Tegularijus:
Niče može da bude težak za čitanje u početku, ali kad se navikneš čitaćeš ga sa uživanjem. Ukratko, to je izraz Ničeove borbe protiv hrišćanstva-bolesti čovečanstva. To bi bila neka glavna tema, mada se Niče ne drži striktno nekog koncepta argumentacije. Nego u jednom trenutku uzdiže život kao najveću (jedinu) vrednost, da bi se zatim obrušio na sve što ga guši i sputava. (Sećam se da je tako u tom delu i Kanta proglasio za idiota.) Verovatno ti to smeta (meni jeste) što ne piše sistematski, pregledno, već se čini da je sve nabacano i konfuzno, ali garantujem da će ti, kad naučiš da ga čitaš, Niče biti neko vreme omiljeni filozof.
Dakle hrišćanstvo je ljudsko ludilo koje čini da se život okrenuo protiv sebe. Bolesna životinja zvana čovek je ugušila volju za životom i nasladu nalazi u bolu, patnji, askezi. Hrišćanstvo je čist mazohizam. Niče tu analizira različite stadijume koje je hrišćanstvo imalo u istoriji. Toga se ne sećam najbolje ali na primer: Razlikuje one koje svrhu vide samo u tome da u sebi suzbiju svako »zlo« (zapravo preostale znake života). To ti je sigurno poznato: »kada ti neko lupi šamar, okreni drugi obraz« (i onda se divi toj uzdržanosti, jer nisi životinja pa se tako uzdižeš ka bogu, ali nemoj slučajno da pomisliš da možeš da se meriš s njim.) Ovima je nebesko carstvo već tu i oni su zahvalni na tome. Njih razlikuje od onih što se pridržavaju zapovesti samo zato jer se nadaju nekom raju posle smrti.
Dalje on ukazuje na paradoks da se iz te bedne egzistencije razvija volja za moć (koja je Ničeov centralni pojam), u vidu crkve. Ona stvara lažni moral koji hoće da potpuno suzbije volju za životom, moral slabašnih. Jadno i bedno je dobro, a sve što je jako i zdravo je loše. Hrišćanstvo je slavilo patnju, glavno je bilo ne mrzeti nikoga. Crkva uvodi mržnju prema svemu što je ponosno, uspravno, jako. Što je očigledno suprotno sa idejom hrišćanstva.
Ali ono što Ničea najviše boli je to što iako je čovek sahranio boga (»Bog je mrtav« to si sigurno čula) i dalje vlada moral slabih. (ako te to zanima pročitaj Genealogiju morala)
To je samo pregled onoga čega se ja sećam u vezi s Antihristom. Ne znam da li ti je nekako pomoglo, verovatno nije pošto je i ovo dosta konfuzno. Bolje je da citiraš neki deo, pa da o tome diskutujemo.
Nemoj lako da odustaneš od Ničea!
Samo cu se nadovezati na gore ispisano, i mozda dati pojasnjenja za neka mesta koja mozda mogu biti problematicna.
U Hajdegerovim komentarima Nietzscheove floskule 'Bog je mrtav', gubi se svaka hriscanska konotacija, i misli se tradicionalna metafizika (bog = metafizicki svet, metafizika kao nauka mora da umre). Medjutim, nesumnjivo je da Nietzsche kritikuje i rusi hriscanski neortodoxni moral, a o ortodoxnom hriscanstvu, kao i o samom Isusu, koliko se secam, nista ruzno ni na kom mestu nije rekao. Trebalo bi podrobnije objasniti makar njegovu kritiku hriscanske etike (misli se na neortodoxnu, ali svejedno, nadalje cu koristiti samo termin hriscanstva), jer bi ekspliciranje kritike tradicionalne metafizike bilo preterivanje, u smislu da je to nesto strucno filozofsko, da ne kazem suvise ezotericno, za forum i siru publiku.
Trebalo bi odmah reci da Nietzsche nije neki amoralista, da nije neko ko moral smatra suvisnim u covekovom odredjenju. Ja ga, recimo, smatram mozda najvecim moralistom. Mada bih morao da dodam da je on neko ko igra ulogu etickog cistaca, i bilo bi fino zamisljati ga kao nekog ko otvara put (krceci kroz djubriste pozitivnog morala hriscanstva) Kantovom kategorickom imperativu, njegovom konacnom ostvarenju. Zato treba s rezervom uzeti i njegovo ruzno izrazavanje o Kantu, Sopenhaueru i mnogim drugim filozofima koje bogato 'hrani' pri kraju dela S one strane dobra i zla.
Nietzsche je, dakle, imoralista. On uvidja da bi u etici trebalo uvesti princip, a ne pozitivne zakone i norme kakvo je na snazi u hriscanskom moralu. Takav, pozitivan moral, vrsi estetizaciju sveta (lepo bez pravog uslova, bez smisla, otudjeno od razumevanja), i gotovo da coveka cini sramotnim bicem koje ima um a ipak ga ne koristi, moze da stvara i dela, ali ipak jedino sto cini jeste da se moli i cini samo ono sto je dovoljno da bi se spasila dusa. Asketski zivot Nietzsche manje kritikuje zbog toga sto je neiskren i budalast (jer Boga ocito nema, i Nietzscheu je zbog toga prilicno zao, ali ipak je pri svesti da to prizna i odredi sebe u odnosu na novonastalu - novosaznatu - situaciju) a mnogo vise zbog toga sto goni na nedelanje i nemisljenje, dakle, kritikuje upravo taj eticki momenat, moral koji srozava coveka do zivotinje, ili cak neke cudovisne stvari koja ne zna za sebe i ne oseca odgovornost prema sebi, ili prema drugima. Lazno je to hriscansko okretanje drugog obraza, kao i cinjenje dobrog dela, ukoliko je ono ucinjeno iz trgovine (cinim dobro da bih bio nagradjen). Bog i da je savrsen ne bi bio trgovac. To je jasno svakom bicu koje prihvata istinu ma kakva da je. Dakle, Nietzsche, stavise, nije niti iracionalan, niti amoralan (kako se obicno misli), vec daleko razborit filozof koji poziva na aktivno ucestvovanje (angazovanje) u svom i tudjim zivotima, na izgradnju duha u umu; osudjuje cekanje nagrade s neba u pozitivnim normama hriscanske etike.