tata

Hoce li neko da pocne :wink:?
Ok, posto je Alek iz Novog Sada pokrenuo temu, mene interesuje da li je otac, kada je postao otac, sta je bilo presudno u toj odluci (velika zelja za porodicom ili slucajan splet okolnosti), kako se oseca sada kada ima dete/decu (ako ima), da li sada razmislja na isti nacin kao sto je razmisljao i pre nego sto je postao tata, sta mu predstavlja najveci uzitak kada je sa detetom, da li uziva i na koji nacin u njegovom/njihovom odrastanju... Jednom recju, kako se snalazi u ulozi oca i sta misli o sebi kao ocu? :wink:
 
jos uvek nemam, ali se nadam da cu jednog dana imati.
Naravno uskoro.A ono sto mene zanima jeste kako ste vi mame gledale na muskarce koji su mogli da pomognu u pocetku a kako na one koji su izbegli to da ucine.Mislim na pomoc oko deteta.?
 
Ili nema ovde tata, ili se stide sto su tate ili je nesto drugo :)
Evo, ja cu da dam tateci raport (dva puta sam titlovan kao tata do sada, pa toliko od mene za covecanstvo)

Ozenih se, ceo svet je bio sadrzan u jednoj jedinoj osobi - mojoj zeni. Nismo razmisljali da budemo mama i tata... Nismo ni planirali, prepustili smo to majci prirodi i teoriji slucajnih brojeva :)

Kad je tako dosao dan da saznam da sam TATA, moja osecanja su bila jako podeljena.
Sa jedne strane, sretan kao buduci tata, ali pojma nisam imao sta to zapravo znaci, kako treba da se osecam i ponasam... Svi cestitaju, castim znane i neznane ali jos uvek ne shvatam sta znaci biti tata...
Video sam mog decaka onako kroz staklo, nesto malo zbrckano i dere se iz sveg glasa, ni zdravo da mi kaze... Hmm, sad sam dakle TATA... Nista posebno nisam osecao, sem da se nesto ogromno desilo u mom i nasem zivotu uopste, ali nema definicije STA zapravo to treba da znaci... Jos uvek sam nekako osecao da mi je zapravo bilo dovoljno sto imam zenu koju volim, nikako nisam osecao posebnu promenu, zapravo sam je se i pribojavao...
Dosao je moj decak u kucu. Gledam ja njega, gleda on mene... Tu se mrkim muskom pogledima odmeravamo, ja izdrzim duze i on skloni pogled... tek da se zna ko je gazda u kuci, mislim se ja, a u meni nesto sitno poce da kucka... Vidi molim te kako je mali, a i cini mi se da mi se smesi? A evo, smeje se - meni! Uzimam to malo stvorenje u ruke, on me iz zatrke zvizne po nosu (koji inace i nije mnogo tesko promasiti zbog gabarita) i pljune na mene nesto belo i lepjivo. Nisam ni primetio, samo sam osetio da je to malo bice MOJ SIN! U tom momentu, kad je rukicama mlatarao na mene i nesto mrmljao, shvatio sam da je za mene vasiona pomerena, da sada postoji drugi centar sveta, spreman sam bio da me spale na lomaci kao g. Bruna, ali sam osetio da cu uvek tvrditi da je moj sin CENTAR MOG SVETA....
Tako sam definitivno postao i poceo da se osecam kao tata. Mom ponosu nije bilo kraja. Pa kad je poceo da baulja po kuci, da se saplice, da mi cepa neophodne papire... Pa kad sam ga ucio da vozi bicikl... pa kad sam mu pricao o svemu i svacemu, pa kad je lezao pred spavanje slusajuci decje pesmice koje sam mu obavezno svirao na gitari uvece (cak sam i sklepao dve-tri pesemice samo za njega).. pa kad sam ga vodio na upis u prvi razred... pa kad je dobio prvu pcelicu... pa kad je tako rastao pred mojim ocima, postajucu sve vazniji u mom zivotu... Pa smo polagali vozacki.. pa mi je srce stajalo kad sam ga prvi puta pustio da se sam odveze kolim u grad... Da, postao sam TATA!
Sretan tata...

