Оснивање и први дани Партизана и Звезде

Лекизан

Buduća legenda
Moderator
Poruka
26.144
С обзиром да се готово ништа не зна о оснивању наша два најтрофејнија клуба,и да интернетом круже углавном погрешни подаци и предрасуде које појединци пласирају из пакости или из незнања,решио сам да отворим ову тему.Можда би било боље да је тема на историји,али нека админ одлучи где ће да је стави.
До сада су се форумаши који подржавају један или други клуб на овом пдф показали као коректни саговорници који имају шта да кажу и на ову тему,па вас молим да задржите висок ниво дискусије,

shutterstock_477977422_1000x0.jpg
 
Poslednja izmena od moderatora:
grb1ja.jpg


Prvi grb Partizana,da bi se vrlo brzo preslo na ovaj
grb2jugarmijavenac.jpg



Četvrti oktobar 1945.

Prve dane i mesece, prve korake i poduhvate FK Partizan, danas je gotovo nemoguće utvrditi, sem
naslutiti po sećanjima nekoliko aktera tih događaja. Pisanih dokumenata o počecima gotovo da i nema.
Zapisnika, ili makar beležaka, takođe.
Ipak, može se vratiti film na te dane, iako je sve to dosta nepotpuno, a postoje izvesne nesaglasnosti u
detaljima, što je i razumljivo, jer je reč o vremenu od pre šest i po decenija.

florijanmatekalopostize.jpg

Florijan Matekalo postize prvi gol u istoriji Partizana 06.10.1945.godine.

Proslavljeni ratni komandant Peko Dapčević, kasnije i jedan od predsednika JSD Partizan, a povodom
pola veka od osnivanja 1995. Godine, u pismu kojim čestita jubilej, napisao je kako i gde je rođena ideja,
pa i odluka o osnivanju kluba:
‐ Većina nas, mladih generala, koja je igrala i volela fudbal, okupili smo se i dogovorili da
osnujemo fudbalski klub. Oko imena nije bilo natezanja: bili smo partizani, bilo je i
najprirodnije da se naš klub zove Partizan.
Na samom skupu, čini mi se, neformalno je predsedavao Svetozar Vukmanović Tempo, bili su još
prisutni Otmar Kreačić Kultura, Vujica Gajinović, Ratko Čoče Vujović (bio je izbaran za prvog
predsednika), Koča Popović, Mijalko Todorović Plavi. Možda još i neko. Ne mogu se setiti, sećanja
blede...
Ako je danas teško, ili gotovo nemoguće utvrditi detanje, celina događanja, prvenstveno kao atmosfera,
može se dosta jasno osetiti..
 
grb3jugarmijazuti.jpg


Još se nije navršila ni godina od četvorogodišnjeg ratnog užasa, u danima opšte oskudice, jedino čega je
bilo u izobilju – to su bili polet i nada.
Na tim temeljima je građeno i Sportsko društvo Partizan i njegova nesumnjiva osovina – fudbalski klub,
koji je i do danas ostao magnet i duhovni i materijalni oslonac tog najbrojnijeg i najtrofejnijeg sportskog
društva.
Datum njegovog rođenja je 4. oktobar 1945. godine, a pripreme su trajale mesecima pre toga. Svetozar
Vukmanović Tempo, svojim nesravnjivim entuzijazmom, zalagao se da se pri Centralnom domu
Jugoslovenske armije oformi fudbalski klub, a kasnije da se to šiti i na ostale sportove u kojima bi bili
sportisti koji su u vojničkim uniformama. Tako su istog dana kada i fudbalska, rođene i sekcije za atletiku,
šah, košarku i odbojku.
U leto 1945. Godineu Beogradu je održavano svearmijsko prvenstvo, koje okupilo i 400 fudbalera. Među
njima su bile i desetine poznatih igrača, pa i reprezentativaca pre početka drugog svetskog rata, a koji su
u to vreme bili u uniformi. Već tada je načinjen spisak najboljih. Kada je doneta odluka o osnivanju
fudbalskog kluba, oni su već bili pozvani u Beograd i zajedno su trenirali.
Stjepan Bobek, koji će vrlo brzo postati prvi igrač i jugoslovenska fudbalska veličina, seća se svog prvog
susreta sa Beogradom:
‐ Stigao sam uveče, vozom i uputili su me u jedan hotel u blizini Železničke stanice. Kada sam
legao osetio sam da po meni gamižu stenice. Bilo ih je toliko da sam pokupio svoje stvari i
uputio se u Dom armije, ali u to doba noći tamo nisam mogao da uđem, pa sam legao na klupu
u malom parku ispred doma i tu prespavao svoju prvu noć u Beogradu.
Bobek govori kako je doziveo još jedno neprijatno iznenađenje u susretu sa Beogradom:
‐ Kada sam video u kakvim je ruševinama bio Beograd, nisam mogao da verujem očima. Ja sam
rat preživeo u Zagrebu, tamo nije bilo rušenja i takvih tragova rata, koji su govorili o
razmerama tragedije. Bio sam šokiran Beogradom, gradom koji ću ubrzo zavoleti i ovde ostati
preko 60 godina, a da nikad nisam ni pomislio da bi mi u nekom drugom gradu moglo biti
lepše.
Igrači Partizana, dva dana po osnivanju, 6. Oktobra. Prvi put su istrčali na teren. Pobedili su
reprezentaciju Zemuna sa 4:2 u sastavu:
Čulik, Čolić, Beleslin, Čajkovski, Đurđević, Švaljek, Šereš (Boba Mihajlović), Atanacković, Rupnik, Božović i
Matekalo
, koji je bio i prvi strelac (dao je dva gola, Šereš i Rupnik po jedan). Trener je bio Franc Glazer.
 
