DIES IRAE

D

DisMisaL

Gost
Bejaše jedan Car. Dugo je stolevao na prestolu svom, mnoge ratove vodio i mnoge bitke dobio. A u miru bio pravedan i mudar, i pomogao svom narodu da prebrodi mnoge nesreće i nedaće. Ali nemaše svoga poroda. Kada shvati da mu godine pozne to neće dozvoliti, odluči da usvoji troje dece svojih najodanijih velikaša, tri mladića kojima sudbina odredi da sva trojica budu rođeni u isti dan. Dugo ih vaspitavaše i obučavaše za dužnosti koje im predstoje. A bejahu zaista najprviji među izdancima svoga naroda, i prihvatiše Cara kao oca svojega.

Jednoga dana obole Car. Čuvši za to, iz susednog carstva poslaše vojsku da peotme zemlje njegove. Znajući da mu se bliži čas samrtni, odluči da izabere među trojicom svog naslednika. Povede ih izvan svog zamka, i zastadoše pored jednog sebra koji je orao carske njive. Car ga zamoli da obori ralo, i na njega položiše tri znamenja carske moći: žezlo, krst i mač. Car odvoji njih trojicu i reče im da krenu i uzmu ono od znamenja koje po njima prestavlja pravu vlast.

Iako sva trojica oduvek bejahu po svem jednaki, kada krenuše, dvojica se počeše utrkivati, gurati i saplitati jedan drugog ne bi li prvi stigli. Treći hodaše čvrsto i odmereno.

Prvi koji je pristigao zgrabi žezlo i reče:
-Ovim žezlom carske moći proglašavam vlast svojom, i nateraću neprijatelje svoje da je priznaju.

Drugi beše razočaran, ali uze krst i progovori:
-Tvoja neka je vlast na zemlji, ali ne zaboravi da ona potiče voljom Boga, čija sam ja sada predstvnik, i uz njegov blagoslov ćemo pobediti neprijatelje naše.

Tada dođ i treći, koga čekaše na ralu ostavljeni mač. Ne uzevši ga, on se okrete ka caru:
-Oče, oprosti mi što ovo činim, iako poznam namere tvoje. Ali ja ne mogu gledati kako naš narod pati.

Rekavši to, on zgrabi mač i odjaha u bitku. Car pade na zemlju i zaplakaše. Ona dvojica ga gledaše u čudu, a sebar prozbori:
-Jadna li je ona zemlja i narod koji na njoj živi kada vlast uzimaju oni koji ne znaju da ona ne potiče ni od moći, ni od Boga, a oni koji je poznaju imaju suviše časti u sebi i radije je odbijaju nego da dozvole da nevini propate.
 
Sine moj,

Ovo pismo ti pišem spremajući se da pred jutro povedem svoje ljude do klanca Borr-inog, gde nameravam da dočekam neprijatelje naše. Znam da ćemo verovatno svi izginuti, ali se nadam da će naša žrtva tebi dati vremena da okupiš snage sa kojima se možeš odupreti njihovoj sili.

Mnogi kažu da do ovoga ne bi došlo da sam se odmah postarao za njihovu pretnju, umesto što sam lutao po svetu tražeći odgovore na svoja pitanja. Ali našavši, ne odgovore, već objašnjenja stvari, sada znam da greše.

Ne moram ti govoriti o tvom poreklu, i o dugoj borbi u kojoj su naši preci vodili generacije i generacije Ljudi protiv Neživih. I ma koliko god se trudili, ma koliko god ih poražavali, naši nepijatelji su se uvek iznova vraćali, predvođeni svojim Mračnim Gospodarem. A opet, kada smo mi bili ti koji trpe poraz, oni bi zastajali, nikada nas potpuno ne uništivši. Postavljao sam sebi pitanja zašto su stvari takve kakve jesu, i kako bi mogli da ih konačno rešimo, i ovoj zemlji donesemo mir koji nikada nije poznavala.