Nakon 3 godine od rodjenja sina, ponovo prinova, ovog puta cerkica. Opet slicno osecanje... nekako mi se nije uklapala u nase sveto trojstvo - mama, tata, sin... Opet neizvesnost kako cu je prihvatiti... Opet ista razmisljanja...
Kako je stigla u kucu, zenski promisljeno me je sagorela svojim ogromnim okicama, pogledala me, pruzila ruke prema meni, nasmesila se i - gotovo! Kupila me za sva vremena. Svatio sam da sam se TEK TADA zatreskao u jednu zensku osobu... Moja devojcica je postala druga osovina mog sveta, oba centra podjednaka, a ja opet TATA...
Sa njom sasvim drugacije vrste ali istog intenziteta osecanja... Setnje po liscu njoj do pupka sjeseni, saplitanje preko barica, prva zvrljanja po bojanici... poljupci njeni i ono tako slatko i neizmerno vazno za tate - "volim te tata moj najdrazi..." - to je neopisivo. Kako jke samo lepo biti tata! Prve kikice, ucenje da pliva, vezbe iz matematike zajedno, gledanje "HI-mena" koji je ona stalni izgovarala "himen" pa je sablaznjavala baku i deku zeleci da ima "himen" a trazeci lutkicu tog junaka...
Prve naznake zenstvenosti, price o momcima, pa prvi izlazak, pa prvi momak, (kog zamalo nisam ubio u napadu zavisti), pa jednog dana vidim pred sobom prelepu mladu zenu, koja pleni lepotom i lincoscu, koja se tecno sporazumeva na dva strana jezika i samouvereno barata svime cega se dotakne...
Ali ostalo mi je ono "volim te tata.." a ja se topim i topim...

Sada imam dva jablana, sina kojem verujem vise nego sebi, ne mogu bas da ga ljubim precesto, a tako bih zeleo. Ukradem ponekad momenat da ga poljubim onako ogromnog i na brzaka mu kazem da ga volim, a on samo skriva da mu ne prija, znam ja,...
Cerku i dalje grlim i govorim joj koliko je volim, ona je kao svako zensko spremnija na emocije, a ja sam po prirodi neki yebeni emotivac, pa se nas dvoje siti navolimo, i narazgovaramo, i dan danas...

I kao da se neki cudan zivotni krug polako zatvara, ponovo vidim da cemo ja i zena ostati sami kao na pocetku. Deca vidim sire krila, oticice jednog dana, ostace nam kuca kao s pocetka. Tu i tamo poneka zaturena igrackica, neki obojen papiric i mala roze majicica... A moji jablani, otisli u zivot... Pre ili kasnije. Ponekad pozelim da budem TATA male dece celog svog zivota, a aopet, tako sam ponosan sto sam tata lepih mladih ljudi.
Ono sto me posebno raduje i ispunjava ponosom je sto moja deca uveka sa radoscu mene predstavljaju svojim prijateljima sa "ovo je NAS tata..", pa ciji inace sunce vam decje ljubim, milsim se a topim se od srece...

Eh, lepo je biti tata...
 
I ja sam pustila suzu!Prelepo! Mene zanima kako se razvijaju osecanja kod muskaraca prema bebi koju svi nazivaju njegovim sinom (kcerkom),opsirnije?Da li su razlicita prema sinu i prema devojcici?Moj suprug je ,na primer, bio izgubljen slucaj.U pocetku nije znao da se ponasa prema bebi.Da li je i kod vas to bio slucaj? :?: :?: :?:
 
auuu bre code! :shock:
odem na jedan dan i kada se vratim...
ma jel ti znas posto kosta kilo papira :roll:
suza mi suzu stize,sace se razmrljaju sloooovaaaa
zato te obozavam!
a194.gif
 
Ma idi bre codemaker u pershun, sta ti je bre coveche, pa 'oces mi svi da se presecemo zbog tebe?! Gde bre jos takvi ko ti nichu, daj otkri tajnu da i mi malo tog semena naberemo za rasad?! Uh, sunce ti zarko - odvratno je biti tako BOZANSTVEN, ma bljak si bas, da znas! :D :lol: :lol:

P.s. Obznanjujem jako da cu dobiti kumica, Stefana, moju ljubav! Jako sam ponosna na to!!! Samo da podelim sa vama!
 
moram da nahvalim mog muza!
obzirom na moje stanje i odsustvo...on je bio sa nasim sinom sam prvih 10 dana.moja mama je dolazila da skuva i opere,malo da provede vremena sa bebcem,ne bi otac malo odspavao...ili otisao meni u posetu.
sve je sam radio! i hranio i spremao mleko,moja mama kaze da ga je par puta zatekla kako bebu drzi na jednoj ruci i posmatra ga kako spava.
a kada su ostali sami on je samo mojoj mami rekao...to je moje!slicno je i dan danas,zna se ko kupa decu...imamo i cerkicu,koja je tatina svetlost,mislim da je tek sada doziveo pravu ljubav!
opcinjen je njima.oboje obozava,mada sam sigurna da ga je cerka dotukla!
meni samo preostaje da uzivam,gledajuci njihove jurnjave kroz kucu dok ih tata nosi ,da lete!!!
mojoj cerkici kad je neraspolozena,ili ima neki problem u svom malenom zivotu...samo tatica moze da pruzi utehu!
zato ja imam moju mazu,mog deckonju :wink:
 
savic:
I ja sam pustila suzu!Prelepo! Mene zanima kako se razvijaju osecanja kod muskaraca prema bebi koju svi nazivaju njegovim sinom (kcerkom),opsirnije?Da li su razlicita prema sinu i prema devojcici?Moj suprug je ,na primer, bio izgubljen slucaj.U pocetku nije znao da se ponasa prema bebi.Da li je i kod vas to bio slucaj? :?: :?: :?:

Sto se tice razvijanja osecanja, sve je to veoma, veoma razlicito... Zavisi od mnogo faktora i ne moze se ni priblizno generalizovati. Govorim naravno o porodicama gde vladaju uobicajeno normalni odnosi, gde je dete zeljeno i prihvaceno. Svi mi razlicito reagujemo... Ja se na primer slabo secam prva 24 sata, sto zbog toga sto su me eliminsali iz svih tajanstvenih proceas, sto zbog toga jer se nisam kvalifikovao u trci prema sobu gde je porodilja, pa je vec bila prebukirana kad sam stigao... :(

Buduci da imam dovoljno dug staz kao tata, prema iskustvu koje imam, mogu reci da je veoma mali broj tata, odjednom voleo dete svom snagom i dubinom vec prvih sati... Majka ima sasvim drugaciji osecaj i odnos, sto je normalno...

Mi tate smo prilikom dolaska prinove, osobito prve prinove, uglavnom:

Zbunjeni
Sve je to lepo, cekamo bebu... Osluskujemo stomak i pokusavamo da shvatimo kako dodjavola to malo bice uopste bitise u tako malom prostoru, bez cevapa, piva i TV? Za razliku od mama, ritanje u stomaku dozivljavamo kao ocajnicki pokusaj nasih naslednika da se "iskrcaju" vise! :) Tu vec dolazi do razlike i "prijateljske vatre" izmedju supruge i nas buducih tata. Ove drage zene bi po ceo dan da mi osluskujemo njen stomak a nama pragmatistima je valjda dovoljno da konstatujemo da je dete zivo i zdravo i na nama je dalje da obezbedimo prihvatni centar i da organizujemo operaciju spasavanja...
U stvari, mi time samo krijemo nasu zbunjenost, koju panicki zelimo da sakrijemo (ne prilici nam brate), pa neki puta ne reagujemo kako nase trudnice ocekuju. Doduse, inteligentni kakvi jesmo, vrlo brzo shvatimo da se nasa supruga totalno promenila i da mi vise nismo tako u centru njenog sazvezdja, vec neko bice koje ni ne vidimo i u poredjenu sa njime, nemamo nikakve sanse... :)



Zabezeknuti
Na dan dolaska bebe kuci, grdno se zabezeknemo... Ne lici brate ni blizu onim napuderisanm bebama iz casopisa za mame, koje nam je zena poturala pod nos, dok smo bili trudni! Ovo nase je smezurano, galami pa ne mogu da cujem vesti, ponedi puta usmrdi celu kucu da bog sacuva...
Osim toga, ne mozemo da shvatimo, kako to nasa zena ume tako precizno da zamrsi malu pridoslicu u sve one pelenice, krpe, zavoje i ostale bandaze. Jedini put kad nam dozvole da probamo, sve se zavrsava tako sto im treba pola sata da pronadju dete koje smo strucno zamotali u nesto sto samo mi vidimo kao povijanje bebe...
Zabezeknuti smo i zbog razloga sto se ispostavilo da tako malo bice, mora da ima vise doukumenata nego cela populacija komsija od 1. do 8 sprata zajedno... Nasem zaprepascenju nema kraja, kad ustanovimo da je to malo bice vaznije od nas u svakom pogledu. Sve se zavrsava otpsilike "skloni se", " ne smetaj", "odnesi ovo" "donesi ono"... i tu je kraj nasoj ulozi... Zabezeknuto stvaramo kataklizmicnu sliku u nasim glavama kako postajemo marginalni deo porodice, gde caruje najmanje bice koje smo ikada imali prilike da vidimo...


Zabrinuti
Zabrinutost postaje sastavni deo nasih zivota, onog momenta kad nam dete stigne u kucu. Kako cu se pokazati korisnim? Kako cu ga sacuvati kad zena ode na 5 minuta? (nastaje neopisiva panika). Kako da ne zaboravim da kupim kasice, pomade, pelene, zihernadle, kapice, i milion drugih stvari (naravno, uvek zaboravimo po nesto, sto rezultira sazaljivim pogledom stila "znala sam.,.." od strane nase zene)
Zabrinutost kuliminira kad treba da se skupi porodica da vide dete! Pa prenece joj prehladu, mali i veliki kasalj, osteoparezu, bolove u bubregu, slabovidnost... Sta su bre svi navrli na MOJE dete!
A tek zabrinutost kad neko od njih hoce da ga podrzi! Ispasce bre, paziii, ne diraj...
Zabrinutost jer nismo sigurni jel place sto je bolesno, ima upalu mozga ili je slomilo obe noge i ruke, nema sta drugo da bude, kad se toliko dere. Zabrinuti sto premalo jede, sto previse jede, sto jede uopste...
Zabrinuti jer nismo sigurni zasto nase dete nije promptno i preko reda primljeno kod doktora, i odkuda sad tolike bebe u ambulanti na kontrolnom pregledu.
Zabrinuti, jel zena izgubila interesovanje za seks, za mene, za gledanje TV-a uz grickanje semenki satima, za moju bradu sto raste a ne grdi me vise...
Bas smo zabrinuti...