Već na prvim utakmicama pokazalo se da snazi Partizana tada niko nije bio ravan. Na sedam sledećih
utakmica dali su 45 golova, a nisu primili ni jedan. Živeli su u Centralnom domu armije, nosili uniforme i
svako je imao redoivna zaduženja. Bobek je, recimo, bio bibliotekar. Uz sve ostalo, oni su učestvovali i na
omladinskim radnim akcijamazbog raščišćavanja ruševina i uređenja ulica. Uoči svojih utakmica išli su po
gradu i lepili plakate kao najavu.
U 3 meseca svoje prve godine, Partizanovi fudbaleri su odigrali i nekoliko internacionalnih mečeva.
Dvadesetog oktobra, na godišnjicu oslobođenja Beograda, Partizan je izgubio od reprezentacije Praga sa
4:1 pred 7.000 gledalaca. Šestog decembra je doživeo i drugi poraz. Pobedu od 4:3 izvojevao je
moskovski Dinamo.
 
Partizan je osnovan kao vojni klub, dok je Zvezda osnovana od strane KPS-a i to je cinjenica (kao sto je u Hrvatskoj osnovan Dinamo, od strane komunista iz Hrvatske)...
Partizan je pokupio sve sto valja iz citave zemlje, zahvaljujuci tadasnjim glavesinama iz JNA, dok su Zvezda, Dinamo i Hajduk uglavnom pokupili lokalne igrace...
Drugo, niti Partizan ima veze sa BSK-om, niti Zvezda sa Jugoslavijom, iako su igrali na njihovim stadionima...
Jednostavno, to je bilo doba nacionalizacije i ti stadioni su dodeljeni novoosnovanim klubovima od strane komunisticke i vojne vrhuske...
 
Poslednja izmena od moderatora:
grb4sdzuti.jpg

Još se nije ni završio prvi mesec od osnivanja, 28. oktobra 1945. Partizan je odigrao i svoju prvu utakmicu
u inostranstvu – u Banskoj Bistrici sa 3:1 pobedio je reprezentaciju Slovačke vojske, a nekolko dana
kasnije pobedili su i reprezentaciju Banske Bistrice sa 4:1 U jesen 1945. godine odigran je i prvi
fudbalski turnir. U Beogradu su nastupile reprezentacije svih republika FNRJ, reprezentacija Vojvodine i
ekipa Jugoslovenske armije. Pobedila je reprezentacija Srbije, koja je u finalu savladala tim Armije sa 1:0.
Tako su proticali ti prvi dani i meseci u redovnim treninzima, vojničkim aktivnostima, a bilo je naravno i
vremena za šetnje i zabavu. Uveče bi grupno odlazili na korzo, a vreme za odlazak na spavanje bilo je
određeno kao u kasarnama. Vladala je izvanredna atmosfera, a to je uticalo da sve kompaktnije deluju i
na fudbalskom terenu.
Franc Glazer, golman i trener i Miroslav Brozović, bek i kapiten, bili su najveći autoriteti i nije bilo
prigovora na njihove odluke.

Godine 1946. Fudbaleri i ostali sportisti Partizana preseljeni su u barake na Šarenoj ćupriji u blizini
Autokomande. Danas, naravno, nema nikakvog traga od nekadašnjeg sportskog naselja i Fiskulturne
škole Partizana.
Već tada je formirana standardna postava, lai redovno su nastupali i oni koji nisu počinjali utakmice,
budući da su sve to bili susreti bez protokola i jasnih propozicija. Utakmicama je prisustvovalo sve više
gledalaca, iako su gotovo jedine informacije bile po nekoliko plakata, ili još češće „glas glasu“. Publika je
već znala imena: Franc Glazer, Bela Palfi, Ratko Čolić, Franjo Šoštarić, Zlatko Čajkovski, Aleksa
Atanacković, Silvester Šereš, Prvoslav Boba Mihajlović, Dragomir Marjanović, Momčilo Radunović,
Stjepan Bobek, Milivoje Đurđević, Radislav Janjić, Stanislav Popesku, Miša Šijačić, Ivan Švaljek, Florijan
Matekalo, Jovan Vratan, Franc Rupnik, Josip Krnjić Vladimir Čulik i Miroslav Brozović.

prvafotografijaprvogtim.jpg





Prva fotografija prvog tima FK Partizan.
 