Putovao sam daleko, čak u zemlju Sahrana, gde Večiti obitavaju. U bibliotekama njihovih hladnih staništa nalaze se hronike koje dosežu davno u prošlost, daleko više nego li sva naša sećanja koja se prenose sa kolena na koleno. U njima nađoh objašnjenja koja ću ti sada preneti.

Dobro zapamti lica svih onih koje ćeš voditi sa sobom, jer kada u borbama poginu, sledeći put će se vratiti na ovaj svet kao Neživi. Tako stoji zapisano. A kada kao Neživi padnu, odlaze u Limbo, odakle će se njihova duša ponovo vratiti na ovaj svet, pročićena, da postane jedna od ljudi. A Mračni Gospodari pedstavljaju samo pale izdanje naše loze, i uvek se vraćaju njoj.

Pitaš se čemu onda sva ta borba, kada nijedna strana ne može ostvariti konačnu pobedu? Nisam našao odgovor na to pitanje koji bi zadovoljio moju radoznalost. Po hronikama Večitih, bilo je vremena kada bi se svi Ljudi, uvereni u besmisao svega toga, odlučili na da prekrate sebi živote, sve do jednog. Večiti kažu da bi Neživi nakon toga nastavili borbu među sobom, sve dok ne bi ostao samo jedan, i to Mračni Gospodar lično, koji bi, uvidevši da je ostao sam, oduzeo svoj neživot. Nakon toga bi se iznedrilo novo seme života, i stvari bi polako dobijale svoj oblik. A krug bi ponovo započinjao.

Možda bi se mogaom naći način da svi prihvatimo besmrtnost, poput večitih. Ali veruj mi, jer ja sam hodio među njima, kao što ne poznaju smrt, takođe ne poznaju ni život.

Sada moram krenuti. Pojahaću svog konja ispred ostalih jer želim prvi stići do neprijatelja. Sukobiću se sa sadašnjim Mračnim Gospodarem, i kada ga pobedim, njega, svog oca, koji će se vratiti u telu tvog nerođenog sina, nastaviću borbu sve dok i sam ne padnem, i ne postanem On.

Od tebe ne tražim ništa, jer i sam znaš šta ti je činiti.

Tvoj Otac
Gid Daneon, od loze A'shana, heroj Merjaka, spasilac Loerta i predvodnik poslednjih branilaca u klancu Borr-inog


Ova poruka je pronađena na koplju probodenom kroz grudi glasnika koji ju nosio. Ispod njenog teksta bilo je krvavim slovima dopisano:

This is a crap.
Signed:
Gid Daneon, Dark Lord and the Butcherer of the Borr-inog
 
U pradavna vremena zarate bogovi Dobra i Zla
I eonima oni vodiše svoju borbu na nebu
Vojske Demona i Anđela se sukobljavaše
A manji bogovi behu se sklonili pred njima

Naposletku sukob pređe i na zemlju
I najjači među ljudima i zverima behu pozvani da izaberu svoju stranu
I oni se odazvaše, svi osim jednog
Koji ne želeše da prihvati tu borbu
I on bi zaboravljen od svih
A slabi behu sklonjeni po strani, da čekaju ishod i svoju sudbinu

Dugo se oni sukobljavaše
I smrtni ginuše i ponovo se vraćaše
Zemlja je patila
Dok se spremaše za konačni boj

Slabi se skupiše i u strahu svome sabraše
I videše da ne mogu čekati
Već da sami moraju uzeti sudbinu svoju
I prizvaše slabe bogove Pravde i Haosa da ih predvode

Dve vojske stajaše , jedna prema drugoj
I u konačni boj pojuriše, izmešani
Anđeli i Demoni, ljudi i zveri
Kada sukob prekide nailazak Slabih
-Sklonite se odavde- rekoše Anđeli
-Kada bitka prođe živećete u milosti našoj.
Ali Slabi ne htedoše
Jer znadoše da im ne treba milost
Niti da od drugih očekuju spas

-Sklonite se odavde- viknuše Demoni
-I kad bitka prođe čuvajte se našeg gneva
Ali Slabi ne htedoše
Jer ne želiše da trpe gnev
I znadoše da pobede svoj strah

