Poezija Jovana Dučića

diretore

Veoma poznat
Poruka
12.998
Posto je tema izbrisana u velikom brisanju poruka
da je zapocnemo opet

LJUBAV

Je li ovo ljubav, ili bolna jedna

Potreba da ljubim? Ova želja plava,

Je li žel;ja srca moćnoga i čedna?

Ili napor duše koja malaksava?



Je li ovo žena koju ljubim zbilja?

Ili sen na prolasku preko moga puta,

Tumaranje misli bez svesti i cilja,

I sve delo jednog bolnog minuta!



Ne znam, no na međi toga sna i jave

Vidim moje srce da čezne i peti.

I suze kad dođu rane zakrvave-

Ja ni onda od tog hišta neću znati.
 
i da nastavimo sa prvom pesmom od proslog puta

Pesma ženi


Ti si moj trenutak i moj sen
i sjajna moja reč u šumu
moj korak i bludnja
i samo si lepota koliko si tajna
i samo istina koliko si žudnja.
Ostaj nedostižna, nema i daleka
jer je san o sreći više nego sreća.
Budi bespovratna, kao mladost.
Neka tvoja sen i eho budu sve što seća.
Srce ima povest u suzi što leva,
u velikom bolu ljubav svoju metu.
Istina je samo što duša prosneva.
Poljubac je susret najlepši na svetu.
Od mog priviđenja ti si cela tkana,
tvoj plašt sunčani od mog sna ispreden.
Ti beše misao moja očarana,
simbol svih taština, porazan i leden.
A ti ne postojiš, nit' si postojala.
Rođena u mojoj tišini i čami,
na Suncu mog srca ti si samo sjala
jer sve što ljubimo - stvorili smo sami.
 
divlja-u-srcu:
Najlepse sto je napisao su Plave legende!
Lepse su od svih napisanih strofa! :P
slazem se ali i evo jos jedna koja ce ti se svideti

Strofe jednoj ženi


Gledaću tvoj sjajni sen na talasima,
I stope na pesku; s jutrom na vrhuncu,
Kao prvo gnezdo budno među svima,
Ja te pevam kao himnu zemlje Suncu.

Ti si iskra moga mača pobednoga;
Sto muzičkih vrela što bruje i plave;
Pogled koji hoće da sagleda Boga;
Pehar iz kog pijem strasno piće Slave.

Kroz tamnu je pustoš moje krilo seklo,
Gde sad sja tvoj pokret i tvoja reč zari;
I kao da svemu ti beše poreklo,
Sunce što mi otkri mesto sviju stvari.

Sve vode postaše za odsev tvog stasa,
Prostor, da imadneš dušu začuđenu,
Mir tamnih dolina za eho tvog glasa,
Sunce da na svetu baciš svoju senu.

Ti si kao lađa sa krupinim jedrilima,
Što nosi poneblja drugih kopna; o, ti,
Što se, neumitna, javi među nama
Da daš svoj dah zemlji i svoj glas lepoti.
 


Zizema

Zizema ima trbuh kao stit carev o koji se razbiju svi jurisi neprijatelja.
Bradavice su na njenim grudima kao dve krupne kapi krvi ranjene lavice.
U njenim zenicama gore siroke vatre kao pozar u kojem je neprijatelj sprzio svu nasu zetvu od Sasa do Gamare.
Njeno telo se povija od kljuceva krvi kao reka Ataris koja je puna zmija.
Ali kad pod vece prodje ispod njenih vrtova neko purpurno jedro i zacuje se neka tuzna svirala,-
Ona zaplace nezno kao kosuto koju je probudio zracak meseca u sumi.




Prelepo i sve su takve! Biser do bisera! :)
 
NOCNI STIHOVI

Ja volim noci, njine mutne zbore,
I njine tisine, i njine oluje;
Njine crne reke kada setno huje
Svoju pesmu tamnu i dugu, do zore.

Svaki cvetak, kamen, talas, list sa gore,
Sume u toj pesmi, i sapcu i struje;
I moja se dusa jasno u njoj cuje,
Kao neko tamno nevidljivo more.

Ja sam deo noci. Nad vodom i humom
Kad jutarnji vetri svojim blagim sumom
Pogase lagano bele zvezde njine-

Ona sumi zbogom u odlasku naglom,
I uvija tuzno, ko cvece i stene,
Moje mracno lice suzama i maglom.
 