Poslednja izmena:
Sećanje Artura Takača

arturtakac.jpg


U skaldu sa vremenom koje je bilo obeleženo jurišima ka novom, boljem, organizovanijem životu,
plemenit aideja o formiranju velikog sportskog kolektiva, pala je na plodno tle. Ali, to je i vreme u kome
se na formu i proceduru malo ili nimalo obraćala pažnja, pa danas gotovo i da nema zapisa o počecima.
Ono što je nesporno, jeste da je u središtu tog značajnog kulturno‐sportskog poduhvata bio Svetozar
Vukmanović Tempo. No, tako krupna odluka i ideja mogla se ostvariti samo uz zalaganje i oduševljenje
velikog broja ljudi koji su, uz srećan sticaj okolnosti, doprineli da se najmanje vremena utroši na formu, a
mnogo više na plodotvorni rad.
Nije proteklo mnogo vremena od ideje do ostvarenja i novi sportski gigant je postavljen na dobre
temelje i nastavio je da raste sve do današnjeg dana. Artur Takač, tada mladi oficir, jedan je od ljudi koji
su operativno bili u organizovanju Partizana od prvog dana. Takač, predratni poznati teniser i atletičar,
kasnije i sve do kraja života, bio je neprikosnoveno sportsko ime i u međunardnim razmerama. Srećom,
Takač je svoja sećanja na to vreme zapisao i mi danas objavljujemo ovo dragoceno svedočenje jednog od
ljudi, koji su bili u samom središtu te poletne organizacije:
‐ Maja‐juna 1945. godine data je inicijativa da se u ključnim sportovima održe takmičenja za
prvenstvo nove Jugoslavije. Inicijativu su pokrenuli Centralni komitet USAOJ (Ujedinjeni savez
antifašističke omladine Jugoslavije) i Politička uprava JA. U Topčideru, u kasrnama Garde,
sakupljeni su tokom juna i jula 1945. Godine istaknuti sportisti: fudbaleri, atletičari, košarkaši,
odbojkaši i plivači, koji su se nalazili u jedinicama JA. Na okupu su se našli: atletičar Pavle
Jovićević, fudbaleri Stanislav Poposku, Franjo Glazer, Stjepan Bobek, Prvoslav Mihailović,
Zlatko Čajkovski, košarkaš Ratko Vlahović, plivač i košarkaš Božo Grkinić, odbojkaš Mihajlo
Marković i drugi...
U Beogradu su održana finalna takmičenja u fudbalu u kojima su učestvovale reprezentacije
republika i ekipa JA. U finalu Srbija je pobedila JA sa 1:0. Formirali smo tada i armijsku atletsku
ekipu , koja je jula meseca učestvovala u Zagrebu na prvenstvu Jugoslavije. Dok sam bio u
Zagrebu prvi put sam saznao za osnivanje Partizana. Naime, iz Beograda je nazvao telefonom,
major Vlado Mađarić, koji je bio na dužnosti instruktora u Glavnoj političkoj upravi JA i
saopštio da sa Jovićevićem odaberemo najbolje atletičare‐vojnike i da ih dovedemo u
Beograd, gde se osniva kolektiv vrhunskih fiskulturnika JA. Istovremeno je u Beogradu takva
direktiva data poručniku Popeskuu, da u saradnji sa Franjom Glazerom, odabere najbolje
fudbalere.
U Beogradu smo se smestili u prostorije SDJA (Centralni dom JA). Načelnik doma je bio
potpukovnik Branko Šotra, a načelnik već formiranog Fiskulturnog odeljenja kapetan Ratko
Plejić. Naređeno je da se u Glavnoj političkoj upravi javimo generalu, no mislim da je tada bio
pukovnik, Otmaru Kreačiću. Tom sastanku su prisustvovali: Otmar Kreačić, major Vlada
Mađarić, kapetan Ratko Plejić, kapetan Pavle Jovićević i poručnik Artur Takač. Povremeno je
sastanku prisustvovao i general Svetozar Vukmanović Tempo.
Data nam je direktiva za okupljanje vrhunskih fiskulturnika JA i osnivanje sportskog društva
pod imenom Partizan. Taj će kolektiv, kako nam je tom prikom saopšteno, raditi u sastavu
fiskulturne škole, koja s eosniva pri CDJA. Jedno odeljenje škole biće orijentisano na rad sa
sportskim ekipama Partizana, a drugo na školovanje instruktora fizičke kulture za potrebe
brigada i divizija.
Mislim da je do imena Partizan došlo spontano. Verovatno u prethodnim razgovorima u
Glavnoj političkoj upravi. Izvesno je da su prve ideje potekle od generala Svetozara
Vukmanovića i Otmara Kreačića. Tom prilikom saopšteno je da će komandant škole biti
poručnik Artur takač, a komesar škole kapetan Pavle Jovićević. Uz veliku podršku Glavne
političke uprave i Uprave doma CDJA prišlo se formiranju sportskih ekipa (sekcija) i utvrđene
su organizacione forme fiskulturne škole i principi rada sa sportskim ekipama Partizana.
Za fudbalsku sekciju bio je zadužen Virgil Popesku, kao referent, a Franjo Glazer je određen za
trenera.
Posebno napominjem da je u sastavu fudbalske ekipe ili pak u sastavu drugih ekipa, nije
postojala dužnost komesara. Takva funkcija postojala je samo pri komandi škole.
Neposredno posle osnivanja, fudbalska ekipa Partizana je, zajedno sa nekoliko atletičara,
pošla na turneju u Slovačku. Rukovodstvo je bilo sledeće: major Vlado mađarić, kapetan Ratko
Plejić, kapetan pavle Jovićević.
U jesen 1946. Godine na dužnost načelnika fiskulturnog odeljenja pri Centralnom domu JA
došao je major Božo Švarc, koji je tu dužnost obavljao, ako se dobro sećam, do jula 1948.
Godine, kada ju je preuzeo major Branko Kobali.
Već na prvom fudbalskom prvenstvu Jugoslavije 1946/47. Godine Partizan je ubedljivo osvojio
šampionsku titulu. Atletičari su dominirali u svom sportu, a uspešno su stratovale i ekipe u
ostalim sportovima. Naročito je značajno da su ekipe Partizana, pre svega fudbal i atletika, već
u prvim danima kativnosti primenile u svojoj pripremi savremene metode treninga.
Svakodnevni trening, solidna fizička priprema, metode individualnog treninga i stalna
medicinska kontrola, bile su osnova takvog rada. To je donelo visoki kvalitet, a na tom planu je
primerom Partizana ostvaren jak uticaj i na preipreme državnih reprezentacija.
Fudbalska ekipa je već u prvoj godini aktivnosti i u godinama koje su sledile psotigla
izvanredne uspehe. Može se reći da je u tom periodu Partizan bitno uticao na jugoslovensko
priključenje vrhu evropskog fudbala. Statistički podaci tih uspeha su poznati, a radi pregleda
kadrovskih kretanja iznose se sastavi rukovodstava na tim prvim međunarodnim susretima
Partizana u inostranstvu. Pored već pomenutog vođstva puta u Slovačku, gostovanje u SSSR‐u:
Mirko Kalezić, Artur Takač, trener Franjo Glazer, novinar Niko Kadija;
U Bukureštu: Božo Švarc, Artur takač, trener Ilješ Špic i u Švedskoj: Veljko Miladinović, Božo
Švarc, Marijan Matančić, trener Ilješ Špic.
Za vreme turneje po Sovjetskom savezu uočeno je da bi za dalji rad trebalo angažovati trener
anajvišeg kvaliteta. To je uslovio izuzetan kvalitet igrača. Jedan od najistaknutijih fudbalera,
Kiril Simonovski, saopštio mi je još u SSSR, da u Skoplju u FK Vardar, radi izuzetno dobar trener
Ilješ Špic. Predlog nije odmah prihvaćen, pre svega zbog zasluga Franje Glazera pri osnivanju
Partizana i formiranju fudbalske ekipe.
Najzad je ta važna i za FK Partizan ključna odluka doneta avgusta 1946. Godine.“
 
