala sam samo to. Staviću ove dve koje si pomenula na spisak, nekad će doći na red.
 
Francuski roman Frederika Begbedea je upravo ono što sam i očekivala na osnovu informacija koje o ovom piscu kruže. On je superstar, bez pretenzija da to bude u književnosti ukoliko ne bi donosilo pare ili popularnost. Kao i svaki prodavac magle, vrlo je inteligentan, duhovit, obrazovan...ukratko - manipulant svim farbama premazan. Ovaj moj utisak je na lepši način formulisao neimenovani kritičar Lives hebdo -a (umesto recenzije u Booka-inom izdanju koje sam čitala), rekavši da je u ovom svom romanu uspeo da izbegne sve zamke koju bi kritika mogla da mu postavi.

Nesumnjivo, ovo nije puko trućanje fancy bonvivana: sve je on lepo zapakovao, da se još lepše proda (ali i dopadne) raznim sortama čitalaca.

Svakako može da se tumači ova njegova knjiga: od ruganja Umbertu Eku ("Možda si ti pametan i načitan, al' ja se bolje zezam"), preko omaža Prustu ("klanjam ti se, al' to sad više ne može da prođe, a i da može ne bi se prodavalo") i alegorične slike (moderne) Francuske ("sve je to veliko foliranje, zašto bih ja izmišljao toplu vodu"). Možda najviše podseća na psihijatrijsku seansu zbog reminscencija na detinjstvo i mladost, paranomastično, naravno. (Ne sećam se ko reče da psihijatri pacijentima savetuju da pišu jer im je prihvatljivije da čitaju gluposti nego da svakog časa nailaze na prerezane vene.)

Dakle, nakon hapšenja zbog drogiranja na javnom mestu, nacionalni skandal majstor ima nekoliko (desetina) sati za razmišljenje o koje čemu.

Iako sam, možda, napravila grešku počevši od ovog romana (umesto redom, kako su pisani), beskrajno sam se zabavila.

I, još da se nadovežem na priču od pre neki dan u vezi sa ovom knjigom: da, ima par momenata koje Francuz može da razume bolje nego ostali, ali uz uslov da je iz piščeve generacije. Mlađi čitaoci dobće isto što bismo i mi da se prevodilac više portudio.

Velika preporuka.
 
Poslednja izmena:
Zvezde novog policijskog časa je mala zbirka kratkih priča/novela koja me je malčice smorila na neki neizreciv način, verovatno zbog atmosfere (svi su mladi, bez posla, zbog siromaštva prinuđeni da prodaju sopstvenu krv, da se prostituišu). Prosto, ne volim užasavanje nad svakodnevnom društveno - poltičkom torturom, pa ma koliko daleka da je.

Pisca sam odabrala kao predstavnika Nigerije jer mi se pored svih navedenih kriterijuma uklapao i u "čami na polici". Zapravo je reč o osobi koja je sazrela u Britaniji, ostavši posle studija u Londonu.
Nije da nije uspeo da mi dočara sliku siromašne afričke zemlje sa bizarnim dešavanjima koje su prateći element svake (vojne) diktature. Rekla bih i da je Okri solidan pisac (kao i svaki dobitnik Bukera), stil mu je ležeran, naginje ka svedenosti. Po malo je mračan, voli kafkijanske bezizlaze, tumara između košmara i jave, s tim što u prvom slučaju previše (za moj ukus, a u negativnom kontekstu) podseća na magični realizam.

Rečju, korektno, ali ništa više od toga.

Vraćam se u Evropu, čamećem sa police: Britanija, Džim Krejs, Posle smrti.
 
Zvezde novog policijskog časa je mala zbirka kratkih priča/novela koja me je malčice smorila na neki neizreciv način, verovatno zbog atmosfere (svi su mladi, bez posla, zbog siromaštva prinuđeni da prodaju sopstvenu krv, da se prostituišu). Prosto, ne volim užasavanje nad svakodnevnom društveno - poltičkom torturom, pa ma koliko daleka da je.

Pisca sam odabrala kao predstavnika Nigerije jer mi se pored svih navedenih kriterijuma uklapao i u "čami na polici". Zapravo je reč o osobi koja je sazrela u Britaniji, ostavši posle studija u Londonu.
Nije da nije uspeo da mi dočara sliku siromašne afričke zemlje sa bizarnim dešavanjima koje su prateći element svake (vojne) diktature. Rekla bih i da je Okri solidan pisac (kao i svaki dobitnik Bukera), stil mu je ležeran, naginje ka svedenosti. Po malo je mračan, voli kafkijanske bezizlaze, tumara između košmara i jave, s tim što u prvom slučaju previše (za moj ukus, a u negativnom kontekstu) podseća na magični realizam.

Rečju, korektno, ali ništa više od toga.

Vraćam se u Evropu, čamećem sa police: Britanija, Džim Krejs, Posle smrti.

Imala si iz Nigerije Čimamandu Ngozi Adiči: Pola žutog sunca - knjiga bila vrlo zapažena prije neku godinu, da ne spominjem Činuu Ačebea: Stvari se raspadaju (ili kako god da je prevedeno Things Fall Apart).
 
Imala si iz Nigerije Čimamandu Ngozi Adiči: Pola žutog sunca - knjiga bila vrlo zapažena prije neku godinu, da ne spominjem Činuu Ačebea: Stvari se raspadaju (ili kako god da je prevedeno Things Fall Apart).

Hvala ti, za ovo poslednje sam čula, ali nisam čitala. Pravo da ti kažem, nisam se mnogo ni raspitivala oko Nigerijaca iz glupavog, ali vrlo realnog - budžetskog razloga. Knjige obično kupujem na Sajmu, uz par nužnih izuzetaka tokom godine, a ovo "putovanje" mi dobro dođe i da pretrkeljišem policu (u biblioteke ne idem).
Budući da sam za neke druge zemlje na spisak stavila teže dostupne (čitaj: i skuplje) knjige poput Keruakove Na putu i Kortasarovih Školica, štedim na ovim marginalnijim.
 
Hvala ti, za ovo poslednje sam čula, ali nisam čitala. Pravo da ti kažem, nisam se mnogo ni raspitivala oko Nigerijaca iz glupavog, ali vrlo realnog - budžetskog razloga. Knjige obično kupujem na Sajmu, uz par nužnih izuzetaka tokom godine, a ovo "putovanje" mi dobro dođe i da pretrkeljišem policu (u biblioteke ne idem).
Budući da sam za neke druge zemlje na spisak stavila teže dostupne (čitaj: i skuplje) knjige poput Keruakove Na putu i Kortasarovih Školica, štedim na ovim marginalnijim.

Keruak je OK. Pročitaj, ako ga nisi čitala, mada si možda na neki način i prerasla takvu literaturu.
 

Back
Top