Hrana u genima
U poplavi teorija o dijetama ili zdravim načinima ishrane, koje su već godinama naučno-medicinsko-medijski hitovi, a naročito na Zapadu, u poslednjih nekoliko godina izdvaja se jedna koja, slagali se s njenim postulatima ili ne, po nekoj zdravoj logici čini zanimljivom makar za pokušaj - a zasnovana je na odgovarajućoj ishrani prema određenoj krvnoj grupi
Rika Zarai je pre dve decenije napravila bum svojim autobiografskim spisima i receptima kojima je pobedila rak. Negde u isto vreme, bračni par naučnika-istraživača objavio je jednu od do tada najpopularnijih knjiga o načinu ishrane sa čuvenom zelenom jabukom obavijenom santimetrom, na naslovnoj strani, čija je poruka bila - jesti zdravo i postići optimalnu težinu. To je bila jedna od najrevolucionarnijih teorija, lansirana iz SAD, koja je preko noći obišla svet. Skrivena suština bila je na popularizaciji vegetarijanstva i pravilnom kombinovanju hrane, uz objašnjenje da čovekov digestivni sistem nije sazdan kao životinjski - da bi jeo meso, ali i da bi, poput drugih sisara, i čovek trebalo da se odrekne mleka posle prestanka majčinog dojenja.
Usledilo je od tada mnogo varijanti, mnogo novih malih otkrića vezanih za nutricionističke vrednosti hrane od kojih su mnogi, potpomognuti jakim marketinškim kampanjama prehrambenih giganata, usvajani olako i brzo kao opšta pravila. U moru takvih informacija postalo je sve teže razabrati pravu. Onda se pojavio Dr.Piter D'Adamo, sa prvom u nizu knjiga, "Jesti ispravno za vašu krvnu grupu" (objavljena 1996. u SAD, prevedena i kod nas). Njegova teorija, tačnije istraživanja koja je započeo još njegov otac, Džejms, pre pola veka, a on ih nastavio i konačno publikovao, izazvala je veliko interesovanje svih krugova - od lekara do domaćica, ali i mnoge kritike onih čije je teorije, nenamerno i ne ciljano pobijao. Od samog početka objavljivanja svojih istraživanja, Piter D'Adamo je naglašavao da njegov cilj nisu medicinski recepti i finalne istine, već set informacija koji bi mogao da bude od pomoći i zdravim osobama, ali i bolesnicima, o načinu ishrane, poboljšanju zdravstvenih tegoba, i smanjenju rizika - unetih hranom - od raznih oboljenja. Više od ijedne druge teorije, ova je univerzalno individualna, jer se, koliko je to moguće, obraća pojedincu na osnovnu onoga što ga, velikim delom, čini onim što jeste - njegove krvne grupe.
Sve je počelo kada je Džejms Adamo bio zaintrigiran činjenicom da se njegovi pacijenti, slati u banje na oporavak i specijalne tretmane - kuda su odlazili u grupama po istoj vrsti zdravstvenih problema i bili izloženi potpuno istovetnoj vrsti i količini hrane i dodatnih režima - vraćaju sa različitim rezultatima, ne samo u stepenu oporavka, već i u kilaži, i opštem psiho-fizičkom stanju. Tako je rođena ideja o istraživanju krvnih grupa i mogućem uticaju hrane i vežbi na organizam u zavisnosti od O, A, B ili AB tipa. Skoro pedeset godina, i na hiljade uzoraka kasnije, objavljeni su rezultati. Usledile su zamerke od toga da nisu uzete u obzir sve one razlike koje se uglavnom svode pod etničke (od podneblja u kome hrana uspeva, do drugih bioloških karakteristika ljudi u određenim regijama). D'Adamo je dodatno proširio svoja istraživanja, razlikujući tri osnovna tipa individua: Afrički, Azijski i Kavkaski (tu, prema američkoj kategorizaciji spadaju svi belci), i objašnjavajući neke posebne karakteristike manjih etniciteta, poput američkih Indijanaca, na primer. Spisak namirnica - od mesa i povrća do biljnih čajeva i začina - koje je godinama testirao na krvnim grupama prilično je pozamašan, i zasnovan je na obilju koje se nudi zapadnim potrošačima, ali samim tim podrazumeva i prilično internacionalan meni.