ŠPIC I PARTIZANOVA ŠKOLA FUDBALA

Jedan od najznačajnijih trenutaka u dugoj istoriji Partizana zbio se u leto 1946. godine – za trenera je
doveden Ilješ Špic.

spicv.jpg


Pre Špicovog dolaska trener je bio Franjo Glazer, golman svetske slave pre Drugog svetskog rata i ličnost
velikih vrednosti, ali u trenutku kada se u Partizanu okupilo nekoliko desetina fudbalera izuzetnih
mogućnosti, Glazer se pokazao kao „usko grlo“. Zbog velikih zasluga u prethodnoj godini – i renomea koji
je uživao, dosta dugo je trajalo snebivanje da mu se kaže da umesto trener‐igrač, treba da bude samo
igrač.
U Partizanu u tom trenutku niko za Špica nije znao, sve dok Kiril Džina Simonovski, igrač zlatne žice nije
kazao da je u Skoplju Mađar Ilješ Špic, koji je pre i za vreme rata trenirao skopske klubove i bugarsku
reprezentaciju. Džina je stavio svoj ugled na kocku kada je preporučio svog ranijeg trenera.
Vreme je bilo takvo, informacije su sporo putovale i obično su se vrtele u lokalnim krugovima, pa je i Špic
došao u Partizan više zbog jakog „žiranta“, nego zbog poznate prošlosti.
A njegova igračka prošlost je bila i te kako bogata. Bio je igrač Ujpešta i trinaest puta reprezentativac
Mađarske, golgeter, graditelj, savršen tehničar. Najpre je bio igrač–trener u Švajcarskoj između 1936. i
1939. godine, potom je jednu sezonu bio trener Hajduka iz Splita, a do početka rata trener skopskog
kluba Građanski, jugoslovenskog prvoligaša.

iljesspicistjepanbobek.jpg


Iljes Spic i Stjepan Bobek.