Sretni
Ali smo na kraju krajeva sretni. Postali smo tata! Ponosno setamo bebu u kolicima, pravimo osmice preko dzombi na asfaltu (posle beba malo povrati alo to ne prijavljujemo zeni), zagledamo druge bebe u kolicima i smatramo da je nasa definitivno dve klase lepsa.
Sretni nekako, jer osecamo da smo sad prava porodica a mi naravno GLAVE te porodice.., Polako se oslobadjamo prethodnih osecanja gore navedenih i postajemo samouvereni tate koji TACNO znaju sta dete hoce i kako njime treba postupati. Prelazimo zapravo u ono stanje u kome zivot porodice tek pocinje da biva prelep. Vise se ne plasimo da povijemo bebu. Sad sa potezima znalca, rasirimo pelenu, stavimo bebu na pocetak, elegantnim potezom je zakotrljamo da se sva zarola i samo zakacimo na kraju i - gotovo...
Sretni smo, ali svako ima svoj nacin da to pokaze, pa je nemoguce generalisati :)
Nije nam tesko da nocu tabanamo do kuhinje da donosimo mleko, da se saplicemo po kupatilu trazeci kadicu, da trazimo po podu zihernadle koje su se volsebno otkotrljale bas gde ne treba, da iznosimo ukakane pelene drzeci ih sa dva prsta, da vidjamo zenu samo u zustrom trku kroz stan ona prema severu mi nalecemo sa zapada, svako noseci nesto sto bebi treba... sve to ide u tateci rok sluzbe... :)

Ima to toliko oblika da je nemoguce sve ispricati, zato, ne brini, sve ce biti ok.. :)
 
WithdrawnWater:
Ma idi bre codemaker u pershun, sta ti je bre coveche, pa 'oces mi svi da se presecemo zbog tebe?! Gde bre jos takvi ko ti nichu, daj otkri tajnu da i mi malo tog semena naberemo za rasad?! Uh, sunce ti zarko - odvratno je biti tako BOZANSTVEN, ma bljak si bas, da znas! :D :lol: :lol:

P.s. Obznanjujem jako da cu dobiti kumica, Stefana, moju ljubav! Jako sam ponosna na to!!! Samo da podelim sa vama!
KAd bih ti ispricao koliko mana imam (izvor - moja draga supruga), ne bi mi ni postove citala :) Lista mana koje moja zena prisiva meni je duza od povelje UN! :( POnekad pomislim da me treba umlatiti kombajnom da ne smetam savrsenoj populaciji ostalih muzeva :)
 
Ih, bre code, ti treba knjigu da napises, znas ko ono Vanja BUlic o blizanicima...samo sto bi tvoja bila sto puta bolja!! :lol:

A to sto ti zena prisiva mane - pa mi nismo ni rekli da si ti idealan suprug, nego da si BOZANSTVEn cale!!! :lol:

Pozz tebi! :P
 
:P
Stalno nalecem na teme: sta treba da ima savremen muskarac, a kakav je savrsen, a sta da uradi, a sta da ne uradi...
Mora da napise ovaj post.
 
bar jedan muskarac da prizna da je frka biti tata.
toliko odgovornosti, pa hoce li znati sta beba zeli, pa promena nacina zivota... bravo, codemakeru! nista lepse nego postati roditelj ali bre frka je to, ja prva ne bih znala sta cu i gde cu pre, pa mogu da mislim kako se muskarci snalaze u prvim danima kad beba dodje u kucu. nista vise nije isto, to je cini se najveca promena u zivotu.

tate, oslobodite se i opustite, napisite kako ste se snasli. ok je priznati da je radost i frka nekako srazmerna.
 
Ne, ne,... ne ključ za ovako divnu temu, pa ima jos tata na forumu ... bilo bi lepo da mladi ocevi procitaju ovo ali i podele sa nama svoje iskustvo.
:P
Ja primecujem da moj muz takodje ima veliku frku od svega ... a ja se trudim da ga ohrabrim kako ce biti divan otac i kako ce sve biti u redu... ko bre da je on trudan a ne ja :evil: Ali sve su to slatke brige :wink:

Ajde tateeee, javite se!!!
 

Back
Top