Verovanje i pripadanje / vrata novog naroda?

Betty

Elita
Poruka
21.481
Dugo sam verovao, to je možda moja verzija verovanja ser Darija Kserksa Kame, da postoji četvrta funkcija izopštenosti – da u svakoj generaciji imanekoliko duša, nazovite ih srećnicima ili prokletima, koje su prosto rođene tako da ne pripadaju, koje dolaze na svet poluodvojene, ako hoćete, bez čvrste veze sa porodicom ili mestom ili nacijom ili rasom; da možda imana milione, milijarde takvih duša, možda isto tako nepripadajućih; da je, sve u svemu, taj fenomen, možda, isto toliko prirodna manifestacija ljudske prirode koliko i njegova suprotnost, ali manifestacija koja je, tokom ljudske istorije, bil au ogromnoj meri osujećena nedostatkom mogućnosti. I ne samo time: jer su oni koji cene stabilnost, koji se plaše prolaznosti, neizvesnosti, promena, podigli moćni sistem stigmi i tabua protiv neukorenjenosti, te razarajuće antidruštvene sile, tako da se uglavnom prilagođavamo, pretvaramo se da nas motivišu vernosti i solidarnosti koje u stvari ne osećamo, krijemo svoje tajne identitete ispod lažne kože onih „pripadajućih”. Ali istina procuri u naše snove.

Salman Ruždi, „Tlo pod njenim nogama”, Plato 2003.
 

Kome pripada umetnost, znači, književnost i pisac?

Umetnost pripada čovečantvu. Ali, sam nesporazum, koji Ruždi ima, kao pripadnik jedne vere, u krajnjoj liniji, ga određuje. Umetnost, pa time i pisac pripada i jednoj naciji. Pripadnost kulturnoj sredini, njena autentičnost, stvara i autentičnog pisca, i određuje njegov rukopis. Tu možemo da postavimo i pitanje angažovanosti pisaca. Ili njen kontrapunkt, svejedno. Ruždi tu navodi vernost i solidarnost, i kako je solidaran samo sa sličnima sebi. To je poštena isključivost. Ako je ukorenjenost plitka, to drvo će samo da otpadne, i nema književnosti, ako ona po sebi nije univerzalna. I zato, ja znam da postoje ljudi sa kojima sam spojen, bez obzira na geografiju. To je svrha lepote. Nju čine i posebnosti, koju određuje, između ostalog, pripadnost.
 
meni ovo liči na angažman za glas nesvrstanih, rođenih da ne budu ničiji,
ne samo u književnosti.
Da li onaj ko je izdvojen vidi bolje, i kako i kada i zarad čega pristaje na dominantnu opciju onih koji vitlaju opasnim stvarima koje se podrazumevaju i preko kojih se ćutke prelazi...
Ovo je priznanje - confession - da smo (bar ja, i još poneki, ako ne ti, ali zašto - igrajmo se iako smo različiti :wink: ) nepripadajući rasi, veri, narodu, porodici, i da smo stešnjeni SILOM društva, u koje se treba "fit in".
Umetnost, kome pripada? Mislim da se umetnost ni u koju ruku ne očekuje od pojedinca.
Svet ne traži umetnost, umetnik, ako piše, ne radi to jer je pozvan da to stvara, jer je dužan planeti - rekao si već, mutacija gena, možda, skribomanija, ili, kako kaže moj dragi - dug prema svom daru (talentu).
A problem identiteta umetnika je i problem identiteta umetnosti - ovaj Ruždijev angažman je afirmacija nekog uvrnutog kosmopolitizma - svuda je kao kod kuće, ali samo zato što ne pripada suštinski nikome.
Turista. Uvek u prolazu.
Kao neka vrata za gathering of the people with the same difference.
A, solidaran nije, niti veran ikome do sebi, iako podrazumeva da ima još njemu sličnih (kaže - MI se pretvaramo).
A, ovosam postovala zbog kritičnog GLASA razlike.
 

Sam pisac negde, kao da nalazi opravdanje, što ne da nije omiljen, nego je zabranjen, u svojoj zemlji.
Ne znam zasto bi patriotizam isključivao internacionalizam.
Unamuno je rekao, da je ludost uništiti patriotsko osećanje, jer je to isto kao težiti da se iz čoveka izbriše ljubav prema samom sebi i najbližima. Sa druge strane, internacionalizam je supranacionalizam. Svako mora da nađe svoje duhove i oslonce. Ali bez sidra i korena se ne može, to svako mora da prizna.
 

Back
Top