Tu ga je zatekao početak Drugog svetskog rata, i kao Jevrejinu, bila mu je određena mračna sudbina
njegovih sunarodnika. Spasilo ga je to što je kao trener bio prvo potreban u Skoplju, a potom su ga
okupatori Bugari uzeli za trenera njihove reprezentacije.
Za Špica je Partizan bio idealan teren. Već je bio okupljen veliki broj dobrih igrača, a klub je formiran sa
najvećim ambicijama. Za trenera jasne vizije, takođe i visokih aspiracija, uz u to vreme najbolje uslove,
nije moglo da bude idealnije.
Špic je vrlo brzo postao apsolutni autoritet. Veliki poznavaoci posla postaju autoriteti lako i bez prisile,
znanje ih brzo izdigne i tako dobiju uvažavanje. Spoj trenera od znanja i skup igrača od talenta, brzo je
počeo da daje rezultate. Špic ih je dograđivao kao igrače i uklapao u igru u kojoj će individualne
vrednosti biti od najveće koristi za tim. Tek im je Špic otvorio oči koliko još mogu da nauče i dalje
napreduju. Bobek, Atanacković, Čajkovski, Simonovski i ostali dobro su razumeli svog trenera, a kako su
već bili veliki majstori s loptom, lako su uspevali da pretvore u delo, u igru, zamisli svog trenera.
Špicove zamisli igre bile su u to vreme nešto najprogresivnije, ne samo u našem fudbalu. Tako je
stvoreno i prihvaćeno novo shvatanje, novi pogled na igru i pravce njenog razvoja.
Tako je stvorena Partizanova škola fudbala.
Prva generacija Partizana pod Špicovom rukom, na terenu je pokazivala izuzetnu lepotu, ali i efikasnost.
Na prvim turnejama Partizan je pobeđivao rivale svetskog ugleda, a svi su bili zadivljeni demonstracijom
veštine, koja majstorstvo promoviše u najmoćnije oružje na fudbalskom terenu.
Partizanova škola fudbala najpre je formirala igrače, a onda je dograđena – postala je škola budućih
učitelja fudbala. Tako su Špicova shvatanja igre nastavila da žive na najproduktivniji način. Igrači koji su
na terenu najbolje ostvarivali zamisli svog učitelja postali su treneri i nastavljači linije velikog učitelja.
Malo je klubova na svetu koji su dali toliko eminentnih trenera.
Ako bi trebalo sažeti načela te Špicove škole, onda bi se moglo reći da je igra, nadigravanje, veština,
osnovna snaga u koju se veruje. U tome je i najveći prostor za razvoj fudbala. Kako je napisao jedan od
njegovih sledbenika: „Beskrajne su samo mogućnosti igre“.
Uz kondiciju i tehniku, koje je smatrao temeljom bez koga se ne može, on je tražio inteligenciju,
lukavstvo, koncentraciju, otpornost na stres. Znao je da se takav zbir vrednosti ne nalazi lako, pa je cenio
u ekipi i one tvrde borce. Ali, igru je bazirao na onim prvim.
Špic je tako verovao u svoje ekipe da ga je malo interesovao rival. Ofanzivom, kombinacijom, veštinom,
potezom, može se nadigrati i pobediti svaki rival. Najslabija karika u lancu njegovih inače brojnih
vrednosti bilo je relativno zapostavljanje odbrane. Njegovo pouzdanje je počivalo na uverenju da ćemo
uvek dati gol više, a ne primiti gol manje.
Špicovo shvatanje i načela škole koju je on utemeljio, i danas žive u Partizanovom shvatanju fudbalske
igre. Ta načela se ne nameću, ona su živi tok ideja koje se stiču, prihvataju i prerastaju u uverenje svih
onih koji su fudbalsko školovanje prolazili na Partizanovom terenu.
I to je jedna od stvari kojima se Partizan ponosi. Samo najveći klubovi na svetu imaju tako zaokružen
misaoni i praktični deo svog delovanja, svoju fudbalsku školu.
cajkovskispicbobek.jpg

Cajkovski Spic Bobek.
 
U nedostatku navijaca crveno-bele boje da postujem ono sto pise na vikipediji.
http://sr.wikipedia.org/wiki/ФК_Црвена_звезда
grbfdcrvenazvezda.jpg

Настанак Црвене Звезде

Док је Други светски рат још увек трајао, у ослобођеним деловима земље извршена је целокупна реорганизација спортског живота. Велики број предратних клубова је престао да постоји, те су уместо њих оснивани нови. Један од најпознатијих фудбалских клубова који је тада угашен била је београдска Југославија.

Током фебруара 1945. године омладинци, чланови Уједињеног савеза антифашистичке омладине Србије, почели су припреме за оснивачку скупштину једног омладинског фискултурног друштва, са циљем да буде састављено од разних спортских секција.[7] У духу тог времена носило је назив Омладинско–фискултурно друштво (ОФД) које је 4. марта прерасло у Црвену звезду.[7][8] Иницијатива за оснивање спортског друштва потекла је од Зорана Жујовића, Слободана Ћосића, Љубиша Секулића, Слободана Пенезића Крцуна и Душана Богдановича, а међу оснивачима су још били и Небојша Поповић, Светозар Глигорић, Мира Петровић и Милован Ћирић. Новооснованом клубу су тада припали стадион, пратећи објекти и велики број играча фудбалског клуба Југославија, а касније је преузета и црвено-бела боја дресова. Без обзира на све то Црвена звезда се сматра посебним клубом, а не наследником Југославије. Тим је добио име после дуге расправе између тадашњих потпредседника спортског друштва Слободана Ћосића и Зорана Жујовића.[7][9] После бројних предлога (Младост, Ударник, Торпедо, Динамо, Локомотива итд.), најзад је Ћосић рекао: „Да наше друштво назовемо Звезда!“, на шта је Жујовић спонтано додао: „Одлично, само, кад је Звезда - нека буде црвена.“[10] Са овим предлогом сви присутни су се са задовољством сложили, мада је било предлога да се клуб назове и Плава звезда. Одређене су и боје: црвено-плаво-бело са белом петокраком звездом на црвеној подлози дреса. Прво руководство клуба су чинили Ђорђе Паљић који је био председник, Зоран Жујовић и Слободан Ћосић који су обављали функције потпредседника, Љубиша Секулић је био секретар, економ Предраг Ђајић, а вођа фудбалске секције је био Коста Томашевић.
Прва утакмица је одиграна против Првог батаљона Друге бригаде КНОЈ-а. Звезда је добила тај меч са 3-2, а стрелац првог гола је био Коста Томашевић.[7][8][11] Утакмица је одиграна на стадиону „Авала“ (бивша Југославија) пред око 3000 гледалаца.[12] Седам дана касније Звезда је играла против играча британске армије и победила са 12:0.
Током 1945. године клуб је одиграо око 36 мечева. Црвена звезда је забележила победе у 30 мечева, играла нерешено 5 и изгубила један меч од Румуније у Темишвару 23. септембра 1945. године.