Tip O
Nauka o krvi evoluira od početka ljudske istorije, i predstavlja nauku o svakoj individui, jer svako od nas nosi genetski otisak predaka lociran u ćelijama organizma. Krvna grupa, po kojoj se razlikujemo mnogo manje nego po svim ostalim podelama do kojih smo stigli, predstavlja kontrolni ventil našeg imunog i probavnog sistema, biološkog sudiju "koji pospešuje sposobnost organizma da preživi i da napreduje. Svaka od četiri krvne grupe evoluirala je odgovarajući na fiziološki razvoj ljudske vrste i promenljive klimatske uslove na Planeti tokom vekova. Takve, istorijski gledano, duge adaptacije nisu samo jačale ljudski organizam u odnosu na nove bakteriološke, viralne i ostale izazove, već su omogućavale i probavnom sistemu da se prilagodi novoj, sve obilnijoj ali i nepoznatoj vrsti hrane.
Grupa O je najstarija i prva poznata krvna grupa , koja doseže unazad do Kromanjonaca, ili "lovaca" kako ih D'Adamo naziva. U to vreme, oko 40.000 pre Nove Ere, ljudska rasa je postala najmoćnija i najopasnija vrsta na zemlji, sposobna da pravi oružje i oruđa, da lovi druge životinje. Proteini - dakle meso - postali su izvor njihove snage i razvoja. Time se i objašnjava izuzetno visok sadržaj stomačne kiseline koje poseduje osobe krvne grupe O i danas, što i omogućava da korisno utroše većinu hranljivih sastojaka iz mesa i efikasno asimiliraju proteinima nakrcanu (i drugu) hranu. Umnožavajući se, čovek je počeo sve više da oskudeva u lovištima, i ako ne od pre a ono od tada potiče i nepisana istina da je ljudska rasa sebi najveći neprijatelj - počelo je i međusobno ubijanje zbog "povrede" onoga što se smatralo lovačkim vlasništvom. Oko 30.000 pre Nove Ere, lovci su počeli da se kreću i osvajaju nove prostore u potrazi za mesom. Najpre se pomerajući južnije, ka Afričkoj Sahari, da bi kasnije, s otopljavanjem leda na severu, počeli da napuštaju Afriku i polako zadiru u Evropu i Aziju, da bi već negde 10.000 godina pre Nove Ere, stigli praktično svuda, sem na Antarktik. Tako je planeta "zasejana" krvnom grupom O, koja je i danas najrasprostranjenija širom sveta. U kretanju ka severu, čovek je nailazio na nove izvore hrane (voće, ribu, biljke), boja kože je postajala belja, što je predstavljalo bolju zaštitu od mrazeva a i bolje metaboliralo neophodan vitamin D na prostorima gde su dani kraći a noći duže. Vremenom je opet došlo do oskudice u lovištima, što je dovelo do ratova, a ratovi do daljih migracija.
Tip A
Krvna grupa A se, koliko antropologija i istorija registruju, prvo pojavila negde u Aziji ili na Bliskom Istoku, između 25.000 i 15.000. godine pre Nove Ere, na vrhuncu Neolitskog perioda, kada su poljoprivreda i pripitomljavanje životinja postali dominantni način života i preživljavanja. Prvi put u istoriji sposoban da obezbedi na duže staze svoju egzistenciju, čovek je počeo i da stvara trajna naseobine. Radikalne promene u okruženju, načinu života i ishrane, vremenom su rezultirale i novim mutacijama digestivnog i imunog sistema - Neolitski čovek je bolje podnosio i apsorbirao kultivisane žitarice i poljoprivredne proizvode. Tako je rođena krvna grupa A. Novi uslovi života doveli su do saznanja i potrebe da su ljudi zavisni jedni od drugih - da mlinar ne može bez farmera, i obrnuto, da moraju skupa da planiraju prehranu za narednu godinu (sejanje, obrada zemljišta), i tako redom, Psihološki, te osobine pripadaju tipu A, koji je u to vreme izuzetno napredovao. Genetske mutacije koje su iz tipa O stvorile tip A, dogodilo su se toliko brzo, da se njihov tempo danas poredi (i četvorostruko je brži) sa mutacijom Drosdophilie, uobičajene voćne mušice (koja u mutacijama drži rekord).
Razlogom ove nagle mutacije smatra se jednostavno - preživljavanje.
