Imala sam jednog prijatelja 6 meseci...kazem imala jer vise nemam...jesam li u pravu kad to kazem, jesam li u pravu sto necu da mi on vise bude prijatelj? U ovim godinama tesko je stvarati nova prijateljstva osim mozda eto neka druzenja koja su prijatna i potrebna nekad kad je covek sam ili zeljan lepog razgovora izlaska i sl...takav je bio i taj neko ko je po svaku cenu hteo da bude moj prijatelj...prihvatila sam ga i polako pocela da se navikavam na svaki dan druzenja pijenja kafe ili pica negde na beskonacne razgovore o svemu i svacemu...najvise o problemima koji ga muce...jeste u teskoj situaciji priznajem a da ne bi pisala sad o tome...samo se pitam kako se to moze...pre mesec dana jednostavno je prestao da se druzi sa mnom...ispocetka ne misleci nista nisam ga nista pitala...smatram poslovi frka...medjutim nase nevidjanje se nastavilo...nema neko objasnjenje osim da je resio da se posveti poslu da nece vise nigde da ide da nikom nece da prica nista i sl. Zbunjena sam priznajem jer nije bilo nekog razloga koliko se ja secam da se bas totalno odvoji od mene...Pomislih da se nisam zaljubila pa mi je zao toliko...ne znam...nisam zavisna da moram da budem sa njim, ne patim u smislu da su me neke emocije spopale, znaci zivim i dalje svoj zivot ali se cesto pitam zasto...On licno ne daje mi nikako odredjen odgovor...samo eto da radi da je u haosu...ne pita me nista ni gde sam ni kako zivim ni sta ima novo kod mene..jednostavno nista...Nisam sama imam prijatelje poznanike sto kazu masu njih sa kojima se druzim i delim i tugu i radost...ali opet stalno se stalno vracam na to...sta se to sa njim desilo, zbog cega me izbegava...iskreno zao mi je...I sad je kod mene neki inat...iako ima nacina da ga negde vidim ja izbegavam takve sussrete...necu da se namecem necu da ja prva pokusam da ga vratim i molim za drustvo...meni takve stvari nisu jasne kad je u pitanju druzenje...