Ovde moram da napravim nekoliko malih digresija jer Fk Jugoslavija nije imala crveno-bele dresove vec plave,pa je ovde greska,takodje mi je nepoznato da su prvi zvezdini dresovi bili u boji srbske zastave,ne znam odakle im taj podatak,takodje ovde se minimizira uloga Slobodana Penezica Krcuna iako je on bio medju osnivacima kluba i po funkciji sigurno jedan od najznacajnijih ljudi koji su bili na tom sastanku,a kasnije i dugogodisnji rukovodilac kluba.

O osnivanju Zvezde jos se manje zna nego o osnivanju Partizana,sto je i normalno jer je Zvezda osnovana prakticno jos u toku rata,u razrusenom Beogradu,niko nije vodio zapisnike i beleske pa se malo zna o tome.
 
Pa ja nisam napisao nista sto nije tacno. Mozda ova tema treba na pdf istorija...
Mozda treba mozda ne,admin ce da odluci,a mi cemo da se drzimo nasih klubova,pusti NDH.
Vidis da recimo Glazer nije ni igrao za NDH,a i da jeste to klub ne cini hrvatskim.

Sta mislis zbog cega je vecina ljudi tada listom navijala za Zvezdu?
 
Visok međunarodni ugled Partizana

Prvih desetak godina posle Drugog svetskog rata gotovo da nisu postojala međunarodna klupska
takmičenja. U tom periodu, pa i dosta godina potom, organizovani su prijateljski susreti klubova, a
postojao i veliki broj tradicionalnih turnira.

27998006.jpg


Ko to tamo igra!

Pobede u tim susretima, a naročito uspesi na turnirima, donosili su veliki međunarodnu ugled.
Kada se govori o prvom Kupu evropskih šampiona – i neočekivanom pozivu Partizanu, iako nije bio
šampion Jugoslavije da učestvuje u tom takmičenju – svi se slažu da je to bio rezultat viskog
međunarodnog ugleda koji je Partizan tada uživao.
Prve dve utakmice smo pominjali u poglavlju o formiranju Partizana 1945. Godine, a sledila su
gostovanja po SSSR, Mađarskoj, Poljskoj, Čehoslovačkoj, uglavnom zemnljama istočne Evrope. Godine
1948. U Beograd su došli bečki klubovi Austrija i Rapid. Već sledeće godine Partizan im je uzvratio
posetu, a gostovao je i u Švedskoj, Norveškoj, Francuskoj, Alžiru.
Dve godine kasnije, Partizan je gostovao u Nemačkoj, Engleskoj, skandinavskim zemljama,
Luksemburgu...Odigrao je samo u toj 1951. Godini 16 utakmica, od kojih je 14 pobedio i 2 izgubio.
Pomenućemo samo nekoliko pobeda Partizana koje su mu, nema sumnje, podigle ugled, učinile ga
cenjenim rivalom i tako mu otvorile put 1955. Godine ka najelitinijoj fudbalskoj pozornici za koju svet do
danas zna: Rapid (Beč) 2:1 i 5:2, reprezentacija Geteborga 7:3, Malme 2:0, Bordo 5:0, Austrija (Beč) 1:0 i
3:2, Viena 3:0, Keln 2:1, Lil 8:4, AEK 4:2, Panatinaikos 1:0, Olimpijakos 3:1, reprezentacija Kaira 4:1, Kolo
KOLO 8:4, Admira 3:1, Honved 3:2, Amsterdam 2:0...
 