I udariše Slabi na dve vojske
A pomogoše im Zemlja, i Veter
I Voda, i Vatra i slabi bogovi
Jer njihova borba ne beše možda najpravednija
Ali beše ispravna
I tako Slabi odnesoše pobedu na taj dan

I bi, nakon svega
Donesena presuda
Da se bogovi na nebo vrate
A Anđeli i Demoni prognaju na daleka Ostrva Magle
I da tamo nastave svoju borbu
I nikada više ne ugrožavaju zemlju i živote na njoj

A za njihova čuvara bi određen Zaboravljeni
I ostaviše mu lik čovečiji i dadoše mu obličje zveri

Lik čovečiji da se može suprostaviti svakom zlu
Obličje zveri da ne prihvati olako dobra
I u večitom sukobu nađe svoje mesto
 
DIES IRAE, lat, prevodi se kao Sudnji Dan, nabasao sam na izraz pregledajući neku muzičku enciklopediju, po kojoj: sekvenca iz mise za mrtve ili rekvijema. Stavio sam kao naslov teme jer nisam imao bolju ideju, a ovako se barem foliram da sam kao nešto obrazovan.
I ako smem da zamolim, koristite PP za neke stvari.
 
Tri duga meseca je kondotijere Đakomo Anoti opsedao Grad, a da nije video uspeha. Sitne čarke su se završavale bez pobednika, a moćne ratne mašine nisu uspevale da nanesu štetu gradskim zidinama. Saznavši od svojih špijuna da Grad ima zaliha hrane i vode dovoljne da izdrže i čitavu godinu, i da su dobro čuvane i da im se ne može naškoditi, on, ne htedovši da čeka, odluči da drugačijim metodama pokuša da slomi otpor. Dva dana i dve noći su njegove ratne mašine umesto kamenja na Grad bacale telesine zaražene crvnim prištom. A još dve nedelje je čekao dok se nije pojavio njegov špijun da izvesti o dešavanjima u Gradu. Govorio je o tome kako se bolest raširila, isprva polako, a zatim, kada je uzela maha, gotovo svi među građanima se behu razboleli, i kako mrtve više i ne sahranjuju, nego ih ostavljaju da leže među ulicama i kako živi hoaju među njihovim telima. I sam špijun pade mrtav kada završi svoj izveštaj, i mada je njegovo telo iz istih stopa sklonjeno i potom spaljeno, kroz vojsku se pronese nemir. Ne želeći da dalje rizikuje, kondotijere odluči da koliko sutradan izvede svoju vojsku pred kapije Grada i zatraži njegovu predaju.

I tako stajaš on pred svojom vojskom kada se otvoriše kapije Grada, i iz njih krenuše a nailaze kolone preostalih branitelja, hodajući smireno. Ali n izgledaše kao da žle da piznaju poraz, naprotiv, iako većina među njima nije nosila oružje, delovaše kao da se spremaju za poslednji juriš. Kada izjuriše i konjanici, na konjima koji bljuvaše penu, kondotijere shvati njihovu nameru i naredi strelcima da ih zaustave. Ali oni ne stadoše, i pod kišom strela nastaviše dalje, padaše i dizaše se, i trudiše se da, nasuprot bolesti koju nosiše u sebi, dopru do neprijatelja svojih, i napadnu, ne mačevima i buzdovanima već telima svojim i bolešću svojom, i tako vrate ono što im je dato. I to unese strah u vojsku, i ona se pokoleba i poče da beži. Ali u strahu se ne snađoše, i branitelji grada ih stigoše i hvataše se za njihove ruke, i svojim raspalim udovima udaraše po njima. Tek pred noć pometnja prestade i preživeli se povukoše.

Čuvši za to, Vojvoda naredi da se svi preživeli izdvoje, kako bi se spečilo da dalje rašire zarazu, i da se spale Grad i tela mrtvih oko njegovih zidina. Kondotijera nađoše kako luta, i iako ga bolest ne suztiže, njegov um beše nestao na taj dan, i odvedoše ga u manastir San ..., da tamo čeka oprost grehova svojih.
 
