Cao svima,
Zelim da ispricam nesto o sebi... Ne trazim savet, nije to mesto za savet, ali barem da se "ispraznim"...
Udala sam se iz ljubavi, nedavno, pre pola godine.Pre braka sve je bilo super, muz je bio pazljiv, nezan, imala sam stvaran osecaj da me voli. Medjutim posle vencanja sve se promenilo. Polako poceo da postaje sve hladniji, reci volim te cujem samo kad ga pitam za to ,zagrljaj sve redje i redje, sex takodje... Jos gore je bilo kad smo saznali da sam trudna. Nije bilo planirano, ali odlucili smo da zadrzimo trudnocu. Niasm ga terala da ne abortiramo, to je bila zajednicka odluka bez pritiska sa bilo cije strane.
Od nekih 2 meseca nas zajednicki zivot vise lici na kosmar. Svaki dan svadje. S obzirom da sam u drugom stanju, ocekivala bih da mi moj muz posveti malo vise paznje, da barem zapita kako si. Dzabe...
Svesna sam da ima medju nama kulturne razlike ( niasmo iz iste zemlje), da zivimo kod njega, da on ne moze da nadje posao. Pretpostavljam da je to izvor njegovih problema. Nudim mu da odemo kod mene, kod mene se zivi mnogo bolje, ima posla, ima perspektiva. Ali on nece. Obrazovan je , kao i ja, oboje smo magistri, ali on srtvarno nece da radi , kako kaze "bilo sta", znaci - ni dete i porodica nisu mu neka motivacija. za sada zivimo na selu kod njega, sto je za mene vise nego uzas. Prljavo, bez ikakvih perspektiva , u kuci sa njegovimi, koji nisu bas zlatni. jednostavno ne zivi mi se vise. Ne zelim da zivim na selu i mislim da imam pravo na to. Nisam znala da on planira ostati na selu, ocigledno me lagao kad mi govorio da nece biti na selu ( sto bi se obrazovao?). Ja sam zbog njega ostavila svoju zemlju, dobar posao, prijatelje, familiju. Nisam dobila nista uzvrat.Htela bih da ga napustim, ali volim ga. Boze, kako tuzna prica...
Zelim da ispricam nesto o sebi... Ne trazim savet, nije to mesto za savet, ali barem da se "ispraznim"...
Udala sam se iz ljubavi, nedavno, pre pola godine.Pre braka sve je bilo super, muz je bio pazljiv, nezan, imala sam stvaran osecaj da me voli. Medjutim posle vencanja sve se promenilo. Polako poceo da postaje sve hladniji, reci volim te cujem samo kad ga pitam za to ,zagrljaj sve redje i redje, sex takodje... Jos gore je bilo kad smo saznali da sam trudna. Nije bilo planirano, ali odlucili smo da zadrzimo trudnocu. Niasm ga terala da ne abortiramo, to je bila zajednicka odluka bez pritiska sa bilo cije strane.
Od nekih 2 meseca nas zajednicki zivot vise lici na kosmar. Svaki dan svadje. S obzirom da sam u drugom stanju, ocekivala bih da mi moj muz posveti malo vise paznje, da barem zapita kako si. Dzabe...
Svesna sam da ima medju nama kulturne razlike ( niasmo iz iste zemlje), da zivimo kod njega, da on ne moze da nadje posao. Pretpostavljam da je to izvor njegovih problema. Nudim mu da odemo kod mene, kod mene se zivi mnogo bolje, ima posla, ima perspektiva. Ali on nece. Obrazovan je , kao i ja, oboje smo magistri, ali on srtvarno nece da radi , kako kaze "bilo sta", znaci - ni dete i porodica nisu mu neka motivacija. za sada zivimo na selu kod njega, sto je za mene vise nego uzas. Prljavo, bez ikakvih perspektiva , u kuci sa njegovimi, koji nisu bas zlatni. jednostavno ne zivi mi se vise. Ne zelim da zivim na selu i mislim da imam pravo na to. Nisam znala da on planira ostati na selu, ocigledno me lagao kad mi govorio da nece biti na selu ( sto bi se obrazovao?). Ja sam zbog njega ostavila svoju zemlju, dobar posao, prijatelje, familiju. Nisam dobila nista uzvrat.Htela bih da ga napustim, ali volim ga. Boze, kako tuzna prica...