Tip krvne grupe A pojavio se kao mnogo izdržljiviji na infekcije u gušće naseljenim područjima. U tome je jedno od objašnjenja zašto su neke regije u svetu preživele kugu, koleru pa čak epidemiju velikih boginja - bile su naseljenije ljudima krvne grupe A nego O. Vremenom se ova "A-populacija" selila ka Evropi, preko jugocentralne Rusije, zadirući sve dublje ka zapadnoj Evropi i jugozapadnoj Aziji, i mešajući se sa predominantnim meštanima među kojima je dominirala krvna grupa O, što je, s obzirom na navike u ishrani, dovelo do prve velike revolucije u ishrani. I danas tip A dominira Mediteranom, Jadranskim područjem i okolinom Egejskog mora, posebno na Korzici, Sardiniji, u Španiji, Turskoj i na Balkanu. U Japanu je takođe jedna od najvećih koncentracija ljudi sa krvnog grupom A, mada ne zaostaje mnogo ni tip B. U svakom slučaju, tip A je mutirao iz tipa O kao odgovor na mnoge infekcije uslovljene umnoženim stanovništvom i drastičnom promenom ishrane. Sa krvnom grupom tipa B priča je drugačija.
Tip B
Ovaj tip, ili "nomadi" kako ih D'Adamo naziva, pojavio se između 10.000 i 15.000. godine pre Nove Ere, u području Himalaja, gde se danas nalaze Indija i Pakistan. Pretpostavka je da se ovaj tip krvne grupe razvio kao odgovor na nagle klimatske promene, usled pomeranja iz vrelih savana istočne Afrike u hladne, nepristupačne visove Himalaja. Poznati tragovi upućuju na prve "vlasnike" B-grupe ili u Indiji ili uralskom regionu Azije, gde su pomešana živela kavkaska i mongolska plemena. Kako su Mongolci nadirali Azijom, širili su i novu krvnu grupu sa sobom, i predominantni način ishrane, baziran na gajenju stada za hranu (meso) i mlečnim proizvodima.
Precizinije, dve grupe tipa B su krenule na različite strane - jedna, tzv. poljoprivredna ka jugu i istoku (Kina i jugoistočna Azija), a druga -nomadska i ratnička, ka severu i zapadu. Ovi drugi su otišli duboko u istočnu Evropu, gde je i danas krvna grupa B dominantna među stanovništvom. Ovim se danas objašnjava zašto u tradicionalnoj kuhinji Južne Azije (nekadašnjih miroljubivih poljoprivrednika) mlečni proizvodi vrlo retki, što se smatra nedostatkom u ishrani za ovu krvnu grupu. U svakom slučaju krvna grupa B i danas vrlo jasno ocrtava putanje prastare migracije - što se ide više ka zapadu, njihov broj se smanjuje. Zanimljiv je slučaj Nemačke i delimično Austrije, koje, po tim standardima, imaju neobično visok procenat stanovništva sa krvnom grupom B u poređenju sa svojim zapadnim susedima. Najveći broj ljudi sa krvnom grupom B u Nemačkoj je lociran u regionu gornjeg i srednjeg toka Elbe, koja se nominalno smatrala razgraničavajućom linijom između civilizacije i varvarizma u stara vremena. Zanimljivo je da Jevreji, koji su zanimljivi antropolozima baš zbog različitosti njihovih nacionalnosti i rasa, pokazuju trend ka više nego prosečnom nivou pripadnika krvnoj grupi B.
Tip AB
Ova krvna grupa se smatra retkom, u poređenju sa ostalima (oko pet odsto populacije pripada ovom tipu), i najmlađa je - do desetak vekova unazad dosežu njeni tragovi ( na osnovu studija ekshumacija). Praktično je nastala mešanjem kavkaskog tipa A i mongolskog tipa B, kada su varvarske horde lagano prodirale u predele "zaostale" iza mnogih urušavajućih civilizacija, pre svih Rimske imperije. Mešavina evropskih osvajača sa ostacima evropskih civilizacija, velike istočne migracije ka zapadu, dovele su do pojave krvne grupe AB. Ovaj tip je nasledio mnoge karakteristike od oba tipa, A i B, neke ga čine jačim, neke dolaze u međusobni konflikt i odražavaju se na kompletnu ličnost i identitet ljudi ove krvne grupe. Recimo, njihov imuni sistem ima pojačanu sposobnost da proizvede mnogo specifičnija antitela za mikrobiološke infekcije, što u globalu smanjuje šanse da budu podložni alergijama i drugim autoimunim oboljenjima kao što su artritis ili lupus. Ali istovremeno imaju veće predispozicije prema nekim drugim oboljenjima (pa i kancerogenim) jer krvna grupa AB reaguje kao "samostalna" na sve što je tipično za A ili B grupu zbog čega ne stvara suprotna antitela. Po atributima D'Adama, tip AB je zaista perfektna metafora modernog života - kompleksna i nestabilna.