OGLEDALA

Htela je da vidi svoju veliku lepotu, ali nije bilo ogledala na svetu. Tada rece svome dragom: Otvori mi tvoje velike zenice da vidim svoju lepotu.
Velike zenice coveka koji ljubi otvorise svoja sjajna ogledala. Zena izvadi iz svoje kose cvece i ciode, ogrnu se vlasima kao senkom, i zaklikta od radosti.
I poce da igra kao plamen, kao zraci, kao senke, kao zito, kao talasi, kao zmije, kao macke, kao ponocne sablasti.
I u toj radosnoj i divljoj igri, ona razbi ogledala. A kada je razbila ta ogledala, nije vise znala kakva je, je li lepa ili je odvratna. Jer je u pomracenju tih ogledala nestala i ona sama.
 
da nastavim

Oči

Beskonačne tvoje oči, mlada ženo,
Dve duge večeri u pustinji mora;
Dve sumorne bajke što uznemireno
Imaju šum slutnje u granama bora,

Dve mirne galije s crnim zastavama;
Dve žene u crnom, na molitvi neme;
Dve ponoćne reke kroz kraje od kama;
Dva glasnika bola koji kroz noć streme.

Oči moje žene, mračni triumf ploti,
Koje večnom tugom opijene behu,
Svoj su prostor našle u njenoj čistoti,
A svoj car nebeski u njenom grehu.

Od suza prosutih u velika bdenja,
Te beskrajne oči sijaju se s toga,
Dalekim i čudnim sjajem ushićenja,
Kao neke oči što videše Boga.

Čuvaju na svojoj beskonačnoj mreži
Sve tamne ekstaze snova koje sanja,
Oči nepregledne, na čijem dnu leži
Velika i mračna slabost očajanja.
 
LJUBAVNA PESMA


Ti si moj trenutak i moj san
i sjajna moja reč u šumu
i samo si lepota koliko si tajna
i samo istina koliko si žudnja.


Ostaj nedostižna, nema i daleka
jer je san o sreći više nego sreća.
Budi bespovratna, kao mladost.
Neka tvoja sen i eho budu sve što seća.


Srce ima povest u suzi što leva,
u velikom bolu ljubav svoju metu.
Istina je samo što duša prosneva.
Poljubac je susret najlepši na svetu.


Od mog priviđenja ti si cela tkana,
tvoj plašt sunčani od mog sna ispreden.
Ti beše misao moja očarana,
simbol svih taština, porazan i leden.


A ti ne postojiš, nit' si postojala.
Rođena u mojoj tišini i tami,
na Suncu mog srca ti si samo sjala
jer sve što ljubimo - stvorili smo sami.
 
Otrov

Lazi ga. Kazi mu da si zena koju su proterali zbog vrline iz neke daleke zemlje u kojoj se vrlina progoni, i on ce te sazaljevati. Kazi mud a si mucenica, i on ce te voleti. Pogledaj ga svojim strasnim ocima i pokazi mu svoje lepo telo, i on ce sanjati o tebi.
Uzmi svoje velove, i svoje grivne, i svoje mirise, i igraj mu, i on ce te pozeleti. Ali nemoj prestati nego lazi i dalje, lazi neprestano, lazi uvek.
I on ce umreti samo od te jedne pomisli: zasto nas lazu ne samo oni koji nas mrze nego i oni koje mi ljubimo.

:cry:
 
Krila


Leteti, leteti, leteti visoko,
Neznanom prostoru kao starom drugu,
Vitlati se kao omađijan soko,
I umreti, sjajan, u sunčanom krugu.

Čuti samo zamah svoj u prostorima-
Muziku svog krila! I na samom kraju,
Svoj trag izgubiti i cilj među svima,
Iščeznuvši tako u nebu i sjaju.

Da mi žeđ osete kobnu i sve višu
Oči što su tude dugo svetlost pile,
Kao vir dve ovce sa runom od svile,
Kao krv dve noćne sablasti što sišu.

Da ne pamtim nisko rođenje pod mrakom;
Da kao gnev svetlost sva ispuni mene;
Da sam kao kopljem prožet svakim zrakom,
Tu gde gore večne podnevi bez sene.

I strasna raskršća sunaca, i puti
Kud oluj svetlost neprekidno ide,
Kroz nemi predeo gde vlada i ćuti
Bog koji ubija oči kad ga vide.

Da samo s visina za ponore znadnem
Bacivši u prostor konce svojih žila;
I letim večito, i letim dok padnem
Samo pod teretom ozarenih krila.
 
Oči


Beskonačne tvoje oči, mlada ženo,
Dve duge večeri u pustinji mora;
Dve sumorne bajke što uznemireno
Imaju šum slutnje u granama bora,

Dve mirne galije s crnim zastavama;
Dve žene u crnom, na molitvi neme;
Dve ponoćne reke kroz kraje od kama;
Dva glasnika bola koji kroz noć streme.