Prvi Kup šampiona

Godine 1955. FK Partizan doživeo je svojevrsno priznanje. Posle nekoliko godina javnih i tajnih pregovora
vodećih fudbalskih ljudi, čelnika velikih klubova i menadžera, te godine je počelo takmičenje koje dobilo
ime – Kup evropskih šampiona.Jedni su hteli kontinentalno takmičenje najboljih klubova, nešto kao
evropska liga, dok su se drugi usprotivili toj ideji, argumentima da bi takva liga ugrozila nacionalne
šampionate. Usvojeno je srednje rešenje – da se te jeseni ipak organizuje takmičenje najboljih klubova
Evrope, ali po kup sistemu.
sportingpartizan.jpg



Pozvano je 16 najboljih klubova, po oceni UEFA. To su većinom bili prvaci vodećih država u fudbalu ili
klubvoi koji uživaju najveći evropski rang, iako nisu šampioni.
Među njima je bio i Partizan.
U prvenstvu koje je završeno tog leta, Partizan je bio tek peti na tabeli jugoslovenske lige (prvi je bio
Hajduk, a sledili su ga BSK, Dinamo i Zvezda), a od 1949. Godine i nije bio uopšte šampion. No,
Partizanov rejting je bio tako visok, da čak ni to nije umanjilo njegovu evropsku cenu.
Prvi rival Partizana je bio sporting iz Lisabona i on je zabeležen kao prvi meč u istoriji Kupa šampiona.
Prvi susret je igran na terenu portugalskog šampiona i završen je nerečenim rezultatom 3:3. Miloš
Milutinović je u Lisabonu dao dva gola, a prvi od njih je upisan kao prvi gol u istoriji Kupa evropskih
šampiona, danas najelitnijeg takmičenja na svetu. Neka ostane zabeleženo – bio je 4. septembar 1955.
godine.
U revanšu 12. oktobra, Partizan je pobedio sa 5:2 i tako ušao u drugi krug takmičenja. Strelac 4 gola bio
je Miloš Milutinović – Plava čigra.
Sledeći rival crno‐belih bio je Real iz Madrida. Prva utakmica je igrana na Šamartenu (danas Santjago
Bernabeu), a Partizan je poražen sa 4:0. Kod rezultata 0:0 Partizanu su poništena 2 potpuno regularna
gola, koja je postigao Miloš Milutinović, a svima na stadionu je ostalo nejasno zašto je sudija Harcig
doneo takvu odluku.

sportingpartizan3.jpg


Bila je već 1956. godina, 29. januar , kada je Real došao na naš stadion da obavi i tu formalnost, ubeđen
da će lako trijumfovati i u Beogradu. Po danu u kome je temperatura bila sipod nule, na zaleđenom i
snegom prekrivenom terenu i sa vetrom koji je nanosio sneg, Partizan je nadigrao Real, dao mu 3 gola, a
nije primio nijedan. Herceg je na samom kraju pogodio prečku, iako su svi videli loptu u golu. Kada je
istekao 90. minut, Španci su se radovali kao da su oni pobedili sa 3:0. I tako visoka pobeda nije bila
dovoljna d aPartizan ode dalje. Poraz u Madridu je bio ubedljiviji, ali tog 25. Januara dogodilo se prvo
veliko fudbaslko čudo u Kupu šampiona. Prvak Španije jedva se izvukao pred razigranim Milutinovićem i
drugovima. Miloš je opet dao dva gola (sada su priznati, a sudio je Švajcarac Guide), pa je na kraju sa 8
pogodaka na kraju bio najbolji golgeter prvog Kupa šampiona.
Mnogo godina kasnije, slavni predsednik Reala Santjago Bernabeu u svojim memoarima, opisao je i ove
susrete sa Partizanom i napisao da se nikad nije više plašio na jednom meču Reala, nego na onom u
Beogradu, kada je mislio da će Real doživeti katastrofu. Takođe, opisao je i događaje sa prvog meča u
Madridu pred 120.000 gledalaca, navevši da je „bio prinuđen“ od generalisimusa Franka da „ubedi“
sudiju da pomogne Realu, jer jednostavno, Franko nije dozvolio da jedan „klub iz komunističke zemlje“
pobedi špansku instituciju. Istom prilikom, Bernabeu se i javno izvinio Milutinoviću i Partizanu, rekavši
da bi sa ta dva gola Miloš Milutinović imao najmanje 10 postignutih golova u KEŠ, a Partizan verovatno
osvojio Kup šampiona. (Dixi et salvavi animam meam. ‐ Rekoh i spasih svoju dušu). Koliko je Miloš
Milutinović fascinirao Barnabeua, govori i to što mu je gazda Reala ponudio blanko ugovor, a da Miloš
upiše cenu. Ovaj podatak je potvrdio tada najpoznatiji menadžer na svetu Julius Ukrainček, koji je bio
ovlašćen da realizuje ovaj transfer.
sportingpartizan2.jpg
 
STADION JNA

2221my.jpg

Pre 60 godina otvoren je za ono vreme najmoderniji stadion u Evropi, stadion JNA. Projekat stadiona je izradio arhitekta Mika Janković, a nalazi se na mestu koje je oduvek bilo središte najvažnijih fudbalskih zbivanja u zemlji. Tu je pre Drugog svetskog rata bilo igralište i dom slavnog šampiona BSK-a - Beogradskog Sportskog Kluba.

kapijastarogstadionapre.jpg


bsk1911zh0.jpg

Neposredno po završetku velikog rata, a poštujući sportsku tradiciju, započeta je izgradnja novog stadiona baš na tom mestu. Devetog oktobra 1949. godine je na njemu odigrana prva utakmica, megdan su podelile Jugoslavija i Francuska (1:1) u kvalifikacijama za Svetsko prvenstvo u Brazilu. Do danas, stadion Partizana je ugostio desetine najvećih klubova sveta i najjačih reprezentacija. On je deo evropske i svetske istorije fudbala.

