Najprije procitam uvodni post, smuckam, analiziram jedno par minuta, sati, dana ili mjeseci da vidim ima li logickih ili cinjenicnih nedostataka, onda sporim ali sigurnim pokretima (emotivno i fizicki napaljen) napisem svoj, procitam ga par puta, pogotovo kad odem na WC solju da izbacim gomilu dnevnih stresova, isprintam kopiju i nalijepim iznad radnog stola da se divim svojim skladnim i bujnim recenicama koje odisu sarmom, rjecitoscu, karizmom i smislom.
Provjerim naknadno naziru li se pravopisno-gramaticko-stilsko-leksicko-semanticki nedostaci (koristim sto vise posudjenica grckog i latinskog porijekla da ispadnem inteligentan i nacitan). Ako pak ima, onda marljivom strpljivoscu esnaflije klesem i tesem, citam naglas sve dok ne postanu savrseno ukomponovani segmenti, ratosiljam se bilo kakvog tehnoloskog viska i nakon toga posaljem svoj odgovor i citam ga s velikom ljubavlju i paznjom barem 10 puta dnevno par godina (ukljucujuci vikend), divim se sam sebi kako sam pametan, zlatan i savrsen u moru bulevarskih mediokriteta, sujetnih i prostodusnih osoba, duhovne bijede, konjunkturnog sunda i afirmisanog neznanja utilitarne i degenerativne zajednice.
Eventualno ponovo provjerim ima li kakvih gutanja (Do you spit or swallow?) slova, ubacim katkad poneku jetku psovku kao zlicu Vegete. Obavijestim kompletnu rodbinu, prijatelje, kolege, poznanike, svoje bivse nastavnike i profesore (pogotovo njih, da uvide da nisu uzaludno biljezili neopravdane sate) o svakom novom postu da se i oni dive jednom nesumnjivom talentu, ovaplocenju individualizovane svijesti i ozlojedjenom, bogobojazljivom apelu protiv vjecite ljudske gluposti.