Bio je jedan dečak koji je plakao.
A i nije imao posebnih razloga za plakanje, a opet, njemu se činilo da su sve stvari koje ga muče suviše teške da bi ih on sam mogao podneti. Nije znao kako da izrazi svoju tugu, ni kako da zamoli za razumevanje i pomoć drugih. Da jeste, možda bi uvideo da i oni nose tugu u sebi. Da je to uvideo, možda bi shvatio koliko je važno nalaziti sreću u malim stvarima. Ali nije. Da jeste, možda ove priče nikad ne bi ni bilo.

Bio je jedan mladić koji je plakao.
Sa godinama počeli su da se javljaju i pravi razlozi za plakanje, ako tako nešto uopšte postoji. Ili su to bili samo odrazi njegove nesvesti i neprihvatanja sveta i društva. U svakom slučaju, plakao je. Sve češće krišom, strahujući da ne bude viđen, i prezren. A ponekad je pokušavao i javno, nadajući se da će privući nekoga da se sažali nad njim. I uspevalo mu je, jer uvek postoje oni koji će pokušati da pomognu drugima. Ali ne znajući da se ophodi pema njima, on ih je naposletku odbijao, istim onim bolom koji je nosio u sebi i kojim je pokušavao da ih pridobije.

Bio je jedan čovek koji je plakao.
Više nikada to nije radio javno, ali se nije ni skrivao. Sa vremenom je naučio da plače u sebi, ne odajući svojom pojavom ni najmanjeg znaka svoga nemira. Ljudi su ga prihvatili kao takvog, hladnog i bezosećajnog, i smatrali da je on sasvim zadovoljan sobom. A nije bio. Tako je želeo da prodru kroz njegovu samo-obmanu, da se pojavi neko ko će sa njegova lica zbaciti masku. Jer on nije imao hrabrosti da sam to učini, loša sećanja su držala njegove ruke okovanim. Možda je tako bilo i najbolje, jer on nije naučio da prihvati sreću zajedno sa tugom i verovatno nikada ne bi uspeo da izrazi svoja prava osećanja, kojih ni sam nije bio svestan. A možda je još uvek bilo nade, i možda nije bilo kasno da se nešto pokuša. Ali nije ništa preduzeo, tako da nikada nećemo ni znati šta je moglo biti.

Bio je jedan starac koji je plakao.
Plakao je na način na koji to stari ljudi čine, bez suza, što je njegovom licu davalo onaj izraz koji nazivamo setom. Ljudi koji bi ga videli bi pomislili da žali za prijateljima koji su otišli pre njega ili da su u njega navrla sećanja na lepe trenutke njegovog života. Ali nije bilo tako. Plakao je jer je uvideo da nikada nije bilo prijatelja niti lepih trenutaka. Plakao je jer je uvideo da je sve svoje suze potošio samo na sebe, i da je zajedno sa njima otišlo svo vreme koje mu je bilo dato, ne da plače, niti da ga provede u radosti i uživanjima, već da ga živi. Plakao je jer je pomislio da je sad, pred kraj, konačno razumeo šta mu je trebalo ranije činiti. A u stvari i dalje nije ništa shvatao.

Oduvek je to bio samo jedan dečak koji je plakao.
 
Hodim kroz ove šume od starosti. Ne volim ovo mesto, gde tama biva presecana zracima svetlosti koji se promaljaju kroz krošnje, a moji koraci tonu u godinama truljenja koje daju život. Na meni je staro lovačko odelo, i mirisi šume potrebni da zavaraju zveri. Ali ovaj put nisam došao ovamo zbog njih. Tragam za čovekom koji je ovde našao sklonište, od drugih ljudi i njihove pravde.

Hodam ovim šumama starosavnim. Prija mi tama i trudim se da izbegnem svetlost koja se u zracima probija kroz krošnje. Na meni su neke krpe, iskrzane vremenom provedenim ovde, i mirisi meme upijeni za isto. Ali ovde sam, koliko svojom željom, i iz potrebe. Ovde sam našao utočište, od sveta drugih ljudi i njihove nepravde.