Stadion Partizana (JNA) kada je izgrađen, sada već davne 1949. godine, bio je jedan od najmodernijih objekata takve vrste na svetu, ali je vreme i okolnosti u kojima živimo dovelo do toga da se kao neophodno rešenje nameće potreba izgradnje novog na istom mestu. Svima je poznata priča o teškoćama sa kojima se Partizan suočavao prilikom realizacije tog projekta, ali nećemo sada o tome, niti je tema izgradnja stadiona, nažalost. No, ako ne može da se pravi u ovom trenutku novi stadion, mogu pojedini segmenti da se modernizuju, što Partizan i čini nekoliko godina unazad.

Ubrzo po izgradnji tadašnjeg stadiona JNA, tačnije 1. aprila 1957. godine, na njemu je ’osvanuo’ i semafor, koji je u to vreme bio čudo tehnike, a izradila ga je čuvena elektronska kompanija – Videoton. Koliko je tehnički bio dobro urađen svedoči i podatak je i dan-danas u upotrebi, a to je skoro 55 godina. Utakmica Partizan – Rad je ujedno i označila ‘rastanak’ sa starim semaforom, pošto je ‘veteran’ poslednji put zasvetleo na južnoj tribini. Oni stariji navijači sa setom će ga se sećati, a mlađi jedva čekaju postavljanje novog.

Ovih dana, Partizan je ušao u realizaciju projekta kupovine novog LED displeja koji će zameniti ’starog dobrog lampaša’, a posao je skoro priveden kraju i sutra počinje proces demontaže starog i montaža novog savremenog, da kažemo semafora, jer je to odomaćen termin na ovim prostorima. Proizvođač LED displeja je kineska kompanija SHENZHEN SUNCEN HI-TEC CO. , LTD, koja je svoje reference stekla izvanredno obavljenim poslom na Olimpijadi u Pekingu 2008. godine.
semafor1.jpg
 
Mozda treba mozda ne,admin ce da odluci,a mi cemo da se drzimo nasih klubova,pusti NDH.
Vidis da recimo Glazer nije ni igrao za NDH,a i da jeste to klub ne cini hrvatskim.

Sta mislis zbog cega je vecina ljudi tada listom navijala za Zvezdu?

Обрати пажњу на грб чији се врх види на Глазеровом дресу. То је очито грб Краљевине.
 
Drugo, niti Partizan ima veze sa BSK-om, niti Zvezda sa Jugoslavijom, iako su igrali na njihovim stadionima...
Jednostavno, to je bilo doba nacionalizacije i ti stadioni su dodeljeni novoosnovanim klubovima od strane komunisticke i vojne vrhuske...

Тако је, нарочито Партизан није имао никакве везе са БСК-ом. Неки фудбалери БСК-а, нпр. Бранко Станковић и Томашевић, после рата су наступали за Звезду.

Занимљиво је питање зашто је власт расформирала све предратне клубове. Конкретно, БСК је играо пријатељске утакмице за време рата и то није опроштено. Клуб са таквом историјом није могао да опстане али играче то никада није погађало.
 
Partizan je osnovan kao vojni klub, dok je Zvezda osnovana od strane KPS-a i to je cinjenica (kao sto je u Hrvatskoj osnovan Dinamo, od strane komunista iz Hrvatske)...
Partizan je pokupio sve sto valja iz citave zemlje, zahvaljujuci tadasnjim glavesinama iz JNA, dok su Zvezda, Dinamo i Hajduk uglavnom pokupili lokalne igrace...
Drugo, niti Partizan ima veze sa BSK-om, niti Zvezda sa Jugoslavijom, iako su igrali na njihovim stadionima...
Jednostavno, to je bilo doba nacionalizacije i ti stadioni su dodeljeni novoosnovanim klubovima od strane komunisticke i vojne vrhuske...
1) О историји Партизана

"После Другог светског рата и комунистичког доласка на власт, југословенски спорт је реорганизован. Осим неколико клубова, попут сплитског Хајдука, стари тимови су били расформирани или једноставно нису били поново реорганизовани. БСК из Београда је послужио као темељ за Партизан, који је постао армијски клуб".

Наставак текста...

"...Партизан, који је постао армијски клуб, пратећи тадашњи успешни тренд успостављен у СССР-у(ЦСКА Москва), Бугарској (ЦДНА, сада ЦСКА Софија), ЧССР-у (УДА, касније Дукла Праг), Пољској (Легија) и Румунији (ЦЦА, касније Стеауа).

Име `Партизан` било је одговарајуће за нови клуб, због отпора према нацистима за време рата, који су водили партизани на челу са Титом. Према запису са оснивања клуба, "име одаје почаст хиљадама оних који су страдали у отпору нацистима током рата".

Значи, чак и из овог текста је јасно да је БСК једноставно престао да постоји, да је стадион припао Партизану као новом клубу, у који је дошла и група играча БСК-а, а да касније оснивање неког новог БСК-а од стране такође комунистичких функционера, нема благе везе са правим БСК-ом.

Е сад... јееби ме ако се сетим одакле сам скинуо овај текст. :lol:

2) Београдски "црвено-бели" Спортски Клуб Југославија (касније СК 1913).

p1050393resize.jpg
p1050394resize.jpg
 

Back
Top