Oči moje žene, mračni triumf ploti,
Koje večnom tugom opijene behu,
Svoj su prostor našle u njenoj čistoti,
A svoj car nebeski u njenom grehu.

Od suza prosutih u velika bdenja,
Te beskrajne oči sijaju se s toga,
Dalekim i čudnim sjajem ushićenja,
Kao neke oči što videše Boga.

Čuvaju na svojoj beskonačnoj mreži
Sve tamne ekstaze snova koje sanja,
Oči nepregledne, na čijem dnu leži
Velika i mračna slabost očajanja.
 
ZALAZAK SUNCA
Još bakreno nebo raspaljeno sija,
Sva reka krvava od večernjeg žara;
Još podmukli požar kao da izbija
Iz crne šume starih četinara.
Negde u daljini čuje se da hukti
Vodenički točak promuknutim glasom;
Dim i plamen žderu nebo koje bukti,
A vodeno cveće spava nad talasom.

Opet jedno veče... I meni se čini
Da negde daleko, preko triju mora,
Pri zalasku sunca u prvoj tišini,
U blistavoj senci smaragdovih gora -
Bleda, kao čežnja, nepoznata žena,
S krunom i u sjaju, sedi, misleć' na me...
Teška je, beskrajna, večna tuga njena
Na domaku noći, tišine i tame.

Pred vrtovima okean se pruža,
Razleće se modro jato galebova;
Kroz bokore mrtvih, docvetalih ruža
Šumori vetar tužnu pesmu snova.
Uprtih zenica prema nebu zlatnom,
Dva giganta Sfinksa tu stražare tako,
Dokle ona plače; a za morskim platnom,
Iznemoglo sunce zalazi, polako.

I ja kome ne zna imena ni lica,
Sve sam njene misli ispunio sade.
Vernost se zaklinje s tih hladnih usnica...
Kao smrt su verne ljubavi bez nade!
Vaj, ne recite mi nikad: nije tako,
Ni da moje srce sve to laže sebi,
Jer ja bih tad plak'o, ja bih večno plak'o,
I nikad se više utešio ne bi'.
 
Eee, evo jos jedna!


POSLEDNJA PESMA

Bol je dao ovoj ljubavi gorčinu,
Lepotu i tajnu; mračna sumnja moja:
Sav prostor i užas; kob i očaj; njinu
Svemoć; zadnja suza: neba sedam boja.

Nit znade za vino u kupi od zlata,
Niti za poljubac u zakletvi; sama,
Mučki kao zlotvor, ušla je na vrata,
S nožem, ne u ruci, već u zenicama.

Njen je plašt sunčani možda tkivo laži;
Laž s tih usta kaza reč najdublju njene
Strašne misterije: no dok udar traži,
Sve cveta pod njenom nogom kuda krene.

Jer od tvog otrova moj san beše jači:
Tvoj sam pojas tkao od sunčanih mlaza,
I ti si svetlila; jer svemu kud zrači
Moje sunce dadne sijanje ekstaza.

Svoju veru nadjoh u svom snu o veri...
Tvoj nož ne ubija nego blista blistom...
Jer ti beše trenut u mojoj himeri,
Moj san o dobroti i vera o čistom.
 
ovo je specijalno za divlju

Simbol


Gledam tvoje krupne oči zljubljene,
Gde sja vatra - ko zna - grešna ili sveta.
Svejedno ljubiš ili drugog ili mene;
Ti ljubiš nevino kao cvet što cveta.

Ljubav bi ti moja bila zatočenje,
U tvom bezgraničnom, granica i meta;
Takva, večna zeno, kroz život i mrenje
U slavi instikta ti si samo sveta.

Ti si sat od kojeg nebo zarumeni,
Simbol veći nego bol ljudski što grca,
I ti si božanstvu bliža nego meni;
Više zakon svat, nego zakon srca.
 
Vraćanje

Kad mi opet dodješ, ti mi pridji tada,
Ali ne ko žena što čezne i voli,
Nego kao sestra bratu koji strada.
Tražeć mekom rukom mesto gde ga boli.
Puna nostalgije beznadežne, duge,
Ne sećaj me nikad da bi mogla doći
Zadocnela radost iz dubine tuge,
Ko ponoćno sunce iz dubine noći.
Jer ti ne znaš, bedna kroz sve dane duge
Da te voljah mesto ko zna koje žene
U tvom čaru ljubljah sav čar neke druge...
I ti beše samo sen nečije sene...
 

Back
Top