Razmišljam šta mi je činiti kada ga pronađem. Savladati ga prvo, naravno. A zatim? Voditi ga nazad kroz ove predele u civilizaciju koje se odrekao, gde će mu biti suđeno. I gde će umreti. Ili učiniti to ovde, biti dželat, ne i sudija, jer mu je odavno presuđeno. Za krivicu koju nije mogao da prihvati, ali ju je svojim bekstvom potvrdio. Možda je tako i najbolje. A i onako bi mogo umreti usput, čemu se onda mučiti!

Mislim na to šta će biti kada me pronađu. Savladaće me, jer nisam u stanju da pružim otpor. Ali zatim? Da li će me voditi nazad u svet koga sam se odrekao, među one koji su me odavno osudili. Za neizrečenu krivicu koje sam svestan, ali je ne želim prihvatiti. I sve to da bih tamo bio pogubljen. Možda je bolje da to bude učinjeno odmah, na ovom mestu koje je sada moj dom. Ionako bih umreo ako i njega moram napustiti.

Nailazim na njegove tragove koji me odvode do brloga u kome je obitavao proteklih meseci. Po zagašenom ognjištu sudim da nema dugo kako ga je napustio. Kakvo je ovo mesto! Po neredu i smradu bih rekao da je ono što tražim odavno prestalo da bude čovek, i postalo jedna od zveri.

Morao sam da napustim svoj bivak, na kome sam proveo vreme od dolaska ovamo. I ostaviti onjište na kome su gorele vatre koje su mi pružale toplinu i na kome sam spremao svoju hranu. Mesto koje sam mogao nazvati svojim domom u ovoj divljini. Morao sam, jer osećam da su mi (ili možda samo jedan) blizu... Žurim... da pobegnem... da li to ima značaj... vredi li...

Nastavljam dalje, prateći traove koji se povremeno javljaju tu i tamo. Ne mogu reći da li su nastali u nedavnoj žurbi, dok pokušava da mi pobegne, ali znam da je blizu. Osećam to. Možda me i sada posmatra i čeka priliku da zaskoči. Poput zveri. Ali ja ga čekam. I istovremeno tragam za njim.

Osećam da su blizu... Tu je... Samo jedan... Posmatram ga... Možda bih ga mogao zaskočiti... Na oprezu je... Razmišljam... Pokušaću da ga izbegnem... Polako i tiho... Kada se dovoljno udaljim... požuriću..

Stižem do jezera skrivenog u šumi. Naginjem se nad vodom.i šakom uzimam par gutljaja da se okrepim. Moram biti na oprezu. Ne samo da je moguće da se i on nalazi u blizini, već može naići i neka od zveri da ugasi svoju žeđ.

Kraj šumskog jezera sam. Koliko sam dana samo proveo pokraj njega, posmatrajući zveri koje dolaze da tu ugase svoju žeđ. Ali sada nije trenutak za to. Moram se okrepiti i nastaviti. Moram, ako želim živeti.

Uočavam ga. Tu, na samo par koraka od mene. Zarastao u bradu, stravična figura, prava ljudska karikatura. I njegove oči. Poput zveri. Primećuje i on mene. Posmatra kao da ne zna šta mu je činiti. Ali ja znam. Na ovom mestu, danas, može biti samo jedan.

Tu je. Pronašao me je. Gledam ga. Lice odraslog muškarca, telo koje odiše snagom. Daleko je snažniji od mene. I njegove oči. Zašto su tako pune mržnje. I zna šta mu je činiti. Ali moram pokušati. Iako borba nema smisla, iako je bila neravnopravna od samog početka. Na ovom mestu, danas, barem umreti kako dolikuje (kada nisam mogao živeti).

:::::::::::::::::::

Kroz šumu se pomalja krik. Na obali jezera jedan čovek stoji sam i umire. Umire sam, kada nije mogao živeti sa sobom. Jer je uvek tu bilo previše njih, koji nisu znali da su jedno.
 

Back
Top